Ars Eugenium

Uspravite se, zadržite dah
usporite bilo i stojte mirno
pred vama salutira
Princ Filozof – Eugen od Savoje,
utemeljitelj osječke Tvrđe i gradova utvrda
što odjeljuju Istok od Zapada.
Svojedobno, u dobu koje zovem svojim,
podignuo sam gustu mrežu
gradova i utvrda
vidljivu tek danas
kada su zaboravljeni ratovi
u kojima sam ginuo
za vas buduće, nepoznate i udaljene.

Karlovac, Gradišku, Slavonski Brod,
Raču, Beograd, Pančevo, Ćupriju,
Oršavu, Albu Luliju, Temišvar, Arad,
Petrovaradin, Segedin i Osijek
stvarao sam na podlozi
od vizija
i one su postale mreža
moga krvotoka,
čija čvorišta oči su budućih stanovnika
nemirnih vjeđa iza kojih promiču
vizije mojih snoviđenja.

Zemlja što zovete ju svojom
govorila mi je jezikom
drevnih vam predaka
iz plemena Andizeta
čijim je umijećem močvara
pretvarana u tlo pogodno za život i rast.

Ništavnost svoga tijela
predavao sam smrti i
nakon što bih
bivao ranjen i umoren,
zemlja bi me podizala
pokazujući mi osobe
među kojima ste upravo vi,
stvarni i sadanji,
a meni udaljeni i nestvarni.

Pitate se što me pogonilo
i čime sam se pokretao?
Mojim žilama nisu tekli
ni krv ni vino,
mojim žilama tekle su rijeke:
Tisa, Dunav, Sava i Drava.

Rekoh li vam da sam u Osijeku
susreo božicu Tihe kako
pokorava Dravusa – boga voda i rijeka?
Rekoh li vam kako sam
osječkoj Tvrđi dodijelio četvera vrata
koja se otvaraju upravo vama?

Carska, Essekerska
Vodena i Zapadna vrata
postavio sam na ulaze u Tvrđu
kako bi najljepši ravničarski grad
očuvao od ostatka svijeta.
Osijek me zarobio svojom
sviklošću na samoću,
Osijek me podojio spremnošću
na rast iz mraka.
Taj mi je grad rekao: snaga je opstati kada si sam.
Snaga je obrisati mrak i izrasti u grad.
Ja, koji ne trebam posjede,
posjedovao sam Baranju i Bilje.
Podizao sam dvorce, gradove i utvrde,
strastveno sam lovio,
ratovao sam i skupljao umjetnine.

U vinu sam štovao krv Kristovu,
a u kruhu Gospodinovo tijelo,
želeći i sam podnijeti
pretvorbe i mijene
kojima se propitujemo
u spremnostima na žrtvu
kao vlastitu volju i vlastito htijenje.

Pozvao sam vas – nove i odmorne
u moj svijet pristigle iz Budućnosti,
da večeras
sa mnom uz bok
budete dijelom moga vremena
na kraju sedamnaestog i na početku
osamnaestog stoljeća
i da iskušate vino
kojim nadojena su polja vaše i moje Baranje,
vašeg i mojega Belja.

Stanite uz stol,
desnu ruku položite na prsa,
lijevom primite čašu
i podignite ju visoko
visoko u zrak
neka vino u njoj blista kao oko
kojem ne promiče ni najsitniji trag.

Promotrite boju i u njoj
sunčane dane
upisane u nektar
spravljen za vas,
za ovu večer,
spravljen za nas.

Tko poznaje vino,
poznaje i mene –
ratnika, nomada, stratega i kolekcionara.

Prinesite vino licu i
ne otpijajte ni gutljaj!
S vama su moji stražari,
drungari i noćobdije.
Ne vidite ih jer su skriveni
u vašim mislima,
a vi ste,
i ne znajući to,
dio mojih ratnih planova.

Ne kvarite svečanost,
štujte ovaj usamljenički obred
u kojemu smo
na baranjskim poljima
sami – vi i ja,
Princ Dunava što baranjsku zemlju
od vas dulje i bolje zna.

Strpite se, ne zapitkujte
i ne ometajte moje ratničko bilo!
Vino prinesite licu
i poslušajte glasove iz daljine.

Učinite ono što činim ja,
strateg i nomad –
ulijte vino u pliticu,
ugnijezdite ju na desnome dlanu
pa oslušnite opojnost te ranjene zemlje,
ne ispijajte njezin viteški znoj
i ne srčite tu njegovu gordost.
Priđite mu zaneseno
pa ga njušite, udišite,
osluhujte.

Zemlja je to u njemu što govori
da vino je snaga
tiještena da bi se
u odmjerenim gutljajima
slijevala vama.

Pozvao sam vas da večeras
sa mnom uz bok
budete Andizeti, Mursensi i Essekeri,
ludi od junaštva i
slijepi od hrabrosti.

U mom ratnom kabinetu
ostavio sam prostor za sve vas,
pripremio sam vam
zemljovide i čaše
pa na zamišljenoj ratnoj ploči
nazdravimo miru i ljubavi!
Želja mi je da večeras
pod zvijezdama noćnoga neba
budete mojim suborcima kakvima su bili
generali Beckers i Petrash.
Nazdravimo jedni drugima
dragocjenim napitkom kojim
nadojena su polja Baranje,
vašega i mojega Belja,
vaše i moje Slavonije.

Otpijte sada gutljaj i prožvačite ga sedam puta.
Učinio sam što i vi
te postajemo zbratimljeni,
povezani zemljom
i suncem zarobljenim u grožđe
što postalo je vinom.

Živjeli, vi novi!
Neka vam je uzdravlje i očekujte
moj ponovni poziv u
ratnički, vojni kabinet!
Zvat ću vas da iznova krenemo
u duel sa suncem,
zemljom i vinom
istočenim iz njedara Baranje.
U vaše ime nazdravlja vam
nomad, strateg i kolekcionar:
Princ Filozof – Eugen od Savoje!