Pobjegnimo noćas sa rukom pod ruku
ususret najdaljem trenutku vremena
gdje kiše nemira u prozor ne tuku
i ne niče čemer iz gorkog sjemena.
Pođi sa mnom u nigdje i ništa ,
zaplovimo skupa do ruba svjetlosti
gdje su potonulih lađa pristaništa
što zariše pramce u stijenje vječnosti.
Raskujmo čelične okove pameti,
budi mi onakva kakvu sam te htio
sa očima punim nebeske plaveti
u koju sam oblak svoje žudnje skrio.
Obavij me cijelog svog poprsja plaštom,
usne mi zasladi titrajima grudi…
Prevarimo zbilju snovima i maštom,
grešnom tijelu mome iskupljenje budi.
Autor: Ivica Kesić
Odgovori