Bijel u cvijeću sniva jedan zamak mira,
Ko iz tajne priče davna ljubav tiha;
Svake noći ruka nevidljiva dira,
Ko snijeg bijele zvuke čežnjivo, istiha.
Kad se mrakom prospu dasi i tišine
U njem bdije blijeda jedna divna žena:
Svakim zvukom cijelo njeno srce gine,
Svakim zvukom jeca sama duša njena.
Sve molitve srca u snu nerečene
S tihom pjesmom pođu mirom neba čista
I velike suze nikad prolivene
Zvijezdâ svjetlost traže što samotno blista.
O, ja shvatam nemir ovog bola tajnog,
Što sve mukle moći zvijezdâ sjaj cjeliva,
I potresa čežnju prostora beskrajnog
Dok sve bijelo cvijeće s mirisima sniva.
Lijepa, tužna ženo! Ne, vi niste sama;
Sveti bol vam neznan jedan stranac dijeli.
(Kako čudno žedno svud žubori tama, –
Sve pijane grane jorgovana bijelih!)
Svake noći ja vam san ljubavi snivam,
Tih, bez glasa slušam tajnu vaših zvukâ,
I ko mrtvo cvijeće sve to bljeđi bivam
Od nejasne žudi, nerecivih muka.
Livorno, 1915.
Zabavnik, Krf, 1918.
Odgovori