Prikaz jednog prijateljstva
Nebrojeno puta bio je slomljen.
To mu je i bila sudbina; prelaziti iz ruke u ruku, iz situacije u situaciju.
Najviše su mu stradavale noge.
Iako je bio branitelj gradova, dvoraca i lijepih djeva, nitko ga nije zvao Astijanaks. To ime zaslužio je drugi.
Al’adin bio je nebrojeno puta slomljen.
Imao je i družicu u tim svojim avanturama. O, da. Yasmina, Cvijet Istoka.
S i bez šminke. To mi je otkrio kada se jednom vratio sa svojih silnih putovanja. Da postoje dvije sestre. A samo je jedna bila njegova Yasmin.
Kako nije znao u koju se zapravo zaljubio, a one su bile vrlo slične, zvao ih je jednostavno; Yasmina sa šminkom i Yasmina bez šminke.
Broda nije imao, već dugo, otkako sam ga ja osobno upoznao. Ni vjerne posade. I sam se pitam kako je uopće onda odlazio na svoja znamenita putovanja.
Vjerojatno je to bilo prije nego što sam ga upoznao. Obično tako biva. Legenda i znamenit glas ponekad oforme nečiji karakter i bez da je ta osoba u tome sudjelovala. In person.
Mislim da je Al’adin postao to što jest onog trena kada je ušao u moj život. Prije našeg upoznavanja, ne znam što je bio.
Nikad nije progovorio o tome.
Kako nije znao koja je od dvije sestre njegova Yasmin, povelo se i pitanje njegovog pravog identiteta. Pada li to sumnja na Al’adina?
Kako to da veliki Al’adin ne prepoznaje svoju ljubljenu, osim naravno, ako on nije pravi Al’adin. Dugo me morila ta sumnja.
Sada, na kraju njegovih vječnih avantura, dok sjedi još jednom “pokrpan” (a sve se više vraća slomljen nego zdrav – valjda zbog nakupljenih godina),
Ponekad se jako zagledam u njega.
Pod kapom i dalje onaj nedefinirani smiješak; ludosti i mašte.
Ono što nisam ja – to si ustvari ti – jednom mi je rekao.
Ne mogu to drugačije pojmiti nego ovako kako sam zapisao.
No počnimo od početka.
Odakle je došao? – svi znamo odakle je došao onaj Aladin iz priča. S Istoka.
Ali ovaj Al’adin preda mnom, nije došao s Istoka. Bar ne direktno, jer sam ga ja upoznao na jednom drugom, sasvim konkretnom mjestu.
U gradu Ninu. Kraj Zadra. Starom kraljevskom gradu, kako i priliči velikanima. Al’adin je u moj život ušetao jedno popodne prije 5 godina i od tada mogu reći da dijelimo krov.
Pozvao sam ga da pođe sa mnom na put, nešto južnije, a kako je on volio putovati, prihvatio je to objeručke. Dok smo napuštali zidine Nina, nije se ni okrenuo. Takav je, mislim bio u svemu.
Kada sam ga jednog dana upitao, odakle je došao; samo mi je razočarano odgovorio;
– Čekaj, našao si me u Ninu, zar ne? I ti svejedno i dalje pitaš odakle sam došao.
– Dobro. – prestao sam ga to pitati.
Taj dio puta od njegove prave domovine do Nina, stavit ću pod njegova legendarna putovanja i ne pitati ga više.
Što više pišem ovu priču, shvaćam da sam pun rupa bez konkretnih odgovora. Evo, ni Yasminino podrijetlo nisam do kraja zgotovio.
Ponukan da Aladinu nađem odgovarajuće društvo, pustio sam glas put Dalekog Istoka i ušao u trag Yasmini, njegovoj vjernoj družici.
Kako je sada on živio sa mnom, htio sam da i ona dođe. Jer moja palača je velika i dovoljna za sve moje ljude. Nisam Aladina pitao što misli o tome, već sam ga doveo pred gotov čin. Može se reći da sam mu radio iza leđa.
Yasminini tadašnji skrbnici javili su mi se iz Beograda, s našeg Istoka. Tamo se nalazila Yasmina. Njeni skrbnici, ako ih tako uopće mogu nazvati, ponudili su mi neku vrst otkupnine, koju bih ja morao platiti za nju, stoga bi naziv otmičari, banditi ili lopovi više odgovarao tim ljudima u Beogradu. No, bila je princeza, bila je Al’adinova družica i naposljetku, bila je karika koja nedostaje u cijeloj ovoj priči. Ništa nisam rekao Al’adinu. Platio sam otkupninu/miraz i princeza Yasmina sa svojom svitom, bi mi javljeno, napusti Beograd i krene put Splita.
Nakon 14 dana putovanja, pojavila se pred mojom palačom u pratnji šest lijepih djevojaka. To su njene družice, shvatio sam i odmah se našao u neprilici. Htio sam samo nju – u najboljoj namjeri – a sada Aladinu moram ponuditi čitav harem ljepotica i još vjerovati u njegovu “krepost”.
Jer Yasmina je bila znamenita po svojoj ljepoti i plesu, ali da tek vidite ostale djevojke! Mislim da je, ruku na srce, Al’ Al’adin jedini koji se u više navrata mogao pohvaliti takvim haremskim iskušenjima – baš zato je i Al’ Al’adin!
Stoga sam pomislio da mu ova nepredviđena situacija neće predstavljati problem. I nije predstavljala. Dok nije ugledao Yasminu. I njenu sestru.
Tu se javila moja prva i posljednja sumnja u njegov pravi identitet kao Al’adina, kada je odlučio da će Yasminu i njenu sestru, koja joj je ličila kao jaje jajetu, zvati Yasmina sa šminkom i Yasmina bez šminke.
– Ali to je suludo – bunio sam se ja – ne mogu obje biti Yasmin, uostalom jedna sigurno ima svoje osobno ime koje nije Yasmin!
– Koja? – zapita me Al’ Al’adin.
– Pa, kako da ja to znam. To bi ti trebao znati
– Pa, znam. – kaže on kao da se totalno razumije u situaciju. – Jedna je Yasmina sa šminkom, a jedna bez šminke.
I to je to. To je bilo njegovo objašnjenje.
Onako kako istočnjaci objašnjavaju stvari zapadnjacima – bez da ih uopće razumijemo.
– Dobro. A ostale djevojke iz njene pratnje, jesu li i one sve Yasmin?
– Ne, one imaju svoja imena. One ne sliče Yasmini.
Mislim da sam tada shvatio ili bar bio na rubu shvaćanja istočnjaka; jedna ili dvije. Zar je to bitno, dok ime odgovara, sve je u redu.
Pogledao sam ga onako kako se samo pravi muškarci pogledaju. Više nikada nisam posumnjao u njegov identitet.
Nebrojeno puta bio je slomljen.
I sada isto.
Ali za razliku od prijašnjih saniranja kada me požurivao da ga izliječim i odmah po ozdravljenju nestajao u novu avanturu; sada mu se nije žurilo.
To je bilo očito.
Kada sam ga pitao o tome, odgovorio mi je
– Sada me više ne trebaju toliko kao prije.
– Tko to?
– Oni zbog kojih i idem u svoje avanture – toliko puno toga bilo je rečeno ovim riječima. Možda i jedan cijeli život opisan.
Kao i svi velikani, Al’ Al’adin je bio škrt na riječima, a jak na djelima. Za razliku od mene koji sam puno “mljeo”, a malo radio. Upravo zato je i priroda namjestila da ja pišem o njemu, a ne on o meni.
Najkomičniji trenutak našeg prijateljstva bio je onaj kada se u Ninu pojavio stranac, nalik dobrostojećem moreplovcu, fino krojene robe s tamnim brcima i crnim šeširom te tvrdio da je Aladinov brat. To je bilo dovoljno da ga prihvatimo kao njegovog brata. Aladin nije ništa rekao na sve te događaje, no, kada mu je nakon nekog vremena provedenog u mojoj palači, brat skončao na čudan i za nas još uvijek nepoznat način (jedno jutro našli smo samo njegove cipele, fino složene kraj odaja gdje je spavao), Aladin se nije prestajao smijati cijeli dan. Čudni su ti ljudi, bez imalo kolegijalnosti.
Aladina vežu mnoga prijateljstva, mislim da je naše bilo posebno.
Široke hlače nalik dimijama, s okomitim crtama u pasu, držala su dva nabijena pištolja, od istog materijala izvezena košulja sa širokim ovratnikom i trokutastim šeširom s urezanim prednjim obrubom. Sve u tonu, sve u boji, kao neki gusarski kicoš iz 18. stoljeća. Kažem gusar, jer što ga više gledam, više vidim gusara nego nekog lika s Istoka.
Pa ako ga jednog dana i shvatimo kao nekoga tko je samo u prolazu prihvatio ulogu Aladina, čin toga nepoznatog gusara, smatrat ćemo izuzetno hrabrim.
Mojim kćerima i njihovoj malenoj figurici, Aladinu
2016.
Autor: Igor Narandžić
Odgovori