Stari je Stjepan u kasno predbožićno popodne nestrpljivo tumarao po kući kad dvorišna vrata škripnuše. Domalo se na ulazu pojavi starica s vrećicama u jednoj i kišobranom u drugoj ruci:
– Ulazi Barice! –
Baka pruži vrećice Stjepanu.
– A bor? Jesi li kupila bor?
– Nisam – odgovori starica izuvajući mokre cipele.
– Stani Baro! Što je s borom? – nervozno će Stjepan.
Žena skide mokru jaknu i odbrusi ljutito:
– Ne misliš valjda da ću ga ja sama odozdo s Britanca ovamo vuči?
Stjepan se smiri.
– Ja ću otići po bor, Baro. Samo mi daj novac.
– Nije ništa ostalo. Kupila sam puricu, bakalar, brašno za kolače, prašak za pecivo…
Stjepan se opet uzruja:
– Pa nećemo valjda ove godine Božić dočekati bez bora?
Baka pokuša protupitanjem smiriti situaciju:
– Je li Zorica zvala?
– Nije. Telefon čitav dan uopće nije zazvonio – odgovori Stjepan nezadovoljno.
Barica se već raspremila, zauzela svoj položaj na svome radnom mjestu, u kuhinji kraj peći. Stjepan se dovuče do prozora, prikrivajući ljutnju (pomisli: pa nećemo se valjda na Božić svađati), odgrnu zavjesu i procijedi:
– Pada neprestano. Počeo se snijeg miješati s kišom.
Baka je i dalje radila u kuhinji ne obraćajući pozornost na njega. Kada po stolu raširi novi božićni stolnjak Stjepan opet odgrnu zavjesu i djetinjasto uskliknu:
– Pada gusti snijeg!
Starica je nijemo redala suđe po stolu. Stjepan sjede za stol i nastavi:
– Neka pada. Da bar hoće dobro napadati… Kakav bi to Božić bio bez snijega?
Barica nije imala puno vremena za pričati. Ona donese vrući bakalar, a potom i upaljene svijeće i stavi ih na stol. Kad sjede prekriži se i zajedno se pomoliše. Šuteći su jeli. Ovo im je bio prvi Badnjak bez djece. Starija je kćer Zorica jesenas rodila pa će prvi Božić bez roditelja provesti u Njemačkoj sa svojom djecom i mužem. I mlađa je sestra Marija s njima. Otišla je pomoći sestri oko djece još početkom prosinca, kada je dala zadnje ispite. Sin Mario već nekoliko godina sa svojom obitelji iz Kanade posjećuje roditelje samo preko ljeta za vrijeme školskog raspusta.
Osim djece nedostajao je i bor. To je Stjepanu više smetalo nego Barici. Bar je on tako mislio. Stalno je pogledao prema kutu gdje je prijašnjih godina uvijek nakićen stajao.
Pred kraj večere zazvoni telefon.
Kad završi razgovor baka prenese poruku:
– Zorica čestita Badnjak. Po Jukićima je poslala novac i fotografije. Veli oni večeras u osam stižu na autobusni kolodvor pa bi ti trebao otići po to.
Stjepanu se razvedri lice. Odmah skoči.
Idem. Još bih mogao zakasniti!
– I kupi bor! Na Britancu prodaju do kasno u noć – dobaci starica između dva zalogaja.
To mu nije trebala ni reći, jer je cijelo vrijeme dok je putovao usporenim tramvajem zamišljao kako će ga ovaj put sam ukrasiti u najljepšem kutu njihove sobe.
Dobro obučen je već četvrt sata prije osam stajao na dolaznom peronu. Stajao je i četvrt sata poslije osam pa i četvrt poslije devet. Autobusa nije bilo. Topla se odjeća već poodavno pretvorila u ledeni oklop. Nekolicina putnika je čekajući autobus iz Stuttgarta nijemo dočekivala rijetke autobuse koji su se kratko zadržavali na dolaznom peronu samo toliko da iskrcaju putnike koji su što su prije mogli napuštali ledeno stajalište.
Otkucalo je dvadeset i dva sata kada je djelatnica s razglasa javila da na kolodvor s velikim zakašnjenjem stiže autobus iz Njemačke.
Na ulazu u tramvaj snijeg je nadmašio pod. Pazeći da se ne oklizne zauzeo je mjesto u skoro praznim, ali veoma toplim kolima. Smrzle staračke oči se sklopiše. U mnoštvu svjetlećih lampica zablista njegov topli dom. Za stolom su svi: sin i snaha iz Kanade, kćer Zorica sa svih troje djece i zetom, Marija sa novim dečkom. Barica vesela započinje Radujte se narodi. Svi prihvaćaju. Toplina oko srca se poče širiti po cijelome tijelu.
I potraja kratko, a onda osjeti kako ga od nogu podilazi hladnoća. Poče se naginjati i dodir ga stakla probudi. Prepozna zgrade Britanskog trga. Skočio je, ali, tramvaj je već krenuo. Izašao je tek na sljedećem stajalištu i pješice se vratio. Na ulici, ispod traga ralice, jedva su se vidjele tramvajske tračnice. Uskoro se vratio do trga, gdje je namjeravao kupiti bor. I prodajno je mjesto zameo snijeg. Ipak je našao prodavača koji je pospremao šatorska krila na kamion.
– Sve sam prodao, osim ovoga velikoga – pokazao je prodavač koji je bio zamotan u debeli vuneni šal na snijegom prekriveno stablo za koga je Stjepan pomislio da je tu već odavno posađeno.
– Zar nemaš ništa manje? – negodovao je starac.
– Nemam. Rekao sam ti da sam sve prodao – odgovorio je prodavač i nogom je gurnuo drvo da se srušilo.
Kada je starac htio platiti prodavač je odmahnuo:
– Ne trebaš ništa. Ionako ne znam što ću s njim.
Tek što je to rekao uskočio je u kamion i odvezao se prema Ilici.
Stjepan se okretao okolo ne bi li ugledao neku sjekiru ili pilu kako bi skratio drvo, jer će mu ga po ovakvoj klizavici i snijegu biti teško vuči.
Kako ništa nije našao zgrabio je najveću granu i pokušao je slomiti. Nije išlo. Ni manje se nisu dale kidati jer su već bile smrznute. Pošao je napustiti to veliko drvo za koje nije bio siguran hoće li moći ući na vrata njegove kuće. Ipak se vratio, nije mogao poći bez božićnog drva. Da je bar bilo nešto otvoreno, sada kada je imao novaca, mogao bi kupiti umjetni bor. Ali sve je počivalo u tišini pahulja koje su se kao krpe lijepile za bijelu površinu.
Ništa drugo nije preostalo već se upregnuti kao konj i vući drvo. Morao je uzeti za najdeblju granu. Nije bilo baš lako, ali je ipak klizilo po visokom snijegu. Išlo je tako nekako do njegove ulice koja se nemilosrdno uspinjala prema obroncima Sljemena. Kad bi se umorio malo bi stao pa opet vukao dalje. Na dijelovima ulice gdje je bila željezna ograda mogao je jednom rukom vući, a drugom se pridržavati. I išlo je dok se snijeg nije počeo zbog sporoga kretanja lijepiti i onako mokar smrzavati na granama bora. Tako je teret postajao sve teži i nezgodniji za vući.
Kapu je skinuo, šal razvezao, kaput raskopčao. Snijeg se lijepio za kosu, klizio niz otkriveni vrat. To mu uopće nije smetalo. Misli su mu bile usmjerene na želju što prije stići kući, očistiti bor od snijega i leda, smjestiti i ukrasiti ga prije ponoći,kako bi sutrašnje božićno jutro bljesnulo u punom sjaju. A tada, u jutro, ovo će putovanje biti samo lijepa prošlost. Baka će biti zadovoljna, a on sretan. Omotnicu od kćeri će predati baki (maši se za džep, gdje zadovoljno opipa paketić).
Zorica je sigurno poslala najnovije fotografije unuka. Već ih dugo nisam vidio. A toliko sam ih poželio.
Svejedno što se snijeg i dalje lijepio i tako bor postajao teži on je ipak napredovao prema vrhu ulice. Još samo stotinjak metara i sve će teškoće nestati.
Tumarajući tako pridržavao se za ogradu tamo gdje je bilo, negdje se oslanjao slobodnom rukom o zid, a negdje se morao dočekati na tlo prekriveno dubokim bijelim pokrivačem. Pri tom bi se često okliznuo i pao i odmah ustajao i gazio dalje. Negdje je u toj borbi s klizavicom izgubio kapu. Ali nije to sada bilo važno, jer mu svakako nije ni trebala zbog vrućine koja ga sve više obuzimala. Važno je da je omotnica u džepu.
Kada je došao na nekih pedesetak metar do kuće iznenada ga zaslijepi jaka svjetlost koja mu se ubrzano približavala. Nekako se uspio poribiti uza zid kada je tik kraj njega protutnjao bager s ralicom. Veliki kotači pregaziše polovinu koju nije uspio skloniti. Najljepši dio bora, sami vrh u trenu nestade u uzburkanu snijegu. Iza ostade samo poneka zelena grana koju ubrzo prekri gusti snijeg. Ipak, u starčevim rukama ostade veći dio bora, onaj s debelim krajem i nekolicinom neoštećenih grana. Očito, vozač bagera nije vidio ni starca ni bor.
– Upropasti mi najljepši dio – opsova starac ljutito. Ipak detaljno pregleda ostatak s kojih počisti snijeg.
– Vučem ovo što je ostalo – zaključi. – Sjekirom ću ga oblikovati. Bit će to lijep bor.
Povukao je ostatak drveta uz očišćenu cestu. Snijeg se brzo lijepio za pločnik tako da se stvarala poledica koja mu je još više usporavala ionako spori hod. Usto je kako se približavao kući i uzbrdica bila veća.
Zauzet borbom s ralicom, ledom i snijegom zaboravio je za omotnicu u džepu. Tek kada je mokar od snijega i znoja stigao pred dvorište opipao je džep. Ostade preneražen – omotnice nije bilo. Odbacio je bor i izbezumljeno potrčao niz ulicu.
U strahu je kopao po mjestu gdje ga zameo bager. Snijeg koji je bez prestanka padao lako je mogao sakriti bijelu omotnicu. Još dok je kopao po snijegu opet ga zaslijepi svjetlost stroja koji se vračao. Starac odskoči u s stranu da ga vozilo ne pogazi i pokliznuvši se udari u zid zgrade gdje je pri prvom sklanjanju od bagera pao. Još za vrijeme pada pred očima mu se naslonjena na zid pokaza omotnica.
Držeći se za srce od uzbuđenja nekako se iskobelja iz snježnog nanosa i dotetura do mjesta gdje je ostavio bor. Tamo ga nije bilo. Tek nešto niže nađe vretenasto drvo i par slomljenih grana. Nezadovoljan se dovuče do kućnih ulaznih vrata. Tu zastade: kako će pred baku bez bora?
Snijeg je i dalje padao, lijepio se za kosu, uši i lice, klizio niz vrat. On proviri kroz prozor – baka je u fotelji spavala, ispred upaljena televizora. To ga ohrabri. Vrati se na ulicu, izabra zdraviju granu, otrese je i ponese unutra.
S televizora je otkucavala ponoć, počeo je prijenos božićne polnoćke. Baka je spavala, a Stjepan je kačio kugle na borovu granu u kutu. Na kraju ispod grane namjesti fotografije svojih unuka i zadovoljno pođe u spavaću sobu…
Autor: Zoran Oroz
Odgovori