Antonela Bokan rođena je 1992. godine na otoku Murteru. Većinu svog djetinjstva provela je u društvu papira, olovke i riječi. Budući da joj je odmalena bilo mnogo zanimljivije živjeti u svijetu mašte nego stvarnosti, započela je pisati priče.
Nakon srednje škole i potpore svoje tadašnje profesorice hrvatskog jezika, odlučila je usmjeriti se prema književnosti i knjižničarstvu, zato je 2010. godine upisala studij Informacijskih znanosti na zadarskom Sveučilištu. U tom periodu Antonela je već intenzivno pisala..
Antonela Bokan je tada sudjelovala na raznim natječajima organiziranih na fakultetu. Na jednom od njih njena priča “2091” izabrana je kao jedina priča pročitana publici.
2013. godine Antonela je objavila svoj prvi roman “Mjesto mojih sjećanja”. Drugi roman “Mrlja” dovršila je 2014. godine, al on još uvijek traga za izdavačem.
2015. godine Antonela je u Zadru počela pohađati radionice poezije “Poezijom do humanosti”. Tamo se probudila njena želja za pisanjem poezije, pa je svoj prozni izričaj počela spajati s poezijom stvarajući pjesme u prozi.
U ljeto iste godine napisala je i javno čitala svoje pjesme za poginule vatrogasce u Kornatskoj tragediji. Dva mjeseca nakon toga, s pjesmom “Bura” osvojila je prvo mjesto na općinskom natječaju “Moje misto drago”, koje je organizirala Narodna knjižnica i čitaonica Tisno.
Iste jeseni sudjelovala je na večerima poezije “Riječi iznad svega”, u organizaciji zadarske pjesnikinje Emilije Vučkov Mijatović.
Kroz 2015. i 2016. godinu Antonela Bokan s kolegicom Vinkom Skorić provela je mini eksperiment u pisanju pjesama u prozi. Cilj je bio saznati koliko će slične pjesme autorice napisati na temelju samozadanih motiva. Pjesme su pisale svakoga petka kroz dvije literarne godine. Rezultat do kojeg su došle je da ih određeni motiv nekada inspirira na potpuno iste staze, a ponekad je on jedino što bi pjesme moglo povezati.
Antonelina besmrtna zaljubljenost u pisanje, čitanje i knjige navela ju je da u veljači 2016. provede istraživanje o načinima promicanja čitanja u hrvatskim narodnim knjižnicama. Rezultati ovog istraživanja prikazani su povodom Međunarodnog dana pismenosti na stručnom skupu Hrvatskog čitateljskog društva u rujnu iste godine.
U ožujku 2016. godine Antonela je otišla u Graz na stručnu praksu. U pauzama između lutanja gradom i istraživanja starih rukopisa, napisala je putopis u obliku dnevnika o danima provedenim u inozemstvu. Najveća želja njenog stvaralačkog dijela života je dotaknuti ljudske prsne koševe. U želji da u tome i uspije, pisanje je njena najdraža radnja koja je poput disanja čini živom.
Djela: Šalica espressa, Vatreni pijetao
Odgovori