Ispred bijele šokačke kuće
sjena polako prekriva
stazu, oras, klupu, šamac, travu,
mačku, psiće, kobilu staru.
Oras je raširio debele grane,
zazelenio lišće od debla do vrha grane,
zakrilio svojom svježinom
sve što ispred kuće stane.
Na klupi čvrstoj i staroj
sjedi baka Ana,
veze maramicu
niti od zlata.
Kraj nje na klupi
baj Anta polako drijema,
šešir crni mu na glavi spava,
u ustima cigara dogorijeva sama.
Baka Ana podiže glavu,
gura laktom svoga Baju,
prilazi auto, na ćupriju staje
izlaze iz njega dvije osobe drage.
Suze su potekle s obje strane,
izljubila se lica, glave,
posebno Marije, njihove snahe
i voljenog im sina Drage.
Autor: Zdenko Dundović
Čemu ono sklamprtano “šokačka” i “čvrsta”? Dosta “bijela” i “stara”. I ono “polako drijema”? Dosta “drijema”. “… i tada mjesto svoje drage, on vidje mačku kako drijema.” Ibro Jusić: Mačka. Nema “polako”. Ipak, pjesma je vizija mrtvih kapitala u Slavoniji, starčad u selima, mladi u Zagrebu ili Dublinu, ili …
Ajde, baj Anta, šta drijemaš, sukni jednu i odpivaj onu iz UNESCOve svjetske baštine; Teško ženi koja je poštena. E, ima toga sinko, će baj Anta: Neće nama Europa zabranit, peć rakiju i bikove ‘ranit.’ Tako je baj Anta, može natoči i meni jednu kad’ si već navalio.