A što ako nas netko čita?

1.

Ušavši u stan skinula je mokri kaput i cipele i zatim odnijela kišobran u kupaonicu da se osuši u kadi. Kiša je padala već dva dana, a na radiju su najavljivali snijeg. Nije imala planove za vikend pa je s posla donijela nekoliko pristiglih rukopisa.

Mlada otočanka, došavši na studij kroatistike i komparativne književnosti, već na prvoj godini zaljubila se u Zagreb. Nakon završenog studija zaposlila se u jednoj izdavačkoj kući. Uživala je u poslu i čitanju i polako napredovala da bi nakon dvije godine dobila ponudu od druge nakladničke kuće za mjesto urednice. Iako je na web stranicama njene firme već poduže vrijeme bila obavijest da zbog preopterećenosti ne zaprimaju nove rukopise autora, oni su redovno pristizali.

Stan koji je imala u Zapruđu gledao je s jedne strane na park, a s druge na most i nadvožnjak koji je spajao Novi Zagreb i stariji dio preko rijeke Save. Vani je bilo nekoliko stupnjeva iznad ništice i mirisalo je na snijeg. Pristavila je vodu za čaj i promatrala park prepun opalog lišća. Trnci ugode izazvani toplinom stana prošli su joj tijelom. Nakon što si je pripravila čaj presvukla se u udobnu trenirku, uzela prvu kuvertu i otvorila je. Bio je petak, nešto iza pet sati poslijepodne. U kuverti je bio samo rukopis romana. Niti uvodnog pisma, niti sinopsisa, samo naslov i ime autora.

– Još jedan mlad i nadobudan pisac – pomislila je i počela čitati tekst.

2.

Cigareta mi je ispala iz ruke. Zar je uistinu tako jednostavno? Tako jebeno očigledno? Stajao sam ispred vrata kuhinje ne dišući. Gledao sam u svoju ruku koja je kucala na vrata i začuo se kako pitam Ivana s kim priča.

– Sve je u redu dečko, nema nikoga osim nas dvojce. Stiže čaj.

Snijeg je nastavljao padati. Planinarski dom bio je prekriven do visine prozora u prizemlju. Veliki kamin širio je ugodnu toplinu po prostoriji. Lamperija je prekrivala zidove do polovice. Drugu polovicu zida netko je ukrasio fotografijama nasmiješenih ljudi fotografiranih ispred i u domu. Drvene klupe i stolovi. Bilo je ugodno. Poželio sam leći i zaspati. Pogledom sam potražio ruksak, zapalio novu cigaretu i izvadio pivo. Odlučio sam pričekati. Nož u srce sam dobio, sad sam očekivao u želudac. Nije me bilo briga. Nije mi život proletio pred očima. Znao sam da sam na kraju puta.

Nasmiješio sam se. Prekasno skužim neke stvari. Sad sam shvatio da svatko treba vremena za sebe. Volio sam Hanu i ona je voljela mene ali nismo imali vremena za sebe. Bili smo zabavljeni uništavajući se međusobno. Riječi su bile ubojite. Prekidali smo i mirili se bez razloga. Sitnica je bila dovoljna da se posvađamo. Osobne frustracije, iskompleksiranost i nesigurnost nikad nisu bile osobne. Sad je Hana ležala mrtva, a ja sam čekao da joj se pridružim. Pivo je bilo toliko hladno da su me zaboljeli zubi. Ne znam koliko sam imao vremena prije nego Ivan dođe i odradi svoje.

***

Zaposlio sam se krajem Studenog u nekoj firmi koja je proizvodila svijeće. Bio je petak, dobio sam novce za taj tjedan i dodatno za prijevoz za naredni mjesec. Nisam namjeravao ganjati karijeru lijevajući vosak u kalupe, plan je bio izdržati barem mjesec dana. Nisam ni želio taj posao ali morao sam platiti režije.

Taj dan sve mi se nakupilo. Dizanje u pet sati, putovanje do posla, crnčenje cijeli dan i povratak doma. Mrtav umoran, bio sam sposoban samo iskapiti pivu i srušiti se u krevet. Bez novaca, bez volje, bez budućnosti. Uza sve to, pročitao sam prije par dana Hankovu biografiju, što me je toliko potreslo da sam ionako cijeli tjedan bio nadrkan. Zašto ljudi imaju potrebu popljuvati nekoga? Da bi se uzdigli? Gledao sam omiljenog pisca u drukčijem svjetlu i razmišljao o svom životu. Ma, jebiga! Što zna to piskaralo!? Lako je napisati biografiju o mrtvom čovjeku. Zašto ne pustiš da njegove riječi govore o njemu? Zašto se petljaš u nečiji život? Jedino rješenje bilo je dokopati se još Hankovih priča i pjesama i sve to dobro zaliti viskijem kako bih isprao gorak okus njegove “biografije”.

Uzeo sam novce koje sam zaradio za tjedan dana na poslu i te dodatne za prijevoz i kupio viski, pivu i nekoliko Hankovih knjiga. Sutra je subota, neradni dan, pa zašto ga ne proslaviti? Odlučio sam dati otkaz. Još bolje, nestati. Pokupio sam pare i zaboravio na svijeće.

Imao sam novce, imao sam cugu, imao sam knjige. To je bilo to! Jackpot, dobitak na lotu, smisao života. Nitko mi nije trebao da bih bio zadovoljan. Nisam imao potrebu podijeliti to s nekim i upravo to, taj osjećaj zadovoljstva samim sobom bio je bolji od seksa. Kad znaš da ti nitko drugi ne treba. Kad ne trebaš potvrdu od drugih da se dobro osjećaš. Kad nemaš potrebu glumatati i vikati na sav glas:

– Gledajte kako je meni super!

– Gledajte kako sam ja super!

Upravo to je bio smisao života. Samo sebi sam odgovarao, samo sebe sam mogao sjebati u svakom trenutku i bez da me itko maltretira. Zaboravio sam na biografiju, Hank je bio Bog. Bio sam glup što sam imalo posumnjao u njega. Piva je tekla, Hankove rečenice su se nizale. Psalmi, evanđelja, cijela biblija po Hanku. To je bio čovjek! Svoj do kraja. Bez uljepšavanja i prostituiranja sebe. Kad je dobivao batine, pobjeđivao je. Mase su bile protiv njega i zato je pobjeđivao. Mase protiv individualca! Padali su pred njim, bojali su se jednog čovjeka! Rafali iz njegove pisaće mašine rušili su vlade, careve, cijele kontinente. Bez glumatanja, samo je bio svoj. Takav udarac masi bio je prevelik. Bio sam u euforiji. Držao sam Boga za jaja, smisao života bio mi je u rukama i onda je zazvonio telefon! Jebiga! Srušio sam punu čašu viskija dok sam pokušavao doći do mobitela.

– Bok, Iva je.

– Bok Iva.

– Ideš na koncert danas?

– Ne.

– Zašto? Pa svi idu.

– Imam neke druge planove.

– Pa, jesi doma? Anja i ja bi navratile do tebe. Mladen je rekao da ćeš sigurno ići, mislim da će i on doći do tebe.

– Doma sam, ali ne mislim na koncert.

– Možemo navratiti?

– Naravno.

Završio sam razgovor. Opet na zemlji, trenutak je prošao. Ekipa dolazi. Namjeravao sam se zaključati, odvrnuti glazbu i piti ali sam već navikao da stvari obično idu kontra mojih planova.

Imao sam stan u Gundulićevoj, u centru grada. Nekom igrom sreće povoljno sam ga unajmio. Možda jer je to najobičniji tavan nikada do kraja prenamijenjen u stan ili jer je vlaga izbijala iz zidova koje su presijecale drvene grede. U jednom trenutku prestao sam mariti. Sviđao mi se veliki otvoreni prostor. Jedino je kupaonica bila ograđena. Veliki krovni prozori propuštali su dovoljno svjetla. Ponekad sam stajao pod tim prozorima i promatrao krovove kuća, uživajući u tišini. Kuhinju i spavaću sobu pregradio sam visokim policama koje sam natrpao knjigama, vlasnik stana namjeravao ih je baciti. Cijeli stan prožimao je miris vlage i jeftinog vina. Nije me smetalo, navikao sam se, ionako sam uglavnom samo sjedio, slušao Grunge i pio. Tavanski kralj.

Jedina prednost te rupe od stana bila je što je bio u centru grada. Imao sam dane otvorenih vrata cijelo vrijeme što se tiče ekipe s kojom sam se družio. Navraćali bi poslijepodne, uglavnom predvečer. Vino, pivo, rakija, bili su ulaznica. Nisam ih nikada zvao ali ih nisam ni odbijao. Biti trijezan, bio je gubitak vremena. U mislima sam uvijek bio u prošlosti ili budućnosti. Nikada u trenutku, nikada u sadašnjosti. Pio sam da bi usporio misli. Pokušavao sam uhvatiti trenutak. Zvono na ulaznim vratima prekinulo je tijek misli ali ne i depresiju u koju sam upao. Fil je stajao na vratima s bocom vina.

– Ej, frend. Jesi za vino?

– Naravno – popio sam pola boce viskija ali sam mislio kako ću radije prijeći na vino nego dijeliti viski.

– Ideš ti na koncert?

– Nemam namjeru.

Nedugo je zatim i Mladen došao s Emom i nekom frendicom koju nisam znao. Donijeli su pivo pa sam i njih pustio. Petljao sam oko kompa i muzike u sobi dok su se oni zabavljali u kuhinji. Iva i Anja stigle su nakon njih. S Ivom sam nešto imao, uglavnom platonski, davno prije, dok mi Anja nije uletjela jedan dan i rekla da je zaljubljena u mene. Kao i obično, nisam mislio da ijedna cura može pasti na mene pa sam i tu nešto zasrao i ostao bez obje. Oko deset sati, bio sam pijan kao letva, Mladen je navaljivao da krenu na koncert. Nadao sam se da će ubrzo svi otići. Galamili smo i smijali se u kuhinji kad me je Iva pozvala na stranu. Gledali smo se u oči, bez riječi. Približila je usne mojima, poljubili smo se.

– Ideš na koncert?

– Ne.

– Svaki put zajebeš.

– Svaki put.

Ništa nije imalo smisla. Svijet nije imao smisla. Otići na koncert samo da bih rekao da sam bio na koncertu? Družiti se s nekim samo iz razloga da ne bi bio sam? Biti trijezan, ukalupljen i živjeti poput mase koja čeka na svoj red za umiranje? Zar nitko ne razumije u čemu je poanta?

***

Probudilo me je sunce koje je bliještalo kroz krovne prozore. Stan je izgledao još gore nego inače. Prazne čaše i pune pepeljare. Nisam bio siguran jesam li pijan ili mamuran. Vrtjelo mi se u glavi a želudac se stezao. Razmišljao sam bih li popio čašu vode i otišao negdje prošetati ili da potražim ostatke alkohola od sinoć i srušim se nazad u krevet. Odlučio sam se za vodu. Nisam imao problema s oblačenjem, zaspao sam odjeven, samo sam obuo Marte i navukao komandosicu. Pogledao sam se u ogledalo, izgledao sam kako sam se i osjećao. Nisam mogao odlučiti što je gore.

Uzeo sam ključeve od stana i krenuo u jednu besciljnu šetnju da razbistrim misli. Namjeravao sam kasnije pisati, a za to sam trebao biti trijezan. Problem je što ništa ne bih uspijevao napisati dok ne popijem nešto. Pokušavao sam balansirati između dvije ljubavi, alkohola i pisanja. Nije mi išao hod po žici tako da sam redovno završavao s mamurlukom i usranim tekstovima. Zatvorio sam vrata od stana i ciljao ključanicu drhtavom rukom. Zaključao sam i krenuo u šetnju. Preko Zrinjevca krenuo sam do Trga, Radićevom do stepenica za Gornji grad pa preko Štrosa prema Mesničkoj. Obično sam preko Cvjetnog trga završavao šetnju i vraćao se, ali sam ovaj put odlučio još malo prošetati i kupiti novine.

U novinama sam naletio na jedva primjetan naslov “Nestala speleologinja na Velebitu”, imao sam loš predosjećaj pa sam članak pročitao do kraja. Nestala Hana Ferman, počinjala je rečenica. Ruke su mi se tresle dok sam odlagao novine. Niti šest mjeseci nije prošlo od našeg prekida. Zavrtjelo mi se u glavi. Zrinjevac je bio u magli. Prolaznici su bili samo mrlje pastelnih boja. Srce mi je pokušalo iskočiti na usta. Bio sam nekoliko sekundi u šoku. Nakon toga, uzeo sam mobitel i nazvao Hanu.

– Korisnik je privremeno nedostupan.

– Jebem ti! Naravno da je nedostupan! – Viknuo sam. Nazvao sam Haninu mamu, nije se javila. Nakon nje nazvao sam frenda i dogovorio da mi posudi auto. Nakon što sam preuzeo auto, vratio sam se do stana i potrpao u ruksak gaće, čarape, majicu, hlače i ono što je ostalo od alkohola. Iz novina sam saznao da su speleolozi istraživali dijelove Sjevernog Velebita. Krenuo sam oko podneva. Namjeravao sam prenoćiti u hotelu smještenom na planini iznad Krasnog i ujutro stići do planinarskog doma na Zavižanu.

***

Vozio sam Starom cestom prema Karlovcu, otvorio limenku piva i potegao gutljaj. Na radiju u autu svirao je Alice In Chains. “… Down in a hole, feeling so small, Down in a hole, losing my soul, I’d like to fly, But my wings have been so denied…”

– Jebote, koji život! – Pomislio sam. Digneš se u 5:30 i odvučeš do kupaonice. Pereš zube, zatim kava i cigareta, nekoliko cigareta, prije nego li proradi probava pa opet u kupaonicu. Već je 6 sati, sjedaš u auto. Naravno, omiljeno godišnje doba je zima. Prsti ti se grče i koče na volanu dok ti se guzica smrzava na hladnom sjedalu. Voziš sedamdeset pet kilometara do posla, sat i pol, taman da ti se auto ugrije. Na putu zapališ cigaretu dok žmiriš na jedno oko da ti dim ne uđe u njega. Ne smiješ otvarati prozor jer je vani minus nekoliko stupnjeva, pa se gušiš i u dimu koji uvlačiš u sebe i u dimu koji ispuhuješ u auto. Dođeš na posao, odrađuješ zadatke, sve s osmijehom. Odradiš osam sati, sit si svega, pa ponovno u auto. Sad sedamdeset pet kilometara nazad, opet sat i pol vožnje. Nije problem, uzmeš si par piva u nekom usputnom dućanu, pustiš muziku i voziš. Voziš i razmišljaš kako je tvoj cijeli život niz pogrešnih odluka. Većih ili manjih zajeba. Novce koje zaradiš još brže potrošiš. Uvijek ima nešto za platiti. Dobiješ bonus na poslu, pukne ti kuplung sajla na autu. Dobiješ povrat poreza, dođe opomena jer nisi platio struju. Oženiš se, razvedeš se. Jedan dan imaš stan, drugi dan si kod mame i tate kao podstanar. Odrađuješ noćnu moru zvanu život.

Završavao sam pivo dok sam prolazio kroz Karlovac i sad mi se već gadno pišalo pa sam odlučio stati u prvom bircu uz cestu. Nisam inače imao običaj odlaziti u barove, radije sam sjedio doma, slušao muziku i pio. Nedugo zatim, ugledao sam jedan i parkirao ispred. Ušao sam, sjeo za šank i naručio piće. Nije bilo previše ljudi. Pretpostavljam da je bilo prerano za gužvu. Šank je bio skoro deset metara dužine, možda i duži, nizovi čaša i flaša visjeli su iznad njega. Pratio sam pogledom kapljice vode koje su klizile niz orošenu pivsku bocu i poigravao se čašom. I tako, dok sam promatrao tih par ljudi u baru, rečenica što sam je negdje pročitao vrtjela mi se po mislima: “Jedina razlika između dobroga i lošeg dana je tvoj stav.” – a moj stav je bio jako loš. Nisam znao kuda idem, niti što želim. Nisam imao cilj u životu. Netko je jednom rekao da ako ne postaviš pitanje, ne možeš očekivati niti odgovor, a ja nisam imao pitanje.

Pogledom sam prešao po velikom ogledalu iza šanka u kojem se zrcalio ostatak bara. Nisam je isprva zamijetio. Imala je kratku smeđu suknju, bijela majica na bretelice otkrivala je gola ramena. Stolovi oko nje bili su prazni. Gledala je u pepeljaru, palcem ruke u kojoj je držala cigaretu podbočila si je jagodicu lijevoga obraza. Duga smeđa kosa presijavala se crvenim odsjajem neonskog znaka s imenom bara, smještenog na zidu iz nje. Gole noge, bez najlonka, gole ruke. Pila je neko crvenkasto piće iz čaše na stalku, možda Vino ili Martini. Zamolio sam konobara da joj odnese još jedno Vino ili Martini ili što god da je bilo to piće. Ne znam zašto, nikada to nisam napravio. Možda baš zato. Možda jer mi je djelovala tako usamljeno. Stvarno ne znam.

Konobar je bio profesionalac, kratka crna kosa, bradica, bijela košulja zasukanih rukava i smiješak. Bez okretanja očiju na moj zahtjev odnio joj je piće.

– Mlada dama zahvaljuje – rekao je kad se vratio za šank. Tip je stvarno bio profesionalac, uzeo je čašu i počeo je brisati. Ne znam zašto ali to me je oborilo, totalni klišej, divio sam se liku iza šanka.

– Zašto joj ne priđeš? – upitao je ne gledajući me, i dalje brišući čašu. Nekoliko trenutaka razmišljao sam što bih mu odgovorio.

– A čemu? – zapitao sam. – Da bih se osjećao bolje? “Brijanje” radi “brijanja”? – cool konobar je odložio čašu među ostale i pogledao me.

– Najlakše bi bilo pretvarati se da sam netko drugi – nastavio sam – ponuditi piće i muljati joj kako je posebna i kako me je oduševila na prvi pogled. Ili se zavisno od njene reakcije prebaciti na nehajno glumatanje u stilu nekog nazovi-umjetnika-filozofa-hipija pa joj prodati sav Weltschmerz. Samo s ciljem još jednog “zareza na remenu”?

– Ne znam za pretvaranje, ali što nedostaje s malo zabave? – upitao je nimalo zbunjen mojim blebetanjem.

– Sorry – rekoh – sad lupetam, ali, čemu sve to ljudsko glumatanje? Da bi netko na “prijevaru” dobio zagrljaj, poljubac ili seks, samo da bi si nabildao samopouzdanje? Napuhivanje Ega? Ne vidim razliku između napaljenog mužjaka neke životinjske vrste i tipa koji bi tako uletavao curi.

– Zašto misliš da cura isto tako ne želi samo malo zabave? – konobar je izgledao zabavljen mojim izlaganjem, ne s podsmijehom već iskreno zabavljen i zainteresiran, i njemu sam platio piće.

– Gledaj – rekoh – razlog iz kojega izbjegavam in mjesta, klubove i izlaske vikendom su gomila samodopadnih i ujedno iskompleksiranih likova koja traži potvrdu da su dovoljno dobri. Preseravanje s parama, s odjećom, s tetovažama. Kao na stočnom sajmu. Mislim, ako znam da sam emocionalno sjeban, koliko je ispravno prići nekome, iako i s najboljim namjerama? Očekivati da me netko drugi usrećuje? Ovisiti o nekome? Dopustiti da netko drugi “upravlja” mojim osjećajima? Zašto ljudi ulijeću i izlijeću iz jedne veze u drugu?

– Negdje sam pročitao da ako ne znaš veslati, možeš isprobati sve čamce svijeta i opet ne pomaknuti se s mjesta – odgovorio je. Bio je stvarno dobar.

– Sve je to kratkotrajno i beznačajno – rekoh – zabava je i uzeti bombon i naliti se i poseksati, sve je to zabava, ali nakon toga si opet sam sa sobom.

– Pa, možda nas nitko i ne može spasiti od nas samih? Možda je potrebno krenuti od sebe? – rekao je. Touche. Bio je predobar.

Par sa šanka ustupio je mjesto dvojci starih kvartovskih “igrača”. Djevojka duge smeđe kose okrznula me je pogledom i nasmiješila se. Uzvratio sam smiješak, platio uber konobaru i uputio prema izlazu, trudeći se da ne izgledam pijan.

***

Pokrenuo sam auto i neko vrijeme samo vozio, bez razmišljanja, potezao sam vino iz boce i vozio. Nakon što sam prošao Brinje počela je kiša, na sreću nije dugo padala, s obzirom na temperaturu oko ništice, da je nastavila padati cesta bi uskoro postala sklizalište, a poledica mi stvarno nije trebala. Uskoro će Božić i Nova Godina, pomislio sam i prisjetio se jedne prethodne Nove Godine i još jednog od prekida s Hanom.

Kiša nije prestajala već drugi dan. Bio je ponedjeljak, dan uoči nove 2013. Vrijeme na satu pokazivalo je 6:30. Nisam mogao spavati. Ležao sam i gledao u lampicu na mobitelu koja je bljeskala zelenom bojom označavajući pristiglu poruku. Udaljena grmljavina i ujednačeni ritam kiše prigušili su i ono malo zvukova urbane sredine što ih je Petrinja kao grad imala, za razliku od Zagreba, u kojem sam proveo zadnjih dvadesetak godina. Nedavni prekid u kombinaciji s ne tako dobrom financijskom situacijom i lošim uspomenama bio je dovoljno dobar razlog da skupim stvari u jedan kofer i vratim se u rodni grad.

Ispružio sam ruku i dohvatio mobitel, pazeći pritom da ne srušim nekoliko pivskih boca koje su kao podsjetnik na još jednu neprospavanu noć ostale na stoliću pored prepune pepeljare. Dvije poruke, prva je bila od šefa koji mi je javio da nema potrebe da dolazim, jer ionako nema previše posla, a radno vrijeme skraćeno je glede Silvestrova. Druga poruka bila je od Marka. Javljao mi je da organizira novogodišnji tulum u Sisku.

U 7:00 sati, zbacivši pokrivač sa sebe, ustao sam i pojačao zvuk kompjuteru koji je radio cijelu noć vrteći Jango – internet radio. Nedavno sam ponovno počeo pušiti, što je u kombinaciji sa zaostalim okusom pive u ustima izazvalo da mi se faca od gađenja iskrivi u grimasu, pa sam pošao u kupaonicu. Na brzinu se umio i oprao zube, pa se vratio u sobu i sjeo na krevet. Jedna pivska boca bila je do pola puna. Nagnuo sam i popio ostatak.
“…Can’t I take away all this pain (You Wanna see the light). I’d tried to every night, all in vain… in vain…” – pjevao je Jonathan Davis iz benda Korn, iz zvučnika u sobi.

Odlučio sam poslati SMS Marku da se kasnije nađemo na kavi. Nisam bio za tulume, ali ionako nisam imao planova za doček Nove godine. Osjećaj blage otupljenosti alkoholom ubrzo se vratio nakon što sam popio ostatak pive do kraja. Ustao sam i otišao do kuhinje po još jednu. Kava s Markom, ručak s roditeljima, još nekoliko piva uz kompjuter i tulum navečer.

– Pa tko kaže, da nemam uzbudljiv život!? – pomislio sam.

Oko deset sati zazvonio je mobitel.

– Molim?

– Di si debeli!? Ipak organiziram tulum za Novu godinu. Što ima kod tebe, jesi imao nešto u planu za večeras?

– Ma ništa posebno, digao sam se u sedam, pustio muziku i popio par piva. Kasnije ću do dućana po još pive, pa možda neki film pogledam ili nešto.

– Kakav kroner! Hajde dođi na taj tulum večeras, komadi, cuga, zezanje.

– Yes, yes – rekao sam – komade i nas u krajnju je ruku čudno staviti u istu rečenicu.

– Aj’ ne seri! – reče Marko smijući se. – Pa ako ništa ne uhvatiš sada za Novu godinu, ne idem više van s tobom!

– Aha, onda možeš i komade zaboraviti, ionako ti prilaze samo zbog mene – rekoh

– Mo’š mislit’! Nazovem te večeras pa idemo zarakijati u sretniju Novu!

– Ok. Budem došao.

U centru Siska, gdje se nalazio Markov kafić, nije bilo puno mjesta za parkiranje. Dodatne probleme pri traženju parking mjesta, izazvali su i nanosi snijega od proteklih dana, tako da sam morao parkirati malo dalje i prošetati.

Prošlo je deset sati navečer kad sam ušao u kafić. Tihomir i Iva bili su već tu, Mario po običaju nije došao, ali je ovaj puta imao izgovor, on i Ana dobili su sinčića. Bilo je dosta ljudi u kafiću pa isprva nisam spazio Marka već sam se otišao pozdraviti s poznanikom, Markovim prijateljem, Vrbom. Nakon što sam razmijenio par riječi s njime, otputio se do šanka i putem pozdravio s Davorom i Tanjom. Još jedan par novopečenih roditelja.

Razmišljao sam kako su svi ti parovi s djecom s kojima se on družio sretni i zadovoljni. Sjetio sam se svakodnevnih svađa s Hanom ali se više nisam mogao sjetiti razloga. “Nepomirljive razlike u razmišljanju” – Hollywoodski izraz. Razlog više da se što prije nalijem i nestanem s tuluma. Depeche Mode s razglasa malo mi je popravio raspoloženje, na trenutak sam pomislio zagnjaviti DJ-a da mi pusti par pjesama, no odmah sam i odustao. Sumnjao sam da se nekome sluša Mudvayne ili Rammstein za Silvestrovo. Umjesto toga naručio sam whiskey-colu i malo zastao kad sam se pogledom susreo s curom koja mi je dala piće. Lijepo lice, crna duga kosa i predivan osmijeh. Osjećaj onih trnaca koji te prođu kad pomisliš da je u igri ipak nešto više od samog pogleda, u sekundi zamijenila je bol u želucu prisjećanjem na nedavnu rastavu. Zbunjeno sam uzeo piće i pogledom potražio Marka.

Nešto prije ponoći, nakon nekoliko ispijenih pića, nevažnog brbljanja s poznanicima i razmijene osmijeha s curom koja je radila za šankom, odlučio sam napustiti tulum. Nije mi se sviđalo glumljeno, pretjerano srdačno čestitanje i grljenje s hrpom pijanih ljudi, koje će uskoro uslijediti. Razmišljanje mi je prekinula Mia, djevojka koja je radila tu večer za šankom.

– Sretna ti Nova godina. – rekla je pružajući mi ruku i smiješeći se.

– Da nisi malo uranila? – upitao sam prihvaćajući njenu ruku.

– Za par minuta će biti ludnica pa sam se htjela osigurati.

– Osigurati?

Mia nije odgovorila, samo se osmjehnula dok je približavala usne. Od poljupca i cijele situacije knedla mi je zastala u grlu. Poželio sam u isto vrijeme i sjesti i zapaliti cigaretu i popiti litru whiskeya. Umjesto svega toga, sad sam ja inicirao poljubac koji je nešto duže potrajao.

– Moram nazad na posao – rekla je kad su nam se usne razdvojile, osmjehnula se i krenula prema šanku.

Isprativši je pogledom, primijetio sam Marka kako gleda u mom smjeru i podiže čašu nazdravljajući. Nisam znao što da mislim. Citat iz filma “The Last Boy Scout” prvi mi je pao na pamet: “I wish that water wasn’t wet, I wish the sky wasn’t blue and I wish that I didn’t still love my wife. Ahhh, life sucks!”

Možda je pametnije da se odmah ispričam Miji, bio sam oštećena roba i nije imalo smisla zavaravati niti sebe niti nju. Stajao sam s čašom u ruci i promatrao sve te ljude. Biti sam ponekad se činilo u redu. Ne, nisam bio spreman na novu vezu.

Nakon što sam pronašao jaknu i neprimjetno se iskrao iz lokala, zaputio sam se prema mjestu gdje sam parkirao auto. Kišu su zamijenile rijetke pahulje snijega, a hladni me je zrak u nekoliko trenutaka rastrijeznio. Okićena jelka na gradskom trgu u blizini činila mi se jako lijepom dok su rijetke pahulje lepršale oko nje. Diskretna rasvjeta sitnih lampica plave boje i nekoliko trenutaka potpune tišine prije neizbježne buke petardi i vatrometa u ponoć učinilo je cijeli prizor čarobnim. Zastao sam trenutak i duboko udahnuo želeći zadržati taj osjećaj ugode koji se tako iznenada pojavio. Osjećao sam se kao da udišem život. Osmjehnuo se i odlučio da ću se ipak vratiti na tulum. Družiti se, smijati, tražiti broj telefona od Mije, živjeti, što god sutra donijelo.

– Uostalom, još uvijek stignem natrag. – pomislio sam – mogao bi se vratiti prije nego itko primijeti da me nema. Ipak, sutra je Nova godina i tko zna, možda novi početak. Ne, ne smijem čekati sutra, danas! Danas je bitno, tko zna što će biti sutra. Život je prekratak za sebično samosažalijevanje i propuštanje prilika.

Naravno, nisam se vratio na tulum. Nisam tražio broj od Mije. Umjesto toga, poslao sam poruku Hani. Nije bilo odgovora kao i obično. Moja sposobnost za donošenjem pogrešnih odluka bila je konstanta.

***

Previše cuge i hladno vrijeme natjerali su me da se zaustavim kod Stativa kako bih se opet popišao. Na brzinu sam to obavio i vratio se u toplinu auta. Došlo mi je da nekoga nazovem, ali nisam znao koga bi. Možda nekog od “frendova” s Facebooka? S koliko njih uistinu možeš popričati? – pomislio sam. Osjećao sam se tako jadno i usamljeno.

– Hey Marićka! Kaj ima kod tebe? – poslao sam poruku preko FB chata.

– Hey! – Stigla mi je poruka. – Drago mi je da si se javio, inače se namjerno nisam htjela javljati jer se uvijek ja prva javim 😉 a kaj ima kod mene? Pa, puno toga, a i ništa posebno. Nadam se da si mi ti dobro 🙂 BTW, Što zbilja nećemo na kavu? Eto ti sad, pa odgovaraj! Hahaha.

– Ma moram ti priznati da i nisam za neka druženja, pa nikako da ti se javim.

– Znaš da sam već pomislila da si seronja i to žešći i sad slučajno prčkam po mobu i skužim da si mi se javio. Sorry! Ma i ja sam ti sva nikakva što se tiče druženja ali kad se nađem s nekim full mi dobro sjedne. Vidjet ćeš da će ti na kraju sjest trabunjanje sa mnom. Rado bih da se vidimo.

– Baš sam o tome razmišljao, kako je kod tebe? U vezi, sve OK?

– Ma, moja veza je u biti sjebana samo se ne zamaram s njom jer sam okupirana djetetom. Mislila sam da će se neke stvari promijeniti poslije njenog rođenja ali sve je ostalo isto. Najradije bi se razišla u miru Božjem ali nije lako. Da se mi bar svađamo i imamo scene, nego nemamo o čemu pričati koliko smo različiti. Dijete ne zna što je to smijeh dok ne dođe kod bake i djede. Ma da te ne davim, znam samo da više ne vjerujem u ljubav i ne bi mi se dalo više s nikim natezati, a ovo dok traje – traje.

– Ma daj, nisam skužio, mislim to, za tvoju vezu, sorry…

– OK je. Jučer sam išla po svoje lijekove i slušala Faith No More koji me full podsjetio na tebe, pa sam si mislila kako si baš sav u depresiji čitajući tvoje postove na FB, dok jučer nisam “udahnula” život u globalu i shvatila da sam ja fakat oštećena osoba al’ aj, bar nemam afinitet prema alkoholu kao ti, ja zvrcnem Normana :))

– Ma nisam ja posebno u depresiji, to mi je uobičajeno “nulto stanje” samo mi se bljuje kad čujem onu pjesmu “Happy” :))

– Mene ništa više ne može iznenaditi, a “Happy” je bila OK pjesma dok nije postala globalni teror :))

– Može onda iduća nedjelja ako bude vrijeme OK? Čujemo se još?

– Može, čujemo se.

***

Nakon razgovora, dok sam rovao po ruksaku u potrazi za alkoholom, zaključio sam kako su ljudi skloni tražiti instant rješenja za svoje probleme. I opet odlutao u mislima.

Psihoterapeut, horoskop, crkva, kladionica, sve to dođe na isto. Tražiš da ti netko drugi rješava probleme. Jednom sam tako na nagovor Hane išao na bračno savjetovanje. Ništa kao u filmovima. Najobičnija soba, komoda uza zid s vazom bez cvijeća i nekoliko stolica. Ni traga od kožne sofe na koju bi pacijent legao i istresao svoje probleme psihijatru. Nije bilo čak niti radnog stola. Pardon, rekao sam psihijatar, ovaj “naš” nije bio psihijatar nego psihoterapeut. Psihijatar, psihoterapeut, po meni je jedina razlika što psihijatar radi s “luđacima”, a psihoterapeut s “luđacima s parama”.

No nebitno, svi smo mi malo ludi na ovaj ili onaj način. Budući da smo bili kod psihoterapeuta pretpostavljam da je moja “bolja polovica” mislila da imamo para. Naravno da sam ja bio protiv i njenih terapija i zajedničkog odlaska jer sam bio uvjeren da se time ionako ništa ne rješava. Zašto bi mi netko trebao reći da imam problem i još mi to naplatiti? Samo da udovoljim, pristao sam da ga oboje posjetimo u svrhu savjetovanja parova. Ne da nisam bio sretan zbog toga, bio sam totalno nadrkan, ali kako god, bili smo tu. Na tri stolice, ona lijevo od mene i on ispred nas. Psiho trokut. Za početak sam odlučio samo promatrati njihovo veselo ćakulanje kao uvod u predstojeću predstavu tj. savjetovanje. Razgledao sam sobu i namještaj kad je započelo.

– Ja radim na sebi cijelo vrijeme – rekla je.

– Da, tako da mene jebeš sa svojim kompleksima – odvratio sam u mislima. Psihoterapeut Tomica samo je pun razumijevanja kimao glavom.

– Ja nosim cijelu ovu vezu, da nema mene, ne bi niti nas bilo već odavno, a on uopće ne želi komunicirati – nastavila je.

– Pa, kad bih mogao doći do riječi, ili kad bi slušala što govorim, možda bih i imao volje za razgovor – rekoh u sebi. Psihoterapeut Tomica izgledao je pun razumijevanja i suosjećanja. Na trenutak me je uplašio jer je izgledao kao da će suzu pustiti, a ja nisam imao papirnatih maramica pri ruci.

– Svjesna sam svojih problema i radim konstantno na njima, za razliku od njega koji ne želi niti pokušati – dodala je.

– Joj, radiš kurac! Da toliko radiš na sebi, a ne na drugima tj. na mijenjanju drugih umjesto sebe, već bi bila jebeni jednorog – opet sam joj odgovarao u mislima. Tomica je pun razumijevanja i potpore kimao glavom.

– A ti? Kako se ti osjećaš? Što misliš o ovome? – upitao me je.

– Zabavno – odgovorio sam ironično i nastavio – osjećam se kao doma. Ona priča i ništa ne kaže, a ja se pravim da slušam.

– Eto! Upravo tako! – vrisnula je.

– Tako se osjećaš? – ozbiljno me je pogledao Tomica.

– Evo, pokušat ću objasniti što mislim o njenim odlascima na psihoterapiju i njenom radu na sebi i svemu ovome – započeo sam.

– To je kao da odeš kod zubara, on te upita kako si a ti mu odgovoriš da te boli zub. Zatim te upita koji zub, a ti mu pokažeš. Nakon toga te pita što misliš koji je razlog da te baš taj zub boli, a ti mu odgovoriš da je razlog karijes ili ispala plomba ili nešto treća. Zubar tada učeno klima glavom odobravajući i pušta te da malo razmisliš o tome. Nakon toga idete u dublju analizu pa te pita što je dovelo do toga da te boli zub, a ti mu odgovaraš da si jeo puno čokolade, nisi tri puta dnevno prao zube i obećavaš da ćeš poraditi na tome i popraviti se. Na što ti zubar čestita na spoznaji objašnjavajući da je to prvi korak ka izlječenju. Oboje sretni i zadovoljni mašete repom. Zubar je naplatio, za ništa, a ti si presretan jer si proniknuo u dubinu svoje boli a ujedno izbjegao turpijanje po zubu. Poanta je da spoznaja o problemu ne rješava problem! Zub je i dalje pokvaren. If you get my drift? – pogledao sam svoju “bolju polovicu” i vidio je kako crveni tik pred eksploziju. Tomica je pokušao nešto reći ali sam ga preduhitrio i nastavio.

– Gdje je pravi zubar? Gdje su kliješta i čupanje zuba? Kada dolazi taj dio? Ona dolazi na terapiju i sva je sretna otkrivanjem novih spoznaja o sebi, a problemi, kompleksi i frustriranost ostaju. Dakle, sve ovo je ništa koristi – zaključio sam.

– Ja sam tu da usmjerim čovjeka i pomognem mu da otkrije svoje probleme, a ne da ih rješavam umjesto njega! – branio se Tomica.

– Pa to ja tvrdim cijelo vrijeme. Ne treba mi netko reći da imam problem, to znam i sam, a opet, ne postoji nitko tko bi mi rekao kako da riješim problem. To moram sam. Pa čemu onda sve ovo? – upitao sam.

– Ti nisi normalan! – viknula je prema meni ne mogavši više izdržati.

– Meni je stvarno dosta, zato ja ne mogu s njim! On ništa ne razumije. Pa ja sam, ne stepenicu, nego cijeli svijet iznad njega! – vrištala je moja, sada bivša “bolja polovica” obraćajući se svome psihoterapeutu.

– Da, definitivno kao doma, žali Bože novaca. Nema instant rješenja. Tek kad posložiš sebe, ostalo se samo počne slagati – pomislio sam i uputio se k vratima.

***

Ponestajalo mi je cuge pa sam pogledom uz cestu tražio dućan kako bih obnovio zalihu. Parkirao sam odmah poslije mosta preko rijeke Dobre. Do benzinske koja se tamo nalazila bio je neki jadni dućan. Nije mi se više pila piva pa sam razmišljao što da kupim. Vodku nisam mogao piti bez nekog soka, a to je bilo prekomplicirano za “putno piće”. Odlučio sam se za vino. Kupio sam bocu crnoga.

Dok sam hodao prema autu razmišljao sam o Luki, frendu od kojega sam posudio auto. Ne sjećam se više kako smo se upoznali. Do jedne večeri kad sam slučajno naletio na njega, ili on na mene, nismo niti previše razgovarali. To veče, imao je neko sranje s bratom i starom koji su porušili pola stana u svađi, a on je trčao tamo da ih pomiri. Potresen događajem, kako mi je kasnije ispričao, odlučio je ostaviti auto ispred majčina stana i prošetati do svoga. Od Sigeta, do Miramarske ulice, gdje je živio, bilo je manje od sat vremena laganog hoda, a uspavane zagrebačke ulice djelovale su na njega umirujuće.

Luka je bio “dobar”, mlađi brat, zaposlen, imao je stan, auto, dugogodišnju djevojku. Odrađivao je sve “kako bi trebalo”. Ljetovanje, zimovanje, nedjeljni ručak kod njezinih, a idući vikend s njegovima. Planovi, krediti, prijatelji, pa ipak, ponekad je zavidio starijem bratu. Sanjar, uvijek s glavom u oblacima, Ozren je bio sličan ocu, s čestim promjenama raspoloženja koje su varirale od totalno pozitivne osobe do zadnjeg depresivca. Emotivan, impulzivan, ali za razliku od oca, nije previše mario za druženje s prijateljima, nije ga brinulo što nema stan, nije čak niti auto imao. Pa ipak, hodajući Avenijom Većeslava Holjevca, preko mosta iznad Save, Luka nije mogao a da se ne zapita tko od njih dvojice zapravo ima život.

– Da, Ozren živi kod mame – razmišljao je Luka. – Ima četrdeset godina i upravo je dao otkaz jer mu se više ne radi u toj firmi. Ne radi mu se?! Isuse Bože! Pa tko to danas radi?! Ok, razumijem da ga tlače na poslu, da je samo jedna kockica koju melju i iskorištavaju dok ne pukne. Pa zar nije tako svima? Zar je meni bolje? Imam račune, imam kredit, tko mene pita sviđa li mi se posao? Pomirio sam se s tim. Odradim što moram. Ne, on više to ne želi! Pa svaka ti čast buraz! Jak si kad ti mama guzicu briše, a brat pomaže.

Sava je tekla, tamna, skoro crna, nezaustavljiva, Luka je zastao i gledao tu prirodnu silu vode, mirnu i staloženu, na putu. Bez pitanja, dogovora, odgovora, uvijanja, histeriziranja, samo je tekla i ulijevala spokoj. Put joj je određen i nezaustavljiv, savršen u svojoj određenosti.

– Na kraju, što se broji? Što iza mene ostaje? – upitao se. Moj epitaf može glasiti: “Uredno je živio i umro.” Jebiga, buraz imat ćeš jači nadgrobni spomenik: “Pjesnik, ljubavnik, junak, nije jebao nikog ni pola posto.” Nadam se da postoji život poslije života jer je ovaj toliko bljutav i jednoličan. Što je poanta svega? Biti zadovoljan ili zadovoljiti? Tko dijeli svjedodžbe, tko ocjenjuje kako živimo? Da li sam ja, upravo sada, zadovoljan sobom? Da me netko pita, da li sam zadovoljan svojim životom, što bih mu odgovorio? Ne znam, valjda, možda, nadam se. Isuse Bože! Toliko sam ga puta pljuvao i ismijavao ga, a on “živi”, Ozren “živi” život. Dao je otkaz, jer ne želi više raditi gdje ga iskorištavaju! Ne odrađuje život. Kao ja. Upravo to! Odrađujem život! Odradio sam sve kako se očekuje i na kraju ću samo umrijeti.

Pobjegao sam iz Novog Zagreba prvom prilikom, jer nisam želio biti poput pokojnog oca. Nisam cijeli život želio provesti u istom kvartu, a pogotovo ne s ekipom u lokalnoj birtiji. Crvenih, podbuhlih faca od alkohola i mržnje. Cijelih oceana mržnje. Prema poslu, prema susjedima, prema političarima, prema vlasti, prema drugim kvartovima, drugim gradovima, drugim zemljama, drugim rasama. Prema svemu imalo drugačijem. Mrzio sam kvart. Mrzio sam kvartovske “igrače”. Ništa, učlanit ću se u planinarsko društvo, kupit ću bicikl, idemo vidjeti te Bavarske dvorce, Toskanu, putovati, “živjeti punim plućima”. I to će me ispuniti? Hrpom fotka ću napuniti Facebook? Da i drugi vide kako je meni super? O Bože, Ozrene seronjo, ti voliš svoj život, mrzim te!

Prešavši cestu kod Lisinskog pogledao je zgradu u kojoj je imao stan, stan u kojem ga je čekala djevojka Lea.

– Možda je u tome poanta, biti zadovoljan sobom – pomislio je – biti tu gdje jesi i biti zadovoljan sobom, možda je to odgovor?

Nije čekao lift, popeo se stepenicama na treći kat i tiho otključao vrata stana. Izuo je cipele i produžio prema kupaonici.

– Hej – začuo je iz spavaće sobe Lein glas.

– Hej – rekao je.

– Jesi dobro? Što je bilo?

– Sve OK. Ozren je dao otkaz pa je stara pukla. Rekla mu je da je isti kao stari. Kako nikad ništa od njega neće biti. Kako ništa ne odradi kako treba i slična sranja, pa je Ozren popizdio i počeo razbijati. Galamio je da želi biti poput staroga, a ne poput nje, da želi biti zadovoljan sobom, a ne zadovoljavati druge. Uglavnom, na kraju su se sredili.

– Tipično za Ozrena, dati otkaz i reći da želi biti zadovoljan sobom kao izgovor.

– Ne slažem se, u biti mislim da ga razumijem – odvratio je Luka.

– Da? – Upitala je Lea.

– Da, reci mi, ti si zadovoljna ovim što imamo? Zadovoljna si sobom? Što da ti kažem da želim prekinuti s tobom?

– Molim?!

– Reci mi kako bi se osjećala, što bi mislila, što bi mi rekla da želim prekinuti s tobom? Ne mislim, pričamo, reci mi.

– Skinula bih ti sve po spisku!

– Upravo to! Zato mislim da je Ozren u pravu.

– Kakve to veze ima?

– Razmišljao sam, koliko je ovo što mi imamo dobro. Za oboje. Što nas u biti zadovoljava? Da nam drugi zavide ili nam plješću, da “lajkaju” ono što radimo? Od toga živimo, to nam hrani Ego? Želiš da drugi potvrđuju da „živimo“ a ne mi? Zato sam te pitao što bi učinila da prekinemo.

– Ne znam, volim te, lijepo mi je i bila bih tužna.

– Da, bila bi tužna, no bi li samo rekla da ti je žao i nastavila živjeti ili bi se prepustila Egu i pucala na mene? Nemoj me krivo shvatiti, moj Ego veličine je manjeg kontinenta i vjerojatno bih te mrzio da me ostaviš, ali poanta je, dvoje “normalnih” ljudi, dvije samopouzdane osobe, zar ne bi samo poželjele sreću strani koja odlazi i nastavile živjeti?

– Dobro, razumijem to, ali kakve veze to ima s Ozrenom, i odakle sad to sve?

– Ne želim se probuditi za deset ili dvadeset godina i reći: “WTF!? Gdje sam bio, što sam radio!?” Gledaj, ne moram apsolutno ništa napraviti u životu, ne moram niti izići iz stana ali želim biti zadovoljan time. Poput njega. Ima li to smisla?

– Ima. Ali svejedno ću te ubiti ako prekinemo.

Nakon razgovora s Leom, rekao mi je da je krenuo po neku cugu i tad je naletio na mene. Kupili smo nekoliko piva u Pothodniku i sjeli na klupu na Zrinjevcu. Njemu se pričalo a ja nisam imao problema sa slušanjem. Pogotovo jer sam zaključio da razmišljamo na vrlo sličan način. Mislim da smo se tad i počeli češće družiti.

Pomislio sam da ga nazovem ali nije mi se razgovaralo pa sam odustao. Sjeo sam u auto i otvorio bocu. Snijeg nije padao. Rijeka Dobra je i dalje tekla, a ja nisam imao pojma što dalje. Razmišljao sam o Hani. Nisam joj ništa dugovao. Prekinuli smo jer je ona tako htjela. Možda me je povrijeđeni Ego vukao prema njoj. Pogledao sam se u retrovizoru.

“Nobody likes you. Everybody hates you. You’re gonna lose. Smile you fuck…” Dobri stari “The Last Boy Scout“.

***

Pokrenuo sam auto. Bio sam stvarno tužan i umoran. Zaustavio sam se nakon samo par kilometara pored ceste i otvorio aplikaciju na mobitelu. Odlučio sam poslati poruku Hani. Znao sam da odgovora neće biti. Ni inače nije odgovarala. Kad bih se nalio, svladale bi me emocije, zaboravio bih na sve loše, na sve svađe i slao joj poruke. Želio sam joj napisati kako razumijem da joj je trebalo prostora. Da razumijem zašto je plakala za nekim tipom s kojim je provela nekoliko mjeseci, a ne za mnom s kojim je bila nekoliko godina. S njim, radila je što je htjela, kako je htjela i kad je htjela. Želio sam napisati kao vjerujem i da je njemu bilo super, seks i zezancija bez obveza. Napisao bih i da mi je žao jer je ona poželjela nešto više, a on je tad prekinuo.

Razumio sam i njega. Kad je emotivni dio došao na red, povukao se. Taj dio bio je rezerviran za nekoga, ali ne za nju. Razumio sam ga jer je i kod mene isto. Taj dio emocija koji čini razliku u cijelom odnosu kod mene je bio rezerviran za nju. Netko se može pomiriti da je izgubio taj dio i prihvatiti ono što se nudi kao alternativa. Većina tako i živi. Onda je to samo dobro usklađen socijalni dio. Fizička privlačnost, slični interesi, muzika, filmovi, knjige, hrana. Dovoljan je samo TV između i dvoje ostari u prividu idilične veze. Cimerski odnos. Kompatibilnost. Internet veze. Nakon nekog vremena nema ljubljenja, držanja za ruku, sjedenja u krilu u tramvaju. Emocije su mrtve. Samo kompatibilan socijalni dio.

Nisam joj poslao poruku. Uzeo sam bocu i potegao nekoliko gutljaja. Upalio sam auto da se zagrije. Bilo je oko tri sata poslijepodne, sunce je sjalo na playback, nije bilo topline.

***

Vjerojatno sam zadrijemao na nekoliko trenutaka. Sanjao sam Ivu. Bio sam s njom neko vrijeme nakon prekida s Hanom. Nakon jednog od prekida s Hanom. Bilo je ludo. Ona je bila luda. Samo cuga, zajebancija i seks. Jedno jutro, probudili smo se mamurni. Vrućina je ulazila kroz prozore. Izbijala je iz poda. Vukla se po zidovima. Ptice su umirale, a muhe padale u nesvijest. Majica mi se zalijepila za leđa od znoja. Ona se prešetavala po stanu, samo u gaćicama. Petljala je nešto oko ventilatora koji je bio mrtav kao i moja volja za bilo čime. Brojao sam kapljice koje su se slijevale po pivskoj boci. Osrednjost je pretvarala ljude u slinave idiote.

– Ja sam svemirac! – rekao sam.

– Super. – promrmljala je.

Nemoguće je da sam s ovoga svijeta. Ukalupljen. Rodiš se, školuješ, zaposliš i umreš. Plutam u septičkoj jami srednje klase. Samo mi glava viri iznad govana. Nemoguće da tu spadam. U jebenu sredinu i prosječnost.

– Daj, molim te popravi ventilator! – zarežala je.

Nije imala razumijevanja. Prešetavala se gola a ja sam mislio na seks samo kao na odsutnost volje za seksom. Jedan pogled na mene bio joj je dovoljan da uzme knjigu i počne čitati. Nikad ta njena sranja o vampirima i ljubavi ne bi mogao nazvati knjigom, ali jebiga, svatko ima svoje. Nisam kužio poantu. Tip bi htio jebati ali ne bi. Ona bi htjela njega, ali ne bi. Oni se vole, ali pate. Ganja ih prošlost i budućnost, ali ih najviše jebe sadašnjost. Katastrofa! Ne kužim.

– Napisat ću roman o Krleži! – rekao sam.

Pravila se da ne čuje. Napisao bih roman o Krleži ili o Andriću, samo da znam pisati. To su bili ljudi. Teška kategorija. Svaka rečenica bi te nokautirala. S takvima ne ulaziš u ring ako nisi spreman umrijeti. To su pisci a ne ove vampirske pizdarije.

– Nema više pive. – rekla je kao da komentira vremensku prognozu od prošle godine. Bez ikakve emocije.

Kao da me je udarila ciglom. Asfalt se topio od vrućine. Ptice su umirale, a muhe padale. Septička, puna govana, kuhala je.

– Bože! Zašto ja!? – pomislio sam i krenuo u dućan.

Nije bila Hana i to je bilo dovoljno da samo produžim i ne vratim se više.

***

Pogledao sam mobitel. Dobio sam mail od frenda. Natječaj za kratku priču i novčana nagrada. Lijepo je kako vjeruje u mene, ja sam davno prestao. On je pisac, urednik, kolumnist i vjeruje da i ja znam pisati, a to me rastužuje. Ne smatram se piscem, prelijen sam za to. Dok taj moj prijatelj piše, ja pijem. Pošaljem ponekad te rijetke priče i pjesme koje napišem i objave ih, u biti, mislim da je negdje objavljeno sve što sam napisao ali to me samo rastužuje još više.

Ne volim varati ljude, loše se osjećam, a oni to čitaju i objavljuju i misle da sam pisac, pjesnik. Stvarno ne volim tako varati ljude, baš se loše osjećam. Pisanje je posao, gadan posao ako nisi Bukowski, a ja nisam. More rečenica vrti mi se u glavi i polomim se dok samo jednu uhvatim i spustim na papir. Pijem dok pišem, pijem da usporim te lude riječi i uhvatim koju dovoljno dobru da bi je zapisao. To bolesno stanje, kad bih pokušavao pisati, redovno bi završavalo s mamurlukom i usranim tekstovima pa sam na kraju odustao od pisanja i samo pio.

Vrijeme vani odgovaralo je mom raspoloženju. Naoblačilo se, tmurno, tužno, sjetno, usporeno. Na neki način, odgovaralo mi je, osjećao sam se dobro, kao da smo usklađeni. Možda dva negativna daju pozitivno? Ne znam, potegao sam još par gutljaja i zapalio drugu cigaretu. Razmišljao sam da pošaljem pismo s mojim pjesmama gospodinu Šindoliću. Čovjek je pio s Bukowskim, Ginsberg mu je čitao pjesme, družio se s Warholom, bio je jedan od najvećih. Jedan njegov komentar mojih pjesama značio bi mi više od bilo kakvog objavljivanja. Možda to i napravim. Šteta što sam tako prokleto lijen.

Ponekad se osjećam kao boca u moru. Prepustim se valovima da me nose pa gdje stignem. Zabavno je ali možeš svaki čas tresnuti od neku stijenu. Mislim da me to opisuje kao nestabilnu osobu, što u biti i jesam. Ne mislim, niti želim nešto loše, ali nemam cilj u životu i nije mi bitno imati ga, prepuštam se i samo plutam. Općenito, mišljenja sam da čovjek može sve što poželi ako ima neki cilj, a mene to zamara. Stan, auto, posao, žena, doručak, ručak, večera, TV, druženje, spavanje, seks, obiteljski ručak, ljetovanje, igre na sreću, pa onda malo bolji auto, pa kućica u cvijeću, više novaca, ogovaranje uspješnijih, krediti, skuplja ljetovanja, još novaca, još slika na Facebooku!

Tužno, baš tužno se osjećam jer ću ga opet iznevjeriti. Hamsun, Fante, Bukowski, oni su znali pisati, Ammaniti, Zafon, Polansky oni znaju pisati, a ja, ja se uglavnom prevlačim po sobi, ispijam vino i pitam se hoću li i jednu dobru rečenicu ikada napisati.

Dva dana nisam jeo, možda je u tome problem. Ne mogu jesti, uopće nemam volje. Hrana mi je kao nužno zlo, gubljenje vremena. Trebao sam nešto drugo, nešto da me pokrene.

Gledao sam u taj mobitel. Činio mi se kao neka jako tužna naprava, umrtvljen, nije bilo poruka, niti poziva. To u biti nije bilo ništa čudno, veselio sam se pozivu ili poruci ali sam ih rijetko upućivao pa su se tako i oni prorijedili i na kraju skoro prestali. Prijateljstvo nije jednostrano, moraš i sam nešto dati, a ja sam bio prelijen. Brzo sam gubio interes za uobičajene razmijene informacija i ogovaranja. Volio sam prijatelje ali mi je trebalo nešto novo, novi pogled, nova priča, novo iskustvo.

Pokrenuo sam neki program za chat. Mogao sam odabrati što želim, pričanje, upoznavanje novih prijatelja ili ljubav. Zanimaju li me cure ili dečki? Odabrao sam pričanje s curama. Početno uzbuđenje izazvano nečim novim, polako je nestajalo pojavom hrpe fotografija cura. Počeo sam se pitati što one traže na chatu? Koji je pravi razlog? Dosada? Neimanje vremena za upoznavanje i priču uživo? Nesigurnost? Ekshibicionizam? Potreba da te netko pohvali i “lajka”? Pregledavao sam te fotke i pitao se koliko je dobra ideja što sam tu. Nisam znao što bih rekao, kako uopće započeti razgovor. Da glumim nekog super cool tipa? Nisam to bio. Da započnem razgovor s nekom cool forom? Da igram na hard to get? Bože! Što ja radim tu!? Totalno depresivno.

Nakon skoro sat vremena pregledavanja, zaključio sam da smo ionako svi vizualni tipovi i da mogu bilo kojoj od tih cura reći bilo što, a jedino o čemu ovisi odgovor je o tome da li joj se sviđa moja fotka ili ne. Gasio sam i palio taj chat, pregledavao sva ta lica, prazan i bez ideje, ništa nisam osjećao. Već sam odustajao i onda sam ju ugledao! Duga crna kosa polu-skrivena maramom, prekrasne smeđe bademaste oči. Blago je nakrivila glavu u stranu i gledala u kameru. Izgledala je kao da sanjari o poljupcu i nudi te predivne usnice. Cijela fotka bila je u nekom New York Art štihu. Poželio sam pričati s njom, poželio sam dobiti njenu poruku. Prvotno uzbuđenje se vratilo. Nisam znao što bih joj rekao. Nisam mogao razmišljati. Potegao sam još vina i gledao u fotku. Uživao sam u njenoj ljepoti. Nisam bio cool tip niti sam izgledao kao netko na koga bi cure padale. Sve u svemu, bilo je jednostavno započeti razgovor. Rekao sam ono što mislim. Nisam očekivao odgovor ali sam ga želio. Gledao sam u mobitel i čekao. Nije bilo odgovora. Popio sam još vina i zapalio cigaretu, stavio sam CD u player, pustio Alice In Chains i pokrenuo auto.

Dok sam vozio, s uske, od snijega jedva prohodne ceste, koja je planinom od Kutereva vijugala put Krasnog i dalje prema Zavižanu, promatrao sam Krasnarsko polje. Na snijegom prekrivene livade, spuštala se magla. Gusta i bijela, kao da je puzala preko doline omeđene planinama. Opčinjeno sam promatrao. Sumrak koji je naglo prigušio dnevnu svjetlost u meni je izazvao osjećaj neugode od kojega mi se koža naježila. Zveckanje praznih limenki od piva na suvozačkom sjedalu vratilo me je u stvarnost.

Stigao sam do hotela, uzeo sobu i mrtav umoran uputio se prema njoj, sa željom da što prije stanem pod vrući tuš. Soba je bila klasično spartanski uređena. Krevet, ormar i radni stolić. Dok sam spremao ruksak u ormar, primijetio sam da su donje police obložene novinama. Nisam niti očekivao pet zvjezdica, ali ovo je bilo smiješno. Moja baka je tako oblagala police da ih zaštiti, ali nisam to očekivao u hotelu. Pažnju su mi privukli naslovi tih novina. “Nestali planinari”, “Pronađen samo bicikl”, “Bezuspješna potraga za posadom Cessne”. Pomislio sam kako osoblje hotela ima čudan smisao za humor.

Par piva ostalo je u ruksaku pa sam otvorio jednu. Nisam imao niti najmanje ideje gdje bi Hana mogla biti. Zvuk vjetra koji je zavijao pod prozorima unosio je dodatni nemir u moje misli i osjećaje. Stresao sam se unatoč toplini sobe.

3.

Zadubljena u čitanje nije primijetila signalno svjetlo na mobitelu koje je upozoravalo na propuštene pozive i primljene poruke. Odlučila je napraviti sendvič i skuhati si još jedan čaj. Pustila je rukopis na pod pored Ikeine fotelje u kojoj je bila udobno zavaljena i automatski uzela mobitel kako bi pogledala da li ima propuštenih poziva ili poruke. Poziv od Lidije i nekoliko poruka s chat programa koji je nedavno stavila. Često nije mogla spavati pa je bila na chatu i zabavljala se online razgovorima. Imala je nekoliko poruka. Uobičajeni uleti, pozivi na kavu i nešto više. Takve je odmah brisala. U jednoj poruci pisalo je samo “Ajme, što si ti lijepa,”, ništa više. Nasmiješila se i odložila mobitel.

Uputila se u kuhinju i napravila sendviče dok je čekala da zakuha voda za čaj. Kratko vrijeme razmišljala je da li da uzme mentu ili zeleni čaj. Odlučila se za zeleni sencha čaj i stavila vrećicu u šalicu. Vani je počelo sniježiti. Krupne bijele pahulje postupno su prekrivale park iza zgrade. Nešto magično bilo je u bjelini koja je prekrivala sve. Čista, nedirnuta, umirujuća. Uzela je mobitel i nazvala Lidiju.

– Hellou draga, nisam čula mobitel, nešto čitam pa sam ga stišala.

– Opet nosiš posao doma? – upitala je Lidija – Krešo ima danas koncert u Jiggy baru, idemo?

– Joj ne mogu, slomljena sam od posla i smrznuta. Upravo si čaj kuham, idemo sutra van?

– Ma dobro, ionako sam u PMS-u i mama mi još nije potvrdila da će čuvati klince, a ovaj moj još nije stigao doma, može onda sutra.

– Hoćemo na kavu ujutro?

– Dogovoreno, čujemo se.

Nakon što je odložila mobitel, uzela je šalicu s čajem i sjela za kompjuter. Pregledavala je mailove i Facebook. Ubrzo je upalila TV i pregledala programe, ništa joj se nije činilo zanimljivim pa je ponovno uzela mobitel i još jednom pogledala primljenu poruku “Ajme, što si ti lijepa.”.

Odlučila je odgovoriti: – Ajme hvala 🙂

Nije dugo čekala odgovor.

– A sorry na uletu, sad me je malo sram, izletjelo mi je, al’ fakat jesi pa nisam niti razmišljao.

– Hahahahaha, super! Simpa ulet skroz – odgovorila je.

– A baš si srce, obzirom da mi uleti baš ne leže, u biti, više podsjećaju na Hindenburg…

– Hahaha i duhovit, ma super!

– Petak budi najbolje u meni. 🙂

– Je, petak je dan za inspiraciju, iz ZG si?

– Da…

– I što se radi?

– Ček malo da te pročitam, samo sam u fotku blejao do sad!

– Hahahaha, ma daj!

– Zagreb, urednica, pušiš, piješ i želiš djecu jednog dana, haj’ super!

– Hahaha, grozno zvuči kad tako napišeš!

– Ma i inače grozno pišem ali me nisu još prokužili! 🙂

– Hahahaha sad si me ubio u pojam!

– Zašto? Mislim, sam sebe ubijam inače, lijepo je još nekoga dotući 🙂

– Hahaha, eto si za promjenu mene.

– Pa ti si mi prva!

– Hahahaha! Woow! Da i ja nekome budem prva!

– Šaljivdžija, ha!?

– Hahahaha, da.

– Ček’ da malo još virnem u fotku 🙂

– Hahaha. Da ti pošaljem još koju?

– Samo daj, idem po maramice, slinim kao mastif (od divljenja), ništa nepristojno!

– Hahaha, evo!

– Lijepa!

– Ma onako..

– Baš onako…. Skroz! I? Kaj se radi u ovaj kasni sat? Osim kaj oduševljavaš svekoliko pučanstvo fotkama?

– A daaaj … evo čitam malo i razmišljam o sljedećoj fazi dana tj. kad ću zaspati. Što ti radiš?

– Uzeo mali predah od svega i oduševio se…. Tobom!

– Hahahaha, joj! Je l’ ovo vježbaš ulete?

– Kaj mi ide?

– Imaš par za redom!

– A mu miša, hrđa pada na sve strane!

– Hahaha

– Imaš ti koju viška sliku da te vidim?

– Joj ne, baš sam si bez veze pa to izbjegavam.

– A daaaj!

– A ozbiljno, nemam.

– Opet, a daaaj!

– A kaj si ti stala s fotkama, slobodno me obaraj dalje! 🙂

– Hahaha, evo ti još jedna…

– Ma daj!!!!!

– Što da ti dam?

– Tako starog čovjeka opaliti, pa kaj vas uče tamo?!

– Hahahaha, grozno je l’ da?!

– Je, ak’ imaš slabo srce! 🙂

– ‘Aj onda neću više, a taman sam ti mislila još poslat’, al’ radi srca neću! Hahaha.

– Ne daj se smetati, samo šalji, baš te krenulo!

– Hahaha, a ne ne, moram bit’ dobra , neću da se žališ da starog čovika tako opalim!

– ‘Aj, ne vjeruj na prvu, mogu ja to! 🙂

– Ček’ ajde još jednu ću.

– Ne brini, imam još piva, čekam do sutra!

– Hahahaha, daj meni pošalji koje pivo.

– Ne dam, treba mi nakon ovog!

– Hahaha!

– Savršena si!

– Ma je, jesi ti išao do okuliste?!

– A daj, vidim super, čak i duplo! 🙂

– Vidim da je neka greška!

– Ma tko te fotka tak’ zgodnu!? Ccc!

– Ja samu sebe i nisam tamo zgodna, e!

– Ček’, imam još jednu.

– Hoćeš me navuć’?!
– A neću!

– Isuse!!!!!! Pa tko te oblikovao!? Jao divote!!!

– Tko me oblikovao? Pa frižider! Ej, znaš što sam sad skužila?

– Kaj?

– Da imam 45 poruka u inboxu a da se samo s tobom dopisujem!

– Pa hvala ti!

– Hahaha, zabavan si mi, nasmijala sam se!

– Eto, ti si mene oduševila pa hvala još jednom.

– Ma daj, da oduševila, čuj ti to, Funny guy!

– Pa kaj, zabavna i super zgodna, miran sam godinu dana!

– Samo godinu dana?

– Ili do sljedeće fotke! 🙂

– Hahaha!

– A fakat je osvježenje naići na tako super osobu!

– Ajoj, hvala, isto ja mogu reći za tebe. Presimpa si mi, super lik!

– Odoh u kut sobe, sramit’ se!

– Hahaha, ‘ajde nemoj dugo!

– Ma daj, hrabar sam, riješio sam tri piva!

– Hahaha, nakon koje pive postaneš hrabar?

– Prvog! 🙂

– Hahaha a ja nakon gutljaja.

– Ma da te vidim vani, nikad se ne bih usudio prići.

– Ma daj, tko ne riskira…

– A znam, zato pišem….

– A ja ne mogu biti luđa i jednostavnija, umro bi od smijeha koliko sam simple!

– Umro bi jedino od nedostatka hrabrosti da ti priđem!

– Hahaha!

– Onda bi se nalio…

– Mislim, lijepo je to čuti, ali daj, uozbilji se! Hahaha!

– Ne mogu! 🙂

– Nemoj, i ja sam neozbiljna, hahaha….

– Moram po pivo, i ovo mi je stresno! 🙂

– Hahahaha, evo, ja sad nemam što popiti! Not cool! Uopće!

– A ja sam se pripremio! 🙂

– Eto, to je kao da smo sad sjeli popit’ piće i ti samo sebi naručiš! Hahaha!

– Znao sam da će neki super komad naići pa bolje da se nalijem i uživam u pogledu! 🙂

– Hahahaha, mudro!

– E, možeš slobodno slati sve fotke koje imaš, ak’ niš’ imaš fakat zahvalnu publiku!

– Hahaha! Nećeš raditi svašta sa slikama?

– Ha?!

– Photoshopirati? Ma mislim ono, sheme zloupotreba bla, bla…

– Ne 🙂

– Ok… Hm, da vidimo…

– Ja sam ti jedan jako pristojan dečko!

– Jako, jako pristojan?

– Naravno! Pitaj moju baku! 🙂

– Eh da, imaš koju tetovažu?

– Imam.

– Da? I ja imam dvije!

– Nemoj me zezati! Hoću sliku!

– Pošalji sliku, pa ti slikam tetovaže!

– Ma kaj ti je!? Pa da pobjegneš! Nisam lud! 🙂

– A daaaj! Online sam! Ne mogu pobjeć’ dalje!

– Nisam se počešljao!

– Hm! Sad štrajkam dok ne dobijem sliku!

– Moram mamu pitat’. 🙂

– Hahahaha! Ignoriraš me?

– Ma ne, tražim kut! Joj, a je l’ moram?

– Ako već pitaš , da!

– A joj…. Ti si zgodna, ja nisam!

– A jesi… Bar meni na ovim slikama koje sam vidjela….

– Ok, evo…

– Eto super kut! 🙂 Hahahaha, natjerala sam te na selfi! A zgodan si, ma što ti mislio o sebi!

– Sad znaš zašto mi je to prvi selfi! Užas!

– Joj! Još sam ti jednom prva! Dva puta u jednoj večeri! Bingo! Sad sam mirna kad sam te natjerala! 🙂 I rekoh ti….

– Kaj?

– Da si zgodan…

– Isuse! Tko pije, ti ili ja?!

– Ti!

– Luda si! 🙂

– Uz nešto sreće, ujutro se nećeš sjećati svog selfija! 🙂

– Jao moram po još pive!

– Hahahaha!

– Nego, di su te tetovaže!?

– Uuu fuck! Sjetio se! Hahaha! Ček’ da slikam!

– A koji broj je hitna?

– Hahahaha! Ma možeš i 112 zvat!

– Ne mogu, drhte mi ruke! 🙂

– Hahaha! Ma od čega? Evo ti fotka…

– Wow! Eto, zaglupio sam!

– Hahaha! Sad bi ja pitala opet, od čega al’ ću opet dobiti isti odgovor! Hahaha!

– Od tebe! 🙂

– Ma daj, neš ti mene! Obična curka! Ne gledaj slike! Hahahaha!

– Kako znaš!?

– Pa umreš na tipkovnici i ništa ne pišeš!

– A to, pa slinim na tvoje fotke!

– Hahaha!!!

– Znaš kaj?

– Što?

– Ful me zanima kako se ljubiš….

– E sad, obzirom da ne mogu sama sebe poljubiti ne mogu ti reći iz prve ruke, ali ovo iz druge, kažu nešto isto kao i ti. WoW! Al’ ne vjerujem im, pa se više i ne ljubim… Ne gledaj slike!!!

– :))))) Skoncentriraj se na razgovor!

– Ne mogu, baš sam si zamišljao ljubljenje….

– Hm… A sad i mene zanima isto… kako se ti ljubiš?

– Ehm, a skroz dobro, proklet sam s tim, skroz dobro! 🙂

– Hahaha! Ovo je progovorila četvrta piva!

– Hahahahaha, moguće!

– ‘Aj popij još jednu! Al’ volim ljubljenje…

– I ja volim, jako…

– Nikad nisam sa, ajmo reći, nekim ovako otvoreno pričala…. i ne mogu se sad fotkati kad sam samo u gaćicama i majci! Hahaha…

– Pa ne daj se smetati!!!

– Hahahaha! Svi su muški isti! 🙂

– Fotka?

– A ne znam što da ti slikam. Vidit ćeš previše!

– Zašto previše? Super si! Fotkaj kaj god hoćeš…

– Evo iduću ti šaljem, ali, mogu imati povjerenja? Ne mogu virovat da ovo radim….

– Ok, šaljem..

***

Dopisivanje se nastavljalo. Razmjenjivali smo fotke i uzdahe. Vodili smo ljubav riječima. Bilo je užasno uzbudljivo. Uzbudljivo i užasno. Dvoje ljudi, usamljenih ljudi, skidaju se do kože i predaju bez zadrške potpunom strancu. Bilo je površno i istovremeno pogađalo u samu srž. Došli smo do kraja.

Odložio sam mobitel, sad je 3:43, snijeg više ne pada, muzika je prestala, a ja sam načeo još jedno pivo i pitao se – što se upravo dogodilo? Što je od svega toga bilo stvarno? Što se računa? Uživo ili online, emocije, one se računaju, osjećaji, oni su stvarni. Izrečeni na glas, u mislima, napisani na papiru ili na računalu, stvarni su. Morali su biti. Stavio sam novi CD u player, “Soul Searching Sun” od Life of Agony činio mi se prigodnim.

***

Nakon što se probudila, uzbuđeno je podigla mobitel s poda pored kreveta i još jednom pregledala poruke od protekla noći.

– Bože! – nasmiješila se i poslala poruku Lidiji s imenom kafića i vremenom kad će se naći. Na brzinu se obukla, obavila jutarnju toaletu i izjurila iz stana. Dok je čekala Lidiju u dogovorenom kafiću nervozno se igrala s mobitelom.

– Hey draga – Lidija je nasmiješena prilazila stolu pjevušeći “Such a perfect day”.

– Kaj je tebi? – Ana ju je upitno pogledala također se smiješeći.
– Onaj moj mamlaz je pizdio cijelo veče jer je snijeg počeo padati a mi smo na redu za čišćenje. Sad lopata pred zgradom dok ga klinci grudaju. Zakon! – smijala se Lidija – A kaj je ima kod tebe?

– Slušaj, ubit ću te ako nekome kažeš – počela je Ana.

– Ma daj, znaš da ne bih.

– Znam, babo jedna, zato i kažem!

– Daj, ne zezaj, kaj je bilo?

– Mislim da sam se sinoć zaljubila, a i skoro poseksala online.

– Ideš curka! Pričaj!

– Ne znam niti sama, pričali smo, zezali i onda su počele fotke i tako.

– Opa! Vi’š ti nju! – smijala se Lidija – bravo za seks. Iako i takav. Daj da vidim fotke.

– Ne dam! Nisi normalna! – kroz smijeh je Ana uzela mobitel – da mu pošaljem poruku?

– Ni čuti! Neka on tebi pošalje.

– Ma budem.

– Luda si.

– Poslano.

– Kao što rekoh, luda si! Kaj si napisala?

– Samo: “Dobro jutro”.

– Draga, pukla si, znaš to?

– Uh, niti sama ne vjerujem da sam to napravila.

– Ma kaj briješ? U čemu je problem? Ne sjećam se kad sam se ja zadnji puta poseksala, možda ću i ja na chat! Joj! Kaj sad? – Lidiji je zazvonio mobitel – Da? Ne gnjavi! Kako ne znaš di im je roba!? OK, evo, idem! Sorry draga, mama mi sad dolazi po klince pa im trebam robu spakirati. Večeras idemo na cugu?

– Da, može, nazvat ću te kasnije – odvratila je Ana mahnuvši konobaru da joj naplati kave.

– Ok, pusa. – Lidija je već izlazila iz kafića dok joj je telefon opet zvonio.

***

Umor i piva ubrzo nakon chata su me savladali pa sam zaspao. Opet sam sanjao Hanu. Grlio sam je u snu i govorio kako će sve biti u redu. Plakala je i jedna suza skliznula mi je na ruku. Zaspao sam s limenkom od pive u ruci iz koje je iscurilo par kapi po meni i probudilo me. Bilo je jutro i bio sam umorniji nego sinoć. Odjavio sam se iz hotela i krenuo na Zavižan. Mobitel je zazvonio.

– Dobro jutro – poruka od Ane.

– Pa dobro jutro i tebi – odgovorio sam – što se radi?

– Na kavi s frendicom koja je upravo odjurila.

– Dobro bi mi kava došla 🙂 – napisao sam.

– Dođi 🙂

– U ZG?

– Zar nisi iz ZG?

– Ma jesam ali sam trenutno u Krasnom, upravo krećem na Zavižan, pa mi kava nije baš uz put 🙂

– Zavižan?

– Duga priča, za uz kavu 🙂

– OK 🙂

– Da, btw, hvala za sinoć 🙂

– OK 🙂 Čujemo se – Ana je sa smiješkom odložila mobitel i platila račun.

Snijeg je opet počinjao padati. Nije joj se žurilo u stan. Napravit će ručak ili naručiti hranu, pročitati rukopis do kraja, možda odspavati pa s Lidijom u izlazak. Smiješak joj nije silazio s usana. Navratila je u dućan i kupila dvije boce bijelog vina. Šetala je parkom i uživala u rijetkim pahuljicama snijega nošenim vjetrom.

Bilo je nešto iza dvanaest sati kad je ušla u stan. Odložila je vrećicu s vinom na stol u kuhinji, presvukla se, otišla u dnevnu sobu i upalila radio. Sjela je u fotelju i uzela rukopis koji je započela sinoć, čekalo ju je još nekoliko rukopisa pa je htjela do ponedjeljka sve pročitati. Otvorila ga je na mjestu gdje je sinoć stala, nasmiješila se prisjetivši se chata pa je opet zatvorila rukopis i zaputila se u kuhinju.

– Lidija bi rekla da je negdje sigurno šest sati poslijepodne – pomislila je s osmijehom i natočila čašu vina. Uzbuđeno je uzela mobitel i natipkala još jednu poruku.

– Hej, nisi mi rekao kad se vraćaš u Zagreb 🙂

Kako nije dobila izvješće da je poruka primljena, pretpostavila je da oko Zavižana vjerojatno nema signala. Opet je otvorila rukopis i započela čitati.

***

“Umor i piva ubrzo nakon chata su me svladali pa sam zaspao.” – rečenice su se nastavljale, njene rečenice od jutros!
“- Dobro jutro – poruka od Ane.”

Gledala je čas u mobitel, čas u rukopis. Isto poglavlje pročitala je nekoliko puta. Nije znala što da misli. Odbacila je rukopis, uzela čašu vina pa je spustila, ustala se i nervozno počela koračati po sobi. Uzela je mobitel i nazvala Lidiju.

– Molim te dođi do mene! – skoro pa je povikala u mobitel.

– Ana, što se desilo? – oprezno je upitala Lidija

– Chatala sam s likom iz jebenog romana! To se desilo! – histerično je povikala – Molim te dođi do mene! – rekla je Ana i završila razgovor.

Lidija je ubrzo stigla, nakon što je ušla Ana joj je bez riječi dala mobitel.

– To su poruke od jutros!

– Dobro, i? – pogledala ju je Lidija.

– Ovo je rukopis – rekla je Ana pružajući ga – tu sam stala sinoć, nastavi čitati.

4.

Znam da sam bio sjeban na više razina, ali zašto sam se sad uvalio s ovom curom i kuda to sve ide nisam mogao niti zamisliti. U što sam nju uvalio? Gadio sam se sam sebi. Nije zaslužila nekog kao ja. Bila je predivna, jedna od onih cura kojima se diviš iz daleka, za kojom se i žene okrenu na ulici. Od onih kojima se možeš samo nakloniti i poljubiti ruku jer su ti se usta osušila a riječi isparile. Od onih koje nježno pokrivaš dok spava milujući joj kosu, a Bogu zahvaljuješ na sreći koju ne zaslužuješ. Bar ne netko kao ja.

Sjetio sam se vremena koje sam proveo u Africi. Tamo sam barem znao na čemu sam. Uživao sam biti sam. Piti i kurvati se. Kurve su bile svuda. Pristojne i zauzete cure bile su s muževima. Nisi mogao fulati. Nisam tražio ljubav, bježao sam od nje. Želio sam zaboraviti Hanu i završio u sred jebene Afrike. Sjetio sam se jedne večeri.

Bilo mi je dosta riže. Indijci i Kongoležani trpali su je uz svako jelo koje su radili. Zaželio sam se kruha pa sam rekao Nairu da me ostavi u Jesu Ni Jibu, supermarketu u ulici Route de Sake, kojom smo prolazili putem kući nakon posla. Od prvoga dana kako sam stigao u Congo tj. Gomu kupovao sam u Ni Jibu.

Nakon osam sati u uredu, još uvijek mamuran od prethodne noći, htio sam prošetati. J&B je bio savršen whiskey ali nikako da ispari. Naira i ostale indijske cimere poslao sam doma, ionako su već gunđali što se moramo zaustavljati kod marketa. Stajao sam nekoliko trenutaka ispred dućana i razmišljao što da kupim osim kruha. Možda je prošlo nekoliko sekundi prije nego li je desetak malih Kongoležana skužilo znak dolara na cesti, tj. mene. Nisam imao niti živaca niti volje za objašnjavanjem kako nemam novaca pa sam psovao i odgurivao te male napasti.

Bio sam mamuran i umoran, a odvratna kombinacija sparine i crne vulkanske prašine kojom je cijela Goma bila prekrivena užasno me je živcirala. Umjesto u market odlučio sam ući u prvi bar koji vidim. Nisam dugo trebao tražiti. Na željeznim vratima visokim skoro dva metra netko je rukom naslikao oblak i napisao “Night Club”. Bilo je tri sata poslijepodne.

Dvije stvari su mi se motale u mislima dok sam ulazio u taj bar. Prva, kako bijelcima nije preporučljivo ulaziti u lokalne barove, a druga je bio omiljeni citat iz filma “The Last Boy Scout”: “Nobody likes you. Everybody hates you. You’re gonna lose. Smile you fuck.”

Zakoračivši unutra, prvi dojam bio mi je kao da ulazim u nečije dvorište. Cijeli prostor bio je ograđen visokim zidovima. Par metara od ulaza nalazio se biljarski stol za kojim je bilo četiri ili pet Kongoležana koji su me detaljno odmjerili i prokomentirali. Pretpostavljam da nisu očekivali bijelca u lokalnom baru. Nakon nekog vremena navikneš se da si Muzungu, što je za crnce nešto kao Nigger za bijelce. Sredinu toga prostora zauzimao je plesni podij. Pronašao sam slobodan stol u blizini šanka i sjeo. Zapalio sam cigaretu i promatrao ekipu na podiju nadajući se da neću morati do šanka po piće.

Dio ženske ekipe s plesnoga podija bio je obučen u tradicionalne kostime koji su meni izgledali kao iskrojeni iz nekih bolesno šarenih zavjesa, drugi dio izgledao je kao da je upravo završio snimanje nekog MTV spota, tj. bile su polugole. Muški su također bili podijeljeni glede stila. Jedan dio njih obučen u košulje i “hlače na crtu”, dok je drugi dio izbacio bokserice i pustio hlače do pola guzice.

Nakon što me svaki posjetitelj koji me je opazio dobrano promotrio, napokon se i konobar dovukao do mene. Pokušao sam naručiti ono što obično pijem, whiskey-colu ali je konobar zapeo da moram kupiti cijelu bocu ako to želim piti. Nije mi bio problem popiti bocu whiskeya ali bio sam nadrkan pa sam se natezao s njim glede toga navodnoga pravila. Moj francuski je bio jednako loš kao i njegov engleski pa sam se ja izdašno pomagao psovkama na hrvatskome, a mislim da niti on nije ostajao dužan režeći na kiswahiliju. Ne znam koliko bi to prepucavanje trajalo i kako bi završilo da nismo bili prekinuti.

– Hey! My friend! – povik koji je dolazio obojicu nas je zaustavio u pola riječi. Pogledao sam u smjeru iz kojega je dolazio.

– Hey! Mr. Sadiki!- pozdravio sam nasmiješenoga predstavnika SDV Transami, firme čiji su kamioni dovozili robu za firmu u kojoj sam ja radio. Niti Sadikijev engleski nije bio savršen ali je bio ipak dovoljno dobar da bih ga razumio, za razliku od većine Kongoležana koja je govorila ili francuski ili kiswahili. Nešto je rekao povišenim glasom konobaru koji je ispričavajući se odjurio da bi nam obojci nakon par trenutaka donio piće. Meni whiskey-colu, a Sadikiju Primus, lokalno pivo.

– Pa prijatelju, od kuda ti u mojoj kući?

– Tvojoj? Ovo je tvoj klub?

– Da – osmijeh mu nije silazio s lica.

– Ah, eto. Obilazim barove koji nisu na UN listi preporučenih – rekoh, što je Sadikija natjeralo da se zagrcne od smijeha.

Kad sam stigao u Gomu, grad u Kongu, na granici s Rwandom, sve je bilo puno vulkanskog kamenja i crne prašine. Godinu dana prije moga dolaska, erupcijom vulkana Nyiragongo, veliki dio Gome bio je uništen. Erupcija je prekrila cijeli grad pepelom, a lava je dijelove grada doslovno odnijela u jezero Kivu. Cijela situacija pogodovala je pobunjenicima iz Rwande, kao i brojnim europskim i američkim humanitarnim organizacijama. Svi su imali isti cilj, iznijeti dijamante iz Konga.

Pobunjenici i njihovi pljačkaški pohodi bili su dobar izgovor da se tu nastani i UN kako bi navodno održavali mir u Gomi. Firma za koju sam radio, snabdijevala je jedinice UN-a hranom tako da je ujedno slovila i kao dio UN-a. Po njihovoj i preporuci još nekoliko organizacija, nije bilo preporučljivo piti lokalnu vodu, jesti lokalnu hranu, odlaziti u lokalne barove i restorane i još cijela hrpa toga, za što uopće nisam mario. Nalazio sam se i radio u zemlji gdje te komarac može ubiti. Nije me bilo briga da li je led napravljen od lokalne vode dok god se nalazio u mojoj čaši whiskeya.

Uskoro smo, za našim stolom, Sadiki i ja bili okruženi gomilom Kongoležana. Svi su htjeli popričati s vlasnikom lokala i njegovim egzotičnim prijateljem. Runde su stizale dok me je Sadiki upoznavao sa svima njima. Komunicirali smo rukama i nogama glasno se smijući i nazdravljajući za svaku glupost dok nas konobar nije prekinuo noseći ražnjiće i pečeni krumpir. Onako polupijani, grabeći prstima, svi smo navalili na jelo kao hrvatski direktori na janjetinu. Samo cajke su nedostajale. Osjećao sam se kao veliki bijeli lovac među domorocima u doba belgijske vladavine Kongom.

Dio naše ekipe za stolom bili su otac i sin, pretpostavljam da sam se njima jako svidio jer su me pozvali kao počasnoga gosta na sinovu svadbu. Naravno da sam nakon ispijene boce whiskeya obećao da dolazim.

Dobrano pripiti, Sadiki i ja odlučili smo otići u noćni klub. On zato što se dosađivao “na domaćem terenu”, a meni je ionako bilo potpuno svejedno gdje ću završiti. Noćni klub Coco-Jambo bio je na UN popisu, ali kao jedno od mjesta koje se ne preporučuje. U tom sam klubu, iz protesta prema većini pravila i smjernica koje sam dobio od kada sam došao u Gomu, završio prvo večer i nalio se s vlasnikom. Vlasnik Nono bio je druga ili treća generacija Belgijanaca u Kongu. Simpatičan momak, pretpostavljam da je mislio kako sam pun para jer sam ih nemilice trošio na njegovom šanku.

Budući da sam imao riješena pitanja hrane, smještaja i vozio službeni auto, novce koje sam zarađivao u Gomi, trošio sam na alkohol, kurve i cigarete. U većini klubova bio sam redovan gost. DJ iz Coco-Jumbo puštao je svaki put kad bih ja došao pjesmu od Jay Z-a i Linkin Parka “Numb”, a ja bi mu za zahvalu slao cugu.

Oko devet sati navečer stigli smo u Coco-Jambo i smjestili se za šank. Pozdravio sam Nonu koji je također bio za šankom.

– Bonsoir mon ami! – uputio mi je pozdrav.

– Hi Nono, za tebe Primus? – upitao sam ga i naručio nam piće.

– Kako si? – upitao je – Nadia mi je rekla da ste bili u Gisenyu – Nadia je bila Nonova sestra. Znao sam na što cilja. Ako je Nadia bila crna tj. mulatska verzija Angeline Jolie, njen otac je definitivno bio crna verzija Marlona Branda iz Kuma. Kako sam namjeravao umrijeti od alkohola, a ne mačete, nisam se petljao sa Nadiom.

– Samo druženje prijatelju, kod mene je Living Las Vegas u igri – rekao sam.

– Da?

– Film u kojem Nicolas Cage dođe u Las Vegas umrijeti od alkohola.

– OK, samo nemoj u mome baru – nasmijao se Nono.

Moj prijatelj Sadiki u međuvremenu je odlučio pokazati nam neke plesne korake pa je odbauljao onako pijan do plesnog podija kako bi se pridružio ostalim plesačima. Pridržavajući se za šank, ja sam pokušavao izoštriti alkoholom zamagljeni pogled i tad sam je spazio. Na drugom kraju šanka bila je cura koju sam prije par dana vidio na plaži u Giseniyu, u Rwandi. Zavučen pod suncobranom nisam pogled mogao skinuti s nje. Plava kovrčava kosa, savršeno tijelo, hrpa tetovaža i sise za popizditi. Predobro je izgledala. Mahnuo sam Noni i krenuo prema njoj. Nisam imao što za izgubiti. Bio sam pijan, niti na hrvatskom me ne bi ništa razumjela, a kamoli na engleskom.

Ispalo je da je cura Kanađanka i skoro pijana kao i ja. Dana se stvarno potrudila kako bi razumjela moj engleski ali niti sam sebe nisam razumio. Bilo je zabavno. Oboje smo bili naliveni i dobro se zabavljali u pokušaju komunikacije. Odlučio sam da je ipak bolje pustiti brijanje za neki drugi dan, dok sam donekle u prednosti.

Ostavio sam Danu i Coco-Jumbo u namjeri da odem do Chez Doga, bar koji je bio udaljen stotinjak metara u istoj ulici. Nije mi se pješačilo doma. Nadao sam se da su moji indijski cimeri tamo, kako bi se s njima povezao. Chez Doga je bio u vlasništvu Amerikanca i na UN-ovom popisu kao jedno od prihvatljivih mjesta za izlazak. Nisam prošao niti pedesetak metara kad su me zaustavila tri vojnika jedne od kongoležanskih brojnih vojnih formacija.

Kongo je u to vrijeme imao Narodnu vojsku, pa Vojsku Konga, pa neku specijalnu vojsku, nekoliko policija i svu silu zaštitarskih službi. Svi u nekakvim uniformama i naravno s naoružanjem tako da se nisam niti trudio raspoznati ih. Jedan od te trojice uperio je rumunjsku verziju kalašnjikova u mene i nešto zahtijevao na francuskome jeziku. Kako sam razumio donekle francuski, pretpostavio sam da me traži novce. Gledao sam u cijev i raspadnuti drveni kundak smiješeći se. Želio sam da puca. Zanimalo me je što bi učinili da su znali kako mi uopće nije stalo. Svi su ovdje tražili novce od mene pa zašto bi ova trojica bili drugačiji, razmišljao sam.

Rekao sam mu da im ne dam novce ali da možemo u Dogu na pivu, a ako opali iz tog govna od puške, ionako će nas sve pobiti. Jedan od njih se nasmijao i nešto dobacio ovome koji je držao pušku uperenu u mene, pa su nakon toga kratko porazgovarali. Ispalo je da taj koji se nasmijao zna engleski, pa je preveo kolegi što sam rekao i savjetovao ga da ipak odemo na pivo. Nakon kratkoga vijećanja, zaključili su da sam seronja i da im moram platiti bar dvije pive, ali da ne idemo u Dogo nego u jedan drugi klub. Naravno, neprihvatljiv po UN preporuci.

Na svu sreću, ulica Kanyamuhanga bila je središte noćnog života u Gomi tako da se i taj klub nalazio u blizini Coco-Jamba i Chez Doge. Kad smo ušli, primijetio sam da je bar lijepo uređen i poluprazan. Zaputili smo se prema šanku. U trenutku kad sam naručio cugu za moje nove frendove, koji su me par minuta prije pokušali opljačkati i ucmekati, oni su se ukopali u mjestu i počeli salutirati. Čovjek za šankom koga ispočetka nisam niti primijetio jer je bio okružen nekim curama, pogledao je prema vojnicima i nešto im doviknuo. Pretpostavio sam, a pokazalo se točnim, da im je to zapovjednik koji ih je poslao van zaprijetivši im bičevanjem.

Meni je bilo žao ekipe pa sam se pobunio i rekao mu da sam već naručio cugu za sve. Zapovjednik je razmaknuo cure oko sebe, primio se za futrolu pištolja i na sasvim pristojnom engleskom rekao mi da gledam moja posla. Kako nisam namjeravao popiti četiri pive a niti baciti ih, rekao sam mu da bi bilo u redu da ih podijelimo. Budući da su cure nestale kad je primio futrolu pištolja, pristao je. Nakon što smo pretresli političku situaciju u Kongu, američko-europsku krađu dijamanata, pobunjenike koji napadaju iz Rwande i još hrpu stvari koje me uopće nisu zanimale, zapovjednik je inzistirao da odemo do njega doma na cugu. Mada je ideja bila primamljiva, ipak sam ga na kraju nagovorio da odemo do Doge.

Ne sjećam se svih detalja iz Doge jer sam već bio mrtav pijan. Znam da su me redari odvlačili od konobara koji mi je zamjerio jer sam brijao s njegovom curom ili sestričnom, nisam ga baš razumio. Na svu sreću, jedan od tih redara bio je tip koji mi je uporno pokušavao uvaliti svoju rodicu. Nakon incidenta s konobarom, mislim da sam se potukao s nekim Rusom. Većina pilota privatnih aviokompanija u ovim zabitima bili su Rusi. Nisam ih podnosio. Bili su još gori seronje od mene. Sam pogled na te napuhane face dizao mi je želudac. Ne znam što mi je ovaj dobacio ali je savršeno dobro razumio jebanje majke na hrvatskome, no to mi nije bilo dosta pa sam ga i pljusnuo. Takvi tipovi nisu zasluživali da ih se pošteno šakom odalami.

Iz Doga me je na nagovor Alena, vlasnika, izveo Rashid, crnac veličine kamp prikolice. Navodno je bio iz istoga “sela divova” kao i Dikembe Mutombo, igrač Houston Rocketsa. Upoznali smo se na nekom pool partiju i od tada se povremeno sretali po barovima ili partijima. Rashid mi je pomogao doći do njegovog auta pridržavajući me. Prošlo je pet sati ujutro kad me je dovezao doma. Cimeri su se već budili i pripremali za posao.

Još jedan dan u Gomi. Tisuću kilometara od kuće i još uvijek nedovoljno daleko. Nisam mogao pobjeći od sebe, od sjećanja. Javit ću na posao da sam bolestan. Nije mi se išlo. Plan mi je ionako bio sve zajebati i umrijeti prije nego mi daju otkaz.

***

Nakon nekoliko kilometara vožnje stigao sam do puta koji vodi u nacionalni park. Jedan pogled na cestu koja je vodila do planinarskog doma bio je dovoljan da se okrenem i vratim u Krasno. Trebala mi je ralica ili, u najmanju ruku, gusjenice umjesto izlizanih zimskih guma da bih svladao taj planinski put po snijegu i ledu. Uputio sam se prema, kako mi se čini, jedinom dućanu u selu, raspitati se kako mogu do Zavižana.

– Ne možete. – jednostavno mi je rekla prodavačica.

– Predivno. – pomislio sam ironično.

Na mobitelu sam pretraživao internet, nadajući se da ću saznati nešto o Hani. Nazvao sam i njenu mamu nadajući se da je sve riješeno i da je Hana doma. Signal na mobitelu se gubio svaki čas pa sam odustao i od interneta i od poziva. Nakon nekog vremena provedena ispred dućana odlučio sam krenuti pješice. Desetak kilometara planinarske staze značilo je četiri- pet sati šetnje i smrzavanja po snijegu i ledu. Martensice i vojna jakna s podstavom nisu spadali u planinarsku opremu, ali bio sam siguran da moram na Zavižan. Omotao sam bolje Shemagh i navukao kapu.

Sat vremena hoda i bio sam mokar od znoja. Odlučio sam stati i zapaliti cigaretu. Uzeo sam pivo iz ruksaka i otpio promatrajući šumu. Hladni naleti vjetra zviždali su u sudaru s ogoljelim drvećem i prekidali nestvarnu tišinu. Osjećaj potpune samoće preplavio me i poslao trnce niz kralježnicu. Nisam bio dužan Hani išta. Na kraju krajeva, mislim da joj je laknulo kad sam spakirao stvari i rekao da odlazim. Različiti prioriteti, način razmišljanja i način odnosa jedno prema drugome doveli su do prekida. Čudno je bilo da se to dogodilo nakon skoro deset godina tog uvrnutog odnosa, a ne puno ranije. Ipak, nakon toliko vremena provedenog skupa, nisam mogao samo pustiti stvari da idu svojim tokom i ništa ne napraviti. Možda sam iz te veze otišao samo da bih se vratio.

No, Hana je, pretpostavljam, bila prezauzeta samom sobom da bi uvidjela jednostavnu činjenicu, ako nisi zadovoljan sobom, ne možeš biti niti s drugima, u ovom slučaju sa mnom. Njeno, nakon našeg prekida, skakanje iz veze u vezu i “trčanje za dugom” meni su značili upravo to, unutarnje nezadovoljstvo samom sobom. Problem je, kad puštaš osobu da sama dođe do zaključka, što to nekada traje vječnost.

Idućih pet sati hodao sam bez pauze i na kraju se uspio dovući do planinarskog doma. Nešto prije pet sati poslijepodne ugledao sam ga. Sumrak se spuštao i tanki stup dima koji se izdizao iz dimnjaka razveselio me je kao dobitak na lotu. Požurio sam do vrata i pokucao. Ništa nisam čuo iznutra pa sam jače zalupao po vratima. Brava se pomaknula i vrata su se polako otvorila. Idućeg trenutka, stajao sam lice u lice sa šezdesetogodišnjakom koji me je u čudu promatrao.

– Dečko, nemoj mi reći da si upravo sad odabrao planinarenje.

– Nisam i nemam pojma o planinarenju. Tražim nekoga.

– Ovdje?

– Ne znam gdje, ali, cura koju tražim, nestala je na sjevernom Velebitu.

– Hajde uđi, skuhat ću ti čaj. Srećom, u ovo vrijeme nije navala turista pa možeš birati sobu za večeras. Ja sam Ivan.

– Drago mi je. Ja sam Matija.

– Pristavit ću čaj. Tko je nestao i gdje? Sjeverni Velebit je jako velik pojam.

– Hana Ferman, speleologinja, prije nekoliko dana.

Kad sam mu pokazao sliku, učinilo mi se da mu je smiješak prešao preko lica. Ništa nije rekao, okrenuo se i uputio u drugu prostoriju. Odložio sam ruksak i skinuo kapu. Promatrao sam prostoriju tražeći znak za zabranu pušenja. Kako ga nisam vidio, zapalio sam cigaretu i odlučio pričekati čaj. Učinilo mi se da čujem glasove iz prostorije u koju se Ivan uputio, pa sam se približio vratima.

– To je to! Napokon je kraj! Zar si se mislio izvući nakon svega?

– Umukni jadniče!

– Zašto ih ubijaš? Nitko ti ništa od njih nije skrivio!

– Zašto!? Nije pitanje zašto ih ubijam. Pitanje je zašto ih ne ubijem sve! Istina, odlučujem tko će umrijeti, ali većinom odlučujem tko će živjeti! Ja sam kao Bog! Sad umukni, radim čaj!

Cigareta mi je ispala iz ruke. Zar je uistinu tako jednostavno? Tako jebeno očigledno? Stajao sam ispred vrata kuhinje ne dišući. Gledao sam u svoju ruku koja je kucala na vrata i začuo se kako pitam Ivana s kim priča.

– Sve je u redu dečko, nema nikoga osim nas dvojce. Stiže čaj.

5.

– Jesi ga ti pročitala do kraja? – upitala je Lidija.

– Ne.

– U jednu ruku, ne moraš više brinuti, mislim da ti je “dragi” poginuo.

– Molim? – užasnuto je upitala Ana.

– Draga, to je samo lik u romanu i hrpa slučajnosti.

– Slučajnosti!? Noćna mora! Sve to je noćna mora.

– Ne znam kaj da ti kažem. Nisi mi rekla u čemu je problem.

– Molim?

– Draga, ubila bih da izgledam kao ti, muškići sline kad te vide. U čemu je problem? Inače odbijaš sve koji ti priđu.

– Problem? – Ana je zamišljeno gledala u čašu. Ustala se i donijela drugu bocu vina pa natočila sebi i Lidiji – ne znam. Problem je Lidija, da nakon što si s nekim godinu dana i onda ti on kaže da si loša u seksu i da je to razlog prekida. Problem je što nakon toga ti poševiš tri njegova frenda, odjednom.
Lidiji je u čudu gledala kao da prvi puta vidi Anu, zamalo je ispustila čašu iz ruke.

– Problem je – nastavila je Ana – kad nakon toga ne izlaziš mjesecima iz svoje sobe jer se mrziš toliko da bi se ubila. Naravno, to sve prođe nakon nekog vremena i kreneš opet izlaziti, upoznaješ ljude, pokušavaš zaboraviti i oprostiti sebi i onda upoznaš nekog. U trenutku ludosti ili iskrenosti, jer misliš da si napokon upoznala nekog dobrog, nekog tko te razumije, nekog tko te voli, otvoriš se i pričaš o svemu, a nakon toga, taj netko, nakon par savršenih godina, okrene ti leđa. Postane stranac i počne te odbacivati. Problem Lidija, je u tome da si ne želim dopustiti još jedan pad, a sve ovo je – nemoćno je slegnula ramenima – previše.

Lidija je pogledala svoju praznu čašu, ustala se, natočila i ponovno sjela.

– Uh, – samo je rekla, ponovno se ustala i zagrlila Anu – nisam znala, žao mi je. Ma, zajebi to sve! Slušaj, predivna si, da sam lezba, bila bi moja!

To je izmamilo Ani smiješak.

– OK. Imamo čudnu ali jebeno čudnu situaciju. Zatreskana si u nekog virtualnog tipa s chata koji i nije skroz virtualan. Mislim da si zaljubljena u njega jer je on lik iz romana, i kao takav, nije stvaran i ne može te povrijediti, ali to je samo moje mišljenje. Uh, zeznuto je, bez obzira stvaran ili ne – a što ako sve nas netko čita? – upitala je Lidija.

– Ma daj Lidija, nismo u Matrixu.

– Ne, ne mislim to, svi mi imamo povijest i neku svoju priču, što ako su sve već negdje zapisane? Što ako si ti uletjela u nečiju priču? Zar ne bi željela pročitati svoju priču?

– Ne!

– Zašto? Mene baš zanima što u mojoj piše.

– Mene ne.

Rukopis je ležao pored stolića u dnevnoj sobi, Ana i Lidija su šutjele gledajući ga.

6.

Kad sam se probudio, nisam mogao otvoriti oči. Zujalo mi je u ušima, a usta i jezik su mi bili suhi kao da sam ih fenom za skidanje farbe sušio. Sve me je boljelo. Napokon sam polako otvorio oči. Soba mi je bila nepoznata, bila su još dva kreveta pored onog na kojem sam ležao. Uz prozor stajala je neka osoba, nisam je prepoznao. Pokušavao sam fokusirati zamagljeni pogled. Vjerujem da sam ispustio neki zvuk budući da se osoba pored prozora okrenula prema meni.

– Hej – nasmiješila se.

– Hana? – promrmljao sam i još jednom pogledao po sobi – gdje sam?

– U bolnici, Iva mi je poslala poruku s tvog mobitela. Buncao si u snu, spominjao si nju i mene i još hrpu drugih nebuloza.

– Kako sam dospio tu?

– Nakon koncerta, Iva i Fil su navratili do tebe. Našli su te na podu u nesvijesti. Vjerojatno si lupio glavom o gredu dok si otvarao prozor. Da nisu došli možda bi se i smrznuo. Imaš poseban talent za napraviti totalno sranje, moram priznati.

– Da, očigledno, od tad sam u nesvijesti? Zašto si ti tu? Nisi na Zavižanu?

– Zavižanu? Fakat ti nije dobro, zašto bih tamo bila?

– Nema veze. Idemo na cugu? – upitao sam.

– Ne, ne idemo na cugu. Prvo, još nekoliko dana ćeš tu biti i liječiti se, a drugo, Ivan je u Irskoj, ja idem idući tjedan.

– Hm, Ivan, serijski ubojica.

– Molim?

– Ma ništa, izgleda da sam malo jače lupio glavom.

Šutjeli smo nekoliko trenutaka.

– Završio si zbirku pjesama?

– Da, poslao sam rukopis izdavaču.

– Pa, sretno s tim, idem sad, a ti se oporavljaj.

– Hana? To je to? Gotovo? Odlaziš?

– Davno je bilo gotovo, samo tvoj Ego to ne želi prihvatiti. Ti si se pobrinuo da bude gotovo.

– OK – rekoh.

Nakon što je Hana otišla ležao sam neko vrijeme sklopljenih očiju. Začudilo me je što uopće ne razmišljam o Hani, znao sam da je naša priča gotova, nisam mogao prestati misliti na Anu. Cijeli moj put na Zavižan, Ivan, Hana, chat s Anom, sve sam to sanjao? Možda je ipak istina da ti cijeli život preleti u očima prije smrti, samo što sam ja još bio živ. Činilo mi se tako stvarnim.

Bio sam žedan. Pored kreveta je bio ormarić na kojem je bila boca s vodom, zdjela s mandarinama, vjerojatno od Ive i moj mobitel. Dohvatio sam bocu i otpio gutljaj vode, odložio je natrag na stolić i posegnuo za mobitelom. Namjeravao sam poslati poruku Ivi i Filu i zahvaliti im. Ikona programa za chat treperila je na zaslonu mobitela.

– Hej, nisi mi rekao kad se vraćaš u Zagreb 🙂 – dolazna poruka od Ane.

Autor: Marijan Falica