I.
Beatus qui vigilat et custodit vestimenta sua, ne nudus
ambulet et videant turpitudinem eius.
Biografije o Baudelaireu me uvjeriše da su nesaglasne, često protivrječne. Opovrgavaju se u najglavnijim dijelovima života i značaja. Nemajući prijatelja, pjesnik nemaše životopisca jer su najbolji životopisi spomenici ljubavi i prijateljstva. Poput mnogih osvjedočenih mizantropa nije se čuvao samo sentimalne povjerljivosti kao žive vatre, nego je kao Stendhal i Mérimée bio hotimice neiskren i mistifikator. Priznao je znancu: “Da sam čist kao hartija, bistar kao voda, pobožan kao žena kod ispovijedanja, krotak kao žrtva, ne bi mi bilo krivo da me drže ćalovom, pijandurom, neznalicom i zlikovcem.” Pričaše da je popovsko kopile. Prevodeći Poea, govoraše: “Idem natjerati na posao moju mater” – da bi nju smatrali prevodiocem. “Ne samo da Baudelaire ne uzimaše uvijek hašiša i opijuma, kako se hvalio, već izbjegavaše i žestoka pića. – Po primjeru pisaca dobe Louisa XIV. pio je samo čisto vino” (Jules Levallois: Uspomene pisca). Plašeći se iskrenosti kao slabosti, učinio se mnogima cabotin, poseur, čovjek za galeriju. Slikar Courbet govoraše: “Ne znam kako da svršim Baudelaireovu sliku. Svaki dan se mijenja” (Champfleury: Uspomene mladosti). Danas nosi taj protej dugačku kosu, sutra ju brije. Danas nakićen kao Robespierre na svečanosti Najvišeg bića, tri dana zatim poturen i jadan kao pustinjak. Pedant Brunetiere2 ovako sudi (u Revue des Deux Mondes) o njegovom karakteru: “To je tek Sotona hotel-garnija, Belzebub hotelskih ručkova. U njega nema ništa iskreno osim potrebe i želje zapanjivanja. I njegovi prijatelji dužni su priznati da nikad niko na svijetu nije lagao kao Charles Baudelaire. Bio je rođena varalica i od onih taštih paralaža kojih laž uvijek ima nešto vjerojatno.” Charavay priča (A. de Vigny et Charles Baudelaire candidats a l’Academie) da je pjesnik jednom pitao činovnika: “Jeste li okusili mozak malog djeteta? To je slično mozgovima i to je ukusno.” U punoj malograđana gostionici govoraše: “Pošto ubih mog bijednog oca…” Banville veli da je Baudelaire volio samo jednu ženu, da je bio skladan kao poganski bog i da je živio u afrikanskoj planini sa crnicom djevojkom, sa kojom ne mogaše govoriti, a ona mu je gotovila crna, nepoznata jela. Ch. Asselineau (Ch. Baudelaire, Sa vie et son oeuvre) vidi na pjesnikovu pogrebu među rijetkim prijateljima i Heinea, prem je Heine već nekoliko godina pokojnik. Crepet priča da je Baudelaire prije mulatkinje Žane volio Židovku Saru, prozvanu zbog zrikavosti Škiljom (Louchette). Maksim du Camp priča da je pjesnik “šetao po Indiji na slonovima i pravio stihove”, da nije imao crnih očiju, već crvenkaste, da nije bio lijep i da ga je jedared pohodio sa zelenom bojadisanom kosom. Levallois opet tvrdi da je na onom čuvenom putu vidio samo otok Bourbon. “Baudelaire je imao veliku za jednog pisca manu o kojoj se niko nimalo ne sumnjaše. Bijaše neznalica. Što je znao, znao je dobro, ali malo je znao.” Drugi biografi tvrde protivno. Ta i Leopardijev prijatelj Ranieri pisaše: “Mali grbavac, zavidljiv, sebičan, nezahvalan, tašt, nalazeći sasvim prirodan život na račun imućnijeg prijatelja.”
Odbace li se od tih biografija kontradikcije, ostaje dosta suh i poučan kostur. Pjesnik je seljački potomak. Djedovi su ratari u Neuville-en-Pont, u kantonu Sainte-Menehoulde (departement de la Marne). Otac kao da mu bijaše svrzimantija, odgojitelj kod vojvode Choiseul-Praslina, bez sumnje čovjek vrlo obrazovan i uglađen. Onda nisu instruktori i domaći učitelji bili parije kao danas. Imali su kola i svoju poslugu; bili i ostajali su prijatelji kuće. Baudelaireov otac prijateljevaše sa Choiseulom, Cabanisom, gospođom Helvetius. Tvrdi se da je on dobavio Condorcetu otrov što ga oslobodi od gijotine. Vojvoda Praslin izradi mu u vrijeme Carstva mjesto tajnika u Luxembourgu, docnijem Gornjem domu, gdje je uz slobodan stan imao 12.000 franaka godišnje plaće. Prva mu je žena rođena Janin i s njom ima sina Klaudija. (Umro 1850.) Druga žena, mati pjesnikova, je rođena Duffay.
Charles Baudelaire je rođen 9. travnja 1821. u Parizu i kršten u crkvi sv. Sulpicija. Učeni otac često ga vodi u park Luxembourg, dudeći kipovima u djetetu ukus za vajarstvo. Iza očeve smrti, u sedmoj dječakovoj godini, uda se udovica mati za generala Aupicka, diplomatu i poslanika u Londonu, Madridu i Carigradu. Dječak u glumištu najviše zapinjaše za oko hladna i skladna simetrija kristalnog svijećnjaka. U kolegiju je loš đak. – U vrsti dnevnika, štampanog poslije smrti, ovako opisuje svoje đakovanje: “Osjećanje usamljenosti od malih nogu, unatoč porodici i naročito među drugovima; osjećanje sudbine do groba samotničke. Pored toga vrlo jak nagon za život i uživanje.” Djetetom žudi da postane papa ili glumac. U petnaestoj godini je u čuvenom pariskom liceju Louis le Grand i tu se, po svjedočanstvu sudruga Luisa Menarda, najviše odlikovaše u latinskom. Vrlo voli Sainte-Beuvea, šalje mu kao momče, zrelu, savršenu pjesmu i ulazi u književničke krugove gdje je i kasnije više kao gost nego član. Vrlo voli Petra Borela “likantropa”, nesrećnog boema, i na seinskom keju se sastaje sa velikim Balzacom. Približuje se listu Gusaru.
Zbog ovog vrlo raspojasanog života dade mu poočim 5000 franaka poputnice, i on krene preko Bordeauxa za Kalkutu. To je najtamnija stranica njegove biografije. Jedni vele da je otputovao u sedamnaestoj godini, drugi u – dvadesetoj. Ne mogaše oprostiti majci ponovnu udaju, a prozaični i glatki diplomat Aupick nije mario čudnovatog pastorka. M. du Camp priča da je zabranio spominjati i ime Charlesovo. Jedared davaše službeni ručak, uvrijedi mladića, a taj mu odbrusi: “Vi želite poniziti me pred ljudima vaše bagre, koji tobože primaju vaša ačenja za dosjetke i misle da se iz uljudnosti moraju cerekati. Vi zaboravljate da nosim ime koje je vaša žena nepravedno napustila. To treba kazniti, gospodine, i ja ću imati čast udaviti vas!”
Poočim ga išćuška, a momče dobije grčeve. Dvije nedjelje je pod ključem, i najzad ga neki časnik povede u primorje. Putovanje trajaše oko osam mjeseci, i o njemu se zna tek to da je još povećalo nastranost pjesnikovu. “Es wandelt niemand ungestraft unter Palmen, und die Gesinnungen andern sich gewiss in einem Lande, wo Elefanten und Tiger zu Hause sind” (Goethe).
Kada se vratio sa puta, isplate mu 75.000 franaka očevine. Od njegovog živovanja u to doba je najpoznatije kada stanovaše na drevnom, aristokratskom pariskom ostrvu Saint-Louisu, u dvorcu markija Pimodana (quai d’Anjou) sa Theophileom Gautierom. Taj stari plemićki hotel bijaše tako krasan, da su njegove dekoracije danas u Louvreu. Za stan (dvije sobe i kabinet) plaćaše godišnje 350 franaka (vrlo jeftino). Uredio ga je po svom ukusu, napunio rijetkim pokućstvom i knjigama (oko 30 svezaka). Krevet bez nogu, od mrke hrastovine sličan lijesu, polumračnu sobu obasjavaju oči prekrasnog angorskog mačka Tiberija. Tu se skupljalo društvo, tražeći u hašišu izvanredne senzacije, a sluga bijaše nijem.
Od Engleza pjesnik najviše voli “salamandarski genij Byronov”, od Francuza stare pjesnike, a od Latinaca pisce rimskog propadanja, od Apuleja i Lukana do srednjevjekovnih barbarskih latinista. U to doba je savršen dandy, i ta elegantna strast ne ostavlja ga ni u bijedi. Nosi crno ruho s izvanrednim naborima i manšetama od muslima.
Zavoli mulatkinju Duval, kazališnu figuranticu, glupu i alkoholičnu. Pomagaše joj uvijek i u najvećoj nuždi. Ona umrije brzo poslije njega, kao i on, u bolnici. Baudelaire opisa sebe u noveli pod imenom Samuel Cramer, a Champfleuryjev Gerard (Pustolovine gospođice Marice) opisan je, kažu, po pjesniku.
Najradije i najčešće posjećivaše Sainte-Beuvea i s njim je do smrti u srdačnim vezama. Odlazio bi i ka V. Hugou, ali brzo puče među njima jaz. Kada bi napisao pjesmu, pozvao bi drugove u kremeriju (Ulica St. Andre-des-Arts) ili u kafanicu u Mazarinovoj ulici, častio bi punčem i svečano deklamovo.
Prem u Salonu (1846) zove republikance “ljutim neprijateljima raskošnosti, lijepih vještina i književnosti”, umiješao se u pokret 1848. – 24. veljače uveče našao se u pobunjenom ološu (u Ulici Buci) sa novom puškom i novom fišeklijom, vičući: “Naprijed, da puškaramo generala Aupicka.” Drugi dan već izdaje sa dvojicom prijatelja list Narodni spas, ali tek dva broja izađoše. Članci nisu potpisani.
Baudelaireov je bez sumnje članak Božje kazne, podražavanje Lamennaisu. Tu periodu svog života analizuje: “Koje naravi bješe taj zanos? Strast osvete, prirođena naslada uništavanja i uspomene od čitanja.” Borio se u radničkoj bluzi u krvavim lipanjskim danima. Republikanci ga poslaše u pokrajinu kao urednika Chateauroux-skih novina. Prvi njegov članak počinje: “Pošto Marat, to nježno čeljade, i Robespierre, taj čistunac, tražahu – onaj trista tisuća mrtvih glava, ovaj – stalnost gijotine, oni su slijedili neopozovljivu logiku svog mišljenja.” No Baudelaire ne ostade dugo u provinciji. Ponašanjem odviše sablažnjavaše. Najviše smetaše svijetu glumica, njegova dragana. Vjerodostojni Asselineau veli da buntovnička vlada posla pjesnika 1848. kao urednika vladinog lista, koji već u drugom broju prelazi u opoziciju. Još 1851. vidimo Baudelairea odgovornog urednika demokratske Narodne politike. Tu je štampana pjesma Duša vina.
1852. se i kod njega javlja reakcija kojoj je najvažniji europski glasnik Schopenhauer. Sve više naginje nauci grofa J. de Maistrea i katolicizmu. No njegova poezija nije put u Canossu kao posljednji Verlaine, Huysmans, Bourget i Strindberg, pitajući revoltirano: “Šta traže na nebu svi ti slijepci…” On ima samo katolički senzibilitet, artistični i moralni, katoličke nerve.
1855. štampano mu je dosta pjesama u Revue des Deux Mondes s opaskom da uredništvo nije odgovorno. 1857. izdaje Fleurs du Mal, svoje rekmek-djelo. Zbog nemoralnosti osuđen je u glasovitoj parnici na 300 franaka globe, izdavač na 100 franaka i da se izbaci iz djela šest pjesama. Pošto je već u prve dvije godine proćerdao pola baštine, pao pod skrbništvo i ušao u književnost sa dugom od 30.000 franaka, naraslog do 40.000, stanu ga mučiti vjerovnici i kubura. Često je znao prospavati po nekoliko noći na divanu kod prijatelja, a u najtežim časovima bi se spasavao u Honfleur, u kućicu svoje matere. 1861. kandiduje za Akademiju. Ređajući uobičajene posjete akademicima, primiše ga ljubezno Sacy i Lamartine, oporo Villemain i neki Viennet, govoreći mu: “Ima tek pjesničkih vrsta, gospodine: tragedija, komedija, epsko pjesništvo, satira i krilata poezija (poesie fugitive) koja obuzima basnu, a u ovoj se ja ističem.” Sainte-Beuve je volio i branio “mlade”, naročito Baudelairea, ali nemaše mnogo utjecaja na izbore. Baudelaire kandiduje i po drugi put. Odrekavši se fotelja Scribeovog, bezuspješno se natjecaše za Lacordaireov.
1861. već toliko strada da pomišlja na samoubojstvo. Da bi se izvukao iz financijskih kriza, nosi se dramskim osnovama. Htjede pisati drame: Don Juanov konac, Markgrof prve husarske čete, Pijanica. Crepet nađe osnovu za Delfinu i Hipolita.
1861. zahvaljuje mu pismeno R. Wagner za povoljan članak. Hvali ga (u Novim ponedjeljcima) Sainte-Beuve. (U engleskom Spectatoru izađe 6. rujna 1868. vrlo povoljna ocjena.)
No taj dandy se već davno otrcao. “Ja sam gajio svoju histeriju sa nasladom i tjeskobom. Sada neprestano patim od vrtoglavice i danas, 23. siječnja 1862. osjetih prijeći preko tjemena vjetar sa krila ludosti.” U travnju 1864. ode u Bruxelles, da po primjeru Thackeraya, Dickensa, Longfellowa i Poea štogod zasluži kao javni predavač i da uđe u veze s izdavačima. Za dvije godine ljuto zamrzi Belgiju i Belgijance. Drugovaše samo sa svojim inteligentnim izdavačem Paulet-Malassisom, đakom čuvene pariske Ecole des Chartes. 1865. skokne u Pariz. Jedini ugodni belgijski doživljaj je prijateljstvo sa Ropsom, možda ponajvažnijim crtačem iza Goze i Daumiera. Bijednik piše prijateljima: “Vratit ću se u Francusku jedino slavan i ispunivši naročite obaveze.” Prevario se. Ne zaradi ništa, a obudovjela mati ga mršavo pomaže. Ne stiže više plaćati stan, opasno pobolijeva. “Francuska je – žali se – izgubila ukus za pravo pjesništvo. Voli tek gadove Berangera i Musseta.” Piše svom skrbniku Ancelleu: “Osim Chateaubrianda, Balzaca, Stendhala, Merimeea, Vignyja, Flauberta, Banvillea, Gautiera, Leconte de Lislea, sva mi je moderna žgadija odvratna; krepost – odvratna; “tekući stil” – odvratan; napredak – odvratan. Ne besjedite mi nikad o tome mlaćenju prazne slame.
1865. ne može više pušiti. 1866. muče ga vrtoglavica, srdobolja, drhtavica, nervozne krize. Vlasnik njegovog hotela plaća mu lijekove. U ožujku godine 1866. ode u goste k Ropsovom tastu u Namur. Tu je tumačio Ropsu i Malassisu ljepote tamošnjih hramova. Jednog dana padne onesviješten na stubama, a drugi dan opaze na njemu znakove poremećenog mozga. Sainte-Beuve ponio se vrlo plemenito u tim nevoljama. Pjesnik padaše u nesvjestice, paralizirana mu je već desna noga i ruka, mozak se razmekšao. Iz hotela ga prenesu u bolnicu milosrdnica. Gautier ga doduše brani u svom slavnom predgovoru, ali sva je prilika da je neumjerenost i nevolja glavni uzrok tim mukama, sličnim Heineovim. Sporedni uzrok će biti kobni zakon nasljeđivanja. Kaplja udari i pjesnikovog brata Klaudija, a u Fusees, posmrtnoj ispovijesti, priznaje pjesnik: “Moji preci, idioti ili luđaci… svi žrtve strašnih strasti.”
Kada ga je obašao skrbnik, mogaše pjesnik govoriti tek pokretima. Glavaricu bolnice je sablažnjavao, toliko je od bola kleo i hulio. Prenesu ga u hotel, a u srpnju u Pariz, u bolnicu (Rue de Dome). Tu se trebao potpisati i nije znao svog imena! Brada i kosa mu podivljala, pa je sam sebe vrlo svečano pozdravio u ogledalu. – Non, non, cre non, non! – bijahu mu jedine razgovijetne riječi. Molbom Champfleuryja i znanaca primi mati od ministarstva pomoć od 500 franaka.
Baudelaire preminu 31. kolovoza 1867. u 46. godini, u bolnici i lud kao marki de Sade. Osvanu mu “slava, sunce mrtvih” (Balzac). Nad grobom govoraše i Banville. Sainte-Beuve napisa pokojnikovoj majci toplo pismo.
Baudelaire bijaše gentleman, vjeran ljubavnik i vjeran sin. Najglavnija mu je značajka stidljiv ponos. Uredniku lista Revue pisaše da je navikao sebe smatrati “nepogrešivim”. Bijaše srednjeg rasta, smeđe kose i očiju. Obično brijaše bradu i brkove. Vrlo rano je osijedio. Bijela, dugačka kosa, obrijano lice, crno ruho i dugački modri šal oko vrata davaše mu spoljašnjost propalog katoličkog svećenika. Samrtna maska vrlo liči Beethovenovoj: nos pljosnat i ravan, s razvijenim, orgijskim nozdrvama, sardonska velika usta, duboke i velike oči. Svi hvale ljepotu njegove ruke. “Ruke patricijske, navikle baratati najlakšim oruđem, crtahu počešće u zraku evokatorske krugove ili bi pratile ritamski tok fraze.”
Bio je nesrećan, vrlo nesrećan.
II.
Ideal ist, was Natur war.
Hölderlin
Izvrstan prozaik, kritičar i prevodilac. On je francizovao, pofrancuzio E. Poea, europeizirao ga je, prikazao magloviti opijumski genij Tome Quinceya i opisao čarobne i enervantne posljedice hašiša. Poe ga nije osvojio tek srodnošću lapidarnog i sugestivnog stila i sižea. Ima među njima srodnosti karaktera i genija koje uzalud tumačimo Taineovom metodom. Kao da su obojica rođeni pod zlokobnim znakom Saturna, i ovakvim kobnicima proricahu astrolozi da će dovijeka biti tužni, ćudljivi, ćutljivi i samotnici, da će do smrti putovati puteve očajnosti i bolesti među strahom i dubokim, tihim strastima. Poea mu otkriše prijevodi gospođe Meunier (1848). Njemu bijaše to velik događaj kao Stendhal i Dostojevski Nietzscheu. Po krčmama i kafanama hvataše angloamerikanske jahače, kočijaše i mornare da mu protumače specijalne izraze. Prevodio je sedamnaest godina (do 1865). Taj je prijevod po sudu svih stručnjaka od najboljih u francuskoj književnosti. “Josip de Maistre i Edgar Poe naučiše me misliti.”
Da ostavi samo taj prijevod i originalnu svoju prozu, dovijeka bi se spominjao u francuskoj knjizi, prvoj svijeta prozom. Male pjesme u prozi su rekmek-djela modernog “crtičarstva”. Napisao ih je pobuđen prekrasnim, na žalost dosta nepoznatim crticama, gdje je Alojzije Bertrand nenatkriljivo naslikao sličice iz srednjevjekovnog grada, pune poezije večernjih katedralskih prozora. U tim pjesmicama dodiruje Baudelaire momente kojih ne može uhvatiti u harmoniju ograničene metrike. Kao novela što nije kratak roman, kao što ima sižea koji se mogu izraziti samo u jednoj jedinoj, točno određenoj pjesničkoj formi, tako ima nijansa, suptilnosti, podesnih samo za slobodan i fluidan oblik crtice. U jednoj ovakvoj skici, koje Tolstoj nije htio razumjeti, iznosi u hladnoj ironiji bolnih redaka tragičnu antinomiju između realnog i imaginarnog života. U drugima gravira najfatalnije nijanse najnesrećnijeg velegrada. U lapidarnom, fabulističkom i simbolskom apersiju zna zgusnuti rezultat cijelog romana. Jacobsen, Turgenjev, Mallarmé, Villiers de l’Isle-Adam, Altenberg, naš Mažuranić koriste se tim japanskim, andersenskim, impresionističkim oblikom, najpodobnijim za hvatanje trenutačnog dojma, za delikatni izraz “onoga među prstima”. Već u tim crticama je Baudelaire literarni istovjetnjak Manetov, predak modernog literarnog impresionizma, koji će kasnije sa braćom Goncourtima, Verlaineom, sutonskim Carriereom i modernim crtačima i karikaturistima smatrati nijansu – tu mekanu paučinu, vežući nas trenutkom za vječnost – najglavnijim sadržajem moderne umjetnosti. Brzina i lapidarnost crtice odgovara aforističkom elektricitetu, a njene nijanse vijeku nerava.
Prem se nije bavio profesionalnom kritikom, napisa najboljih koje uopće imamo. Essay o Gautieru, prijatelju i ugledniku, izvrstan je komentar Baudelaireovoj estetici, jer ovakvi duhovi sebe slikaju i traže u drugima. “Ko da opiše život sunca? To je priča – tek što je planet dao znak života – puna jednoličnosti, sjaja i veličajnosti.” Tom svečanom uvertirom počinje zahvalni članak. Baudelaire se divio Gautierovom ekskluzivnom, apsolutnom artizmu, uvjerenju da nema ništa što se ne da izraziti. L’inexprimable n’existe pas. Klasični “Teo” (Teofil) njeguje tijelo jer je kuća genija, a mrzak mu je – kao savremeniku Periklovom – “smijeh, jer izobličuje stvor božji”. Gautierovo oko je mirno, tvrdo i misteriozno kao divno mačje oko. No Baudelairea ne privlači k mramornome pjesniku Komedije smrti toliko srodnost temperamenta koliko intelekt, estetika. Zapanjuje ga svjesna tehnika i teorija l’art-pour-l’art, koju autor Gospođe Maupin tako mušketarski proglasuje u doba kada čuveni jedan pisac tvrdi da – vi već pogađate – “staklar više vrijedi od tri klasična kipara”. I Baudelaire je parnasovac, govoreći da “osjećajnost srca nije apsolutno nužna i korisna pjesničkom poslu”. Glavno je “osjećajnost imaginacije”, ukus. “Ukus za ljepotu je njemu (Gautieru) fatum, jer je stvorio iz svoje dužnosti fiksnu ideju.” – “Ja tvrdim da je pjesnik umanjio svoju pjesničku snagu, imajući moralnu svrhu, i nije nemudro reći da će ovakvo djelo biti slabo.” Ovo isticanje suverenosti ljepote nada sve, ovo opetovano naglašavanje vrlo prostog i logičnog principa da je prvi i glavni cilj umjetničkom djelu estetički, ne bijaše zaludnica u vrijeme kada zavlada prozaični “gospodin Progres i gospa Industrija…, ti tiranski neprijatelji misli”.
U Balzacu, monarhistu i katoliku, Baudelaire ne hvali toliko moćnog realistu koliko svog srodnika, učenika Swedenborgova, pjesnika energije i “zanosnog vizionara”. Sve njegove osobe su “do grla nabijene odvažnošću. To je on sam, Balzac.” Hugo opet “korača po pustinjama naseljenim njegovim mislima… On se izražava potrebnom nejasnoćom… Hugo je genij bez granica. Smiješak i suza u oku gorostasa – to je malone božanska osobina.” Od pjesama parnasovskog fatalističnog pesimiste Lecontea de Lislea najviše mu se sviđa Božansko Ništa, i Manchy, feačka slika ekvatorskog djevojčeta.
“To je remek-djelo izvanredno, prava čarolija, gdje blista u svim zagonetnim raskošima tropska čarobnost i krasota, a sa njom se ne može mjeriti nikakva ljepota Sredozemnog mora, talijanska ili španjolska.”
Dok neki tvrde da ne bješe muzikalan, Baudelaire među prvima razumije Wagnera i magistralno ga prikazuje Parizu. (U isti čas izlazi i Berliozov čuveni članak.) U toj studiji su već svi principi moderne impresijske, subjektivne kritike (Lemaitre, France) i čuveni stihovi, prvi credo simbolizma i nove europske estetike.
La nature est un temple où des vivants piliers
Laissent parfois sortir de confuses paroles;
L’homme y passe à travers des forets de symboles
Qui l’observent avec des regards familiers.Comme de longs échos qui de loin se confondent
Dans une ténébreuse et profonde unité,
Vaste comme la nuit et comme la clarté,
Les parfums, les couleurs et les sons se répondent.
(“Priroda je hram gdje živi stupovi šapuću zagonetne riječi. Čovjek ovud prolazi šumom od simbola, i oni ga posmatraju srodnim pogledima. Kao dugačke jeke, stapajući se u daleki sklad, maglovit i dubok, širok kao noć i kao svjetlost, taku su srodni mirisi, boje i zvuci.”)
Simbol je predmet, prikazujući misao antologijom metafore, dakle metafora bez tertiuma comparationis, kondenzovana metafora s identisanim objektima. Simbolizam je vrlo star. Cijela poezija je simbolska: Rabelais, Aristofan, sv. Ivan, Sveto pismo, drugi dio Fausta. Najsimbolskija je plastika, pa poezija mitološka i religiozna. Dante je najčišći i najpoznatiji simbolist, najbolji slikar misli materijalnim znacima, i moderni prerafaelite potiču direktno od njega. Njegova tri svijeta su tri glavna raskršća na tamnim putima duše. Ako je predmet znak duše, kao duh što je jezgro materije, temelj simbolizma je panteistička misao, ideja apsolutnog identiteta i monizma.
Moderni život kreće se u najgušćoj “simbolskoj guštari”. Vilim Ferrero (u Psihološkim zakonima simbolizma) tumači simbolske potrebe duha zakonom najvećeg uspjeha najmanjim naporom. Ima simbola mnemonijskih, intelektualnih, piktografskih (pismo, knjige, afiše). Odijelo npr. nije tek odbrana od klimatskih nepogoda, već i simbol našeg položaja društvenog, često našeg značaja i duha, a nije samo Carlyle pisao o filozofiji odijela. (Milijunar i bijednik su jednaki dakle samo u Adamovom kostimu, a kupališta su simboli socijalizma i komunizma.) Ima simbola reduktivnih, i takvi su u posljednjoj analizi i najrealističniji opisi. Pitagora misli da je broj, tj. simbol kvantitativnih odnošaja, suština svijeta. Nauke su zbornici grafičkih simbola. Umjetnosti, navike, misli su simboli kao haljine, kuće zastave, obredi. Jedan od najdražih i najmilijih ljudskih simbola je, pored stupa i kruga, znak krsta. Križ bijaše i prije kršćanstva znak dubok i zagonetan, označujući ponajčešće sunce. Stephenson je, kažu, uskliknuo, gledajući svoju lokomotivu: “I reći da sve to vuče sunce!”
Pjesnički simbolizam je opravdan zbog nesumljive fiziološke srodnosti naših osjećajnih elemenata i zbog monističke opravdanosti metaforskih analogija. Kao u svijetu sve što je slično, kao savršen duh što bi iz jednog jedincatog atoma mogao vidjeti sve kombinacije i sva čudesa svijeta, tako su i naše senzacije od istih elemenata ili, da se izrazim baudelairski, boje odista zvuče, zvuci mirišu, mirisi sjaju. Razlika između starog i modernog simbolizma je ta što drevni simbolizam bijaše kolektivan, konvencionalan i plastičan, dok je moderni individualan i muzikalan, prevodeći u ljudski izraz “govor cvijeća i nijemih stvari”. Dok se stari simbolist mogaše zadovoljiti svima poznatom simbolikom klasičnom ili kršćanskom, moderni je stvaralac novih simbola. Najbolji je dokaz za mučnost takvog stvaranja moderna relativna jalovost simbolističkih nastojanja. I veliki duh jednog Mallarméa se jalovo istrošio u tim naporima. Simbolizam ne bijaše tako sterilan radi nekih paradoksalnih simbolističkih teorija, nego jer ne bijaše uvijek posao pravih pjesnika. Baudelaireova snaga vidi se baš u tome što je njegov simbolizam razumljiv, lutajući rijetko stranputicom.
Nijedan dakle umjetnik ne izaziva kao simbolist Wagner tjeskobu vremena i prostora, neizmjernost fizičku i moralnu. “Katkada se kod te zanosne i despotske muzike čini da se na dnu morama rastrzanih magluština nalaze bezdanski sni opijuma.” Wagner osvaja pjesnika klasičnim, tradicijskim sižeom i modernim stilom, jednakom snagom orgijskih i mističnih elemenata.
Kao Baudelaire, čezne Tannhauser za bolom. I Wagner je apsolutan umjetnik, pjesnički reformator, i Baudelaire citira njegove riječi: “Ko nije dobio već u svojoj kolijevci duh nezadovoljstva sa svim što postoji, neće nikada uspjeti da nađe novo.” Kao Gautiera, poštovaše pjesnik Wagnera savjesnog, kritičkog umjetnika. “Svi veliki pjesnici postaju nužno, prirodno kritični.”
Taj vincijevski, goetheovski, apolinski i istodobno mistični, tragični, orgijski temperamenat, nalazi Beaudelaire i u najboljem suvremenom slikaru Delacroixu. On ga oduševljava “bojom nebeskom, sličnom popodnevu Veronesea”. Delacroix slika kao Poe i Wagner san, nerve, dušu. “On izražava atmosferu ljudske duše.” Boja mu je sugestivna. I on je svjestan, kritičan umjetnik. Pisaše o Poussinu, Prudhonu, Charletu. I on je i primitivan i dandy. “Sa nasladom se podavaše najmaterijalnijim taštinama dandyzma i pričaše mi u šali, ne bez izvjesne taštine, da je pomoću svog drugara Bonningtona svim silama nastojao uvesti u otmenu omladinu ukus engleskih krojeva u obući i u odjeći.” I Delacroix prezire ženu. “Smatraše je predmetom umjetničkim, ugodnim i podobnim uzbuditi duh, ali nepokornim i dosadljivim, ako joj ostavite prag srca, proždirući lakomo vrijeme i sile.” I Delacroix se u starosti približio katolicizmu.
Baudelaireove studije o slikarstvu su klasiče, i s njima se mogu usporediti tek slični radovi Stendhala, Ruskina, Fromentina i W. Patera.
U Slikaru modernog života (Konst. Guys) iznosi svoje shvatanje modernosti i realizma. Taj članak nije toliko portrait prijatelja o kojemu pisaše i Thackeray – Thackeray je sam ilustrovao svoje romane – koliko lijepa prilika govoriti o modernim ljepotama. Guys crtaše iz sjećanja, napamet, bez modela, kao Daumier. “Naš zanimljivi umjetnik izražava u isti mah pokret i držanje svečano ili smiješno ljudi i njihovu sjajnu eksploziju u prostoru.” Pošto je estetička modernost svako realizovanje nove ljepote, modernista je promatrač, “vladar, uživajući svagdje u svom incognitu”. “Misao koju čovjek stvara o ljepoti opaža se na cijeloj njegovoj pojavi, aljkavi odijelo ili naglasuje pokret i zna se najzad uvući neopazice u lične crte.” Ruho je, prema tome, značajka nosioca i promjenljiva fizionomija vijeka. Mislim da mi ne bi ovako mislili i ovako ljubili kako ljubimo i mislimo, da smo drukčije odjeveni. Odijelo odista pravi čovjeka. Krojač je krojio i stihove Salamuna i Dantea… Baudelaire nalazi u modernim krojevima čar “prirode više moralne i duhovne”. Moderne toalete su odista sasvim kršćanske i neklasične: utilitarske i protestantske u muškim (engleskim), galantne, duhovite i katoličke u ženskim (pariskim) krojevima.
Pošto je dandy simbol mode, nije čudo te mu Baudelaire, kao i Aurevilly, posvećuje sjajne paradoksalne retke.
“Dandy ne radi ništa, prezire svako djelovanje. Može li se zamisliti dandy govoreći puku a da ga ne grdi?” Dandy “čezne za neosjetljivošću. Dandy je naslada začuđavati i ponosita svijest nikada ne bivati začuđen”. “Dandyzam graniči sa spiritualizmom i sa stoicizmom… Dandy nikada ne može biti običan čovjek… Dandyzam se obično javlja u prijelaznim epohama kada demokratija još nije svemožna… Dandyzam je posljednji sjaj heroizma u propadanju. Sunce na smiraju, zvijezda što gasne, on je divan: bez topline i pun melanholije.”
Po svom dandyzmu je Baudelaire najtragičniji dandy svijetske knjige, dostojan potomak Petronija Arbitera i drug Chateaubrianda, markija Custinea, Pavla de Molenesa, Byrona i Charlesa Lamba. Wilde i Montesquiou de Fezensac su suvremeni baštinici njegovog literarnog dandyzma.
Iz sličnih uvjerenja hvali bjelilo (le maquillage) u blistavoj eleganciji kozerije. Scijeni, kao Novalis, da kultura ima antiprirodnu tendenciju. Prirodni čovjek je gol i “otud visoka spiritualnost ruha”. “Modu treba dakle smatrati zakonom ideala što plovi u ljudskom mozgu iznad svega onoga zemaljskog, odvratnog i prostačkog mulja što ga nagomilava život prirodni, ili čak kao trajan i neprestan pokušaj da se preobrzi priroda.” Bojadisanje obraza, usana i očiju je dakle estetično i spiritualistično. “Približava ljudsko lice kipu. Kada crvenilo pali jabučice, povećava sjaj zjenice i daje lijepom ženskom obrazu tajanstveni zanos svećenice. Uostalom, opažalo se da umjetnost ne poljepšava grdobe i da služi samo ljepoti.” U ovom tonu govori o lutkama, igračkama. Tu je ona jezovita pričica kako siroče pruža kroz bogataškom djetetu svoju proletarsku igračku: kavez, a unutra – grdan, crn parcov!
Pisaše o Manetu, ocu slikarskog impresionizma, o ilustratoru Legrosu, o mladom Whistleru, o Alfredu Rethelu, o Daumieru, o Corotu, o Landseerovim životinjama “očiju punih misli”. Arabesku smatraše najspiritualističnijom vrstom crtanja. Nije mario Delarochea, “te kaljave i gorke slike namazane mastilom i viksom”. Njegov je sud gotovo bez iznimaka sud potomstva. Među prvima proreče da će Wagner uspjeti. Jedino sa komunistom Courbetom, ocem slikarskog naturalizma, bijaše odviše strog.
Nadmoćnost njegovog ukusa najbolje se vidi iz paralele sa Heineom. Heineov sud o slikama je često tako plitak da ne zadovoljava ni laika. Prem se Nijemci hvale da je pored Hillebranda najdublje zaronio u francusku kulturu, njegovo prosuđivanje francuske književnosti je često pristrasno i banalno. Saintsimonisu Enfantina npr. zove “jednim od najvažnijih duhova savremenosti”, a kasnije ga kudi. Musset mu je najveći francuski pjesnik, ali tek – iza Berangera. Njemu se “tekući stil” G. Sandove više sviđa od proze V. Hugoa. Govoreći o tome kiklopu, uvijek je u kontradikciji, a o prijatelju Balzacu, koji mu posveti i novelu, nema ni riječi u pariskim impresijama. Jedino izrazom je Heine ravan Baudelaireu. Heineov stil je življi, prirodniji, duhovitiji, ali nemarniji i bez Baudelaireove tertulijanske plemenitosti i mjere. Kako Baudelaire pati od velike bolesti vijeka, od nesklada između poganskog i kršćanskog, duhovnog i prirodnog, moralnog i amoralnog, egotičnog i altruističnog principa, njegov je stil kod te teme, toliko drage kontrastnom Hebrejcu, gotovo istovjetan sa njegovom najboljom prozom:
“Prebijela drevna Venera, Afrodita, kći bijele pjene, nije nekažnjeno pregazila stravične magle srednjeg vijeka. Ona ne nastava više Olimpa i žalova mirisnih mora. Ona se doduše zaklonila u dubinu divne peštere, ali obasjana plamenima koji nisu sjaj dobrostivog Feba. Zašavši pod zemlju, Venera se približila paklu i bez sumnje odlazi prilikom proklete neke svečanosti redovito na poklon Arcidemonu, knezu mesa i gospodaru grijeha.”
III.
Od svih otrova najljući je duša.
Novalis
Heroj je onaj ko je koncentrovan, veli Emerson. Baudelaire je sam sebe koncentrovao, izažeo u svoje djelo, i tu je njegova glavna snaga, tu je njegova istinitost i unutrašnji realizam. Ali ako je ta sabrana koncentrovanost glavna dinamična pogodba za vrijednost književnog utjecaja, druga, ne manje važna je pjesnička univerzalnost. Gledati sebe i u sebi otkriti cijelo čovječanstvo! Koncentrovan pisac je iskren, štedljiv stilist, originalan i subjektivan. Tek univerzalnošću postaje izraz sveopće ljudske duše i kolektivan ljudski simbol. Baudelaire je koncentrovan i univerzalan i zbog toga je jedna jedina njegova knjiga najveći lirski francuski događaj, prem pjesnik nije najveći lirski francuski talenat.
Baudelaire je originalan onim što obično škodi pjesničkoj originalnosti: svojom svjesnom estetikom. Sa parnasovcima ga veže suverenost forme, ali on ne dijeli u praksi njihovog mišljenja o hladnoj neosjetljivosti pravog artista. Njegova pjesma je refleksivna, objektivna i slikovita kao i njihova, a pored toga naskroz subjektivna i muzikalna, dakle doživljenija, iskrenija, subjektivnija. Njegovo djelo je kao Wagnerova drama – slika i muzika. “Najpotpunije pjesničko djelo je ono koje bi bilo u posljednjem svom savršenstvu potpuna muzika.” U Poganskoj školi ovako se razračunava sa parnasovskim ekscesima:
“Prekomjerna strast za formu nagoni u silne i nepoznate nerede. Kada smo zaneseni svirepom strašću za lijepim, za smiješnim, za ubavim, za slikovitim, obamiru pojmovi o istini i pravdi… Prekomjerna strast za umjetnošću jednaka je haračenju duhovitosti… Ja znam priličan broj vjerodostojnih ljudi umorenih, rastuženih, očajnih i slomljenih poput mene tom opasnom igrom. Književnost treba osvježiti svoje sile u boljem uzduhu. Nije daleko vrijeme kada će se razumjeti da je svaka književnost koja neće bratski stupati sa naukom i filozofijom, ubilačka i samoubilačka.”
To je samoubilačko kajanje Baudelaireove poetike. Uostalom, hvaleći istinu i pravdu, nije prijatelj tendencijskoj, popularnoj poeziji i literarnom industrijalizmu. Društvo mu nije dalo vjere u pravi napredak, a taj može biti samo usavršavanje individua. “Pravnog progresa, napretka moralnog ne može biti no u pojedincu i pojedincem.” Taj ničeovac prije Nietzschea je više mizantrop umno no srcem. Ne vjerovaše, kao Tolstoj, da su najčitanija djela najbolja. Kao svi aristokratski duhovi bijaše uvjeren da ima dvije književnosti, kao što ima uglavnome dvije čitalačke publike. Revoluciju je štovao kao prijatelj utopije i ne zbog njenih programa, a prem je sve više i više cijenio katolicizam, preziraše tiraniju i bezenergijski, sterilni moral romantičnih Werthera i Renea. “Treba da svako od nas osjeti jedared u životu pritisak nesnosne tiranije. Naučit će je mrziti.” Mišljaše da “neizmjerna strast naša za biografije dolazi iz dubokog osjećanja jednakosti”. Kao pravom artistu bijaše mu politika antipatična. “Ja nemam (političkog) osvjedočenja, jer nemam ambicije.” U stihovima P. Duponta hvali “neizmjernu ljubav za republiku” kao izraz pjesnikove iskrenosti, dakle kao kritičar, ne kao političar, jer mu se najviše sviđaše pametna aristokratska vlada. Radnik kao društveni tip nimalo ga ne zanima, prem duboko osjeća sirotinjske patnje. Njegovi su sudovi o Francuskoj sve prije nego šovinstički. Toliko je tolerantan da hvali unatoč političkoj tendenciji Barbiera, primjećujući da “osobe odviše zaljubljene u korist i u moral zanemaruju gramatiku baš kao osobe u strasti”. Ta snošljivost je to ljepša što pjesnik nikako ne bijaše pod skeptičnom krabuljom čovjek kompromisa, živući navlas onako kako je mislio i pisao, a pisaše i mišljaše vrlo autoritativno. “Priznajem da u umjetnosti ne mrzim prećeranosti; umjetnost mi se nikada nije činila znakom jake umjetničke naravi.” “Odista, mržnja je skupocjena tekućina, otrov dragocjeniji od Borgijinog, jer je od naše krvi, našeg zdravlja, našeg sna i od dvije trećine naše ljubavi. Treba da smo škrti.” Prema tome je “grditi fukaru isto što i profukariti se”.
“Osim snage nema istine; ona je najviša pravda” – veli u Savjetima mladim književnicima. Taj zloglasni autor ne savjetuje uživati hašiš, alkohol i opijum. “Zdrava i uredna hrana je jedino što treba plodnim piscima.” Jedno od najboljih sredstava originalnosti je iskrenost, a rad je jedini lijek od bolesti, tuge i nevolje. “Rad je manje dosadan od zabave.”
Baudelaire se vajka u drugoj svojoj autobiografiji (Moje golo srce): “Ja nisam još poznavao radosti oživotvorene osnove.” Smišljao je novele i romane: Pouke čudovišta, Nevidljivi markgrof, Idiotova ljuba, Žrtvenik volje, Djevičanska ljubav, Kobna slika, Modrooka Crnica. Zbog neurednog života ima toliko mrtvorođenčadi u njegovoj prozi te je vrlo teško uhvatiti dajdalsku nit njegove filozofije.
Od potpunih pesimista vijeka, od Leopardija, Schopenhauera i da Lislea razlikuje se tamnim, deističkim spiritualizmom. Njegovo je vjerovanje kao Poeovo u Heureka pjesničko i mistično, često u kontradikciji sa sotonskom i skeptičnom suštinom te poezije. Uglavnome, on je pjesnik Zla. I on smatra nesreću glavnom i neoporecivom stvarnošću, dok je svaki dan deizam optimističan. I on duboko osjeća tri apostolske tuge: tugu vijeka, tugu svijeta i tugu božanstva, ali u Litanijama Sotoni nije Nečastivi simbol Zla, nije kršćanski Sotona, nego je – kao kasnije Carduccijev – princip znanja, patnje i energije, brat očajnika, čuvar životnog drveta i svjetlo naučenjaka. Taj Sotona nije negativan, nije dijaboličan, nije pravi đavo. Taj Faustov brat, u kršćanski pakao preneseni Prometej, je simbol titanskih, zagonetnih, dubokih i neispunjenih životnih žudnja, a Baudelaire vjeruje da će se i taj mučenik osloboditi, vjeruje da će se probuditi sve što je u nama tamno, zlo, satirsko i božansko, ali višom silom još okovano i gušeno, da će sve to biti srećno i pobjedničko u carstvu novih Parkleta. Baudelaire je dakle pesimist kao Aishilova tragedija i nema konzekventne bezutješnosti Lukrecija i Leopardija. On je gnostik, manihejac sa jakim katoličkim senzibilitetom, i u njegovom misticizmu ima shelleyskog panteizma, kabalistike, i mudrosti Scotusa Erigene i Dionisija Areopagite, kojima je zlo pogodba za dobro. Drevni Proclus se u magli te pesimističke duše sastaje sa mističnim Poljakom Wronskim, a racionalistički individualizam se miješa sa sadizmom i spiritualističkom erotikom u dubokoj polutami Swedenborgovih iluminatskih sanjarija i inkvizitorskoj jasnoći logike grofa J. de Maistrea.
Nije čudo što taj mučenik forme postaje tiranijom estetike idealist, jer je oblik nešto nepromjenljivo i apstraktno, međa između dva svijeta, između subjekta i objekta, duše i materije. “Što je umjetnost po modernom shvatanju? Stvaranje sugestivne magije u kojoj je istodobno i subjekat i objekat, svijet izvan umjetnika i umjetnik” (L’Art philosophique. Posmrtne hartije).
IV.
Lecteur paisible et bucolique,
Sobre et naïf homme de bien,
Jette ce livre saturnien,
Orgiaque et mélancolique.
Baudelaire je i danas relativno dosta nepoznat i nepriznan. Tek godine 1902. podigoše mu na grobu (groblje Montparnasse) spomenik dosta skroman i neukusan. Naročito kod kritičara od zanata ima malo prijatelja. Ed. Scherer parodira njegove stihove. “Ne poznam pisca dosadnijeg za čitanje od Baudelaira.” Pjesnik je kritičaru još gori prozaik no stihotvorac. Pretjeruje u cirkumlokuciji i perifrazi. Scherer se ruga njegovim slikarskim studijama:
“Jasno je da Baudelaire sa diletantskim sposobnostima, s izvjesnim darom “chica” i “ragouta”, ne bijaše umjetnik ni pjesnik. Oskudijeva duhovitošću kao i dušom, maštom kao i ukusom. Nikakva genijalnost. Nema ništa iskreno, prosto, ljudsko. Sebe smatra vrlo snažnim jer bijaše vrlo pokvaren ali u jezgru čist filistar. U prvi mah se na nj ljutimo jer kao da se s nama šegači, a kasnije opažamo da je prije svega sam svoja budala. Baudelaire nije samo znak dekadencije književne nego sveopćeg propadanja obrazovanosti. Nije nesumljivo važno što se našao čovjek da napiše četiri sveske kao što su njegove, nego da ovakvo čeljade ima i svojih poštovalaca, tj. đaka – da smo ga mi uzeli ozbiljno, da sam evo i ja zabavljen posvetiti mu članak” (1869).
I Brunetiere ga je iskasapio. “Bijedni taj đavo nemaše ništa ili gotovo ništa pjesničkog osim želje da to postane.” Lemaitre (u Savremenicima) nije pamfletist kao njegovi akademski drugovi, ali članak mu je začudo dosta nepotpun. Sudeći pjesnika po prozi, sa mukom prelazi preko pjesama u prozi i preko studija. Pa i iz nabacanih, naoko nesuvislih ispovijesti i pisama navodi najparadoksalnije bilješke. Sa stihovima je mnogo tačniji. “Bodlerizam” definira kao mješavinu od idealizma i realizma, najdubljeg senzualizma i kršćanskog asketstva. Priznaje da je tuce tih pjesama vrlo uspjelo.
Jedna je od najneprolaznijih zasluga P. Bourgeta da je (u Esejima o suvremenoj psihologiji) izmirio institutsku, akademijsku kritiku sa pjesnikom. No i ta prekrasna, simpatična studija je nepotpuna, jer je pjesnik najviše posmatran sa moralne i socijalne strane, kao reprezentant velike moderne krize idealizma.
Baudelaire je tu dekadent, individualist, revoltirani katolik, jedan od najvažnijih nosilaca modernih moralnih patnja. – Mlada i artistična Francuska brzo je upoznala svog učitelja i mučenika. Leconte de Lisle (Revue européenne 1861.) bratski pozdravlja tog “užasnog pjesnika, toga najboljega čovjeka, koji je dolazio k nama kao kineski ratnik, sa tigrovima i skrletnim zmajevima naslikanim na trbuhu”. Suptilni Sainte-Beuve pokaza se i u ovom slučaju ne samo najbolji kritičar i poznavalac mladih talenata nego i očinski zaštitnik. Autor bolnih, analističnih stihova i romana Naslade najbolje ga je razumio kada mu Baudelaire pisaše, još kao đače, u stihovima: “Ja usavrših okrutnu vještinu koju mi darova demon pri porodu: raskrvariti svoje zlo i grepsti svoju ranu.” Sainte-Beuve mu piše: “Moj sinko, vi mora da ste se vrlo napatili.” “Vi ste osvojili pakao i napravili ste se đavolom. Vi ste htjeli oteti tajne noćnim strašilima.” Divna Tuga mjesečine sjeća kritičara na liriku elizabetskog vremena.
Viktor Hugo piše pjesniku iz prognanstva (Hautevillehouse, 29. travnja 1860):
“Vi nosite u sebi, dragi mislioče, sve strune umjetnosti! Vi i opet dokazujete zakon da je u umjetniku kritičar uvijek jednak pjesniku. Vi tumačite kao što slikate: granditer.”
Za pjesme mu je pisao da je kroz njih u poeziju ušao “nov drhtaj” (un frisson nouveau).
“Njegovo djelo” – veli Banville – “nagrđeno je krvavim ljagama kao i život, ali njihov grozni grimiz bačen je na tkanje bogato i nježno, a hiroviti njegovi vezovi, vrcajući u tisuć divnih varnica, podsjećaju na sjajno veličanstvo nebeskih luča.”
Gautier prikaza novog i moćnog pjesnika u sjajnom predgovoru Baudelaireovim pjesmama. Ed. Thierry uspoređuje te pjesme sa vulkanskom odom koju napisa Mirabeau u Vincennesu i sa Danteovom poezijom. Barbey d’Aurevilly kaže:
“Taj bakarni stil, znojeći se krvlju, potiče od Dantea – Magnus Parens!… Baudelaire je mizantrop grešnog života, i često nam se pri čitanju čini da bi Timon Atenjanin bio mogao ovako pisati o ljudskoj prirodi i psovati ju, da je imao Aishilov veleum. Poslije Cvijeća zla ima samo dva izlaza za pjesnika: zrno u čelo ili postati kršćanin.”
Baudelaire se rodio, zlopatio i umro zbog jedne pjesničke sveske, i ovo je to značajnije i herojskije što je svoju bol svjesno gajio i sistematski njegovao. Wordsworth, Southey i W. Scott ne postaju tako sistematski i hotimično lude i idioti; Lenau, Holderlin, Tasso, Nerval, Gogolj ne poludješe svirepom logikom svoje umjetnosti. Heine i Leopardi ne ljube, ne kultivišu toliko svoju bol, dok je Baudelaire – kao kasnije dosta često Nietzsche – svoj vlastiti vječni dželat, svoja vlastiti inkvizicija i svoja vlastita žrtva. Primaknuh se evo suštini “bodlerizma”. To je: imati najbolniju, najosjetljiviju dušu i unatoč tome tražiti najžešću bol kao najslađu senzaciju. “Ja ljubim moju bol, ja ljubim moje muke”, veli već Baudelaireov romantični predak, plemeniti Don Kihot. Za Michel-Angela kažu da je odista razapeo živa čovjeka ne bi li dobio što življi dojam muka Nazarenčevih. To još nije bodlerizam, i bio bi, da Florentinac raspinjaše na križ sam sebe. Zbog toga smatram ovoga do ludila i do smrti dosljednoga pjesnika najzanimljivijom pojavom moderne artistične psihologije i estetičkog heroizma. Kršćanski martir ljubi bol, ali kao ključeve vječnih naslada. Dijabolični srednjevjekovni velikaš Gilles de Retz (Rayz) nalazi sreću u rafinovanom, seksualnom mučenju nevinosti. Baudelaire je kršćanin bez nade, dijaboličar bez vjere u moć đavola. Sam je sebi mučitelj i pakao, cijedeći iz najljuće, najsubjektivnije, najmodernije boli najslađu, najklasičniju, najepikurskiju kaplju naslade. Dublja, potpunija lirska sinteza ne da se zamisliti.
Taj magijski, opojni, pobožni i orgijski eliksir je zgusnut u lapidarnoj i zagonetnoj knjizi, nazvanoj Cvijeće zla, jer je to brevijar najmodernijih bolova, prem ima u toj knjizi kletve krunica pobožnih kao tamjan, utješljivih kao topaz, uzbudljivih kao hijacint, milosrdnih kao kalcedon i utažljivih kao rubin. U običnom izdanju nema onih nekoliko pjesama koje izluči cenzura, pa su u zasebnoj zbirci Epaves. Tu je i pjesma A celle qui est trop gaie, kojoj se toliko divio Sainte-Beuve, žaleći što nije latinska ili u Grčkoj antologiji. Kažu da i knez Urusov ima neizdanih Baudelaireovih stihova.
Cvijeće zla je poredano po naročitoj osnovi u pet dijelova. “Treba li dakle da to priznam vama, a vi to niste bolje od drugih pogodili, da sam u tu okrutnu knjigu sasuo cijelo moje srce, moju nježnost, moju vjeru (travestiranu), svu moju mržnju? Istina je da bih mogao pisati protivno i kleti se svim bogovima da je to knjiga čiste (parnasovske) umjetnosti, majmunska, pelivanska, i ja bih lagao kao brico” – piše pjesnik Ancelleu. Njegova suha i diskretna autobiografijska proza ima tu i tamo dragocjenih komentara za razumijevanje te poezije.
Baudelaireovo shvatanje žene je vrlo slično srednjevjekovnome (femina cloaca multorum diabolorum) i osjećanju modernih mizogina sve do Nietzschea i Strindberga. Grofu Josipu de Maistreu je žena “zvijer bez srca”, a Leopardiju “životinja bez srca”. Baudelaireovo poimanje ljubavi kao najkomplikovanije torture duše i mesa vrlo nalikuje Schopenhauerovom.
“Ja tvrdim: jedina i najveća ljubavna naslada je u svijesti da činim zlo.” “Dosadno je kod ljubavi to što je zločin gdje se ne može biti bez ortaka.” “Žene to više ljubimo što su nam više tuđe.” “Žena je nešto protivno od dandya. Ona dakle mora da je strašilo. Žena je prirodna, dakle odurna. Ona je uvijek vulgarna, dakle kontrast dandyju.”
Pjesnik nije trpio da se žene miješaju u razgovor, i čudio se kako ih puštaju u hramove. Na povratku s Istoka reče – pošto vojvoda L. nazva ženu najdivnijim stvorom: “Gospodine vojvodo, ja ne dijelim vašeg mišljenja. Žena je životinja koju treba zatvarati, batinati i dobro hraniti.” Ljubiti prema tome ženu umnu je sasvim neprirodno, i tako su razumljive pjesnikove simpatije – kao i Flaubertove – za najniži erotizam. Njegovo preziranje kaćiperaka – naročito George Sandove – dostojno je najneotesanijeg Schopenhauera:
“Žena Sand je Prudhomme* razvrata. Ona je uvijek bila moralista… Ona ima čuveni tekući stil, drag filistrima. Ona je glupa, ona je troma, ona je jezičava. U moralnim mislima ima istu dubinu suda i nježnost osjećaja kao vratarica i uzdržavana djevojčura… Ne mogu misliti na to glupo čeljade bez grča od užasa. Da je sastanem, ne bih se mogao svladati da joj ne bacim u glavu blagosovnik.” ** “Tek što izađosmo iz stanja potrebe i nužde, vidimo da priroda savjetuje samo zločin” (Eloge du Maquillage). “Zločin, kojeg je ukus ljudsko zvijere usisalo u materinoj utrobi, jer je trebalo u svim narodima i svim vjekovima i kod svih naroda, bogova i proroka da propovijedaju moral poživinčenom čovječanstvu, jer bi čovjek samac bio nepodoban da ga nađe.”
I ovo je preteča modernom Zarathustri. “Hoću reći da moderna umjetnost ima u jezgru demonističku tendenciju.”
Cvijeće zla je dakle tužno, asfodelsko, krvavo i bolno cvijeće, niknuvši na rvalištu instinkta i gole duše sa kulturom i moralom. Ta knjiga je anahoretska, tragična tužbalica dioniskog, orgijskog individualiste za tamnim idealom. “Ach, wir werden hienieden in die Hohe geworfen gleich Fallsüchtigen” (Jean Paul).
Baudelaire blagosilja bol, “najčišću tekućinu što čeliči junaka za svete naslade”, uspoređuje pjesnika sa divovskom pticom, nespretnom na zemlji, a veličajnom i snažnom u visinama okeanskih oluja. Jedine luči na pučini života su veliki umjetnici sa njihovom čežnjom za idealom, in deum absconditum. Nema lirika koji tačnije i sugestivnije opisa glavnu bolest civilizirane duše: čamu, dosadu. Spleen je nužno zlo svake više kulture. Svi veliki bolnici XIX. vijeka, Byron, Keats, Ljermontov, Heine, Musset, Lenau, Leconte de Lisle boluju od te bolesti superiorne inteligencije. “Moja glavna mana je dosadljivost, potpuna otužnost, vječno sumnjanje” – priznaje Chateaubriand. Goethe ulazi u književnost sa spleenskim Wertherom. “Nichts ist ein grösserer Beweis der allgemeinen Verfeinerung als die allgemein wachsende Langeweile” (Jean Paul).
“Dosađivati se mogu samo ljudi duhoviti” – veli Leopardi. “Dosada je, u neku ruku, najuzvišenije ljudsko osjećanje. Ne vjerujem da se iz proučavanja toga osjećaja rađaju posljedice koje su mnogi mudraci mislili pronaći. A opet, ne moći biti zadovoljan nikakvim zemaljskim dobrom i, da tako reknem, cijelom zemljom, promatrati neproračunljivu širinu prostora, broj i neizmjernu masu svjetova i naći da je sve bijedno i sićušno za snagu naše duše; zamisliti neizmjeran broj vaseljena, beskrajnost svijeta i osjetiti da je duša naša i čežnja naša još ogromnija od tog svijeta, i vazda kriviti stvarnost sa nesavršenosti i ništavila, patiti od nemoći i od praznine i zbog toga od dosade: evo za mene najvišeg znaka plemenitosti i veličine što se nahodi u ljudskom životu. Zbog toga je čama malo poznata ljudima osrednjim i vrlo malo ili nimalo ostalim životinjama” (Operette morali).
Baudelaire opisuje dakle cijelu skalu groznog, sivog i polumračnog spleena i mučen čamom čezne za Nirvanom orgije i vina. Kao Pascal nosi u sebi svoj ponor i nekoliko puta je osjetio “vjetar straha na nakostriješenoj dlaci”. On je uplašen od samog sebe. Heautontimorumenos, bijedno ogledalo vlastite ironije. On je nož i rana, vampir svog srca, “jedan od onih velikih prokletnika osuđenih na vječni smijeh, a ne mogu se smijati”.
“Et vidi mulierem sedentem super bestiam coccineam, plenam nominibus blasphemiae”. Baudelaire nije običan ljubavni pjesnik. On je ili spiritualist, vitez, ili orgijski libertinac i u tome kontrastu je čist romantik. Žena mu je sada sramotna, neodoljiva, bestijalna sfinga, sad opet nedostiživ uzor kao Danteova simbolska draga u Novom životu ili Poeova Ligeija. Normalna ljubav mu je nepoznata. Poznat je njegov nehaj za mladu, nevinu djevojku. Voli ženu iskusnu, u jesenjem naponu medejskih nagona, naročito ženu egzotičnu kao njegova mulatkinja, ona Malabarka ili gospođa Sabatier, kojoj su namijenjeni serafski, ekscelsiorski stihovi.
Baudelaireova modernost najviše izbija iz njegove velegradske poezije. Voli Pariz i “njegov ukus vječnosti, uočljiv svagdje pa i u zlu”. “Slatko je kroz sumrak gledati rađanje zvijezda u azuru, lampu na prozoru, rijeke od ugljena, razlijevajući se obzorjem, i mjesec, sipajući svoju blijedu čaroliju.” Ne mari sela, prirode. Pejzaž koji voli nije europski, i tu je njegova srednost sa Leconte de Lisleom, Lotijem, Mirbeauom itd. Baudelaire je izvrstan slikar velegradskih abnormalnosti i tu je preteča modernih naturalista.
Pariske slike su tačne, realne i pretvaraju se često u simbol kao neke Zoline. U ovim modernim pariskim impresijama je demokrat. Dok u ostalim pjesmama, govoreći o sebi, “besjedi više pjesnički no čovječanski” – kako bi rekao Latinac, u ovim skicama ne može taj mučilac svoje duše sakriti duboke simpatije za nesrećnike. Jedina normalna njegova žena, ni đavo ni anđeo, je obično ulično djevojče u drvenim nanulama sa nakitom od nekoliko groša, mršava prosjakinja, “bijela cura kose crljene”. Još toplije je opjevao staru služavku “sa srcem velikim”, noseći joj na grob cvijeće “kada huji tužni listopad”.
I velegradske Baudelaireove simpatije su, poput ljubavnih, kontrastne i ekstremne. Ne traži samo tragiku proleterskog, primitivnog velegrada, nego još više otrovno cvijeće najistančanijeg, najspleenskijeg, najblaziranijeg luksusa. Artistični namještaj mu je draži od prirodnih ljepota. Tako je hipercivilizovan, da mu je naša, europska priroda nepodnošljiva pa se naslađuje tek ljudskim proizvodima. Evo kakav je idealni njegov pejzaž. Tužan i crn kao Sudnji dan. Kao grad sv. Ivana Apostola što nema noći, tako ta Udina nema dana. Sama voda, kamen i kovina! To čudo je jedna jedina neizmjerna palača sa stubištima, sa nepreglednošću mramornih pročelja, doksata, arkada, vodopada, šedrvana i jezera što nijemo vjekuju u smeđem sjaju noćnog zlata. Vode, ružičaste i zelene, ograđene mrtvim mramorjem – “nepravilnoj” vegetaciji ni traga – tonu u beskrajnost sjajnih, dubokih zrcala. Ćutljivi Gangesi sipaju sa nijemog neba neviđeno blago iz noćne urne. Pod tunelima od dijamanata spava Okean. Sve je crno, sjajno i kristalno. Nigdje planeta, nigdje svjetla, da obasja tu okamenjenu tugu, sjajući tajanstvom unutrašnjeg mrtvačkog svjetla. A nad tragikom tih Babela što se nijemo i pravilno kreću “visi mir vječnosti” (Pariski san). “Jer ja tražim Prazno, Crno i Golo.” I Baudelaireov pejzaž evo ima idealnu, tragičnu i spiritualističnu tendenciju.
Poznaje i priznaje tek suverenstvo boli. On je predestinirani pjesnik smrti. Kao na Bocklinovim svira Smrt i na njegovim guslama. Pjeva smrt dana, smrt umjetnika i smrt svih slabosti. Kao primitivni slikari, kao Grünewald, Cranach i Španjolci, kao Valdes Leal što po narudžbi slavnog Don Juana slika Dvije crvljive lešine, tako Baudelaire ne preza od najsmjelijeg naturalizma da prikaže veličinu smrti i ništavilo života. U tom je stilu spjevana toliko klevetana Mrcina (Une Charogne). Pošto je taj pjesnik ležao od poroda kao na mrtvačkom odru, sjetio se u društvu drage na lešinu što ih iznenadi na šetnji. Vidi crve, sluša iz trulog trbuha kako Smrt, neumorni mlatac, argatuje na svom gumnu, i vajka se ljubi kako će i ona biti takva legavši poslije posljednjeg sakramenta pod ledinu.
žNe poznajem pjesme gdje je žalac smrti usred ljubavnog zanosa osjećan življe i tragičnije. Ko želi tu umjetnost usporediti sa Leopardijevom, neka paraleliše njihove svečane varijacije na tu staru, vječnu temu: ljubav i smrt.
Baudelaire nije čist realist ni čist simbolist. On je estet. I parnasovci su već ekscesivni umjetnici, ali tek u njemu se estetstvo razvilo do ekstrema. Dok za njih postoji priroda kao siže, njega zanima samo čovjek i umjetnost. I Gautier i Hérédia opjevaše umjetnike i umjetnine, ali Baudelairea zanima samo objekat estetičan, “moralizovana priroda” – kako bi rekao Novalis. Odatle u tim pjesmama toliko estetičkih aforizama i studija gdje se slave sve manifestacije umjetnosti i ljepote, od muzike do bakroreza.
“Mirisu su možda ideje” – veli Balzac. “Cvijet je zemaljski, miris je nebeski” (Hugo). Baudelaire je prvi opjevao onaj gotovo spiritualistični karakter mirisa: ne miris našeg, običnog cvijeća nego miris umjetni, miris parfuma. Od svih lirika ima najosjetljiviji, najpjesničkiji nos. Prvi je podigao zanemareni taj organ u red oka, uha i jezika.
Originalnost njegovog estetičkog pesimizma je u estetičkom individualizmu. Leopardi je patriot. Heine i Byron slave Napoleona i naginju liberalizmu. Baudelaire pjeva samo sebe i svoje boli, a kao demokrat nije odvjetnik kolektivnih nego izolovanih ljudi i bolova. Tek u Luli mira, imitaciji Longfellowljeve pjesme, slavi vječni mir u duhu modernog antimilitarizma.
Vrlo mu je nalik E. Poe i Nikola Lenau. Sva trojica duboko osjećaju smrt. Mistični idealiste, neuropati i protivnici lažnog napretka. Imaju jaku religioznu potrebu.
Lenau nije tolik artist, prem je često simbolist. Baudelaire je plastičniji i lapidarniji, Lenau je prostiji i prirodniji. Lenauovo Crno jezero je crno, nijemo, sjajno i mrtvo kao Baudelaireov idealizovani pejzaž. Obojica vole hipohondarsku utjehu duhana i vina. Nisu pjesnici sunca već mjesečine. Često vole društvo primitivno kao Machiavelli, kockajući sa seljacima. Baudelaireov simbol boli je Sotona, Lenauov – vječni lutalac Ahasver. Obojica vole umjetnike, noć, samoubojstvo, Cigane, čamu i jesen. San im je java, a realnost boluje od njihovih bolova. Muzikalni. Baudelaireova Harmonija večeri je pravo čudo od magije ritma i rime i tek harmonija, muzika riječi daje ovoj pjesmi vječnu, melanholijsku ljepotu. Ali kako da se opiše Tuga mjesečine, divna kao ona opalska kaplja što ju razbludna mjesečina u tajnoj tuzi spušta na zemaljski krug, a pobožni pjesnik, neprijatelj sna, sakriva tu božansku suzu u njedra, “daleko od očiju sunca”!
Baudelaire, prijatelj simbolske definicije, traži što najviše karakteriše Banvillea, i nalazi lijepu, zvučnu riječ lira, vrlo običnu u njegovim stihovima. Dugo se pitah što bi moglo biti karakterističnim znakom Charlesa Baudelairea. I nađoh mu kao evanđelistu simbolsku životinju. Njegov simbol je mačak, gizdav, crn mačak. Nije dobroćudan kao Du Bellayev ili kao mačak Murr60 tajnika i komponiste Kreislera, a nije manje užasan od Poeove crne mačke sa groznom, krvavom ogrlicom. Baudelaireov spiritus familiaris je elegantan dandy, ali njegove draguljne oči su oko ponoći pune demonskog, zlog i natprirodnog sjaja. Pored mudre i tihe ptice Minervine, pored sove je mačka jedina životinja koja zanima toga saturnskog pjesnika. Samo mačku voli među životinjama i ljudima, jer i u njoj jamačno voli sebe kao u Wagneru, Poeu i Delacroixu. Mačak je zimomoran kao ljubavnik ili učenjak. “Ljubitelj naslade i nauke” traži tjeskobnu tišinu pomrčine kao pjesnik. Zagonetna životinja je prognano, palo božanstvo, proklet duh – ko zna! Baudelaire priča da se u njegovom mozgu šepiri mirno tugovanje jednog tragičnog, misterijskog mačka.
V.
Naš život nije san, ali treba i možda će to postati.
Novalis
Još uvijek je običaj govoriti i o velikim pjesnicima kao o “većim” ili “manjima”. Leopardi sa tridesetak pjesama može nam biti draži od retorskog Hugoa. Balzac zna dosađivati pored mršavog Merimeea ili Poea. Gary je slavan kao Arvers ili Bürger radi jedne jedine pjesme. Ne uviđam po čemu bi Baudelaire bio “manji” od drugih velikana. Hugo ga doduše nadmašuje plodnošću, Leconte de Lisle grandioznošću vizije, ali nema pjesnika lapidarnijeg, tragičnijeg, umjetničkijeg i savremenijeg. “On je imao u najvećoj mjeri što nemahu mnogo veći od njega: osjećanje, skrb i tjeskobu misterija oko nas” (Lamaitre). Od svih francuskih lirika on je najsubjektivniji, iako nije kao Musset “in pulicis morsu Deum invocavit”. On je prvi u novije vrijeme uveo u francusku knjigu anglosaksonsku koncepciju i time je u neku ruku preteča Taineov. Među mučenicima čiste ljepote je najtragičniji iza mitskog Marsije. Indirektno je velik pjesnik energije, jer mišljaše da je i genij produkt energije. Pjesma mu je život: živi samo za pjesmu. Pored te estetičke tragedije prolazimo kao Heleni kraj enklisija, mjesta gdje udari grom. Jedini Flaubert prođe kroz sličnu estetičku torturu i zato je pjesnika sa Sainte-Beuveom među prvima razumio:
“Vi ste našli način pomladiti romantično pjesništvo. Vi ne nalikujete nikome (a to je prva od svih kreposti). Originalnost stila potiče od (originalnosti) koncepcije. Vaš izraz je sav pun misli, da pukne. Volim vašu gorčinu sa njenim jezičnim tančinama kao šamijanske šare na rijetkoj damaštanskoj oštrici. Vi razumijete dosadnost života, vi! Vi se možete time dičiti bez taštine.”
Većina modernih umjetnika su bodlerovci više ili manje, hotice ili nehotice, jer je bodlerizam jedno latentno stanje moderne duše. Bodlerovci su oni apsolutni umjetnici kojima je bol najdraže sredstvo senzacije. Puvis de Chavannes ima bodlersku melanholiju i škrti simbolski stil, Gustav Moreau njegovu orijentalnu, nostalgijsku viziju, Whistler sugestiju i nervozni modernizam, Rodin tragično osjećanje u momentu najzanosnijeg života. Umjetnička elita Europe brzo je vidjela u tome zagonetnom čovjeku velik estetički događaj. U djelu Grob Ch. Baudelairea slave tog mučenika poetike francuski i mnogi strani umjetnici. Nijemac St. George i Danac Sophus Clausen izvrsno ga prevode. Rodenbach ga slavi:
… lui, l’Episcopal
Qui frappa comme à coups de crosse le silence!
Zola je bodlerovac ekscesima simbolskog i pesimističnog naturalizma. Richepin, Verlaine, Barbey d’Aurevilly, Mallarmé, Maeterlinck, Villiers de l’Isle-Adam, Lafargue, Guerin, individualist Barres: svi književni pravci i svi moderniste imaju u tom majstoru polaznu tačku.
“I što više čitaše Des Esseintes Baudelairea, to više upoznavaše neopisivi čar toga pisca koji je u doba kada je stih znao slikati tek spoljašnjost bića i predmeta, znao izraziti ono što je neopisivo, hvala sočnom i mišićavom jeziku – koji imađaše više od svakog drugoga tu čudesnu silu da hvata čudnovatim zdravljem izraza bolesna stanja najefemernija, najdrhtavija iznurenih duhova i tužnih duša” (A. K. Huysmans: A rebours).
Sa Wagnerom, D. G. Rossettijem, Ruskinom, Taineom i Nietzscheom je Baudelaire od najjačih komponentnih sila moderne estetičke struje.
Bijaše mučenik kulture i njen najbolniji ljubitelj. Sv. Augustin veli da je u svakome čovjeku zmija, Adam i Eva. Baudelaire je rječit primjer kako je civilizacija ojačala ova dva antiadamska elementa. Taj negativni, hiperkulturni, dijabolički je najzanimljiviji momenat bodlerizma i najveća njegova mana. Ta poetika htjela bi biti što manje naravna i prirodna, a pošto je prirodno sve, pa i bolest, smrt i abnormalnost, Baudelaire, kao romantika uopće, nije zdrav, i što je još huđe: hotimice je bolestan. Pošto je bol i subjektivna revolta jedini njegov siže, klavijatura mu nema mnogo tonova. Kao na Poeovoj nema na toj liri mnogo žica, ali taj mrzilac “gluposti sa bičjim čelom” svira orfejski.
U francuskoj književnosti mu je mjesto sa strane, usamljeno. Njegovo glasko libertinstvo nalazi se već kad Rabelaisa, Crebillona, Diderota i Laclosa. Stari Mathurin Regnier najsličniji mu je temperamentom i tragičnom sudbinom. Osim Lenaua i Poea najviše me podsjeća na “ovaj mali svijet koncentrovan na šiljku od igle” komponist Schumann i demonski crtač Hirova i Poslovica, duboki i grozni Goya, španjolski Juvenal.
Baudelaire preziraše modernu utilitarnu civilizaciju radi njenog antiartizma, antiindividualizma i smiješnog optimizma. Kulturan čovjek je nesrećan, to nesrećniji što je kulturniji; to je bilan Baudelaireove misli. Što je čovjek civilizovaniji, više želi i više treba, toliko je dakle nesrećniji. Javno mnijenje je bez logike i karaktera. Nisam srećniji od srednjevjekovnog vladara je jedem nepoznatom mu viljuškom i jer se vozim na željeznici.
“Gdje svi malo znaju, zna se vrlo malo.” “Jer, među nama, dragi prijatelju, vas i sve ostale smatram srećnicima, ali za moj dio, sa dopuštenjem vijeka i vašim, ja sam vrlo nesrećan i znam da to jesam, i sve novine Starog i Novog svijeta ne uvjeriše me o protivnom.”
Ovo Leopardijevo je mišljenje većine pjesnika XIX. vijeka.
“Ja tvrdim da je svijet zavjera hulja protiv čestitih, nitkova protiv plemenitih. Svijet je kao žena plijen onih koji ga zavedu, iscijede i gaze nogama… Samo sreća pravi sreću u svijetu, ne zasluga.”
I dok ovako umuje Leopardi, Byron, Schopenhauer, piše socijalist Fourier da će čovjek, usrećen njegovom naukom, dosegnuti sedam stopa visine i doživljavati 144 godine, “od kojih 120 plodnih u ljubavi”! Comte, otac pozitivizma, zabranjuje baviti se astronomijom jer je “nekorisna”. Courbet, preteča naturalizma, zabranjuje slikati anđele jer ih niko nije vidio. Uzaman se Voltaire narugao Leibnizovom najboljem od svih svjetova. Uzalud umovaše Diderot:
“Živjeti na krilu od boli i suza, igračka neizvjesnosti, zablude, nužde, bolesti, zlih strasti – na svakom koraku, od časa kad učimo tepati pa do časa odlaska, naš glas muca; živjeti među nitkovima i varalicama od svake ruke; stupati među jednim što vam pipa bilo, i drugim što vas plaši; ne znati odakle dolazimo, kamo idemo: evo što se zove najljepšim darom naših roditelja i prirode – životom (Pismo Sofiji Voland).
Uzalud pisaše u Engleskoj Mandeville, i Swift dokazivaše da je većina ljudi ili hulja ili luda. Utilitarac Hartley, nasljednik optimističnog Shaftesburyja, Popea i Bolingbrokea veli da su “svi stvorovi sada i uvijek neizmjerno srećni”. Adam Smith računa jednog nesrećnika na dvadeset srećnika: sreća po 80 posto. Hamburški senator Brockes, utilitarac i optimist, piše: “Ne sjaji li sa te životinje u isto vrijeme sa mudrošću i svemožnošću Providnosti i ljubav za nas?” Ta rajska ptica je guska. Priestley, Condorcetov učenik, najozbiljnije vjeruje u raj na zemlji kao Heine, ali ne kao Heine kada naricaše:
Und Fratzenbilder nur und sieche Schatten
Seh’ ich auf dieser Welt, und ich weiss nicht
Ist sie ein Tollhaus oder Krankenhaus.
“Gorak i mračan je život, drugo ništa, a svijet je blato.” Protiv ovakvih argumenata pojačanih refleksijama jednog Schellinga (Nachtwachen), Carlylea (naročito u antiutilitarskoj Filozofiji svinje), Renana, Hartmanna i Nietzschea ne čine nam se uspjeli razni usrećiteljski recepti. Nije bogzna kakav napredak ako su služile kosti Marina Faliera odista za fabrikaciju šećera. Zato mislim da je Cvijeća zla jedno od najvećih djela prošlog vijeka kao reakcija protiv antiestetičkog barbarstva, pozitivističkog optimizma, kao reakcija protiv utilitarskog, nivelističkog i antiindividualnog demokratizma.
Baudelaire je tu izmagijao čudo nepoznato najnaprednijim teorijama: da najljuću bol, najveću negaciju pretvara u harmoniju, u poeziju. Pjesnici najbolje rješavaju iskonsku borbu između pesimizma i optimizma, jer sve, pa i trulež, grijeh, bolest i smrt, nosi neprekidnu klicu višeg i vječnog životnog principa. Da taj ideal ne postoji, ljepota ne bi bila posvuda kao trag božanstva, i mi ne bi kroz grijeh i roptanje toga mrkog i purpurnog Cvijeća osjećali vječne harmonije svijeta Platonovog i Danteovog. “Divan je odista cilj poezije. Vesela ili tužna, uvijek nosi karakter utopije” (Baudelaire). Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći i život bez sna. Sanjajmo dakle!
Odgovori