na dvadesetpetgodišnjicu njegova vladikovanja
Baš dvaest i pet sitnih kapi kanu
U grdnu vječnost – otkad Ti nam sinu,
Na ruci noseć’ zvijezdu nam u tminu:
Oj slava! triput slava onom danu!
Da l’ Bog nam s neba pusti slatku manu?
Putanju suhu l’ utre kroz pučinu?
Iz krute stijene da l’ se vrelo vinu?
Il’ cvijeće osu suhu roda granu?
Badava hvataš, pjesmo, slova vjerna,
Tu gomila je riječi licumjerna;
Jer riječi, misli spali srca plamen.
Baš dvaest i pet ljetâ – doba ova
Životu roda dvaest pet vjekovâ:
Da, Ti nam reče, što da znači: Amen!
Vijenac, 1875.
Odgovori