Pobjegoh iz crna i meni tuđa grada
U dubrave, gizdave i pune hlada,
Da pod jelom vitom uz mirise jedre
Nađem opet prošli život i časove vedre…
I evo snatrim na frulu tananu i malu
I dozivljem lake nimfe ko za šalu.
Nema nimfa, nema; u šumu se skrile,
Pa – možda – satire ljube srećne i čile;
Nema nimfa, samo nad šumskom čistinom
Žute se leptiri u suncu, što vrućinom
Umara tratinu i lišće i cvijeće –
Lijeće žuti roj leptira, zrakom, lijeće
I ja bih tako slatko usnuo ko dijete,
Puno snova o leptirima što lete,
Da između lišća i iza šipraga
Ne nazreh znano lice i dva oka draga:
Dokralo se – eto – zlato moje za mnom
Poljskim stazam i gajem i šumom tamnom,
pa ljepša nosi meni – moja nimfa i vila:
Sav sjaj i čar i gizdu procvjetalih aprila.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori