U proljeće s prvim mlađkom napustili su svoje skrovište i uputili su se na jug. Bodež kojim je Gubavi kralj prerezao vratove njihovih najmilijih, stariji brat uvijek je nosio u prednjem džepu svoga kožuha, a kćerkina slamnata lutka visila je kao hamajlila oko njegovog vrata. Među spaljenim tijelima nisu pronašli njene ostatke. Možda je, nadali su se, Ulfeta živa. Prateći tragove gubavčeve vojske stigli su pred Gradinu, neprobojnu tvrđavu.
“Koji si ti kreten! Noćas je bio tvoj red!”, prodera se Halil na brata i istrča na čistinu.
Korak mu je bio lak, izvježban, vrludao je lijevo – desno, mijenjao pravac pokušavajući izbjeći salvu projektila kojom su ga zasipali s Grebenske kule. Strijele i sitne kugle, napravljene od posebne kovine, mješavine srebra i nikla, trebale su probiti njegovu debelu kožu i doprijeti mu do mišićnog tkiva i kostiju. Na sreću, nisu ga stizale ni okrznuti, poput testere kresale su mlade vrhove zelenih borova u blizini.
Bio je vidljiva meta, uočljiv, da ga je i početnik Gubavac mogao skinuti od prve. Koji im je vrag? Zašto me puštaju da prođem? Nešto nije kako treba! Šta čekaju? Zareža Halil znajući da mu spremaju zamku. Morao je razmisliti pa djelovati. Leže na zemlju i podiže pogled ka nebu, jedan oblak zaklanjao je lijevu polutku punog mjeseca. Nemir mu se uvlačio u moždane vijuge, osjećao je u svojim umornim kostima da se nešto sprema. Osjetio je on još nešto, bolnu ekstazu u napetim mišićima. Grčevi prožeti s užitkom uskoro će mu preplaviše čitavo tijelo. Mogao je reagovati brzo, postupiti ispravno, pretrčati čistinu i spasiti se.
Ili učiniti nešto sasvim glupo i time iznevjeriti Muhameda. Škiljnu na šumu i brata skrivenog u šipražju, pa pogleda ka zidinama, one su mu bile bliže. Osmotri i vedro nebo i…
“Čovjekov damar, pao list, sklonio se oblak!”, mrzio je bratovu haiku poeziju, ali još više Gubavca s krunom.
“Nabijem vas na kurac!”, dreknu Halil iz sveg glasa i poput vjetra poleti ka zidini. Brojao je u sebi, smirivao misli, spremao tijelo. Kada dođe do stotinu…
“Grrrrrrr!”, arlauknu životinjski, uspentra se četveronoške uz ravan zid i ščepa prvog gubavca. Baci ga s vrha najviše kule.
“Arlauuu!”, brat ga je dozivao s ivice šume. Osjetio je ljutlju u njegovom glasnom režanju.
“Tup, tup, tup”, pulsirala su prestrašena ljudska srca svuda oko nega, a on je tražio samo jedno. Ono koje je izdalo naređenje.
Dlakava zvijer trčala je utvrdom kidajući ljudska tijela na komade, lomeći im kosti i udove. Halil je čupao grkljanje naslađujući se i uživajući u ljudskoj patnji. Podigao bi zakrvavljenu njušku ka okruglom mjesecu, tek da se uvjeri da je on još tu. Ubrzo Zaravan Banje pokori tišina. Pucketanje upaljenih baklji, fijuk vjetra i tromi koraci zvijeri, bilo je sve što se čulo. Onjušivši ljepljivi zrak puh gustoga dima, pepela i krvi Halil napregnu uši. Ču zvukove iz dubine. Miris mošusa i užeglog muškog znoja štipao ga je za nosnice. Vonj skupoga parfema i ubrzani otkucaji ljudskih srca, vodili su ga uskim stepeništem pod zemlju.
Zamka! Zabrunda stvorenje zvjerinjeg lica čim ga memljiva vlaga iz tame obgrli oko pasa. Pratio je pulsiranja krvnih žila, tiho mreškanje u vlažnim zidovima, i kada pred sobom ugleda uspravljena koplja i uperene samostrijele znao je da je stigao na pravo mjesto. Desetorica grmalja i brko u zlatnom oklopu čekali su ga spremni. Ogromni kafez iza njihovih leđa bio je samo za njega.
Gubavac s krunom nabra rijetke brkove na stisnute usne i hrabro istupi naprijed. Kralj podiže oštricu dugoga mača i zamahnu. Ruka mu osta stajati u zraku, tik iznad okrugle mu glave. Kratki bodež iz Halilove šake u djeliću sekunde završi u čovjekovoj lubanji, tačno među Gubavčevim zelenim očima. Muškarac zahropta, zvijer dreknu, obojica podoše na pod.
Halil zari očnjake u toplo ljudsko meso, probi znojavu kožu, skrcka sitne kosti i otkide čovjekovu glavu. Garda se i ne pomjeri s mjesta dok im je krvolok uzimao živote. Na kraju, dlakavac povrati svoj ljudski lik, osovi se na noge i otra dlanovima krvavo lice. Podiže krunu i glavu, isčupa iz stisnute kraljeve šake dragim kamenčićima optočen mač. Uze junak još nešto iz razorene utvrde, grumen vlažne bosanske zemlje i stavi ga u svoj džep.
“Seronjo! Uvijek se praviš važan!”, Muhamed se brecnu na starijeg brata. I jedan i drugi voljeli su se dokazivati, mjeriti snagu i izazivati jedan drugog. Sretan zbog onog šta je dobio za poklon krenu još nešto da doda, ali ga Halilov oštri pogled zaustavi na pola riječi.
“Moram te zamoliti ako želiš dočekati iduću noć, da ostatak puta provedemo bez tvoje usrane poezije!”
Muhamed nevoljko zagrize usnu. Opsovao bi nešto po običaju, ali šutio je zbog onoga što je nosio na čelu. Morao je priznati da mu kraljevska kruna dobro staji. Obojica su zadovoljno pipkala svoje trofeje, Halil je svako malo provjeravao platnenu vreću koja mu je odskakivala na pojasu stežući prstima balčak teškoga mača.
***
Mjesec im je čučao na leđima sve do jutra. Sjedio je na širokim muškim ramenima poigravajući se njima, s njihovim najskrivenijim tajnama, najosjetljivijim čulima. Jašući ih poput osedlanih konja vodio ih je neugaženim stazama kroz suhu šumu sve do Bravskog polja i visoravni pune dubokih jama. Mjesečinom obasjano razrovano polje krilo je rupe, zamke pokrivene požutjelom travom čekale su na svoje žrtve. U te dijelove sjeverozapadne Bosne Hajvani nikada nisu zagazili. Kosti životinja, ljudi, ptica i neobičnih letećih stvorenja nalazile su se svuda unaokolo. Jadna stvorenja nisu ni slutila da će im život završiti na jantarnim poljima mrtvih goleti.
Pjesnik je u sebi smišljao stihove, junak brojao mjesečeve mijene i godišnja doba. I što su dublje zalazili u kotlastu dolinu, Halil je prvo počeo sumnjati u sebe, pa u Mjesec, pa u ono što mu oči vide, jer sem talasastih izbočina jalove zemlje i plavoga neba iznad glava, ničega drugog tu nije ni bilo. Kada ugledaše obronke Grmeča i nevidljivi tračak magle što se skupljao iznad jedne vrtače, preko ispucalih usana braće prijeđe grčeviti osmijeh.
Napokon nešto.
Korak po korak, i neuhvatljiva magla pređe u oblak sitne prašine. A oblak se iz minuta u minut mijenjao, svoj oblik i strukturu. Na kraju, pred očima dvojice muškaraca se uzdiže kameno prijestolje. Granitna stolica s visokim naslonom širokih oštrih rukohvata stajala u sredini nepregledne čistine. Prišavši joj sasvim blizu, Muhamed i Halil vidješe da na stolici neko i sjedi.
Napokon neko.
Čovjek umornoga lica, uredno potkresane brade, upalih ali bistrih očiju, sjedio je i listao debelu knjigu. Muhamed mu zazva pomoz Bog, a Halil selam, ali on im ne odzdravi. Sudeći po starinskoj odjeći, turbanu od crvene svile dolazio je iz nekog drugog vremena.
Braća pomisliše da starina i nije tu, da im se od gladi, žeđi i proklete vrućine pričinjava. Da fantaziraju, da su sve to šejtanska posla. Stariji ljutito opsova i leže na ispucalu zemlju. Mlađi brat zamišljeno počeša obraze i čučnu. Zurio je u starca, u avet, slušao njegove riječi pokušavajući ih prepoznati.
“Godine 1176. 20. temuza pojavila se kuga i u Sarajevu i to najprije na Vratniku gdje ukužen došao iz unutrašnjosti Čabrić s Vratnika, koji je odmah i umro. Bostandžije su dva puta ove godine zasijavale bostan… Te godine umrli su mnogi”, poče starina glasno nabrajati umrle, ubijene, zlatnim perom podvlačiti njihova imena.
“Huko, koji je tukao so, junak, zapade u neki ašik i vlast ga skrati za glavu. Rumeni delikanlija Šljivo volio je ulemu, sarač i sibjan mulaim u jednom selu gdje je i umro.”
Muhamed se skoro zagrcnu od sreće kada shvati da je možda pred njim, njima… spas… Stisnu Halila za nogu i promuklim glasom mu izrecitira stihove stare pjesme:
“Prvo su zagraktale vrane
teškim mirisom oglasilo se truhlo voće
zatim se začuo ezan.
Zloslutni sumrak je pao na grad.
Te noći na san su mi došli
Bašeskijini mrtvi,
iskoračili su pred mene,
iz tame
u bijelim košuljama
oznojenih čela.
Vidiš da smo postojali,
rekli su.
U oči me je pogledala
moja posljednja noć.”
“Ti nisi normalan svega mi! Tebi je do poezije, a vidiš da nam je došao kraj!”, Halilov glas tulio je skupa s vjetrom i ništa ih nije moglo utišati. Ništa do brze smrti.
“Jel ti bolan znaš ko je ovo?”, što je više slušao starčeve riječi, Muhamed je bio sigurniji da ih je negdje već čuo. Čuli su ih obojica, još davno, u školi.
“Šta me briga ko je.”
Halil opsova kao kočijaš, razveza vreću u kojoj se nalazila kraljeva glava, i baci je što dalje od sebe. Upita se, što li je uopšte i ponio? Trofej koji ga podsjeća na smrt najmilijih. A sigurno im taj mahniti samotnjak čije je postojanje upitno, i ne može pomoći. Sakrivši oči dlanovima okrenu leđa obojici, i bratu i ludome starcu. Ako ne bude gledao u đeda, možda će sam nestati, a on će napokon umrijeti u miru i tišini.
“Kad zatvorim oči
ne mogu se smiriti
od slika koje me napadnu
zujeći
Zato ih uvijek držim otvorene
što je teško kad umor nosiš
u kostima
Vidim
jednu bosansku avliju
sa osušenim drvetom šljive
o koje je vezan štrik
za sušenje veša valjda
i gdje se vraćam u snovima
kao u posljednje utočište
koje više ne postoji.”
Tišini!! Muhamed je naglas govorio svoje stihove, starac mumlao, a Halil bjesnio u sebi.
“Reko sam ti bez revanja! Što me ne pustiš da umrem kako spada jednom junaku?! Taj bradonja je fantazija! Prikaza! Utvara! Nalazi se samo u našim glavama!”
Obojica su znala da očajničke misli beznađa često dozovu mrtve aveti iz prošlosti. One se zalijepe za sjećanja paćenika i jadnika na samrti poput priljepka otežavajući im prelazak na drugu stranu.
“De ne budali! Ustani i pogledaj ko tamo sjedi!”, bio je uporan Muhamed jer ono na kamenu jeste sjedila utvara, ali ne bilo koja.
Prepoznao je pjesnik drugu pjesničku dušu, doduše vijekovima već mrtvu. Mula Mustafa Bašeskija, sakupljač mrtvih duša, sjedio je i listao svoj ljetopis. Ubice i ubijeni, nesretnici i žrtve, svi su bili na jednome mjestu. Kraljeva glava! Muhamed se dosjeti, ustade i uze odrubljenu glavu te je spusti u starčevo krilo. Skorena krv mrtvaca kao da razbudi starca, on se protegnu, zijevnu i okrenu se dvojici braće.
“Selam!”, svečano ih pozdravi, nakloni se i upita:
“Koja je godina i vakat!”
“Godina je…” to niti jedan od braće nije znao, za njih vrijeme ne znači ništa.
“Po’ne je!”, lupi Mehmed.
“Hm! Zar već?”, starac znatiželjno odmjeri dvojicu čudaka.
Krupne građe, kratkih vratova, širokih prsa i ramena, preplanule kože i duge kose upletene u kiku. Sigurno su gorštaci, ljudi koji žive na planinama. Samo… te njihove oči, sunce na zalasku što se razlijeva u njihovim šarenicama. Ne, pred njim nisu stajali ljudi. Zar oni nisu izumrli? Nemoguće da su to…
“Hajvani!?”, Mustafi od čuđenja zaigraše obrve.
Sjetio se jedne davne noći, sarajevske ćaršije i susreta sa pravim šejtanaom Sjetio se i ljeta kada su grad opsjele čudnovate svjetleće bube. Sjetio se i priča koje su se pričale najtišim šapatom. Tajne koja se prenosila vrelim dahom sa uha na uho pod titravom svjetlošću fenjera i svijeća. Čuo je starina za neobična planinska bića, mit, nit ljudi, nit zvijeri. O njihovoj velikoj hrabrosti i snazi, ali i krvoločnosti. Životinje – insani. I do sada, Bašeskija nije sreo, ni vidio niti jednog Hajvana.
“Vidi, vidi, braća! I to jedan čehre pravoga junaka, a drugi veliki pjesnik!”
Muhamedu bi milo što ga je starac nazvao pjesnikom, a još draže, velikim. I Halil je zurio u starca, sumnjajući u njegovu moć. Ipak ga zamoli da pogleda u kraljevu glavu. Može li se šta iz nje izvući? Stari ljetopisac, kao da ga ta molba obradova, a umrli razveseli, zakikota se nestašno poput djeteta, uze zlatno pero u ruke, prisloni desno uho na pomodrjele mrtvačke usne i puhnu zabrinuto.
“Uuuuu kijamet ga odnio! Pun je izgubljenih duša! 17. sefera, nejasne mi godine, stiže ferman od kralja u kojem se kaže:
“Oni što nijesu ljudskoga roda da se skrate za glavu. Samo nejač, koja još preobrazbe nejmaše da poštede. Vojska da ih dovede do Baba-planine i preda u carsku ordiju, tu će da kleknu pod časnu zastavu i poljube kraljeve skute”, poče Mustafa nabrajati i mrtve, činilo se da njegovom nabrajanju nema kraja.
“Ovaj je lud!”, Halil došapnu bratu, “a ja sam još luđi što ga slušam.”
“Čiji su to insani? Znaš li ikojeg?”, drobio je i dalje igrajući se s mačem.
“Besim dugoga jezika, sustiže vojnik oštrijeg sječiva. Sareza ga kod Ikovine! Pade junački s drugim uštapom.”
“Morhuna, kći Besimova, tijelom ne uspjede skriti ubogo dijete! Jezika isplaženih poljubiše johinu pritku!”
“Husejn Krko, u jedno oko ćorav…” kada starac spomenu to ime, braća skočiše na noge. Bio im je to komšija iz susjednog sela.
Sa svakim izgovorenim imenom, datumom i uzrokom smrti, iz ilovače izroni po jedan kameni stub. Probijali su se kroz stvrdnutu koru prašine, ukrašeni crtežima i urezanim nepoznatim slovima popuniše valovitu visoravan. Ispuniše i one duboke rake u zemlji. Bašeskijini mrtvi dobiše svoje nadgrobne spomenike, stećke, dobiše zasluženi mir. Starac je nabrajao još poznatih imena. Ne mogavši više izržati Halil dopuza na konljenima do Mustafe, spusti šake na njegove gole tabane i molećivo upita:
“Ima li Ulfete u toj glavi? Moje ćeri?”
Starac širom raširi kraljeve kapke, zabode duboko zlatno pero u oba oka. Rovio je, ubadao iznova i iznova, tražeći Halilovu kćer. Otpuhujući, upisivao je u svoju knjigu i one sakrivene mrtve duše. Kada napokon završi, sklopi debelu knjigu, a kraljevu glavu spusti na ostale kosti. Tijelo mu od umora klonu, ruke objesi na kameni naslon i tiho šapnu:
“Nejma je u ovoj glavi!”
Upisao je poimence u svoj ljetopis, Mula Mustafa Bašeskija, 365 mrtvih Hajvana i više od stotinjak ljudi.
“Koji je vakat?”, upita pisac i sneno pogleda u zvjezdano nebo. Mjesec se goropadno rastezao na horizontu.
“Skoro će ponoć!”, odgovori Muhamed.
“Uh! Zar već? Vrijeme je…”, Musa podiže koščatu ruku i upre njome ka Sjeveru.
“Namo… Idite đe voda ledi kosti i snijega ima do koljena. Pratite tragove!”, starina zijevnu i spusti glavu na mršavo rame.
Halil i Muhamed ga poljubiše u bijele šake i zahvališe mu se na pomoći. Bolna slutnja parala je i dalje očevo srce.
“E baš nam je kazo!”, Halil procijedi kroz zube da rastjera i skrene crne misli.
Tek u zoru braća se uputiše ka Grmeču. Halil se osvrnu iza sebe, Bašeskija i njegovi mrtvi, nestajali su u vrtlogu magle. Šejtanska posla! Ostadoše samo kamene ploče na rupičastoj zaravni, svjedoci nekog drugog, izgubljenog vremena.
***
Noć je duga i tamna. Upalih slabina, mršavog i povijenog vrata, mokre i uljepljene dlake dva komada sivila bauljali su kroz gusto grmlje. Njuškajući zrak oko sebe, prateći miris rođene krvi, jedva su se probijali kroz visoku prtinu. Sjeverac je zgrtao i sakupljao nevidljivim šakama bijele pahulje. Bacao ih je sad lijevo, sad desno igrajući se poput nestašnog dječarca. Frljaknuo bi ih bezobrazno i u zvjerinja lica, puhnuo im staklenu prašinu direktno u žute oči. Trljao im ledenim dahom razrovane rane po obrazila i čelu. Ni to sjevernom mučitelju nije bilo dovoljno, štipao je jadnu braću promrzlim prstima svuda po modroj koži, cimao im povrijeđene udove i vukao za uši, čisto iz zlobe i objesti.
Ostaci Zvorničke kule i zmijoliko korito rijeke Drine izroniše niotkud iz tame. Ukazaše se i upaljene baklje na starim zidinama, i crno jato vrana što je nadlijetalo stratište poviše grada. Hajvani stadoše na tren i onjušiše nepoznatu teritoriju. Ljudi, ljudi i još ljudi. Pokoja ovca i uspavane kokoši u kokošinjcu. Kroz smrad raspadanja leševa, truleži i smrti, do njih se probi i slabašan miris njihovog roda. Starac nije lagao, na pravom su putu.
Halil i Muhamed strčaše niz snijegom okovano brdo i zaklon pronađoše podno stare kamene ćuprije. Osmotriše. Potok, voćnjak i još nešto. U blizini promaljao se nakrivljeni kućerak. U oku neiskusnog posmatrača mogla je to biti i poveća hrpa snijega, ili slomljeno, snijegom zatrpano stablo, ali isprekidana nit jedva vidljivog dima što se dizao u nebesa i škrta svjetlost svijeće koja se probijala kroz mutno prozorsko okno. Tu žive ljudi, dvonoga stvorenja, i njih se treba čuvati.
Nosivi stubovi mosta ponudiše zaklon braći i nekoliko sati sna. Oni legoše, sklupčaše se jedan pored drugog i tek kada im toplina stade prelaziti iz jednog u drugog, vratiše svoja ljudska oličja. Zarobljena vodena površina bespomoćno je stenjala i ječala ispod debelog sloja leda, naricajući za toplim danima. Naricao je i pjesnik zvonkim glasom:
“U svih pedeset i nešto
njegovih oblika
u zraku
na licu
pod čizmama
u očima boje lješnika
silazi sa planina
tiho
na prstima
danju spava
a noću se šunja
nesreća
pravi se mrtav jutrima
a šušti u prozor noćima
prolazi još jedna godina.”
Muhamed gurnu brata laktom u rebra, i tiho mu šapnu na uho:
“Vidiš brate da poezija grije dušu. Samo se moraš skroz udubiti u nju.”
“A oštrica moga mača dubi pjesnikovo grlo!”, kroz san mu odgovori Halil i mačem zagreba po ledu, “reko sam ti bez jebene…”
Dok su braća tonula sve dublje u san na Kula gradu čekao ih je još jedan gubavi kralj i prestrašena garda skrivena duboko u katakombama podno grada. Spremili su im zamku. Ovoga puta…
***
Na bosanskom bedemu vijorila se zastava Gubavaca, a pod njom ležala je lancima okovana zvjerinja nejač. Bili su drugačiji od ljudske djece, ali opet i nisu. Tjeskoba i nemir sa svakom mjesečevom zrakom polako im se uvlačilla u moždane vijuge. Nesnošljiva bol u napetim mišićima dovodila ih je do ludila i plača. Kada boli nestade, užitak ih poče štipati po dnu stomaka. Užitak i zov krvi. Mirisi odjednom postaše izntenzivniji, a zvukovi glasniji.
Koraci, duboko isprekidano disanje, i još koraka, dašak rodnoga sela, neko njihov se približavao. Na stravično arlaukanje vrane prhnuše visoko u nebo, a debeli mjesec se spusti nisko nad zidine.
Vriska, cika, reženje. Sitni dječiji glasovi izgubiše se među krikovima povrijeđenih ljudi. Ubrzo, utihnu sve. Oniži muškarac zgrabi barjak i prebaci ga na široka ramena. A visočiji i krupniji, spusti se na koljeno i zagreba komad zaleđene bosanske zemlje te ga strpa u džep. Onjuši bojište, otrese pa nabra balave gubice na iskežene zube. Zareža. Palež, mokraća, krv Gubavaca. Zvjeckanje lanaca i tihi dječiji plač stegnu mu junačko srce.
“Ćeri!”, promukli muški glas kao britvom razreza ledenu noć.
“Oče!”, Ulfetin odgovor vrati zalazeće sunce u očeve žute oči.
Mjesec obasja nevina lica Hajvanske nejači koja po prvi put, te noći, dobiše strašni lik zvijeri. Od njihovog izgleda, umuknu sve, sve, sem Muhameda.
“Rijeka svjetluca
u proljetno predvečerje
prati nas odbljescima
toplo je
živo
Pored mene korača
moja draga
Sve izgleda kao nada
za koju držim da je okrutno božanstvo
Od rata naovamo
ne mogu pobjeći
sumnji
Mir je još uvijek
nedostižan”
“Ne prestaneš li, kunem ti se, da će onaj mahniti Mustafa i iz tvoje glave vaditi mrtve!”,Halil kroz smijeh odbrusi bratu i u zagrljaj podiže svoje dijete.
Krenuše put Drine. Moraju tražiti dalje, spasiti ostale, zbrinuti svoje. Za njima, užarenih pogleda, ispod teškijeh kamma, s druge strane rijeke, tugujući u samoći, gledali su ih Bašeskijini mrtvi.
Autor: Alma Zornić
Odgovori