Božji čovjek

Tri čina sa jutrenjom i večernjom

Napomena. Fabula ove drame izrađena je prema jednoj legendi, još i danas živoj u tradiciji onog arbanaškog življa, koji se je prije skoro pet vijekova, bježeći pred Turčinom, zaklonio u južnu Italiju.

Famme morir d’amore,
annegame d’amore
‘nabissame d’amore…

Fra Jacopone da Todi

Lica

DAMJAN

MARA

ĐURĐA

KAPETAN

HAJDUK

VASO, sponar

DAMJANOVA MAJKA

REDUŠA

SEKA

PETKA

MILICA

Vitica

TRI DJEVOJKE

RONDAR

HROMI

UZETI

JOŠ JEDAN UZETI

KLJASTI

JEKTIČAVI

JEKTIČAVA ŽENA

SULUDA DJEVOJKA

SLIJEPA MLADA ŽENA

PADAVIČAR

DJEVOJČICA

MATI njezina

BJESOMUČNIK

ODRPANAC

FRANCAVA ŽENA

Ostali bolesnici. Svjetina. Kumovi.

Događa se u malom varošu zagorske Dalmacije prije sto i više godina, u vrijeme hajdučkih prkosa i zuluma. Prvi čas o Mitrovu dne; drugi dva mjeseca iza toga, o Bogojavljenju; a treći poslije nešto više od dvije godine, o Đurđevu dne.

Jutrenja

Kad se digne zavjesa, vidi se ikonostas sa čitavim redom svojih bizantinskih figura, u ukočenoj ekstazi. Tragovi prvoga sunca, što po svoj prilici pada s kakvog okruglog bojadisanog crkvenog pendžera, oživljuju mirno, hladno, strogo lice Hristovo i blješte živo u širokoj zlatnoj aureoli, što se savija oko njegove glave. Jutrenja je malo prije svršila. U svodovima koji se ne vide, visoko, odzvanjaju akordi već otpjevane molitve i malo po malo se gube, dok se pri koncu prizora sasma ne izgube. Dim i miris tamjana pune duboki prostor. Već je sve otišlo iz crkve. Samo jedna tanka ženska pojava stoji sprijeda i sluša ekstatična ono, što govori visok, mlad, blijed svećenik. On govori završni stavak svoje propovijedi ili, radije, svoje ispovijedi: jer sve to što on govori zvuči kao razgovor između njega i Gospoda. Ono što je on govorio, malo prije, ovdje sakupljenom stadu, zamjenjujući starog bolesnog kaluđera, nije bilo drugo nego jednostavni i obični, njemu nametnuti i zapovjeđeni sermon, koji nije smio da se udalji od požućelog manuskripta, iz kojeg je njegov starješina, skoro pola vijeka, crpio sadržaj svojih propovijedi. Već nekoliko puta zamjenjuje on starca i svaki put kad svijet ostavi crkvu, kad iza ikonostasa, obješen o čavao, kadionik ispušta posljednje dimove, a otpjevana molitva iščezava u kubetima, onda on nastavlja propovijed na svoju ruku, iz svoga srca. Tako i danas. Danas za posljednji put. Jer sutra on mora da bude daleko, u manastiru, gdje je već nekoliko godina bio na svetim naucima, da primi niže redove, da postane đakonom. I svaki put ostala je i ona djevojka u crkvi i, jedina, osim njega, gledala vlastitim očima, oči prisutnoga Boga.

Nakon dignute zavjese pauza. On je naslonjen čelom na ruku, podbočenu o starinski štionik, na kome leži otvorena velika liturgijska knjiga i kamilajka. Onda se malo po malo uspravi, pokrije se kamilajkom, i počne da govori. Njegov je glas sonoran, pun topline i uvjerenja. Katkad zadrhtne od ganuća, a onda slijedi u mirnoj svečanosti. Ni jedno se njegovo udo ne miče: ona jedna ruka, na kojoj je prije ležalo njegovo čelo, drži se čvrsto štionika.

SVEĆENIK govori:

– Nigdje nije Gospod tako velik kao u životu čovjeka! I ničim čovjek ne slavi Gospoda kao svojim životom: kad ga živi onako kako je od Boga zamišljen; kad ga svršava onako kako je od Boga udešen. – Budi božji čovjek! – to je posljednje iskustvo.

-Al nije božji čovjek onaj koji bježi od života i koji se uklanja njegovim radostima. Ni onaj koji iskrivljuje njegove potrebe ili razobličuje njegove zakone.

– Život je svet: u svakom svom izrijeku, u svojoj volji i svojim željama. Život je trpeza božja, na koju je svak pozvan da izabere svoje parče hljeba i ispije svoju kaplju vina. Život je crkva gdje se prikazuje Gospodu najdraža žrtva: ljubav.

– Ni strast ni razbluda ni surovost ne čine ljubavi. Ljubav je mirni i slatki bol, nijema i duboka radost: iz nje se rađa život, ona donosi smrt: život u kome je vječnost, smrt u kojoj je spasenje.

– Za to vi svi, koji ste napravili od svoga življenja raskalašenu krčmu na čijim stolovima caruje svaka čovječja slaboća, i vi drugi, koji ste se zatvorili među četiri uska zida svoje sebeljubivosti ne tražeći da bilo s kim podijelite dobra i bogatstva vašega srca, upamtite: da ste jednako daleko od Boga. Jer nije vam on dao osjećaje i uzbuđenja da ih rasipljete po bludilištima ni da ih zakržljavite u odricanju, nego da rastu i cvjetaju i nose plodove nepropadljivoga života.

– Izađite, dakle, iz sebe i budite jedno s vašim bližnjim: sa bratom i prijateljem, sa nebratom i neprijateljem. U tuđoj sreći potražite svoju: jer, kaže slovo: tko ljubi drugoga, ispunja zakon.

– A onda: na čistom služavniku svoje duše iznesite pred Boga svoju ljubav. Postavite je u njegove ruke. I tko od vas nije ostao dužan bližnjemu ni jednog uzdaha ni jednog osjećaja, tko je sve dao, sve porazdijelio, sve istrošio za dobro drugoga, taj će ostati u blizini Gospoda. A samo kraj njega je sreća i svijetlo: život vječni. Amin.

Kod posljednjih riječi pjevanje je u potpunom pianissimu. Svijetlo se je ugasilo, pozornica je za trenutak tamna, a onda se ponovo rasvjetljuje i počinje prvi čas.

Prvi čas

Jednostavna, prizemna soba u boljoj varoškoj kući. U dnu vrata, do njih velika tkalačka sprava, u njoj napola satkani ćilim. Lijevo pendžer, izvana zatvoren, okovan rešetkom, pun ružmarina i galopera u posudama od dasaka. U sredini drven stup na koji se naslanjaju svodovi nadstroplja. Na tom stupu nekoliko kubura, jedna puška, svirala, jatagani. Desno onisko ognjište sa komoštrama i napom, na kojoj vise zlatni kukuruzni klipovi. S jedne strane ognjišta velik seljački tronožni naslonjač, pokriven komadom ćilima: to je kućegazdino mjesto kraj vatre. Na dohvatu stoje na zidu nekoliko mašica, ploska, uza zid prislonjen ožeg, i još jedan drugi preko ognjišta. Još nekoliko tronožnih stolaca, sa naslonom i bez naslona. Desno iza ognjišta stepenice, što vode u gornji dio kuće. U prostoru ispod njih bakre, lonci i razno posuđe. Dvije vučije, dvije bukare, jedna veća, druga manja. Stupalo. Lijevo iza pendžera vrata, što vode napolje. Sprijeda odugačak stol, uza nj s jedne i druge strane po jedan jednako dug banak. Dvije bizantinske ikone; jedna, veća, visi na stupu: Bogorodica sa sinom Hristom i druga, manja, na zidu: Sv. Đurađ na konju, kako probada zmaja. Kasna je večer, u predzimlje. Vani je hladno i vedro. Na ognjištu je ostalo još malo žerave. Soba je rasvijetljena trokljunatim lukijernarom, što stoji na ognjištu i kandilom, što stoji na ikonosu pred Bogorodicom.

U času, dok se osvjetljuje pozornica, čuje se žensko cerekanje i nedužno kričanje, u kojem se iz početka motaju nerazumljive riječi. Napokon se razaznaje: na leđa preko stola prebačena djevojka, nad kojom se je pritisla druga i ljubi je, škaklje, grize u raskalašenoj pustopašnosti nesuzdržljive mladosti. To su sestre: dvaestgodišnja MARA i pod njom četiri godine od nje mlađa ĐURĐA. Igraju se i dragaju kao dvije mačke. Na mahove istiskuju riječi i usklike, koji se katkad prekinu i naliče više bulaznjenju nego razgovoru.

ĐURĐA: Nemoj više… Dosta!

MARA: Nek se naučiš…

ĐURĐA: Ne, ne, ne…

MARA: Ovako te drži… Drži joj raširene ruke.

ĐURĐA: Boli!

MARA: Pa da, slatko boli… A onda –

ĐURĐA: Nemoj… ah…

MARA: Onda metne ovdje svoju glavu! Stavi glavu na njezine prsi.

ĐURĐA: Umrijet ću, Maro!

MARA: Ne umire se od milovanja… samo se izdiše…

ĐURĐA: Izdišem…

MARA: Pa te ugrize za srce! Hoće da je ugrize za prsi.

ĐURĐA se trgne i skoro se oslobodi: Poludila si!

MARA je opet pričavla uza stol: A tvoja usta sopću… da, baš tako, a srce ti iskače iz prsiju, upravo ovako, a oči mutne kao i sada…

ĐURĐA stenje, klonula: Ah…

MARA: I onda njegova usta panu na tvoja. Poljubi je u usta. I još jedamput… I još…

ĐURĐA uhvati priliku i oslobodi se sestre turnuvši je, da se je oteturala: Ti si, bome, pomanitala!

MARA se sruši na jedan stolac i popravlja odjeću: Sad znaš, šta je ljubav! Sve ono šta Damjan govori poslije jutrenje, kada čeljad ostavi crkvu, sve je laž!

ĐURĐA spustila se na banak: Sve je ono istina, Maro! Samo je ono istina. Damjan ne zna, da ga ja slušam, kad on s Bogom razgovara. On nema kome da laže.

MARA: Sebi.

ĐURĐA: Onda i Bogu.

MARA: Sebi i Bogu. Ali meni ne će.

ĐURĐA: Ti si velika grješnica, Maro.

MARA: Žena sam.

ĐURĐA: I ja sam žena.

MARA: Još nisi. Žena zna šta je ljubav.

ĐURĐA: Al i ti si još djevojka.

MARA: Ja sam samo netaknuta žena. Ja nisam još obljubljena. Ali znam za ljubav.

ĐURĐA: Ne razumijem te.

MARA: Hoćeš da te poučim još jednom?

Digne se i poleti za sestrom i dostigne ju na stepenicama. Podigne je na obe ruke i siđe niz stepenice: u to uđe naglo u sobu HAJDUK, zakračuna za sobom vrata, uperi kuburu u sestre, koje ostanu iznenađene.

HAJDUK: Stani, inače si zemlja!

MARA dohvati sa stupa kuburu i uperi u došljaka: Dolje oružje, inače si mrtav!

ĐURĐA poleti plaho k ognjištu i zakloni se.

Za nekoliko trenutaka stoje djevojka i muškarac u neprijateljskom stavu: ona odlučna, ravnom rukom što drži oružje sa nategnutim kremenom, a on sve to mekši i popustljiviji u izrazu, zadivljen njezinim držanjem.

HAJDUK čije se Lice preobrati u jovijalni posmijeh, najprije spusti kuburu a onda je položi na stol: Aferim, curo! Daj ruku!

MARA: Ja ne dajem ruke oružanom provalniku. Prije reci tko si i šta si i s kakvom namjerom dolaziš.

HAJDUK: Za mnom je hajka kao za vukom i gledaj da me zakloniš!

MARA: Tko te progoni?

HAJDUK: Zakon.

MARA: Zašto mu se ne predaš?

HAJDUK: Djevojko, ja imam samo jednu glavu na ramenima, a zakon na nju stavi ucjenu!

MARA: Jer si zacijelo velik zločinac. Objesi kuburu o klin.

HAJDUK: Život je najveći zločinac. Mi smo ono šta život od nas učini. Al čuješ, sad nije vrijeme da ti se ispovijedam. Za mnom su rondari i mogu svaki čas banuti na vrata. Sakrij me. Ne izdaj me.

MARA: Ako te sakrijem, ne ću te ni izdavati. Samo reci: tko si?

HAJDUK: Krstan.

MARA u čudu: Hajduk Krstan?

ĐURĐA krikne: Gospode!

HAJDUK: Eto, znaš me! Sakrij me! Brzo!

MARA: Krstane, naši muški nisu kod kuće. Mi smo ovdje same dvije djevojke. Ja sam vjerena i do malo se moram udavati. Šta misliš, je li zgodno i časno po nas da sakrivamo mušku glavu?

HAJDUK: Uvijaš se kao zmija, djevojko – ali ja se ne dam. Ako me ne sakriješ, uhvati je za obe ruke skršit ću ti obe ruke i ne ćeš imati čime da zagrliš svoga vjerenika.

MARA: Ja te se ne bojim, Krstane! Ti si kukavica, a ne hajduk. Samo kukavica prlja žensku čast da spasi svoju glavu. Dosta. Pusti me. Evo ti kuća i sakrij se kako bolje znaš. Sestri: Đurđa, dođi, mi idemo do strine… Zatvorit ćemo kuću izvana…

HAJDUK: Izdat ćeš me!

MARA: Varaš se! Ja samo čuvam sebe, ko i ti sebe! Kad se muški povrate, onda ćemo i mi ovamo s njima. Djevojke pođu.

HAJDUK: Stani. Još nikada ne uprljah ženskog glasa, pa ne ću ni danas. Stavlja kuburu za pâs. Da vidiš kako je Krstan čovjek! Zbogom, djevojko!

Vani se čuje buka i žamor glasova, koji se sve to više približuju. Hajduk povuče kračun, ali Mara priskoči i opet zakračuna.

MARA: Sad ne ideš!

HAJDUK: Pusti me!

MARA: Eto ih! Traže te! Ostani, sakrit ću te!

HAJDUK: Pusti me! vadi kuburu. Prokrčit ću ja sebi put.

MARA: Idi, ne luduj! Njih je mnogo, a ti si sâm! Ne ću da pogodiš koga od mojih, ili da tebe tko od mojih nastrijeli. Ostani i sakrij se!

HAJDUK: Al ako me nađu? Bajat će koješta!

MARA: Ne će te naći. Idi tamo, u gornicu. Pokaže desno na stepenice. Onamo su dvije škrinje sa mojim rubljem. Jedna je puna, a druga do polovice. Velike su. Sakrij se u jednu. Đurđa, odvedi ga. Brzo!

ĐURĐA je nekako plaha i ne zna bi li pošla: Maro –

MARA: Šta je, ne boj se! Hajduk je – nije Turčin!

ĐURĐA: Ne će mi se biti s njim na samu. Pođi ti -,

MARA: Moram biti ovdje, kad udare na vrata. – Htjet će da pregledaju kuću… valja ih uvjeriti kako ovdje nema nikoga… Hitro, Đurđa eto ih…

ĐURĐA uzme lukijenar, primi Hajduka za ruku, povede ga preko stepenica: Dođi!

HAJDUK pođe za njom, a onda se okrene k MARI: Ja poznam žene, djevojko! Ne hvataš li me u stupicu?

MARA: Tko zna kakvim si ti ženama vjerovao!

HAJDUK: Nikakvoj. Sve su jednake.

Žamor se još više približuje.

MARA: Hitro, hitro!

ĐURĐA, koja je još uvijek držala hajduka za ruku, povuče ga za sobom i izgube se. Pozornica je osvijetljena samo kandilom, što visi pred ikonom. Žamor je već pred kućnim vratima.

GLASOVI izvana: Ovdje je! Van s krvnikom! Udri bezbožnika! Velika graja, među kojom se čuju i ženski glasovi. Lupa na vratima.

JEDAN MUŠKI GLAS: Otvori! Otvori! Žamor se slegne, kao da čekaju na odgovor.

MARA za čas koleba, a onda pogleda na vrata kroz koja su izašli ĐURĐA i HAJDUK.

DRUGI MUŠKI GLAS: Otvori! Kapetane Nikola! Triest dukata je na njegovoj glavi!

ĐURĐA naglo izleti sa lukijernarom i hoće da nešto reče.

MARA položi prst na usta, nek ne govori, oduzme joj lukijernar i prišapne joj: Je li se sakrio!

ĐURĐA: U velikoj škrinji.

ONAJ PRVI GLAS: Ja sam ga vidio, kako je amo bježao. Otvori, Nikola!

Lupatanje.

GLASOVI: Daj nam ga, da ga zatučemo! Napolje s dušmanom! Napolje s odmetnikom!… Kapetane, ti skrivaš krvnika pod svojim krovom!

Lupa na vratima i na prozoru.

DRUGI GLAS: Ne otvoriš li, razlomit ćemo vrata!

TREĆI GLAS: Potpalit ćemo kuću!

ĐURĐA: Maro, za ime božje! Propale smo!

MARA: Miruj! Ti ništa ne govori!

JEDAN ŽENSKI GLAS: Unutra je, unutra… Proletio je upravo kraj mene, skoro me je prevalio!

GLASOVI: Otvori! Daj nam bogohuljitelja! Predaj razbojnika!

Sve to naprasitija buka.

MARA otkračuna jednokrilni prozorni kapak: Šta je, ljudi, šta tražite ovdje?

GLASOVI ispremiješani muški i ženski: Popova nevjesta! Gdje si ga sakrila? Napolje s razbojnikom! Sram te bilo!

ONAJ PRVI GLAS: Mir, svak, velim ja! Protura se naprvo jedan čovjek i pokaza svoje srdito lice na rešetkama: Pustite nek ja govorim! Djevojko, zovni kapetana!

MARA: Oca nema kod kuće. On je s mojim vjerenikom kod kaluđera. Šta tražite ovdje?

ONAJ ČOVJEK: Ja sam Vaso sponar, poznaš li me?

MARA: Znam te, hvala Bogu – kako te ne bih znala? Pa šta si se ovdje razgrlatio i sad u noći skupljaš svijet i lupataš na tuđim vratima!

VASO: Hm! Šta? Drugima: Čujete li? Šta velite na to?

GLASOVI: Nek otvori! Da pregledamo kuću!

VASO: Mir! Mari: Jesi li čula? Da pregledamo kuću!

MARA: Bog s vama ljudi, vi ste sišli s uma! Ovdje smo mi djevojke same i nema šta ovdje pregledavati!

GLASOVI: Nać ćemo mi već što tražimo! Lijepe su mi to djevojke! Kapetanuše! Sakrile su ga! Sakrile su ga!

VASO: Mir, velim ja opet. Pustite mene! Mari: Djevojko, kaži po duši, nije li se u vašu kuću zaklonio hajduk Krstan? Ako jest, predaj nam ga, da mu sudimo!

MARA: Mi ne vidjesmo nikakvog hajduka, nit je uopće itko k nama večeras zalazio. Umirite se, ljudi, i pođite u miru božjem!

GLASOVI: Laže! Laže! Valjalo bi joj jezik iščupati! Zna ona dobro gdje je! Provali vrata! Razlomi sve!

VASO ponovno primiri svjetinu: Dosta je, velim! Mari: Znaš li ti, koga si zaklonila? Krvnika svoje kuće! Krvnika svih nas! Djevojko, dođi k sebi! On je dočekao na Lemešu tvoga oca i oteo mu šezdeset dukata, privezao ga o drvo, svukao mu jačermu i odnio toke i pulčaze. On je ubio na Uništima moga strica i otjerao mu osedlane konje. On je u noći provalio u Dragović i ukrao iz crkve kadionik, služavnik i starinski krst; sve od čistog srebra. On je provalio u kuću Riste Ristovića, silovao mu kćer jedinicu i ponio sobom njezin đerdan. On nije ni groblja poštedio. Otvorio je grobnicu igumana Simeuna i skinuo mu sa mrtvačkog prsta skupocijeni prsten. Nad njegovom glavom visi božje prokletstvo, ljudski zakon i krvnička ucjena. Daj mi ga, djevojko, živa ili mrtva, a pola ucjene nek je tvoje. Imat ćeš đerdan kô nikoja u varošu – bit ćeš zlatom pokrivena kô ikonostas, a na rukama nosit ćeš grivne i vitice kô kraljica. Daj, pusti me u kuću, da mu noktima rastvorim utrobu i zubima srce iščupam.

MARA: Iz tebe, sponaru, sikće mržnja i gramzljivost pa ne vidiš kako kaljaš čiste pragove naše kuće. Hvala tebi za đerdan i zlato, nit bih ti ja ikad predala ni šugavo pseto a kamo li čovjeka, da sam mu dala zaklona. A velim ti, ovdje nema nikoga: pođi u miru božjemu, ti i tvoja družina! Ona pokuša da uhvati krilo od prozora da ga zatvori, ali ga masa povuče i bijesno navali vičući i udarajući na vrata i rešetke, povalivši u sobu cvjetne lonce.

SVJETINA: Kamenujmo je! Zapalimo kuću! Laže! Sakrila ga je! Legla ga je u svoju postelju! Hajdučka nevjesta!

DRUGI GLASOVI: Otvorite! Sjekire amo! I kolce! Donesi paklinu! Napolje s njim!

ĐURĐA Mari: Propale smo! Propale smo!

VASO: Još jednom te pozivljem…

U to se slegnu vani vika i začuje se žamor i glasovi: Kapetan! Kapetan! Zatim neko pripovijedanje. Sve kratko i hitro.

KAPETANOV GLAS: Kćeri, otvorite!

MARA do vrata: Jesi li ti to, ćaća!

KAPETANOV GLAS: Jesam.

MARA otkračuna.

Ulazi kapetan NIKOLA, đakon DAMJAN, sponar VASO, jedan RONDAR, i još dva tri uglednija čovjeka. Svjetina ostaje na polju.

MARA prileti k ocu i poljubi mu ruku: Hvala Bogu, što si tu! Htjedoše nam raznijeti kuću!

KAPETAN: Šta se zbilo? Tko je ovdje?

MARA ogleda se polako – plaho: Niko, ćaća.

VASO: Ne govori istinu.

KAPETAN Vasi: Govori, šta ti znaš!

VASO: Ja sam stajao na kalauri. Evo, i ovaj rondar sa mnom. On je, po običaju, stražario, a ja sam se prošetao, da se malko ugrijem, kad na jednom nad drumom skotrljao se kamen. Pogledasmo oba k onoj strani. Al ništa, opet mir. Mislili smo otpustio se kamen sa kuka. Na jednom, začujemo u šikari šuštanje i pucnjavu granja. Mislili smo lisica ili koja jača zvijer. I ja njemu: – Idi ti s one strane, a ja ću sprijeda, pa ćemo je iznenaditi. – Je li tako?

RONDAR: Jest, po duši!

VASO: Ja se dolibim do onog mjesta, legnem u grm i počekam. Al da vidiš čuda: dolje na drumu, gdje sam ja prije stajao, čučnuta jedna pojava hiti uz živicu prama varošu. Strši joj nad glavom tanka puščana cijev, a na glavi turban kô u Turčina. Sve ja to vidim kroz noć, prama zvjezdovitom nebu. Zovnem ja njega polako pokaže na rondara i upitam ga, da li vidi. Jest, vidi – boga mi, i reče: – Ono nije niko drugi nego Krstan. Zatvorili rondari puteve, pa traži izlaz. Da pucam? – upita me on pokaže na rondara. Al ja rekoh: – Nemoj, brate, malo je nas dvojica na tog arslana. Neg mi ajdmo za njim, da vidimo kud će i zovnimo još koga, pa da ga opkolimo. Triest dukata vrijedi ona nevrijedna glava –

KAPETAN nestrpljivo: Pa dalje, dalje…

VASO: Dalje, bogme, kapetane, čut ćeš odmah dalje. Mi krenemo po izdaleka za njim. On uprav u varoš, kao da je najpravedniji pravednik. Zamotao se u kabanicu, natisnuo turban, odbacio pušku. Evo je! Izdala bi ga! On je pokaže na rondara sakupio još nekoliko ljudi, ja sam ga samo lagačko slijedio, da vidim kud će. I zbilja bane na ova vrata, uđe i zakračuna se iznutra. Pođoh u susret njemu pokaže na rondara oko koga se sakupila hrpa naroda i navalismo na tvoje djevojke, da nam predadu bezbožnika. Al eto, one ne će: sakrile ga preda mnom i pred tobom…

KAPETAN: Sad sam sve čuo. Ja ću sve istražiti i učiniti onako kako bude pravo!

VASO: Daj mi bezakonika, moja je njegova glava!

KAPETAN: Zaboravio si, sponaru, čija je ovo kuća. Ti nemaš prava da loviš krvarine na mom ognjištu.

VASO: Gdje krvnik konakuje, tu leži i krvarina!

JEDAN OD PRATNJE: Pregledaj kuću, kapetane!

TREĆI: Mi ćemo ti pomoći!

KAPETAN: Za moju kuću dosta su moje oči. A vi pazite na vaše ograde i vaša smetlišta. Bude li u ovoj kući bilo kakav zločinac, sutra u zoru visjet će na mom čardaku. Odlazite!

VASO: A krvarina!

KAPETAN: Crkvi!

Odlučno držanje kapetana posvema je umirilo buntovnost VASE i družine mu; oni izlaze, vani ih dočekaju ostali i u prigušenom žamoru odlaze. Kapetan zakračuna vrata, dok prozorno krilo davno je već zakračunao DAMJAN, koji je čitavo vrijeme stajao nepomičan; uza nj prestravljena ĐURĐA, preko čije je glave on otkad dokad prešao blago rukom.

KAPETAN nakon pauze, Mari: Šta je ovo?

MARA: Čuo si.

KAPETAN: Tko je amo dolazio?

MARA: Mi smo upravo sjedile kraj vatre…

KAPETAN: Ne pitam gdje ste sjedile, nego tko je amo dolazio? Đurđi: Reci ti!

ĐURĐA gleda čas na Maru čas na oca: Ja, ne znam… Mara zna…

KAPETAN: Maro, nemoj da se rasrdim! Je li hajduk u kući?

DAMJAN: Zašto ne odgovaraš ocu?…

MARA: Ćaća, ono što sam ja učinila, to bi učinio svak tko je čestit i čovjek.

KAPETAN: Sakrila si ga?

MARA: Ispituješ me kao Vaso sponar, ćaća!

KAPETAN Damjanu: Jesi li je čuo?

MARA: Ako misliš, da je on u kući sakriven, a ti hoćeš da ga nađeš da ga u zoru objesiš na čardak, onda ga potraži sâm i ne pitaj od mene da ti držim uže koje ćeš mu prebaciti o vrat. Ako ne misliš da ga vješaš, ne traži ga: uhvatit će ga već rondari u šikari i po spiljama gdje se love hajduci i razbojnici. Ovo nije hajdučki brlog, nego pošten dom, gdje se gosta, koji traži zaklona, ne pita šta je i tko je, nego mu se nudi hljeb i sô, sud vode i gunj da se pokrije.

KAPETAN: Pa je li moguće, da si ti to učinila? Pošto Mara šuti, uhvati je čvrsto za ruku i jače: Ti, moja kći rođena!

MARA: Velim, da se tako mora učiniti.

KAPETAN: A znaš li ti, da je on mene orobio i povrijedio?

MARA: On je i crkvu orobio i povrijedio!

KAPETAN: Pa šta misliš šta bi Bog učinio da on zakuca na rajska vrata?

ĐURĐA naglo, nedužno: Pustio bi ga unutra!

KAPETAN: Gle i ona! Damjanu: Al ti ćeš to bolje znati, Damjane?

DAMJAN: Bog ne tjera nikoga, tko zakuca na njegova vrata.

KAPETAN: I ja sam kucao, pak mi nije želje ispunio. Dao mi je dvije kćeri i zeta popa, koji evo brane razbojnika. Da ja imam sina, ne bi se onaj kukavica sakrivao po prašljivim budžacima… Da ja imam sina, taj se ne bi razmekšao i prostirao gunjeve očevu krvniku… Ali ja se ne dam razmekšati… Ja ću ga već naći…

HAJDUK pojavi se na vratima desno: Ne treba, da se mučiš, kapetane! Evo me! Ne će niko moći reći, pa ni ti, da me je izvukao iz budžaka. Sakrio sam se pred krmeljavim babama, ušivim sponarima, i varoškim izmećarima, al preda te istupam otvorita čela i predajem ti svoje oružje i svoje ruke. Ti i moj otac bili ste kumovi, pa ti znaš što ti je činiti sa mnom! Silazi dolje i polaže dvije kubure i jatagan na ognjište i pruža sklopljene ruke kapetanu na povez.

KAPETAN: Dolje te ruke! Nisam rondar, da vežem zlikovce. A na kumstvo se ne pozivaj: davno si ga pogazio!

HAJDUK: Nije kumstvo djetelina, da ga pogaziš!… Al kako ti drago! Ja sam sada u tvojoj vlasti pa radi od mene šta te volja. Samo bih rada s tobom govorio u četiri oka. Da ti se najprije povjerim, a onda da me penješ na čardak!

KAPETAN samo migne djevojkama i Damjanu, koji odu: Da čujemo! Pruža mu oružje sa ognjišta: Zatakni! Pod praznom pašnjačom kuca nevjera.

HAJDUK: Hvala, kapetane!

KAPETAN: Sjedi!

Oboje sjedu kraj ognjišta. Kapetan na svoj stolac. Onda dohvati plosku, gucne malko, obriše ogrljak i pruži je Hajduku. Ovaj dobro nagne, obriše ogrljak i vrati plosku Kapetanu, koji je postavi na ognjište, na dohvat obojice.

HAJDUK: Eh, da, ta moja hajdučija!

KAPETAN: Šta je tebi toga trebalo! Biti razbojnik!

HAJDUK: Nije, kapetane! Nisam ja razbojnik. Ja sam osvetnik…

KAPETAN: Diraš djevojke i crkve, kumove i grobove… To nije osvetništvo, Krstane, to je podlaštvo… Petnaest godina, kao srdit vuk, tamaniš čitavu krajinu, gomilaš tuđe blago, sramotiš svoje koljeno.

HAJDUK: Tražim mira, kapetane!

KAPETAN: U krvološtvu i otimačini?

HAJDUK: Najprije sam gonio svoje krvnike… a onda su mene gonili i sad me sile na hajdučiju. Kad se pašče odmetne u kurjake, ne puštaju ga više među ovce! Ali ja bih htio postati i biti čovjekom!…

KAPETAN: Prekasno je, Krstane! Valja da ispaštaš Bogu i ljudima.

HAJDUK: Bog će oprostiti…

KAPETAN: To mu je i zanat. Ali ljudi…

HAJDUK: Hoće i ljudi!

KAPETAN: Velik si prestupnik! Zakon ne mari za pokajanje, zakon hoće odmazdu.

HAJDUK: Kad niko ne traži odmazde, zakon miruje. Ja ću svu štetu nadomiriti. Ja ću oteto vratiti. Ja ću crkve poljepšati.

KAPETAN: A hoćeš li mrtve uskrsnuti?

HAJDUK: Ubio sam samo onog konjokradicu, koji mi je opsovao mater, nazvavši je kurvom sa ceste. Sasuo sam mu obe kubure u grkljan. Najprije jednu, a onda drugu: to bi i ti učinio?

KAPETAN: Bih. A oskvrnuta Ristina djevojka?

HAJDUK: To i je ono. Mi smo se voljeli, pa su nas rastavili. Nju poslaše pod crnu zemlju, a mene u planinu. Osvetio sam im se svima; i onom starom liscu igumanu, koji nas nije htio vjenčati, kad smo k njemu potajno dolazili. Razvalio sam mu grob i oteo onaj prsten, šta mi ga je pružao na poljubac.

Pauza.

Kapetan uzme plosku, gucne, obriše ogrljak i onda je pruži Hajduku, koji nagne dobro, obriše ogrljak, začepi i stavi plosku, gdje je i prije bila.

KAPETAN: Pa kako misliš sada, da bi se sve to moglo zaboraviti i ti doći među ljude?

HAJDUK: Može se, ako ti hoćeš.

KAPETAN: Misliš, ako te ne objesim!

HAJDUK: Ja sam tvoj sužanj, rekoh ti, i možeš od mene činiti šta ti drago. Al ne vjerujem da ćeš radije objesiti hajduka nego spasiti čovjeka.

KAPETAN: Govori.

HAJDUK malo promišlja, pa se onda odluči: Daj mi Maru za ženu!

KAPETAN skoči i zahvati za ožeg: Šta ti ne pada na pamet, pustahijo! Ne znaš ti, da sam ja kadar da ti ovim pretvorim glavu u dvije cjepanice!

HAJDUK miran: Ne žalosti se, kapetane! Ako ne možeš da slušaš mirno, onda prekinimo.

KAPETAN baci ožeg na ognjište: Nikad i ni za što na svijetu! Pođe gore dolje sobom. Mala pauza.

HAJDUK polako: Zašto?

KAPETAN: Prije svega ja ne dajem svojih kćeri takovima. Ne želim roda s razbojnikom.

HAJDUK: Mi smo više nego rod, kapetane; kumovi smo.

KAPETAN: A onda: Mara je vjerena. Vjera od djetinjstva.

HAJDUK: Nije ona za popa, kapetane! A i tebi se hoće drugi zet… gdje nemaš sina.

KAPETAN stavi mu ruku na rame: Ostavimo to, Krstane. Ja ti vjerujem, da ti hoćeš da postaneš čovjekom. I u ime našeg nekadanjeg kumstva: pomoć ću te gdje mogu i kako znam. Pođi i sakrij se, gdje si i prije bio, a sutra prije zore nek te nestane iz moje kuće. Tamo su stepenice što vode u podrum. Spusti se s one strane u baštu i izgubi se kroz vrbe i ševarje. Samo pazi da te ne ulove: oni će zacijelo do sunca vrebati na te.

HAJDUK pođe, okrenuvši se sa stepenica: Onda opet zločin i hajdučina?

KAPETAN: Ima i drugih zanata, Krstane!

HAJDUK: Da, za onoga, čija je glava slobodna. E pa zbogom! Nek ti je isto hvala: radi kumstva! Odlazi.

KAPETAN ostane za čas nepomičan, pogleda na vrata kud je izišao hajduk, zatim sjede kraj ognjišta, stavi plosku na njezino mjesto, uzme ožeg, razgrne ponešto žeravu, stavi nada nju ruke i protare ih, onda se malko zamisli. Zatim se digne, pođe uza stepenice, potegne kračun na vratima i vrati se opet k ognjištu. Onda ode do vrata u dnu, otvori ih i zovnu: Djeco!

Uđu DAMJAN, MARA I ĐURĐA.

MARA: Protjerao si ga?

KAPETAN: Gore je. Pokaže na vrata. Sutra ćemo vidjeti šta će biti.

MARA: Hoćeš li im ga predati?

KAPETAN: Zatvoren je i da mu niko ne otvara!

MARA: Pa šta misliš s njim?

KAPETAN: Ti mi se nešto suviše pačaš u ono što nije tvoj posao, djevojko! Ne velim ti ništa što si ga zaklonila i obranila – al sad: prepusti meni brigu oko njega. Ja ne trebam tvoje strepnje za nj ni tvoga savjeta. Jesi razumjela?

MARA: Jesam.

KAPETAN Damjanu: A sad je na tebi red, Damjane! Odocnismo – je si li gotov?

DAMJAN: Jesam. Za jutrenju bih morao biti u manastiru.

KAPETAN: Onda nek pogledam šta je s konjima. Pratit će te Petrašilo. Je li ti pravo?

DAMJAN: Sve mi je pravo. Hvala ti!

KAPETAN: Oprosti se još s Marom – pa onda dođi. Ode.

ĐURĐA: Šta misliš, hoće li im ga ćaća predati?

DAMJAN: Ne će. Ja bih se okladio da njega i nije više u kući.

ĐURĐA: Pustio ga je?

MARA: Zar vucima u žvale? Ne vjerujem. On je gore i čeka zoru. A onda će niz polje…

ĐURĐA: Ako ga ulove?

MARA: Ne će ga uloviti. Krstan zna za pute, po kojima niko ne gazi.

DAMJAN: Bog hodi svakim putem. Na Boga će naići, ako ne će na čovjeka…

MARA: Na Boga je i dosad nailazio, pa je isto nekažnjen haračio.

DAMJAN: Ne dirajmo to. Mi, ljudi, bavimo se našim stvarima. Na nama nije da tamanimo zlo, nego da ga ne činimo. Na nama nije da kaznimo čovjeka, nego da ga poboljšamo. Onaj tko kazni, nije dobar, neg onaj koji oprašta.

ĐURĐA: I Bog kazni!

DAMJAN: To, doduše, govore svete knjige! Al ja mislim: Bog liječi.

MARA: Ti si dobar, Damjane, pa je i tvoj Bog dobar!

DAMJAN: Možda je i tako. Možda je upravo onakav naš Bog kakvi smo i mi. To i jest ono: grješniku je njegov Bog strašan.

MARA opazi Đurđu, koja je najprije pomnjivo slušala Damjanove riječi, a onda se naslonila na ruku i zadrijemala: Spava!

DAMJAN: Umorna je.

MARA: Po vazdan je šila moje rublje. Naslagala ga je u kovčege. I stavila je dunje u nju. I vjenčanu košulju je sašila. Tanka je kô paučina.

DAMJAN: Ti si tašta.

MARA: Nisam. Ali htjela bi da me bolje voliš.

DAMJAN: Ja te volim najbolje, Maro.

MARA: Ti me ne vidiš. Ti ne znaš ni koliko sam lijepa. Ni koliko sam mlada. Ti ne znaš šta je u meni.

DAMJAN: Rad bih da je čistoća u tebi!

MARA: Ti me ne razumiješ. Ti uvijek skrećeš na jedno. Ti ne čuješ mojih misli.

DAMJAN: Samo nek je sklad u tvojim mislima.

MARA: Za sve to ja ne znam, Damjane. Ja poginuh za tobom, ja umrijeh za urom kad ću biti tvoja. A ti si svet i hladan. Ti ne čuješ moga života. Uza nj.

DAMJAN: Tiho. Pokaže na Đurđu: Da te dijete ne čuje. Odbije je.

MARA: Ne čuje ona sada ništa. Vidiš, ti si sa mnom uvijek onaki kao u djetinjstvu, kad si dolazio kao mali đačić iz manastira, i kad si se sa mnom naganjao oko bunara i tumarao po gori. Nikad me nisi htio poljubiti. A ja sam kao mlada djevojčica znala da je poljubac radost. Ali: sad je vrijeme… Damjane! Poljubi me!

DAMJAN poljubi je, mirno, bez strasti: Valja biti jači od svoje krvi.

MARA: Al ja sam sva od krvi, Damjane! Ja katkad gorim i gdje god se taknem sama sebe opečem.

DAMJAN: Bog s tobom, dijete!

MARA: Htjela bih katkad da me netko uzme na ruke i samo tresne sa mnom o zemlju. Da me zaguši, da me zadavi.

DAMJAN: Pođi onda pred Boga i baci se preda nj!

MARA: Šta to pomaže! To on šalje na nas, mlade djevojke, jer je naše vrijeme tu. Vidiš, ona pokaže na Đurđu… ona ne zna za to. Ona može da spava od večera do jutra. Ali moje noći!… Zagrli me, Damjane! Ona ga obujmi žestoko.

DAMJAN obuhvati je jednom rukom, bez zanosa: Nemoj, budi dobra…

MARA: Ah, moje noći! Otkad je ono gotova moja vjenčana košulja, pritisnem je uza se i tako ležim… Draga me ono tanko platno kao nečije ruke… Potiše: Kao muška usta…

DAMJAN se digne: Grijeh je to, šta ti govoriš…

MARA omota njegova koljena: Ne, ne, nije grijeh… Ljubav je.

Kucanje na pendžeru. Oboje se trgnu.

DAMJAN: Otac! Pođe k pendžeru.

MARA se digne, protegne ruke i uzdahne: Ah!

KAPETAN izvana, Damjanu, koji je otvorio kapak: Dođi, Damjane! Čekamo te.

DAMJAN: Odmah, odmah… Pođe k Mari: Eto, zbogom ostaj!

MARA baci mu se u naručaj: Damjane!

DAMJAN otrgne se iz zagrljaja, uzme svoj zobunac, koji je bio ostavio na klupi i pođe. Onda se okrene, pogleda na Đurđu i reče: Ne ću da je budim – pozdravi je! Ode.

MARA ostane. Duga pauza. Onda se okrene prama Đurđi, koja još uvijek spava i zovne polako: Đurđa! Đurđa! Đurđa ne odgovori. – Pauza. Zatim se digne, pođe k sestri, zamota je svojim šudarom: Đurđa, seko, daj da te zamotam! Smrznut ćeš se!

ĐURĐA: Ah – da… jesi ga vidjela?

MARA: Probudi se… Šta je?

ĐURĐA: Damjane…

MARA: Damjan je otišao…

ĐURĐA: Otišao? Kada?

MARA: Sada.

ĐURĐA: Nije se ni oprostio.

MARA: Spavala si, pa te nije htio buditi.

ĐURĐA: Koliko će on ostati u manastiru?

MARA: Do Bogojavljenja.

ĐURĐA: A onda?

MARA: Onda ćemo se vjenčati.

ĐURĐA: Sanjala sam čudan san. Vidjela sam ga u ikonostasu, među drugim ikonama. Zlatni kolobar oko njegove glave, i lice tamno, a prsti dugi, žuti. Kao kakav mučenik ili božji svetitelj…

Najednom se začuje napolju udar kopita. Djevojke polete k pendžeru kroz koja se vidi djelomično konj i konjanik. Vani je mjesečna, svijetla noć.

MARA pristupi k pendžeru: Eno, sad odlazi! Damjanu: Zbogom, Damjane!

DAMJAN: Zbogom, draga! Pruži joj ruku. Bog te čuvao!

MARA se uhvati za njegovu ruku, popne se na pendžer, provuče ruku kroz rešetke i obuhvata ga preko ramena: Damjane!

DAMJAN se prigne, poljubi je u čelo: Do viđenja! Onda pruži ruku prama Đurđi: Đurđa, moli se za me!

ĐURĐA primi njegovu ruku i prinese je k ustima: Moli se ti za nas! Gleda ga za čas u ekstazi.

DAMJAN podbode konja i iščezne.

ĐURĐA: Jesi li vidjela: kao da mu je zlatni kolobar oko glave!

MARA: Ti još sanjaš, Đurđa! Ta ono je mjesečina! Pođe i otvori kućna vrata, u kuću uđe Kapetan.

KAPETAN: Je li se javljao onaj gore?

MARA: Kao da ga i nema.

KAPETAN: A možda ga više i nema. Rukom Mari preko čela: A je li ti žao za Damjanom?

MARA: Pa vratit će se.

KAPETAN: I ne će više odlaziti. A sad, pođimo na počinak. Odocnili smo se dobrano! Uzimlje lukijernar jednom rukom, a drugom Đurđu preko ramena i uputi se lijevo. Ustavi se pred ikonom i opazi da se kandilo gasi: Maro, prisluži kandilo! Sve se bojim, ugasit će se! Zadnji put se ugasilo prije sedam godina: onda je umirala vaša mati… Ode sa Đurđom.

MARA ostane sama. Pođe najprije do ognjišta, zapreta vatru, onda se ustavi kao da prisluškuje, da li se gore šta miče. Zatim pođe do pendžera, uhvati se visoko rukama za rešetke, tako da izgleda njezino tijelo prama mjesečnoj noći kao živo raspelo, i gleda van. Duga pauza. Onda razriješi stav spustivši najprije jednu ruku, nasloni glavu na drugu, napokon se odaleči od pendžera i pođe k Bogorodici. Tu uzme stolac, popne se, uzme kandilo sa ikonosa i počne da čarka po stijenju, u kome svijetlo dva tri puta jače plane, a onda se ugasi. Ona ostane kao okamenjena. U prvi čas kao da ne zna šta će. Napokon stavi svjetiljku natrag, sađe, stane, prekrsti se tri puta, podmetne ruke pod pazuha i započe da se moli. Šapat njene molitve ječi u prostoru. To traje nekoliko sekunda. Na jednom se začuje lako kucanje na vratima nad stepenicama. Mara se odmah trgne i posluša. Opet jače kucanje. Ona poleti k vratima. Počeka. Kucanje se još jednom ponovi.

MARA: Šta je?

GLAS iznutra: Jes ti, Maro?

MARA: Jesam. Šta je?

GLAS: Otvori!

MARA: U tavanu je kunturata: digni je, nać ćeš pod njom kamene basamake: sađi u podrum. Iz podruma si lako u bašti. Bježi!

GLAS: Znam ja za to. Al isto otvori.

MARA: Pošto?

GLAS: Da ti nešto kažem.

MARA: Zovnut ću oca.

GLAS: Ne, ne. S tobom ću da govorim.

MARA: Sa mnom? Šta?

GLAS: Samo dvije besjede.

MARA potegne kračun i poluotvori vrata: Šta je?

GLAS: Govoriš sa mnom kroz prikučena vrata, kao sa prosjakom! Pusti me da sjednem, pa da govorimo. Ili: hoćeš ti amo?

MARA raširi vrata koja tako i ostanu: Evo. Sjedi kraj ognjišta, al vatru sam već zapretala.

HAJDUK silazi polako niz stepenice: Ne treba meni vatra! Sjede na banak i nudi joj da sjedne do njega: Evo, i za te je mjesta.

MARA ostane pred njim na nogama: Mogu ja i ovako. A sad govori.

HAJDUK uhvati je za ruku i povuče je na banak: Ne marim da mi tu svijetliš kô lukijernar.

MARA: Šta ćeš od mene?

HAJDUK: Znaš – da ti zahvalim!

MARA: Na čemu?

HAJDUK: Pa zaklonila si me i obranila. Ni pred ocem nisi ustukla.

MARA: Da su te našli, bili bi te raznijeli!

HAJDUK: Dakle: bilo bi ti žao za mnom? MARA: Pa i bi.

HAJDUK: Onda si ti to učinila iz hatora?

MARA oklijevajući: Baš ne ću reći iz hatora –

HAJDUK: Šta se braniš? Hator nije sramota. I ti si meni draga. Muško je srce u tebi. Da je meni taka kao što si ti, drugi bih ja čovjek bio.

MARA: Šta nisi tražio, dok si bio na vrijeme?

HAJDUK: Pa i jesam. Vidiš: ja sam večeras molio kapetana, da mi te dade za ženu.

MARA skoči: Šta ti pada na pamet, Krstane?

HAJDUK uhvati je za ruku i opet je privuče na banak: Al on nije htio o tom ni govoriti. Najprije reče: – Hajduk si! – A onda: – Mara je vjerena!

MARA: Tako i jest.

HAJDUK: Da, tako i jest.

MARA: Pa za što si onda na to i mislio. Znao si da će te odbiti.

HAJDUK: Znao sam. Al sad hoću da čujem: šta ti veliš na to?

MARA: Krstane, tu nema više niko šta da kaže. O Bogojavljenju ja sam Damjanova žena.

HAJDUK: A da nisi: bi li pošla za me?

MARA: Idi, Krstane, tebi je danas do šale…

HAJDUK: Meni je danas do života, djevojko!

MARA: Za tebe je hajdučija i grabež, a ne ljubav i djevojka.

HAJDUK: Od nevolje sam ja hajduk! To svak znade. Kô i ti popova nevjesta.

MARA diže se: Nije lijepo, Krstane, da mi sada ovdje, u noći, o tom razgovaramo. Damjan je najbolji čovjek na svijetu. On je svetac.

HAJDUK: Ne diram ja u njegovo svetiteljstvo. Al ti si žena. Primi je za ruku. Žena i svetac ne stoje nikad u jednom okviru. Radije: žena i hajduk.

MARA: Tko zna kakva žena!

HAJDUK: Takva kao ti!

MARA otkine se iz njegove ruke: Šta ti znaš kakva sam ja?

HAJDUK: Znam. Čuo sam te, malo prije, kad si s njim govorila.

MARA: Take se stvari ne slušaju, a kad se čuju, ne pripovijedaju. Sjede na ognjište i sakrije lice na rukav.

HAJDUK: Nisam mogao da ih ne slušam, a ne pripovijedam ih drugom, nego tebi!

MARA: Ja sam to govorila sa svojim vjerenikom.

HAJDUK: Ti bi to i sa drugim govorila.

MARA trgne se: Krstane!

HAJDUK: I sa mnom.

MARA digne se: Ja dulje ne ostajem ovdje! Pođi gore – nek zakračunam vrata za tobom!

HAJDUK digne se i on: Ne idem i primi je za obe ruke ne puštam te!

MARA: Šta ti je? Poludio si!

HAJDUK digne se i priđe k njoj: I jesam! Poludio, obezumio potpuno! Ležao sam do sada u tvom kovčegu i mirisao tvoju mladost iz tvojih košulja. I rekao sam sâm sebi: – Ova je mladost moja. Molit ću za nju, osvojit ću je, oteti!

MARA: Pusti me, pusti me…

HAJDUK: Rekao sam sebi: – Idi, postani čovjek, ostavi goru i pustahijstvo: krči zemlju, sadi, sij… Sagradi kuću, izteši ognjište! – I to će sve biti, tako mi živoga Krsta! A onda ću doći po te…

MARA: Al ja nisam tvoja, Krstane… ja nisam tvoja…

HAJDUK: Moja si, jer ja ću te uzeti. Ako ne ćeš uhvati je oko tijela slomit ću te… I čekat ćeš na me dan na dan, noć na noć, il udana il neudana, il vjerna il nevjerna… il zdrava il bolesna… Da te pridignem, da te uspravim, da te stavim uza se i s tobom zajedno hodim… u jedan život, u jedan udes… On uroni svoje lice u njezine prsi.

MARA rukom u njegove kose: Nemoj, Krstane… Nemoj…

HAJDUK grize je i žestoko cjeliva u grlo i rame: Otkinut ću sve meso sa tebe… Razderat ću te na parčeta, jer te volim… Obuhvati je i ponese je preko stepenica.

MARA sasma se predaje: Krstane… Krstane… Njezina grčevita ruka grabi za njegovo rame.

I nestane ih. On gurne vrata za sobom. Onda je mir. Nakon stanke otvore se polako vrata u dnu i izađe ĐURĐA, sa lukijernarom u ruci, plaho ga podiže u zrak kao da nekoga traži.

ĐURĐA tiho: Maro! Malko jače: Maro! Onda opazi da pred Bogorodicom ne gori svijetlo, prestravi se: Bogorodice! Utrnulo se kandilo! Tad se požuri, postavi lukijernar na tle, digne se na stolac, uzme kandilo, povuče stijenj, pripali ga i stavi ponovo kandilo na njegovo mjesto. Zatim pođe do ognjišta, stavi kraj sebe na zemlju lukijernar, sjede, skupi se, prigne lice u dlanove i tako ostane. Zavjesa pada polagano.

Drugi čas

Ložnica u kući Damjanovoj. Nizka široka bračna postelja, jednostavna, od masivne orahovine. Povrh nje bizantinski triptihon: u sredini Bogorodica, sa strana dva svetitelja. S jedne strane postelje štionik sa zatvorenom starom molitvenom knjigom. S druge okrugao stolić sa gustim grmom ružmarina u drvenoj posudi i ogledalom u crnom okviru. Dva različno velika kovčega, išarana i urezana, sa rubljem. Nekoliko stolaca. Pogdjekoji ćilim. Sprijeda, desno, tri pendžera, odijeljena međusobno jednostavnim pilastrom, bez zavjesa, puštaju u prostoriju mnogo predvečernjeg svijetla. Otraga jednaka tri pendžera s izgledom u sobu Damjanovu. U dnu vrata. Desno glavni ulaz. Vani se vidi zimski pejsaž: golo jablanje, brijestovi, vrbe.

Kad se digne zavjesa sa bližnje crkve zvone sva zvona: njihov trozvučni sklad puni pozorište. Na pendžeru stoje tri mlade DJEVOJKE u bijelo, stajaće ruho odjevene, sa košarama punim slatkiša i lješnjaka i bajama i suhih smokava i oraha, što ih bacaju punim šakama dolje na gomilu svijeta. Čuje se žamor djece, koja sve to kupi. Katkad, kad koja od njih baci, one gledaju dolje i nasmiju se. Zacijelo se dječaci malko življe otimaju i guraju loveći slatkiše.

PRVA DJEVOJKA: Hoće li to dugo potrajati?

DRUGA DJEVOJKA: Hoće. Blagoslov – pa propovijed…

TREĆA DJEVOJKA: Crkva je puna. Gle, koliko ih je ostalo pred vratima.

PRVA: Došlo ih je mnogo iz okolice… Zagrabi šakom u košaru i baci dolje slatkiše. Dolje strka. Zvona su prestala.

DRUGA baca također punom šakom: Kažu da je Mara neprestano nijema, sa suzama u očima.

PRVA: Od žalosti za Đurđom!

TREĆA: Ja se bojim, da će i Mara onako!

DRUGA: Ne luduj! Baci šakom. Đurđa se je prestrašila one noći, kad se je hajduk Krstan sakrio u njihovoj kući…

PRVA: Pa kako i ne bi! Vele da ju je za grlo uhvatio, kad je htjela da viče… Gleda vani: Gle, onog lopova od njega ne može niko da ništa ulovi! Baca na drugu stranu slatkiše.

TREĆA: Curice ne mogu da uhvate ni lješnjaka…

PRVA: Muški su uvijek otimači: i maleni i veliki…

DRUGA: Ne valja im uvijek ni popuštati!

PRVA: Tko govori!

TREĆA: Petka misli na druge ne na se!

Smijeh.

DRUGA baca opet: Petka se ne vucari s Ilijom između plastâ!

PRVA: Ona samo sjedi u pojati, dok ne dođe Pera. Baca.

DRUGA: Ti muči, irudice! Da zna tvoj Jova…

Dolje žamor i vika.

TREĆA: Prevalili su staru Zorušu!… Došla i ona po orahe… Udri je po grbači! Sve tri bacaju po nekome.

PRVA: Gle, onaj mali: krade joj iz pregače!…

Smiju se glasno.

TREĆA: Kažu da će arhimandrita Silvestar govoriti mladencima…

PRVA: Oh, on govori vrlo lijepo. Sjećaš se, kad se lani udavala Lazareva Soka, sve smo plakale.

TREĆA: Niste vi plakale radi arhimandrita, nego zato, što se Soka udaje, a vi ne! Baca.

PRVA: Malo za to, a malo za to!

DRUGA: Dabome, kad se jedna udaje, uvijek je šteta što mi nismo na njezinom mjestu…

TREĆA: Ti bi htjela biti i na Marinom!

DRUGA: Zašto ne? Ja bih i bila zgodna popadija!

TREĆA: Prevarila bi popa i osramotila vjerozakon.

Smijeh.

PRVA: On je samo previše svet i ozbiljan!

DRUGA: Već bih mu ja istjerala svetost!

Bacaju i smiju se. U to uđe žurno REDUŠA, zavrnutih rukava, sa bijelom pregačom, lijepa, puna žena sa odvrnutom boščom na glavi.

REDUŠA: Mogle ste pričekati sa tim bacanjem, dok se vrate iz crkve! Pođe i otvori jedan kovčeg, onda razgrne postelju, koja nema bijelog rublja, nego samo pokrivač: Pomozite!

DJEVOJKE se sakupe oko kovčega, a ona im dodaje ponjave i povlake: Prekrasno! Kao snijeg! To je postav!

REDUŠA hitro uzimlje jednu ponjavu i prebaci je preko postelje: Drž’te za dva kraja! Dvije djevojke na protivnoj strani hvataju ponjavu i pomažu. Ti navuci povlake! Treća navlači povlake. Potegni malo jače onaj kraj!

TREĆA postavljajući uzglavlje na mjesto: Bome ne će ovdje ležati Marina glava!

PRVA: Da gdje?

TREĆA: Na njegovoj ruci!

Smijeh.

REDUŠA vadi drugu ponjavu: A jeste li čule za čudo?

DJEVOJKE: Šta?

REDUŠA: Našli su danas otvoren igumanov grob, a na njegovom prstu onaj isti prsten što ga je odnio hajduk Krstan. –

DJEVOJKE: A? Je li moguće?

REDUŠA: Al još. U Dragoviću, u crkvi, našli su kaluđeri srebrni služavnik i kadionik i onaj starinski čudotvorni krst…

DJEVOJKE: Eh, zbilja čudo!

REDUŠA: A sponar Vaso nađe u svojoj pojati osedlane konje pokojnoga strica, kog je hajduk Krstan ubio na Uništima – a kapetan Nikola, na pendžeru, šesdeset dukata i zlatne toke…

PRVA DJEVOJKA: To se Krstan kaje za svoje čine…

DRUGA: Odreko se hajdučije!

REDUŠA: A što je najljepše: povratio je Risti Ristoviću đerdan njegove kćeri i poslao još trista talira za troškove bolesti i ukopa i za ploču na njezinom grobu. Postelja je već spremljena, REDUŠA zatvori jedan kovčeg i otvara drugi: Vidjet ćete: hajduk će se sam predati sudu…

PRVA: Ne može da podnese grizodušja…

DRUGA: Tko zna da li zna što je od nesretne Đurđe?

REDUŠA: Valjda je čuo. Valjda ga je to i potreslo… Izvadi vjenčanu košulju iz drugog kovčega. Ovo je ona sirotica sašila i obrubila. Polaže košulju na Marinu stranu bračne postelje. Taki ti je život: Netko u bračnu postelju, a netko u luđačku košulju! Čuje se pjevanje. Pst!… Eto je!

ĐURĐA jednostavno odjevena, neprisutna, nehajna za sve oko sebe, ulazi pjevajući:

Projašio drumom junak
visok kao viti jablan,
tanak kao tanki čempres,
i kraj moje bašte prošô:
tarabu je preskočio,
sav ružmarin pogazio,
sav karamfilj polomio,
sve ružice razlistao,
pod pendžerom mojim stao,
dohvatio njedra moja
moje srce izvadio
srce bolno i ranjeno.

Ona koraca polako pjevajući mimo one četiri ženske, koje je sa sućuti promatraju, prelazi preko sobe, ide do postelje, sjede na rub i tu dovrši svoju pjesmu. Onda u sebi tiho modulira djelomično melodiju i napokon se umiri. Još prije neg je svršila pjevati.

REDUŠA kao da ne može da gleda taj prizor, mane glavom djevojkama da izađu: Srce mi puca kad je gledam!

Izlaze.

ĐURĐA prasne u smijeh. Onda se spusti na zemlju i pruži dlan i kao da se igra sa bâjama: – Dvije baje lete oko Mare. Veli jedna baja: moja Mara! Veli druga baja: moja Mara! Iš! Zatim se uspravi na koljena i tužna: Izgorio je kruh, sô se prosula, a kandilo se ugasilo! Bit će krupe i bolesti. Nenadano se digne i prekrsti par puta: V imja Oca i Sina i sjatago Duha – Amin! V imja Oca i Sina i sjatago Duha – Amin! Oče naš, iže jesi…

Već kad se ona počne krstiti stane na vrata HAJDUK, maskiran kao prosjak, sa štapom u ruci, sa bisagama o ramenu, neobrijan, nepočešljan, u dronjcima. Pogleda dobro i opazi da je to Đurđa, onda pođe par koraka, počeka pak je prekine u molitvi.

HAJDUK: Pomoz Bog, djevojko! Za koga ti to moliš?

ĐURĐA se okrene nehajno i ne pogleda dobro došljaka: Za mir duše moje!

HAJDUK: Pa ti si živa i zdrava!

ĐURĐA: To ti se samo čini.

HAJDUK: Bog s tobom, djevojko!

ĐURĐA: Ti nisi prosjak iz naše krajine.

HAJDUK: Nisam. Ja sam prosjak iz daleka. I ne prosjačim hljeb ni darak. Ne kucam neg na jedna vrata. Na vratima jednog srca.

ĐURĐA: Ti si zbilja velik prosjak!

HAJDUK: Tko prosi na jednim vratima, djevojko, taj je danas velik prosjak; al sutra može biti kralj!

ĐURĐA: Jesi li prošao mnogim zemljama?

HAJDUK: Jesam. Skitao se morem i kopnom, ledinom i planinom, gazio vode i puzao niz strmine, verao se kroz zemlju kô krtica i penjao se na kukove kao divokoza.

ĐURĐA: Jesi li bio u Svilaji-planini?

HAJDUK: Noćio sam tamo tri noći među vukovima.

ĐURĐA: Zašto mi nisi doveo moga dragana?

HAJDUK: Ne znam ja tvoga dragana.

ĐURĐA: Lijep je. Svet je. I junak je! Danju slavi Boga gospoda i gleda u zlatni ikonostas, a noću ašikuje i hajdukuje…

HAJDUK: Čudan svat taj tvoj dragi! Gleda oko sebe: Ovo je Marina ložnica…

ĐURĐA: Dvije baje lete oko Mare…

HAJDUK: Ti si, bome, dobre volje…

ĐURĐA: Veli jedna baja: moja Mara!

HAJDUK: Veli druga baja: moja Mara! Smiju se obadvoje. Baš je tako nekako! On čitavo vrijeme nešto omjera i rad bi je zavarao ili odmaknuo s mjesta gdje je. Pođe velikim koracima do pendžera, pogleda van: Još su u crkvi. Šta ti nisi išla tamo?…

ĐURĐA kao da ide za nekom drugom misli: Sve se djevojke poudale. Samo ona ne će, samo ona ne smije.

HAJDUK: Tko?

ĐURĐA: Ona. Grješnica. I kako je one noći plakala preda mnom. I molila me, da nikom ne kažem. A ja sam Boga molila da joj oprosti: – Gospodi pomiluj! Gospodi pomiluj! –

HAJDUK: Dobro si učinila!

ĐURĐA: V imja Oca i Sina… Mrmlje i križa se… Amin!…

Zvona opet zazvone. Puni zvukovi u blizini.

HAJDUK: Svršilo je! Užurba se, pođe do uzglavlja Marinog i stavi poda nj jabuku u kojoj je usječen dukat.

ĐURĐA: V imja Oca i Sina… Mrmlje i križa se… Amin!

HAJDUK hoće da povede Đurđu, da ne bi uzela njegove jabuke i uzme je ispod ruke: Dođi, čuješ – zvona zvone, svršilo je u crkvi…

ĐURĐA se lecne, pogleda u Hajduka i kao da ga prepoznaje otrgne se, naglo: Pusti me!

HAJDUK uznemiren: Umiri se! Ne boj se…

ĐURĐA: Odlazi! Odlazi! Ubit će te! Ulovit će te!

HAJDUK umiruje ju: Ne će mene niko! Ne boj se! Dođi k sebi, djevojko!

ĐURĐA prestrašena, vodi ga hitro k izlazu: Ovamo… sakri se! Eto ih?

HAJDUK kod izlaza, popušta joj u svemu: Jest, jest… Ostani ti samo ovdje… a ja ću ovuda… Pošto ona ponovno viče, stavlja joj ruku na usta: Dosta… dosta… Izlazi.

ĐURĐA jako: Maro! Maro! Na vratima u dnu: Došao je! Hajduk! Krstan! Krstan!

Uleti DAMJANOVA MAJKA, sva u crno, i REDUŠA.

MAJKA pritrči: Šta je, za Boga, šta ona radi ovdje!

REDUŠA: Đurđa!…

ĐURĐA sva izvan sebe: On je! Pustite ga! Pustite ga nek pobjegne!

MAJKA: Odvedimo je odavle! Miruj, dijete, miruj! Bogorodice, pomozi!

ĐURĐA grči rukama: Maro! Maro! Krstan je došao! Naš Krstan! Tvoj Krstan! Plače očajno.

REDUŠA: Uvijek ono isto! Sirota!

MAJKA vodi s REDUŠOM ĐURĐU: Dođi! Dođi!… Upravo u ovaj čas! Ne možeš je sad ni voditi kući!…

Svi izlaze. Zvona dalje zvone. Čuju se prekinuti glasovi ĐURĐE, koji se po malo izgube.

Pauza.

Napokon uđu TRI DJEVOJKE i pođu do pendžera, uzmu ondje ostavljene tri košare i bacaju slatkiše na gomilu svijeta i dječurlije, koji pod kućom žamore i galame.

PRVA DJEVOJKA ulazeći: Dolaze! Sad dolaze.

DRUGA za njom: Brzo! Brzo!

PRVA već kraj pendžera: Eno ih. Bože moj, žuta li je! Kao da je od voska!

TREĆA: Ovo nisu svatovi… Ovo je ukop!

PRVA: Bez pucanja i svilenih marama!

DRUGA: Bez svirača i gadljara!

PRVA: Bez konja i nakonjčeta!

TREĆA: Kapetan Nikola nije htio nikakove slave!

PRVA: Meni se, bome, ne će bacati ni ovo…

TREĆA: To je samo tako, radi djece! Bacimo još to malo… Baca.

PRVA: Samo da se Đurđa umiri, kad svatovi uđu u kuću…

DRUGA: Već se je primirila! Baca.

PRVA: Ja sam čula da se Mara nije htjela ni udavati od tuge. Baca.

TREĆA: Pa da, htjela je u kaluđerice…

DRUGA: Gledaj! Jedva koraca!

Prestanu bacati.

TREĆA: Drži oca za ruku, kao da će pasti! Nisam nikad vidjela da se dvije sestre tako vole.

PRVA: Ko da su blizanice! Gleda pod pendžer: Evo ih!

TREĆA: Pođimo im u susret!

Odlaze sve tri odnoseći sobom košarice. Pozornica opet za čas prazna. Zvona su prestala. Međutim čuje se na ulici žamor. Kroz unutarnji pendžer vidi se tu i tamo proći po koja osoba. Sve odaje neku mirnu, dostojanstvenu svečanost, bez velike radosti: kao da nešto tišti duhove. Napokon uđe na vrata u dnu DAMJANOVA MAJKA, uza nju REDUŠA, TRI DJEVOJKE i postave se u očekivanje, malo zatim ulazi s desna KAPETAN i vodi za ruku MARU, za njima DAMJAN sa KUMOVIMA. Kapetan je odjeven u svečano cetinsko ruho, sa jačermom i zlatnim tokama, okovanom pašnjačom za kojom su dvije kubure i jatagan. Mara u kamižoli i bijeloj plisiranoj suknji, sa plavim krožetom koji je na prsima vezan povezama, sa pucima od zlata, iz širokih bijelih rukava od košulje izviruju njezine ruke gole do lakata, okićene zlatnim burmama. U ušima duge minđuše. Gologlava je: počešljana je sa rezom u sredini, a pletenice joj omotane kao vijenac oko glave. Dvije velike zlatne filigranske igle, kako ih izrađuju splitski zlatari, križaju se u njezinoj kosi. Lijevom rukom drži očevu ruku, a drugom drži grčevito vjenčanu krunu od smilja, koju je teškom gestom, na ulazu, digla s glave. Damjan je u dugoj svećeničkoj haljini, gologlav, miran. Duga mu se kosa spušta preko zatiljka, brčići su mu sitni, crni i rijetka bradica. Kumovi u jednakoj cetinskoj napravi kao i Kapetan. Kad je grupa ušla stane pred Damjanovu Majku.

KAPETAN Mari: Daj mi, kćerko, krunu!

MARA pušta očevu ruku i uzimlje lijevom rukom krunu iz desne i pruža je ocu bez riječi.

KAPETAN Majci: Sestro, evo ti mladost i djevojaštvo moga djeteta, u kome je sav muški ponos moga doma, sva toplina moje krvi i sva pitomost i podatljivost njezine majke. S njom odlazi ispod moga krova posljednja radost. Nek ona ovdje unese sve ono, što se je sreća ustručavala donijeti u moju kuću. Primi je i čuvaj je, jer je u njoj veliko dobro!

MAJKA prima krunu i predade je Reduši i u času kad raširi ruke da zagrli Maru.

MARA se baci ocu oko vrata i zaplače: Oče! Oče!

KAPETAN vidno ganut, ali čvrst i nepopustljiv: Dijete, Maro, umiri se!

MAJKA: Kapetane, od djetinjstva je naše tvoje dijete, ona živi među ovim zidovima i puni ove odaje od prvog dana svoga života. Moj pokojnik je rekao, još kad se ona krstila: ona će biti Damjanova! I tako bi. Blagoslovljen dan, u koji ona prelazi naš prag! Dođi, dušo moga djeteta, da te zagrlim!

KAPETAN otkine polako Maru od sebe i polaže ju u naručaj Damjanove majke.

MAJKA je primi i poljubi: Dobro došla! Onda je preda Reduši.

REDUŠA je primi i poljubi: Dobro došla! Preda je prvoj Djevojci.

PRVA DJEVOJKA je primi i poljubi: Dobro došla! Preda je drugoj Djevojci.

DRUGA je primi i poljubi: Dobro došla! Preda je trećoj.

MARA u naručaju treće Djevojke klone.

TREĆA: Pomozite!

Ostale Djevojke i Majka sakupe se oko nje.

MAJKA: Ovamo… na postelju! Vode Maru k postelji i sjednu je.

KAPETAN i DAMJAN priteku: Šta je? Šta joj je?

REDUŠA: Mala omaglica!

MAJKA: Bit će od ganuća.

MARA tiho: Đurđa!

MAJKA: Dolje je, dušo, u mojoj komori! Miruje.

MARA briše rukom čelo, diže se, ženske je još drže, al Majka im da znak, da je puste, onda ona pođe do prozora, nasloni se na čas i gleda van.

KAPETAN: Sađimo mi muški dolje…

DAMJAN Reduši: Pođi i ti… Iznesi kolač i rakiju!

Muški se udalje, a za njima i ženske. Ostanu sami Damjan i Mara.

DAMJAN priđe k njoj: Je li ti opet dobro?

MARA: Jest, Damjane!

DAMJAN: Ne žalosti se toliko. Sretna je ona u svom duševnom uboštvu…

MARA: Uistinu, sretna je.

Pauza.

Ona sjedne na kovčeg, on stane do nje, miluje je po glavi i preko čela.

DAMJAN: Čelo ti je kao hladna ploča.

MARA: Damjane, meni se je danas nešto čudno pričinilo. Kad smo izlazili iz crkve, bio je među svijetom i jedan nepoznat prosjak.

DAMJAN: O štapu. Jest, vidio sam. Onaj nije iz mjesta.

MARA: A odakle?

DAMJAN: Pa valjda iz okolice. Ovakovi saznaju za svadbe i slave, pa salete da što saberu.

MARA: Nije ono prosjak, Damjane!

DAMJAN: Da tko bi bio?

MARA: Hajduk Krstan.

DAMJAN: Bog s tobom, Maro! Ti si uzbuđena i vidiš koješta.

MARA: Ono je hajduk Krstan, kad ti velim.

DAMJAN: Možda i je. Dodijali mu vukovi u planini i sašao među ljude!

MARA: Misliš!

DAMJAN: Pa da. Čula si, da je povratio sve što je oteo, pa se možda zaustavio, da vidi tvoje svatove. Zacijelo ne može da zaboravi kako si ga onda zaklonila od onih, što su ga proganjali…

MARA: Jest, Damjane, to on ne može da zaboravi. Ne mogu ni ja. Digne se, pođe polako do postelje, odgrne uzglavlje i vidi jabuku. Ah!

DAMJAN: Šta je?

MARA uzme jabuku: Jabuka, a u nju usječen dukat. Ovo je glas za me. Ovo je zapovijed za me. Ova jabuka pod mojim uzglavljem znači: idi, i ne časi ni trenutka. Damjane, pusti me…

DAMJAN: Šta je tebi, dušo, ti vidiš utvare… Bolesna si.

MARA: Pusti me…

Vani se čuje nekakva galama.

DAMJAN: Kud ćeš – Maro… po što…

GLAS izvana na ulici: Kapetane… Kapetane…

MARA: Šta je to? Prestravljena očekuje.

DAMJAN potrči k prozoru: Zovu oca…

GLAS u kući: Kapetane…

Naglo uleti VASO SPONAR u sobu.

VASO sav izvan sebe: Gdje je kapetan Nikola… gdje je… Zovite ga…

KAPETAN: Šta je? Govori!

KAPETAN ulazi, za njim KUMOVI:

VASO sav uzbuđen do paroksizma: Imam ga! Sad mi ne će pobjeći! Dođi da mu sudiš…

KAPETAN: Stani, čovječe, ti si poludio…

VASO: I jesam, kapetane! Od radosti! Sad ga ne ćeš pustiti da umakne… Čuvaju ga četiri rondara…

KAPETAN: Tko? Šta?

VASO: Krstan! Haramija i razbojnik! Noćas mi je povratio ukradene konje. Mislio je, da će me tim umiriti… Al ja hoću glavu za glavu!

DAMJAN: Opila te mržnja, Vaso, i ti ne znaš šta radiš…

VASO: Jest, mladi bogougodniče. Jest, zubima ću kidat kožu sa njega! Al kako sam ga samo ukebao!… O štapu je išao, bisage preko ramena, otrcan kao prosjak…

KAPETAN: Pa gdje je sad?

VASO: U apsani. Evo ti ključe. Baca preda nj velike ključe. I triest dukata je mojih…

MARA na jednom plane: Vodite ga… Napolje! Napolje s tim krvnikom.

Svi se skupe oko Mare.

VASO: Žao ti je, je li, što nije amo pribjegao, u tvoj đerdek! Ali znam ja sve: dolazio je on amo, i vidio je, da sam mu za petama…

MARA: Vodite ga… Damjane, šta radi ta sotona ovdje? Napolje…

VASO koga po malo guraju napolje: Ovaj ga put ne ćeš spasiti. Visjet će on, mlada popadijo! Kapetanu: A ti, dođi, i vrši zakon!… Odlazi.

MARA klone na kovčeg.

KAPETAN: Bjesomučan li je! Zao i gramzljiv, kao da nije od majke rođen! Šta veliš, Damjane?

DAMJAN: Mržnja i pohota ne bi smjele krojiti pravdu!

KAPETAN: E pa i ne će! Pođimo, ljudi, da vidimo šta je. Odlazi sa kumovima.

Pauza.

Mara je ostala sjedeći na kovčegu, i gleda preda se beznadnim i bolnim okom. Sve su njezine odluke iščezle. Predala se je neizbježivom udesu.

DAMJAN stoji podalje, iza nje, gleda je i čeka šta će ona. Kad vidi, da onu ne govori, odvaži se, stavi ruku na njezino rame i reče polako: Maro, htjela si nekamo… zašto ne ideš?

MARA sakrije lice u ruke.

DAMJAN: Zašto ne govoriš?

MARA ne odgovara.

DAMJAN: Zašto mi se ne povjeriš? Ja znam. Ti si htjela da ponovo sakriješ onog čovjeka… Smilio ti se.

MARA odluči se, digne se: Ne, Damjane. Nije tako.

DAMJAN gleda za njom, iznenađen: Da kako?

MARA: Ja sam htjela s njime pobjeći. Pobjeći u planinu, među provalnike i otimače, među lupeže i razbojnike. Tamo je moje mjesto!

DAMJAN: Maro! Ti si obezumila – ti si kao i Đurđa…

MARA: Nisam, Damjane. Ja sam pri zdravoj pameti. Ja znam šta činim i šta govorim. Nisam nikad jasnije mislila nego sada. Velim ti: htjela sam pobjeći, s njim, s hajdukom Krstanom.

DAMJAN: Pa zašto… po što –

MARA: Jer ja sam hajdučka nevjesta.

DAMJAN: Bog te vidio!… Bog te prosvijetlio!

MARA: Nema to s Bogom posla, Damjane. To je sve sotona sapleo i zamrsio. Sad valja da se motamo u toj zamrsici.

DAMJAN: Ja te se bojim, dijete… Okrene se naglo i hoće da pođe: Majko! Majko!

MARA skoči preda nj: Ne zovi je. Ne može ona tu da pomogne. Ni tvoja, ni božja mati.

DAMJAN: Al govori… govori… Ja te ne razumijem…

MARA: Razumjet ćeš, Damjane… sve ćeš razumjeti i ako je to preko svih granica strahovito… Priznat ću ti sve… i ako se ja, evo ima deset nedjelja, nisam usudila ni da sama sebi priznam. Ništa ti ne ću sakriti: vidjet ćeš mi dušu i tijelo onakove kakovi jesu, pokazat ću svu gubu što je u meni i na meni, sav gad i jad, pa da onda vidimo, šta će tvoj Bog na to reći…

DAMJAN: Maro…

MARA: Da, da, pa da vidimo onda hoćeš li naći riječi utjehe, riječi oproštenja… Padne na stolac.

DAMJAN: Govori, šta si učinila?

MARA: Šta sam učinila? Prokleti onaj gramzljivac, koji me je omeo, i nije mi dao da me nestane, da ne moram vlastitim rukama rezati tvoje srce…

DAMJAN: Mi, što Bogu služimo, možemo sve čuti i podnijeti…

MARA: Ne precjenjuj svoje snage, Damjane! Ne potcjenjuj moga zločina…

DAMJAN: I Hrist je tri puta padao pod teretom svoga krsta.

MARA: Pa je napokon, pribit, na njemu izdahnuo…

DAMJAN: Al je i uskrsnuo!

MARA: E – pa onda slušaj. Ti se sjećaš dobro one večeri kad si odlazio po zadnji put u manastir. U onoj tamnoj komori bio je zatvoren Hajduk, a mi smo ostali sami. Ja sam te one večeri mnogo voljela. Ne znam, jesi li ti zaboravio, al ja pamtim dobro, da bi ti najradije bila dala sebe čitavu, da me držiš i miluješ, da me nekamo odneseš i uzmeš moju mladost. One večeri bila sam sva pijana od svoga ženstva… Kao divlja vučica kad traži kurjaka da je zaskoči…

DAMJAN sav u čudu: Kako ti govoriš…

MARA: Kako jest, Damjane! Ne može se to poljepšavati stidljivim riječima ni ublaživati plahim zaobilaženjem. Ja nisam ovdje na ispovijedi, pa da govorim na pola usta. Ja sam sada na priznanju, a priznanje je ogledalo, koje odrazuje samo ono što jest i kako jest. Zato slušaj dobro! One večeri htjela sam se rasuti od podatljivosti. Htjela sam se saviti od griješne draži kao vrbin prut. Bila sam žedna i požudna na ljubav kao suha zemlja na ljetni škropac… i da si me uzeo i obljubio…

DAMJAN: Mi nismo bili muž i žena…

MARA: Jest, ti govoriš pravo. Ali krv za to ne pita. Sedam godina da ta krv mene vitla i mota i probija. Od svoje četrnaeste godine davim je i gušim kao zmiju što se ugnječiti ne da. Trga moje sne kao konce, trese mojom posteljom kao da ležim na žrvnju, sad mi suši jezik i nepce, sad zuji u uhu i mozgu, a onda opet gmiže ispod kože i struji, struji… da poludiš. Pa pritiskala sam svoja uzglavlja, grlila stabla pred kućom i bacala se u travu čupajući je zubima, tražeći pod njom raspucanu zemlju, utapajući svoja usta u one svježe pukotine.

DAMJAN: Ja te više ne prepoznajem… Šta se je s tobom dogodilo?

MARA: Ti si dolazio kući iz tvoje škole, plah i dobar, govorio si mi što je u svetim knjigama, što je u božjim zapovijedima… Ti si nazivao njegovim blagoslovom svaku ovcu što je na vrijeme zabrenjila i svaku kravu što je ostala steona, ti si pazio da se golubovi redovito pare, da se psi kote… Kalamio si štrklje voćke, obrezavao lozu nek propušti svoje sokove, a nikad nisi mario da upitaš je li ja mogu da podnosim svoju mladost…

DAMJAN: Nije čovjek životinja bez razuma, Maro; u nama je krst…

MARA: Šta može svijest i krst proti mesu? I tako sam ja dočekala onu večer, Damjane. Onu večer, kad je u meni gorio sav prkos i sva snaga mojih godina. Ti si otišao. Otac i Đurđa su legli a ja sam ostala da zaprećem vatru i zapalim kandilo pred ikonom, što se bilo ugasnulo…

DAMJAN: One večeri se ugasnulo kandilo?

MARA: Prvi put poslije smrti materine. Ugaslo se upravo u mojoj ruci. Prestrašila sam se i počela da se molim. Na jednom je on zakucao na vrata…

DAMJAN: Tko?

MARA: Krstan. Htio je da mu otvorim. Čuo je da sam sama. Iz početka nisam htjela otvoriti i htjela sam da zovnem oca, al on reče, da mi ima reći par besjeda. Sjeli smo kraj ognjišta. Pripovijedio mi je, da je još one večeri dok je bio s ocem na samu, tražio da me dade njemu za ženu.

DAMJAN: Tebe? Od oca? Otac mi nije o tom ništa rekao.

MARA: Čemu da ti i govori? Odbio ga je i onako. Al dok je on meni sve to pripovijedao, umetao je neke čudne riječi o volenju, smotao moju volju, pomutio moju svijest, uzeo me, uhvatio mi prsi zubima, ponio me u onu izbu gore, i bacio me o zemlju. Bacio me svom snagom: kao lupež kovčeg kad ga hoće silom da otvori. I nisam se ni makla. Gdje sam pala tu sam i ostala. A onda sam bila njegova!

DAMJAN se lako gane, pokrije rukom lice.

MARA: Kad sam došla k sebi, skočila sam, uzela njegovu kuburu i htjela mu je sasuti u glavu. Al moja je snaga bila u onaj čas kao u mušice. On mi savije obe ruke, odbaci kuburu, sjede me na svoje krilo i poče da me miri i miluje, da me preklinje. I reče: kako sam ja sada njegova, kako bi on odmah u taj mah sa mnom pobjegao, al boji se, da nas ne ulove gadovi, što su ga natjerali u našu kuću; kako će on doći po me čim bude mogao, odreći se hajdučije i postati čovjekom. Nek samo gledam svake večeri pod svoje uzglavlje i kad nađem pod njim jabuku, u kojoj je usječen dukat, nek odmah odletim do mlinica: tamo će me on čekati. I malo po malo uživljavala sam se u to njegovo pričanje i predavala mu se posvema. Sve je iz mene nestalo što je do tada sačinjalo moj život. Nit sam mislila na oca, koji je u taj mah mirno spavao, ni na te, koji si onda, kroz noć i pustoš, jašio prema manastiru. Sve se preobratilo u meni. Tako lako i jednostavno. Kao da prevrneš ruku. Evo ovako. Gesta. Polegla sam svoju glavu na njegovo krilo, i milovala njegovo navorasto, opaljeno lice i turala svoje prste u njegove vruće usne. Voljela sam ga. I bila sam sretna, da je sve to tako!

Pauza.

DAMJAN nakon nekoliko trenutaka: Kako je teško slušati sve to!

MARA: Znam, Damjane! Znam, da ti se cijepa srce kao da je od škriljevca. Ali ne ću da ti sakrijem ništa. Hoću da sam pred tobom kao dijete pred božjim licem kad ga utapaju u krstionicu… I nisi samo ti na mojoj duši!

DAMJAN: Šta si još učinila?

MARA: Dok sam tako ležala na njegovim koljenima, otvore se vrata i uđe Đurđa. Kriknula je od straha ili užasa, ne znam, i stala da zove oca. – Drži je! Ustavi je – doviknem ja njemu, koji je već stajao na nogama. On poleti za njom, uhvati je, donese je u onu komoru – al ona je počela da lomata rukama oko sebe i da viče kao mahnita. Čudim se, da otac nije čuo njezina kričanja. – Začepi joj usta! Začepi joj usta! – govorila sam. A Krstan uze šudar i strpa joj ga u zube. Onda ju zaveže konopcem, podiže vratašca nad otvorom, gdje su basamaci i turi je unutra.

DAMJAN: Strahota!

MARA: Jest. Strahota. Al što se je tu moglo učiniti? Tada se je spremio na bijeg. Ja sam najprije sašla u baštu da vidim, da li ne vreba tkogod, a kad nisam vidjela nikoga, onda je i on sašao, zagrlio me i rekao: – Idi, djevojko, kad bilo da bilo doć ću po te! – Ostala sam još dugo na onim niskim vratima, gledala kako se vere kroz džbunove i grmež dok se nije izgubio. Sve moje misli išle su za njim. Nisam ni marila da se moja koljena lome od umora, ni osjetila otvorene rane ljubavi koje su me oštro bolile. Zaboravila sam i ono jadno stvorenje gore, zavezano i onijemljeno. Tek iza dugog vremena razaberem njezino teško stenjanje. Poletim zaprepaštena, razvežem jadnicu, istrgnem joj maramu iz usta i pomognem joj da siđe u sobu. Preklinjala sam je, da muči, da ništa nikom ne govori, da ne izda svoje Mare, a ona je slušala, slušala i na jednom počela da pjeva, da bunca, da tepa… I kako onda tako i sada…

DAMJAN: A šta si rekla ocu?

MARA: Probudila sam ga i rekla da je sestri zlo. Onda smo oboje oko nje i uza nju i ostali tako do zore, dok nismo klonuli i zaspali, jedno uz drugo, kao tri ugasnuta kandila…

DAMJAN: A njega nisi više vidila?

MARA: Nisam. Čekala sam ga, da me odvede. Dan na dan u bolesnoj nestrpljivosti. Svake večeri podizala sam svoje uzglavlje i tražila jabuku sa usječenim dukatom. Al od njega ni traga. Propitkivala se tu i tamo – ali ništa. Već sam bila i očajala. Približavao se je ovaj dan, a nisam znala kako da mu se otmem. – Otac! otac! – to je bila najstrašnija briga. Šta će reći on, ako mu rečem zašto ne mogu biti tvoja! I molila sam ga da me pusti u kaluđerice… Al on je zaplakao kao godina. Nikad ga nisam vidjela u suzama! I govorio: – A mene ostavljaš sa ovom jadnom luđakinjom i puštaš me da umrem gledajući u njezine mrtve oči! – Onda sam odlučila, ako on ne dođe, poći za te i, prije nego legnem s tobom u ovu postelju, sve ti reći i otkriti… A što je bilo danas to si vidio i sam. U posljednji čas on je došao i htjela sam k njemu: jer ja sam njegova, Damjane, njegova sam ko što tvoja nisam!…

Pauza.

Sad znaš sve, sad čini od mene šta te volja! Pogazi me – popljuj me – jer ja znam, da nisam dostojna ni da brišem prašinu sa tvoje obuće… Ona se baci preda nj i pokrije njegove noge svojim licem.

DAMJAN ju gleda mirnim i preobraženim pogledom: Ustani, ženo!

MARA: Pusti me, pusti me ovdje u najgorem poniženju pred tobom! Nek puzem kao gadljiv crv oko tvojih nogu… malena i pogažena ko što nije bila žena na svijetu…

DAMJAN strožim glasom: Digni se, kad ti velim!

MARA u prvi čas dirnuta tvrdoćom njegove zapovijedi, onda pruži ruke prama njemu: Ne mogu… nemam snage…

DAMJAN kao da hoće da je primi za ruku, al se odmah ustegne i pogleda je onako skupljenu na tlima: Šta si učinila od sebe!

MARA: Šta je meni do mene… al ti… ti…

DAMJAN: Jest – i ja! Nikad nisam na se mislio do ovoga časa; al evo sada: čini mi se da stojim pred svojom oskvrnutom crkvom! S tobom prestaje sve što mi je morala dati zemlja. Ono šta bi pretvorilo moj život u radostan mir, šta bi mi darovalo vedru znatiželju. Jer ti si morala biti moja prva i najveća žrtva Bogu. Zlatni sud u kojemu bi njemu prikazao svoju ljubav. Kadionik iz kojeg bi se dizali sretni oblaci moje zahvalnosti… Putir moga života…

MARA pođe na koljenima prama njemu i pruži ruke: Oprosti… oprosti…

DAMJAN: Šta ću da mu pružim sutra u prvoj svojoj službi? Zar da mu donesem na dlanovima tvoje srce od koga će on otkrenuti sveti obraz? Kako da mu rečem: – Evo, ovo je srce tvoje: blagoslovi ga? – Kako da mu kažem: – Gledaj, evo žene… Posveti je, učini je majkom! –

MARA digne se: Istjeraj me, baci me na testu… baci me na testu…

DAMJAN: Kakav bih ja bio čovjek i sluga božji da to učinim i da te predam sramoti? Strašno jest: što dolaziš pod ovaj krov neposvećena i nepriznata. Strašno jest: što moraš ostati ovdje kao varljiva sreća i lažni blagoslov…

MARA: Ne, ne, Damjane…

DAMJAN hladno, odlučno: Jer mi smo samo pred svijetom jedno: pred Bogom nismo. Blaže: Al ako se i ne će naši životi sliti u jedan udesni žljeb, to isto ostani pod mojim krovom: budi pomagač, budi oslon mojoj materi i domaćica ovoj kući. Ja ne nosim u sebi žalbe na te.

MARA: Ti i jesi dobar, Damjane – al ja ne zaslužujem svega toga… ja ne znam, šta ću ako sutra bude drukčije…

DAMJAN: Kako to?

MARA: Ako on dođe?

DAMJAN: Bog ravna naše staze. Poći ćeš dakle i ti po onoj, koju on prostre pred tobom… Krstan je za sada u rukama zakona…

MARA iznenada, snažno: Izbavi ga… Izbavi ga…

DAMJAN pogleda ju za tren, a onda uvjereno: I to ću pokušati, jer bih to za svakoga učinio. Al bojim se…

MARA: Izbavi ga… ti to možeš! Služit ću ti kao ropkinja, dvorit ću te kao kmetica, cjelivat ću zemlju po kojoj hodiš, bit ću otirač tvojih nogu, tvoje posljednje pašče! Spasi ga…

DAMJAN gleda ju dugo, onda: Kako ga golemo voliš!

REDUŠA uđe: Damjane, poslali su po te sa suda. Da dođeš odmah.

DAMJAN: Pošto?

REDUŠA: Da dadeš svetu popudbinu onom razbojniku. Vješat će ga.

MARA krikne i nasrne na nj: Damjane… Ne daj ga!

DAMJAN Reduši, koja zatim ode: Eto me odmah…

MARA: Izbavi ga… Damjane… Izbavi ga…

DAMJAN: Umiri se. Izbavit ću ga: ili od njegovih krvnika il od božje srdžbe… Odlazi.

MARA zavapi: Krstane! Krstane! I sruši se na postelju.

Pauza.

Pomalo ulazi ĐURĐA, gleda naokolo plaho i nesigurno, pjevucka potiho u sebi onu svoju melodiju od prije, onda opazi Maru prebačenu preko uzglavlja, približi se, klekne do nje na zemlju i nijemo položi svoju glavu na njezino krilo.

MARA se ispravi, vidi je, razmekša se i stavi ruku na njezinu glavu: Đurđa!

ĐURĐA još uvijek u istoj pozi: Čuješ, Maro… je li istina da sam ja mrtva?

MARA malko oklijeva, pomiluje je grčevitom toplinom i onda reče: Jest, dušo. Mrtve smo i ti i ja. Samo nas još treba ukopati.

(Zavjesa pada polagano.)

Treći čas

Pozornica kao u II. času. Nema više ogledala, jednako je nestalo i ružmarina. Kroz pendžere, što gledaju napolje, vidi se proljetni pejsaž: drveće se zeleni u svježoj proljetnoj napravi. Kroz pendžere, što gledaju u Damjanovu sobu, vidi se štionik sa dvjema otvorenim velikim knjigama. Na stoliću kraj kreveta vrč sa vodom. Ostalo je sve kao i prije.

Kad se digne zavjesa, svanjiva dan i njegovo rumeno svijetlo pomalo napunja širine horizonta i provaljuje u obe, skoro mračne, sobe. Tijekom radnje razdanit će se potpuno i izaći će sunce, rasipljući se kroz otvorene pendžere u sobu.

Pozornica je za čas prazna. Onda nakon pauze čuje se buka i žamor. To se približuju BOLESNICI, koji dolaze k Damjanu, da ih izliječi. Najprije uđe jedan HROMI, na dvjema šljakama, sjedne se na prvi ćošak škrinje pred posteljom, uz koju prisloni šljake. Za njim navale ostali. Ima među njima slijepih, kljastih, uzetih, jektičavih, padavičavih, bjesomučnih, šenutih -: žena i muškaraca u raznoj dobi, a i po koje dijete. To je upravo groteskno-makabristička grupa. Iznakaženi od bolesti i sakatosti, izderani, nečisti, prosti tipovi sa nezatomljenim instinktima i egoističkim brutalitetom, koji je zajednički svim prezrenima i odbačenima. Mnogi trpe od svojih boli. Neki se previjaju od muke. Kad hodaju: idu ili uspravno uz pomoć šljaka i gigalja ili pognuto uz pomoć štapa, ili čučnuto uz pomoć lopatica a jedan čak i četveronoške kao opica. Poredaju se kojekuda po sobi i sjednu na zemlju, na škrinje, na klupe: jedni protegnuti, drugi zgrčeni, neki opet ukočeni, a neki u prkosnom i izazovnom stavu. Pogdjekoji reži kao pseto na svog susjeda, mnogi se gica i nemiran je u gestama, razgovorljiv. Poneki od njih vadi iz svoje torbe kruha i jede. Njihov je ulaz vrlo bučan, a nastupaju kao da dolaze po neko svoje pravo, a ne po neočekivanu i čudotvornu milost. Razgovor koji sada slijedi nije nego niz upadica, ispremiješan smijehom i ruganjem, lupanjem štapova, udaranjem dlanova, po kojim vriskom ili zviždukom.

HROMI neobičnom hitrinom ulazi i sjedne: Danas je na meni red. Ja sam danas prvi. Da! Godinu dana već prosjačim za ove traljave noge. Vjeruješ li ti, da on to može?

UZETI uđe za njim i sjede na zemlju kraj njega: Vjerujem. On je tolike izliječio.

KLJASTI: On je svetac!

HROMI: Hm! Svetac! Mani, dragi moj! Da je on svetac ozdravio bi on sve nas u jedan mah!

UZETI: Ako i nije svetac, al ono zna da čara. Ti si samo nestrpljiv i ne vjeruješ!

HROMI: Vjerovat ću, kad stanem na zdrave noge! Jednom Jektičavom, koji se je šćućurio uza nj: Odlazi otale, kašljavi gade! Baš nisi imao drugog mjesta neg uza me! Uzme šljaku i goni ga.

JEKTIČAVI: Šta režiš kao kurjak! Sjest ću gdje mi je ugodnije!

HROMI mahne šljakom: Odlazi, kad ti velim! Pljucaš tu tvoju jektikavu balu oko sebe i gadiš mi se!

JEKTIČAVI: Radije gledaj ti na tvoje osušene panje; ne možeš ni da korakneš, a htio bi da je cio svijet tvoj.

HROMI uhvati ga za kose: Al za to su mi ruke zdrave!

JEKTIČAVI zakriči: Pomozite! Ubit će me! Zaguši se u kašljanju, dok neki priskočiše da ih razdijele, govoreći: – Na stranu! – Prestanite.

HROMI gleda nasladom kako se Jektičavi davi u kašlju: Zagušio se da bog da!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Je li on kojeg slijepca od poroda izliječio?

PADAVIČAR koji ju drži neprestano ispod ruke: Jest. Zar ti to ne znaš? Stefanova Simeuna bila je kô i ti, a on joj je samo pogladio veđe i progledala je…

SLIJEPA MLADA ŽENA: Progledala, veliš? Oh, Bože, hvala ti!

HROMI: Vjeruješ li u to?

PADAVIČAR: Pa zašto dolaziš amo, čandrljivče?

HROMI: Da gledam tebe kako padaš i sliniš kao spuž!

PADAVIČAR Slijepoj ženi: Jesi li ti prvi put ovdje?

SLIJEPA MLADA ŽENA: Jesam, prvi put.

PADAVIČAR: A otkle si ti!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Sa Uništa.

HROMI: Aha! Tamo gdje se kote lupeži!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Tko je onaj poganin što tako govori?

PADAVIČAR: Nakaza jedna, curo! Huli Boga i hoće milost od Boga!

HROMI: Mogla si izabrati boljeg đuvegliju, djevojko, od tog drljavca!

MNOGI BOLESNICI: Muči, bezdušniče! Prestani! Bog će te još gore pedepsati! Mir!

HROMI: Svi ste vi kukavice! Puzavci! Gmilite pred tim vašim Bogom kao crvi, a on vas je iznakazio, izgrdio, iznakaradio, osmradio, ogadio… Ali ja, ja se ne dam! Ja ga ne molim… ja tražim od njega da učini od mene čovjeka kao i od drugih. To je moje pravo! Stoji napisano da nas je on stvorio na svoju sliku i priliku! Mora da je lijep taj stvoritelj, čija sam ja slika i prilika!

BOLESNICI većim dijelom uzbuđeni radi ovog hulenja, dok drugi ostaju apatični i ne haju ni za što: Šta se kopuniš? Onijemio da bog da! Začepi mu ona pogana usta! Prestani! Sotona je u njemu!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Oholica je on velika! Prkosnik!

PADAVIČAR: Pusti ga! Taki je on uvijek!

MALO DJEVOJČE u ćošku kraj postelje, uz mater, koja drži u naručju drugo bolesno dijete: Mamo, kad će doći svetac?

MATI: Doć će, zlato, doć će!

DJEVOJČE: Ja se bojim onoga čovjeka…

MATI: Ne može on ništa, janje! Samo laje…

SULUDA DJEVOJKA smije se glasno u općem žamoru: Stojane! Stojane!

HROMI: I ta je već dodijala sa svojim Stojanom. Ako joj on i vrati pamet, ne će Stojana!

JEKTIČAVA ŽENA: Ja sam se za svojim osušila, pa mi ni to nije pomoglo!

HROMI porugom Jektičavoj ženi: Soli na rep, slatko šećerče! Smijeh i buka.

BJESOMUČNIK lijep mladić, u ekstazi: Bijela žena oslobodit će me moga pakla. Primit će me za ruku i povesti u crkvu. Kleknut ćemo pred svaku ikonu, a ja ću poljubiti mjesto, gdje su klečala njezina bijela koljena. Izvadit će ona pakao iz mene, i ući sama u moje srce…

HROMI jednom bolesniku što stoji pokraj Bjesomučnika: Panta, zvrcni ga malo štapom po glavi!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Tko je onaj što govori o bijeloj ženi?

PADAVIČAR: Jovo, iz Koljana, bjesomučnik! Sedamdeset i sedam bijesova je u njemu. Bože sačuvaj, kad stanu da ga muče!

SLIJEPA MLADA ŽENA: Tako je ugodan njegov glas, kao jutrnje zvono.

KLJASTI: Sve su žene jednake: gle, slijepa je, pa ipak čuje da je Jovo lijep momak!

HROMI: Okladio bih se da vidi!

PADAVIČAR: Tako ti Boga vidio!

JEKTIČAVA ŽENA plače: Umrijet ću! Umrijet ću!

DRUGI UZETI kraj nje: Ne kamči, ženo! Svima nama je teško! Šta bi bilo da svi zaurličemo?

HROMI: Pjevaj! Radije pjevaj! Gle, kako ja pjevam! Obriše rukavom brkove, nakon što je gucnuo iz male drvene ploske, i zapjeva:

A ja starac – hromi jarac,
kudecat ću uz ulicu
ter ću ugrist ružičicu…

Nagne se da poljubi Suludu ženu, što je sjela pred njim. Mnogi prasnu u smijeh. Neki ga ušutkuju. Suluda žena skoči uhvati ga za uha i drma mahnito njegovom glavom. Jedva je otrgoše od njega. Žamor. Buka. Čuju se riječi: – Rastavite ih! – Životinja bagava! – Mir! – U tom općem metežu ulazi jedan ODRPANAC, hrom na jednu nogu, i dođe do kreveta, sjede do uzglavlja i uvlači oprezno ruku poda nj.

PADAVIČAR: Diži se s te postelje, hrzuse!

ODRPANAC: Moram i ja negdje sjesti!

NEKI BOLESNICI: Al ne tu! Na zemlju! Na zemlju!

ODRPANAC: Ta nisam gubav!

KLJASTI priđe k njemu: Čuješ ti! To je njezina postelja! Niko od nas nije se usudio da se je ikad i dotakne. Silazi!

ODRPANAC: Pa evo, silazim, kad je tako!

FRANCAVA ŽENA ulazi, odjeta nekom koketerijom, al već u potpunoj propalosti: Je li ovdje liječi čudotvorac?

HROMI podrugljivo: Jest, jest, janješce! Upravo je pitao za te! Tri će čuda da na tebi učini!

Smijeh.

PADAVIČAR: Šta će ona ovdje?

FRANCAVA ŽENA: Mene boli moja bolest kô i tebe tvoja!

JEKTIČAVA ŽENA: Zašto je puštaju ovamo? Ta ona se živa raspada!

FRANCAVA ŽENA Jektičavoj ženi: Da je tebi moje meso, suvotinjo! Sjedne uz jednu bolesnicu i upita je: Je li mu se štogod plaća, kad izliječi?

BOLESNICA ne odgovori nego se digne i sjedne na drugo mjesto.

KLJASTI: Misliš da svak traži pare za milost, kô i ti!

FRANCAVA ŽENA: Dosta si se badava naužio moje milosti, zaboravljivi muktedžijo!

HROMI: Reci mi po duši, koliko te je angira preskočilo?

FRANCAVA ŽENA: Koliko ih je god htjelo… samo šepavi nisu mogli!

Smijeh.

PADAVIČAR: Idi napolje, bestidnice, ovo je sveto mjesto.

KLJASTI: Nosi se, na testu, odakle si i došla.

UZETI: U jarugu! U jarugu!

FRANCAVA ŽENA skoči drska, izazivna, bijesna: Muški gadež! Sad me gonite! Sad me tjerate! A jučer ste puzali preda mnom. Da, puzali i moljakali da vam dadem malo sebe, malo žene, jer nijedna vas nije htjela! Uza me ste pružali vaše mrtve noge i osušene ruke! Padavičaru: Na moje sam krilo polagala tvoju padavičavu glavu i vlastitom košuljom brisala pot sa tvog čela. Svima: Ja sam jedina koja vam na svijetu dobra učinih! Ja sam jedina koja sam vam pružila suzu sreće… I sad me gonite! Sad kad se raspadam! Kad ste me razlomili i rastrovali…

UZETI: U jarugu! U jarugu!

HROMI uzme šljake, digne se i prileti k njoj: Angirušo! Izdiri! Napolje!

KLJASTI i još neki muškarci navale na nju: Nosi se! Napolje! Udri je!

FRANCAVA ŽENA suprostavi se svima: Ne bojim se ja vas! Da vas je još toliko! I da ste svi zdravi, a ne tako jadni i kukavni! Vi, izmet ljudski!

Velika buka i metež. U taj čas pojavi se na vratima u dnu MARA. Ona je sva u bjelini, u nekakvoj haljini, poput kaluđerice, sa velikim krstom što joj visi o vratu, sa bijelim šudarom oko glave, što joj omotaje čelo i kose. Transparentna i voštana bljedoća daje njezinom licu jedan transhumanirani izraz, kome ni sama smrt ne bi mogla nadodati ni jedne nove crte. Žive su samo oči, velike u modrim očnicama. Čim ona uđe nastade potpuna tišina, sve se obrati k njoj, neke žene ispruže ruku prema njoj, bolesnici, što su kraj nje, uzmu skut njezine haljine i prinesu ga k ustima.

MARA: Šta je s vama, božji ljudi? Šta vam učini ova žena?

FRANCAVA ŽENA: Gone me odavle! Klekne preda nju: Pomozi!

KLJASTI: Grješnica je!

UZETI: Valjala se po svakoj jaruzi!

HROMI: Raspada se od grijeha kao kablić od vrućine!

MARA pritisne njezinu glavu na svoje krilo: Kako ste malodušni! Pustite je! Nema grijeha koji se ne može okajati! Podnašajte se… Svakome je slobodno ući u ovu kuću… Pogladi je: Umiri se, ženo, i počekaj! Pođe do Slijepe žene. I ti si prvi put ovdje?

SLIJEPA MLADA ŽENA: Jesam.

MARA: Otkad si obnevidila? Pogladi je po licu.

SLIJEPA MLADA ŽENA: Ovakova sam se rodila. Uhvati Marinu ruku pa je poljubi.

MARA pođe dalje, i kako god prolazi bolesnici cjelivaju njezine skute. Dođe do Majke i uzme joj bolesno dijete iz naručja: Kako mu je?

MAJKA: Uvijek isto. Motaju ga grčevi kao da su zmije u njemu. Ozdravi ga, sveta ženo! Vrati mi ga!

U to se začuje čudno klepetanje na ulici, koje se sve to naglije približuje i poslije malo odjekne u kući.

HROMI: To je gubavčeva klepetaljka!

KLJASTI: Valjda ne dolazi amo!

HROMI: Ta ovdje se sliježe sve đubre od ovoga svijeta!

JEKTIČAVA ŽENA: Gubavac!

Pred vratima živo klepetanje.

NEKI BOLESNICI dignu se na noge: Bježmo! Gubavac!

GUBAVAC zakukuljen tako, da mu se ne vidi lice, klepećući klepetaljkom, koja mu visi o vratu, stane na vrata: Bog s vama, ljudi!

SVI BOLESNICI se uskomešaju, dignu. Majka otrgne dijete iz naručaja Marinog, neki vele: – Bježmo! – Brzo! – i u kratki čas sve izađe napolje kroz desna vrata i ne ostade u sobi niko osim MARE i GUBAVCA.

GUBAVAC nakon što se zadnji od Bolesnika tiskaju na ulazu, za njima: Kako me se boje! Kao da su sve najkršniji momci i najljepše djevojke!

Pauza.

Za tim se okrene prama Mari koja ga uprepaštena motri, kao da hoće da sazna tko je taj nesretnik i šta hoće tu u ovaj čas, i reče: A ti? Ti ne bježiš?

MARA: Tko si božji i šta te amo nosi?

GUBAVAC spusti kukuljicu i pokaže iznakaženo lice: Ne poznaš me? – Pogledaj dobro!

MARA: Sponar!

GUBAVAC: Da, Vaso sponar, ogubavljeno živinče! Je li ti pravo, što me vidiš ovakova?

MARA: Bog s tobom, Vaso, zašto bi meni bilo pravo što si taki!

VASO: Pa kome će, ako ne će tebi! Ja sam tebi krvav ispod kože! Ja sam tebe ujeo za srce! Uvrebao sam onda Krstana – –

MARA mahnu rukom, nehajno: Gdje je to, Vaso! Doduše, nisi bio dobar, ali Bog te je pokarao, pa šta bih ja njegovoj srdžbi nadodavala svoju nemoćnu ljutinu.

VASO: Pravo govoriš: pokarao me je i nije mogao gore. Ogubavio me kao najsmradniju kozu… Od onog časa otkad se dotakoh onih prokletih dukata, što mi ih je na dlan izbrojio tvoj pokojni ćaća, Bog mu dao duši lako! od onog časa počeo je osip po meni i živ gnjijem na koži i pod kožom… Nisam imao dokad ni da ih se naužijem… Evo: još ih nosim u njedrima… i peku me više od moje gnjiloće…

MARA: Podijeli ih siromasima…

VASO: Pa htio sam. Davao sam ih i nudio – ali niko, ni onaj najgladniji ni onaj najušljiviji nije htio da ih primi iz moje ruke…

MARA: Pa zakopaj ih…

VASO: Šta ti ne veliš? Zlato se iz zemlje vadi, a ne baca natrag u zemlju, ženo! Grjehota za ono lijepo blago!

MARA: Još si uvijek gramzljiv, sponaru!…

VASO: Gramzljiv, da gramzljiv! A tko nije gramzljiv! A šta je bio onaj tvoj hajduk, koga si ti sakrivala od vješala?

MARA: On je platio svoje.

VASO: Platio… veliš. Da – platio! A znaš li ti uistinu šta je s njim bilo?

MARA: Objesili ga i bacili u ponor.

VASO smije se: Moram da se nasmijem i ako me od smijeha boli moj čiravi obraz! Objesili ga, veliš… i bacili u ponor… To se doduše misli… Ali ja znam više od toga…

MARA uzbuđena, oživi: Šta je? Govori! Približuje mu se.

VASO: Čuješ, ženo! Nas se dvoje znamo dobro i ne treba da se sakrivamo i nadmudrivamo. Ti gineš, a ja se raspadam. Mene rastoči bolest na tijelu, a tebe rane na duši.

MARA: Šta ti znaš za moje rane?

VASO: Ženo, rekoh ti – ne prikrivaj se. Pomozimo jedno drugom.

MARA: Govori, šta hoćeš od mene…

VASO: Zdravlje. Život.

MARA: Dat ću ti ja moj život, koliko ga još imam, samo reci šta je s njim?

VASO: Ne treba meni tvoj život. Ja hoću svoj.

MARA: Ne muči me, Vaso… Ja sam i onako iznemogla i istrudnjela… Sjede i proteže ruke prama njemu: Govori…

VASO: Nagovori Damjana nek skine gubu sa mene –

MARA: Al kako će Damjan Boga nagovorit?…

VASO: On može šta hoće… On je svetitelj, on je čudotvorac –

MARA: Da može šta hoće, izliječio bi mene.

VASO: Mogao bi i tebe, al ne će.

MARA: Idi, Vaso, bolan, zašto on ne bi mene ozdravio?

VASO: Zašto? Tko bi to znao? Čudna su ti ta svetiteljska posla! Svakako: obećaj ti meni, da ćeš ga nagovorit da me očisti.

MARA: Obećajem ti.

VASO: Tako ti očevih kostiju!

MARA oklijevajući: Tako mi očevih kostiju.

VASO sa živim očima, tajinstveno: Krstan je živ!

MARA skoči do gubavca i uhvati ga za glavu: Šta? Živ? Gdje je, reci, govori…

VASO otrgne se od nje: Ne diraj me, ženo! Ogubavit ćeš se!

MARA: Živ je, veliš! O blagoslovljena tvoja usta! Stoput blagoslovljena!

VASO turi je na stranu i pobjegne na protivnu stranu: Ne približuj mi se i slušaj.

MARA: Gdje je? Gdje je?

VASO: Vidio sam ga. Jutros je prošao kraj moje ograde. Na konju. Zdrav i visok. Preskočio sam ogradu, pošao iz daleka za njim, da vidim kud će. Ustavio se je kraj mlinica, sastao se tu sa nekim hromcem, nešto mu dao i poslao ga u varoš. Znao sam odmah, da ga je poslao tebi. A ja onda smislih: idi za hromcem i kupi od žene zdravlje. Milo za drago! I banuh prije neg je mogao da s tobom progovori. Moja je klepetaljka rastjerala svu onu gamad, a s njom i bagavog glasonošu.

MARA: Je li moguće?

VASO: Sad znaš. I znaš, šta ti je činiti. Sutra pred zoru bit ću opet ovdje – nek Damjan stavi svoje ruke na moju glavu i digne gubu sa mene. Zbogom! Pođe prema izlazu.

MARA najprije utopljena u misli a onda naglo: Vaso – hoćeš li se vraćati uz mlinice?

VASO: Onuda je moj put.

MARA: Reci mu, nek dođe.

VASO: Ovamo?

MARA: Da, ovamo.

VASO: Eh, pa kako god ti hoćeš! Pođe. Nasmije se glasno i zlobno, zaklepa u klepetaljku i izgubi se. U daljini se čuje njegovo klepanje, koje malo po malo utihne.

MARA sama, ostane za čas snebivena, onda priđe do uzglavlja, nadigne ga i vidi jabuku sa dukatom i uvjereno klikne: Živ je! Onda pođe oko postelje, držeći se je, slaba i iznemogla, i napokon klone na postelju, šapčući: Živ je! Poslije malo digne se uzbuđena i u zadnjoj snazi pođe k vratima i zovne: Seko – Milice – Seko, gdje ste?… Ovamo, brzo ovamo…

Ulaze dvije DJEVOJKE.

MARA: Hitro, hitro – uzmite češlje i ogledala, počešljajte me! Preobucite me! Skinite sa mene ovo pokajničko ruho – I nakitite me kao nevjestu… Hitro…

Djevojke otvaraju kovčege, izvade robu, češlje, ogledalo i oblače hitro Maru.

MARA dok ju oblače, govori: Seko, bila sam ti obećala ovo ruho kad se budeš udavala… al ne boj se, kupit ću ti novo…

SEKA: Samo da si ti živa i zdrava!

MILICA: A kud se ovo spremaš, lijepa naša?

MARA: Nikamo. Al kako da ga dočekam ovako blijeda i odjeta kao kaluđerica? Miči se, Seko!… Kako su ti prsti ukočeni: kô da su ti rujibe na njima.

MILICA: I vrijeme je bilo da se preobučeš!

SEKA: Ne će te, duše mi, prepoznati…

MARA: Obuj mi vezene đemelije…

MILICA: Sad sjedi, dušo… Tako ti se tresu koljena!

MARA: Od radosti… Sva ceptim od radosti… Sjede.

SEKA donosi đemelije i obuva joj noge.

MILICA: Reć će ti, da si tašta! Al ne slušaj ti njega! Bolja je tašta mladost, nego ružna! Razpliće joj kose i češlja je.

MARA: Brzo! Brzo! Da me ne zateče ovaku! Onda mi usadi u kose obe igle trepčanice… Seko, pogledaj kroz pendžer, da l’ ide tkogod k nama?

SEKA na pendžeru: Ne ide niko. Sva je cesta prazna do crkve.

MILICA: Znaš li, dušo, da te neko golemo voli?

MARA: Mene?

MILICA: Da, da, tebe. Onaj mladi bjesomučnik ili mjesečnjak šta li je, šta ovdje zalazi sa drugim nemoćnima.

SEKA: Gleda u te neprestano kao da te hoće upiti očima… Nekidan je cjelivao kamen na kome si sjedila pred kućom.

MARA: Jadan je on i bezumnik! Šta on zna šta je volenje!

MILICA: Možda ne zna, ali zacijelo osjeća.

MARA: Jesi li već gotova? Seko, pridrži mi ogledalo…

SEKA priskoči, pridrži ogledalo: Evo –

MARA pogleda se, a onda se otkrene: Šta sam blijeda! Uzmi grumičak rumenila, pa mi pređi dvaput preko obraza…

SEKA donese rumenilo, a Milica, koja je dovršila češljanje i usadila u kose Mari dvije splitske zlatne igle trepčanice, namaže joj rumenilom lice.

MILICA: Sad si rumena kao đul.

MARA: I preko usana…

MILICA: Evo, gore kao da ih je tko obasuo poljupcima… Sad može doći tko hoće –

MARA: Odvedite me k pendžeru na sunce i izađite…

Djevojke je odvedu k pendžeru, pospreme stvari i odu. Ona stoji i gleda napolje u žudnom očekivanju. Na jednom kao da je nekoga opazila, neugodno dirnuta, sjede na blazi kovčeg i mirno čeka.

DAMJAN poslije malo vremena uđe vrlo uzbuđen i vedar, u prvi mah ne opazi da se je Mara preobukla: Maro! Čudo se dogodilo! Naša Đurđa… Opazi promjenu na Mari: A šta to znači? Šta si se obukla tako svečano?

MARA izvan sebe: Živ je! Uskrsnuo je!

DAMJAN: Tko?

MARA: Pogledaj pod moje uzglavlje!

DAMJAN digne uzglavlje, vidi i uzme jabuku: Krstan!

MARA u paroksizmu: Da, on je tu! Živ živcat, Damjane! Iz groba je izašao rad mene! Od mrtvih je uskrsnuo da može doći po me! Prije nego umrem! Prije nego se rasplinem!

DAMJAN: Gdje je? Malko oklijevajući: Hoćeš – da pošljemo po nj?

MARA: Doć će, doć će još ovaj čas. Poručila sam mu da dođe! Kako bih ja mogla, ovako ispijena, da sađem do mlinica? Zato sam se i preobukla: da ga dočekam i primim kako bolje mogu… Kako će se začuditi kad me vidi ovaku!… Prezret će me… Stidjet će se mene…

DAMJAN: Umiri se… nemoj…

MARA: Damjane, ozdravi me! Ozdravi me! Još to posljednje učini za me! Budi dobar do skrajnjih granica dobrote: dobar kao tvoj Bog, kome služiš… Stavi mi ruke na glavu i izliječi me…

DAMJAN: To je u božjoj ruci…

MARA: Ne, ne… Možeš i ti, i ti – kolike si ti ozdravio i izliječio, izbavio i spasio! Pa zašto ne ćeš mene? Ovo moje istrošeno tijelo… Uhvati ga za ramena. Izliječi me – čuješ, ti to moraš da učiniš! Kraj tebe sam se živa ispila, uza te sam upala u se kao odbačena haljina, tebe služeći skinula se moja mladost sa mene…

DAMJAN: Služila si Bogu, Maro…

MARA: Šta ja znam kome sam služila! Sad je i onako sve jedno! On je tu! On je živ! Samo da ga vidim, pa onda nek me nestane… Klone.

Pauza.

DAMJAN: Šta se tako uzbuđuješ? Umiri se. Vidjet ćeš ga i govorit ćeš s njime.

MARA: A ti si znao da je živ!

DAMJAN: Jesam.

MARA: Otkada?

DAMJAN gleda u nju, polako: Od onog časa otkad sam ga izbavio od vješala i pomogao mu da pobjegne!

MARA pogleda ga dugo, iznenađena, preobražena: I ti si to učinio, Damjane? Ti si to učinio?

DAMJAN: Tebi za ljubav! Molila si me za to!

MARA ekstatično ga gleda, neizmjernom zahvalnošću: Ti si bolji od tvoga Boga…

Pauza.

A niko nije ništa vidio ni saznao?

DAMJAN: Niko. Osim tvoga oca i krvnika. Otac je podmitio krvnika, pa je objesio nekakvoga mrca na onaj krvnički hrast. On je isplatio sponaru ucjenu, koji je, opijen zlatom, zaboravio na svoju žrtvu…

MARA: Otac je podmitio…

DAMJAN: Meni za ljubav.

MARA: A on – Krstan?

DAMJAN: Morao nam je obećati, da ne će dati glasa o sebi, sve dok je tvoj otac živ. I održao je riječ. Oklijevajući: Ali ja sam znao da će doći… Čekao sam u strahu na taj čas… Zavirivao sam svake večeri pod tvoje uzglavlje i vrebao u licima onih bolesnika da li se on ne krije pod čijom nakaznom obrazinom…

MARA: A ja sam ga bila sahranila!…

DAMJAN: Molio sam Boga da okruti tvoje srce za nj, da zaboraviš da je ikad raskinuo tvoju put i uznemirio tvoja čula… Al sad je sve svršeno… Sad je on tu.

MARA se digne i pođe k vratima u dnu teškim koracima.

DAMJAN za njom: Kamo ćeš?

MARA se malko ustavi i reče neobičnom blagošću: Vratit ću se. Vratit ću se odmah. Ode.

DAMJAN ostane nepomičan na vratima kroz koja je ona izašla i gleda za njom.

Pauza.

HAJDUK upane kroz lijeva vrata u sobu: Je l’ iko božji ovdje? Vidi Damjana. Smijem li?

DAMJAN: Uđi slobodno, Krstane!

HAJDUK: Nisi mi se nadao – a?

DAMJAN: Prije šest mjeseci ukopasmo kapetana Nikolu, pa kako, da ti se ne nadam? Okasnio si.

HAJDUK: Jesam. Okasnio. Al nije ni čudo. Ondje, gdje sam ja bio otuda se ne dolazi amo u jedan dan – i tamo ne dopire hropot onih koji ovdje umiru. Al sad me evo – došao sam kao čovjek: čovjek među ljude.

DAMJAN: Kako? Ti?

HAJDUK: Jest: ja. Slobodan sam. Svoj sam. Nema više zakona nada mnom.

DAMJAN: Otkupio si se?

HAJDUK: I krvavo!

DAMJAN: E pa bilo sretno, Krstane!

HAJDUK: Da nije bilo tebe…

DAMJAN mahne rukom: Pusti to… Sjedi.

HAJDUK: Nije meni sada do sjedenja.

DAMJAN: A kome si služio? Gdje?

HAJDUK: Kome? Gdje? Dok ste se vi ovdje dodvoravali jednom gospodaru, koji vam je sve priznavao, dotle sam ja služio zulumčarima, krvopijama… Rob sam bio, rob i galijot na mletačkim lađama: onaj najcrnji i najkukavniji… Sa inovjercima i sužnjima iz Levante i Morije, što se mole krivim bogovima, govore divlje jezike a žderu živo i krvavo meso kao kurjaci…

DAMJAN prati zanimljivije njegovo pričanje: S njima si bio?

HAJDUK: Da, s njima zajedno po svim morima i krajevima svijeta. Nije bilo tako jadne, tako podle službe, koju mi nismo morali izvršiti. Mi smo povlačili teške sindžire sa sidrima, u oluji natezali jadra i užeta, a u bezvjetrici – danju i noću – veslali u vodama. Gnjurili smo do morskog dna za potopljenim blagom, nosili na klačinu kužne i gubave mrtvace, lovili guje da im cijedimo jed iz zuba… Svaki dan je netko od nas morao da posrče prvu kašiku hrane naših gospodara, jer su se bojali trovatelja među kuvarima. Koliko je mojih drugova tako crklo! Stotine i stotine puta prošla je smrt mimo moja usta! Al ja sam joj izmakao…

DAMJAN osjeća svu veličinu svoga suparnika, a istodobno i neku zabrinutost da to sve ne poremeti sklada što ga je on izgradio u Marinoj duši: Ti si uvijek imao srca, Krstane!

HAJDUK i ne pazi na ono što je rekao Damjanu: I da je samo to! Al gdje su nečovještva na koja su nas nagonili – a gdje su nepravde na koje su nas tjerali! Na pljačkanje osvojenih gradova, na potpaljivanje crkava i domova, na davljenje djece i ubijanje staraca, na otim djevojaka što su ih trebali naši siloviti gospodari…

DAMJAN: I ti? Ta nisi –

HAJDUK: I ja, i ja, kao i onaj crni Arapin uza me, što je uz to ciktao od veselja i čudio se mojim suzama –

DAMJAN: A onda si pobjegao.

HAJDUK: Nije tu bilo bjeganja. Bez dviju ovakovih crnih godina nema otkupljenja! Ali koliko ih dokrajči te dvije godine? Koga ne slomi napor ni duševni bol, toga ubije okrutnost i dželaštvo nadglednika i mornara. Jer vidiš – otkrije košulju i pokaže Damjanu izranjeno rame.

DAMJAN preneražen, zadivljen: Od česa je to?

HAJDUK: Šibe. Svaki uzdah, svaka suza, svaka blagost u službi donosile su jedno šibanje, pri kome bi se triput obredali svi moji drugovi. Šta veliš na ove masnice?

Pauza.

Dva čovjeka stoje jedan prama drugome: prvi kao pobjednik ovjenčan aureolom svoga mučeništva – drugi ograđen duhovnim superioritetom svoga uvjerenja. Borba je među njima u punom jeku. Hajdukovo pričanje nije prazno hvalisanje, nego opravdanje svoga stečenog prava na ženu, za koju misli da ga čeka u najvećoj žudnji, a pod Damjanovom hladnoćom dršće potajan strah pred pogibelji koja je u nastupu.

HAJDUK: Ne odgovaraš – a? Možda one tebe više bole nego mene!

DAMJAN: Ja te samo gledam, Krstane, i divim ti se. Ti si stradao kao kakav svetitelj!

HAJDUK: Nisam ja mislio ni na kakvo posvećenje!… Jesi li zaboravio na ono što smo onda, pod drvom i konopcem, raščistili i utanačili?

DAMJAN: Kako bih zaboravio!

HAJDUK: Vrijeme je isteklo: došao sam po nju.

DAMJAN: Vrijeme je isteklo: jest, Krstane! Tvoje pravo ostalo je nepromijenjeno – ali duša se ljudska mijenja u vremenu: ona se u vremenu jača…

HAJDUK: I slabi.

DAMJAN: Kako se uz koji plot nasloni.

HAJDUK: Razumijem te, sveti bogougodniče! Dobro te razumijem! Tvoj plot, uz koji si je gonio da se naslanja, jest: poniženje! I ukrućenje! Jer ja znam šta si ti od nje učinio: ponizio si je, tjerao da bude službenicom čankoliza i čorboloka. Pustio da joj otvrdne srce od smrada i pota njihova –

DAMJAN: Ljudska nesreća omekšava naše srce.

HAJDUK: Prodikuj ti, dragi moj, gdje hoćeš i kome hoćeš. Kad mi se prohtjedne slušati božje istine, doć ću ja k tebi u crkvu… Al sad je govor o drugome. I ovo je njezina ložnica!

DAMJAN: Jest. Ovdje ona spava i moli.

HAJDUK: Kako ovdje izgleda! Kao da se tu valjalo dvaest govedara!… Al sve ti je zaludu, sveče i čudotvorče! Doduše mnogo si čudo učinio, al jedno nisi mogao: da je odvrneš od mene. Još kad sazna za moje patnje i moje muke za nju! – Kad vidi moje izranjeno tijelo, i takne brazgotine na mojoj duši – Al usprkos svega: ona je moja, ona je još uvijek moja…

DAMJAN: Svak ima pravo na ono što je njegovo.

HAJDUK: Eto vidiš! I poslala je po me –

DAMJAN: Znam, Krstane…

HAJDUK: Ona će i poći sa mnom –

DAMJAN: Može –

HAJDUK: Hoće… hoće… Hoće… Hoće…

DAMJAN: Krstane, ne žesti se. Sad će ona doći amo, pa vi ispitajte vaše volje i izmjerite vaša srca! Odlazi.

HAJDUK ogleda se po sobi: vidi jednu zaostalu šljaku u jednom ćošku, zatim malo podalje odrpanu siromašku torbu, zaviri u nju prezirno, onda digne jedan zamusan šudarić – sve što je ostalo Bolesnicima kad su bježali pred gubavcem. Pođe prama pendžeru i, srdit, hoće da to baci napolje. Međutim, je ušla MARA, odjeta u prvašnje ruho kao kaluđerica, opazi što on namjerava da učini i ustavi njegovu ruku:

MARA: Šta činiš, Krstane?

HAJDUK: Maro! Baci one predmete na zemlju i raširi ruke: Maro!

MARA prigne se, pokupi sve sa zemlje: To je sirotinjsko, Krstane! A u torbi je hljeb. Odloži sve na jedan kovčeg.

HAJDUK kad to vidi, začudi se, spusti ruke i reče lakom porugom: Je li to od kakvoga sveca?

MARA: Ne rugaj se, Krstane! Na šljaku se je bol naslanjao, hljeb je suza nakvasila, a šudarić je sav mokar od pota.

HAJDUK: Poslala si po me i ovako me dočekuješ: u popljucanoj i opoganjenoj komori, gdje su se maloprije valjali dangubnjaci i traljavci…

MARA: U komori, gdje je kroz duge noći moja misao za tobom žalila i tvoju sliku milovala…

HAJDUK: Moju sliku? A jesi li je razaznavala od onog pustog klateža?

MARA gleda ga i snebiva se: Jesi li ti to, Krstane? Govore li to tvoja usta?

HAJDUK: Mislio sam da ćeš mi pasti oko vrata kad me ugledaš i da ćeš ciknuti od radosti kad me osjetiš uza se. A ti, eto, i ne pitaš gdje sam zaostao tako dugo i kako mi je bilo tamo.

MARA: Kad sam vidjela kako te gadi jedna uboga šljaka nisam htjela da te dirnem rukama, kojima sam malo prije pomilovala gubavca što mi reče da si živ! Jer ti ne znaš, Krstane, da sam ja već žalila za tobom kao za mrtvacem… Da sam mislila da je tijelo tvoje davno već raznijeto od zvjerinja. I venula sam za tobom, ginula, odsukala se kao vuna pod preljinom rukom… A ti si bio živ… A ti se nisi javljao…

HAJDUK oklijeva: Znaš – nisam mogao… nisam smio. Na riječ sam otkupio život. Na riječ sam spasio svoje pravo na te. On reče, da me spasava, jer si ga ti preklinjala da me oslobodi. I oduze mi riječ da ti se ne javim dok je tvoj otac na životu. Poslije reče: – Dođi i ako ona hoće, povedi je kud ti drago! – A dotle te je odvratio od mene…

MARA: Nije, nije… Niko nije mene mogao odvratiti od tebe. Ja sam bila tvoja u smrti kô i u životu. Ja sam htjela i ostati tvoja. I morala sam da ubijem u sebi sva nestrpljiva čula i svu mladost, koja je slabila tugu za tobom u meni. Ti ne znaš za moj život od kako te nestalo. Proživjela sam sama, ovdje i na toj postelji, dane očaja i noći, beskonačne, što nemaju svanuća. On je stajao tamo preko, zadubljen u svete knjige, i govorio čudne govore s nepoznatim Bogom. Kad god je okrenuo koji list, koji bi zašuštao u noćnoj tišini, čekala sam uvijek da će doći k meni, taknuti moje čelo, uzeti moju glavu na svoje rame. Jer ja sam žestoko žeđala za jednom jedinom dobrom riječi, za najnedužnijim dodirom ruke. Al on je stajao gluh, kamenit… Moji uzdasi nisu ga trgali iz njegova sabranja kao ni udarac vjetra što je kucao na naš pendžer. A tebe sam vidjevala u snu: dolazio si i tužio se na me. Govorio si: – Nevjerna si mi! – Drugih puta živo sam osjetila tvoju ruku kako se uvlači pod moje uzglavlje, kao da polaže jabuku sa dukatom. Jedan put mi se pričinilo da je ispao dukat i zveknuo o tle. Probudila bi se i tražila tvoju ruku pod uzglavljem, a izvlačila svoju – praznu…

HAJDUK: Gdje sam ja bio!

MARA: U mojim snima živ – ali na javi mrtav. I što mi je onda preostalo? Bog je bio u kući. Bog je hodao kroz naše odaje i nosio utjehu i umirenje. Sve je boli liječio, sve suze utirao, sve žalosti blažio. Pa pomislih, kako bi bilo da i ja stupim preda nj. Jer nikom nije bilo tako teško kao meni! I počeh da živim za drugoga. Izađoh iz sebe kao para iz posude. Ugušila sam svoje žudnje kao čedomorka svoj porod. Obukla na se kočet, ležala na piljcima i klačardi, pokrivala se u sred zime mokrim biljcem. Iz početka je meso vrištalo, al onda se ukrotilo. Kao mahnit hat pod kandžijom!

HAJDUK: To je bezumlje!

MARA: To je bio očaj, Krstane. Nevolja! Al ja sam i po danu bila sama, valjalo je i dan utući. Valjalo i obdan zabaviti ovu živinu u meni. Pa jednog dana, kad je bila kiša i nevrijeme, pristupim na pendžer i vidim pred kućom čopor bolesnih i nemoćnih, gdje čekaju na nj, da ih ozdravi, da na njima čudo učini. I otvorim im svoju komoru: nek se zaklone ovdje i čekaju, a ja sam pristala oko njih, da ih tješim i pridižem, da brišem sa njih nečist i stružem svrab, da im olakotim čekanje na ozdravljenje. I tad sam osjetila, da mi je bolje…

HAJDUK: A tijelo je tvoje propadalo…

MARA: Šta je meni bilo do toga, Krstane! Duša, duša – tu je ležala tegoba! Duša pati jače od tijela! I u njoj mi je počelo bivati vedrije, zračnije… Katkad sam doduše ponovo gubila tlo pod nogama; klizala u nemir, odmicala u vrtlog neugušenih uzbuđenja i padala pred njim na koljena i vikala i vapila: – Ozdravi me! ozdravi me! – A nisam znala: želim li da me njegove ruke uhvate i stisnu u zagrljaj ili da me prime i povedu u crkvu, u naručaj istine…

HAJDUK: A on?

MARA: On je shvaćao šta je u meni. Dizao me anđeoskim rukama iz moje slaboće. Skidao sa mene okove strasti, kao paučinu sa greda. I postajala sam dobra. Čista. Onakova kakova sam morala biti onaj dan kad me je doveo sa vjenčanog oltara u ove odaje…

HAJDUK: A onda?…

MARA: Onda evo dođe i ovaj dan. Rekoše mi da si ti živ. Da si došao po me. U jedan tili čas sve se preobratilo u meni.

HAJDUK radostan: Maro!

MARA nastavlja: Iskopala sam sve zatrpane grobove u sebi i podigla na noge sve utrnule želje, probudila zaspale sne, uznemirila neizživljene žudnje.

HAJDUK sretan: Znao sam ja… znao sam ja…

MARA nastavlja: Pa sam se obukla i orumenila, opalila kose na suncu i razbistrila oči u jutrnjoj vedrini, da te dočekam kao nekada, da ti se dopadnem, da se ne postidiš svoje ljubavi.

HAJDUK klikće skoro: Al kako bih ja ikada…

MARA prekine ga: I onda sam rekla njemu: on je tu. Pa kako nisam imala snage da ti pođem u susret, on mi reče: – Zovni ga. – Ali: kad si već bio pred vratima…

HAJDUK: Govori… reci…

MARA: Onda sam vidjela… Opet zapne.

HAJDUK: Govori, šta si vidjela…

MARA: Ili mi se samo tako čini… ja ne znam…

HAJDUK: Šta ti se čini –

MARA: Da je sve to tako daleko… tako prošlo… zakopano…

HAJDUK: Al šta bi bilo prošlo? Šta je zakopano?…

MARA: Sve. I ja – i ti – i naša ljubav i naš život… Samo je njegova dobrota živa… samo je njegova krotkost neumorna…

HAJDUK: Bolesna si i rastrgana… Snađi se, Maro, ženo… Sad je sve opet kô i prije. Ja sam tu. Ja – Krstan. Uvijek onaj isti, onaj od one noći, nepromijenjen, tvoj –

MARA: Možebiti, Krstane. Ti si onaj isti. Ali ja? Zar sam ja mogla ostati ona ista? Izgorjela na unutarnjoj svojoj vatri. Razobličena na neutaživoj groznici. Pregladnjela od ljubavi…

HAJDUK: Sve će to tvoj Krstan uobličiti – sve će to on utažiti. Jer ljubav dolazi uvijek na vrijeme. I dok je jedna jedina kaplja krvi u tebi, ljubav će usuti u nju slatki nemir i novi podrhtaj.

MARA: Al u meni je krv svisnula – i ja nisam od ovoga svijeta.

HAJDUK: Moj je svijet i tvoj svijet. Dođi sa mnom! – Ozdravit ćeš, čim se makneš odavle. Dođi! Ponijet ću te na rukama, čedo moje bolesno, i oživjet ćeš kad legneš na pamučne dušeke i svilena uzglavlja. I niko mi te više ne će odnijeti…

MARA iznenada dirnuta, za čas se podaje slatkim glasovima što joj dočaravaju nekadanje časove ljubavi i sreće, kao u nekoj bolnoj, čeznutljivoj ekstazi: Kako lijepo zvuče ove riječi! Bože moj, otkada ih nisam čula! Skoro i ne vjerujem, da ih ljudska usta mogu izreći!

HAJDUK: Nema slatke riječi, koju nije duša moja tebi rekla kroz ove dvije godine! U najgorim časovima – u najjadnijim stradanjima: oslađivale su moj jezik… Topao – uza nju: I nisam ih zaboravio, Maro! Ni jedne – sve ću ti ih još jedamput reći… I dvostruko ću ti ih ponavljati… Hoće da ju obuhvati rukom. Opiti njima tebe i sebe…

MARA kad osjeti njegovu ruku oko svog tijela, sabere se i otme se polako: Nemoj, Krstane! Prošli su dani pijanstva…

HAJDUK gleda je začuđen: Zašto se odmičeš od mene? Ti si moja nevjesta!

MARA: Nisam ja ni od jednog čovjeka. Ja sam od nekoga, koji je nad nama svima.

HAJDUK jako: Ne poznam ja nikoga nadamnom. Rekoh ti u času našeg rastanka: – Moja si, jer ja ću te uzeti – ako ne ćeš, slomit ću te! – Sjećaš se?

MARA: Šta bi koristilo da se i sjećam! Ti mene više slomiti ne možeš. Nemaš šta. Ja sam bez tijela, Krstane. Ja sam sva jedna duša. Pođe.

HAJDUK stane preda nju: Ne, ne – Kuda ćeš… Primi je za ruku: Dođi! Moja si!…

MARA mirno ga pogleda, otrgne se blago od njega: Pusti me, Krstane – Onda zovne kroz vrata. Damjane! Damjane!

DAMJAN uđe i kao da pita očima.

MARA Damjanu, sa glasom punim dobrote: Reci ovom čovjeku, da mi on nije ništa više od drugih ljudi na ovome svijetu!

DAMJAN samo se okrene, bez izaziva, mirno, licem prema Hajduku. U njegovim se očima jedva primjećuje crta nesebičnog zadovoljstva.

HAJDUK u prvi mah ostane zapanjen, a onda pođe korak prema Mari kao da će raskinuti sa sebe košulju i kriknuti u jedan mah sve što je rad nje pretrpio. Al kad vidi da ona stoji ukočena i nijema probudi se u njemu njegov stari ponos, okrene se i, ne obazrijevši se, odlazi van.

MARA ostane dalje nepomična, a onda se bez ikakva glasa sruši sama u se kao kućica od karata.

DAMJAN je digne sa zemlje i polegne ju na postelju, gledajući u njeno bezživotno lice.

Pauza.

DAMJAN poslije nekoliko trenutaka: Maro… Maro…

MARA otvori oči: Damjane!

DAMJAN: Kako ti je?

MARA: Uzglavlje mi je prenisko.

DAMJAN pridigne ju, podvostruči uzglavlje i polegne ju opet: Je li ti ovako bolje?

MARA: Jest – bolje je. On spusti svoju ruku na njenu glavu. Kako je dobra tvoja ruka! Pritisni je jače!

Pauza.

Otkad se vjenčasmo, ovo je prvi put što me se dotičeš. Ja znam šta to znači?

DAMJAN: Šta?

MARA: Božja se ruka spušta na mene: oproštenje je tu.

DAMJAN: I očišćenje.

Pauza.

MARA: Usta su mi se osušila. Daj mi suzu vode.

DAMJAN uzme vrč, primi je za rame i pomaže joj da pije.

MARA nakon što je posrknula par gutljaja: Osjećam kroz odijelo toplinu tvoje ruke.

Pauza.

Šta si ono rekao, šta je s Đurđom?

DAMJAN spusti je natrag na uzglavlje: Došla je opet k sebi. Kao nekada. Kao da i nije bila bolesna.

MARA malo življe: Oh, slava ti Bože! Poruči joj, da dođe ovamo!

DAMJAN: Doć će. Rekla je, da će odmah doći.

MARA: Je li pitala za me?

DAMJAN: Najprije je upitala za oca. Nisam znao bi li joj u taj čas saopćio, da je davno u crnoj zemlji. A kad je navalila da ide kući, da ga vidi, onda nisam mogao da zatajim istine. Ostala je ukamenjena i mislio sam opet je obezumila. Al onda je obliše krupne suze, bez ijednog krika, bez ijednog jecaja. Najednom reče: – A je li Mara kod kuće? –

MARA: Nije znala ni da sam se udala?

DAMJAN: Nije. I skoro nije vjerovala, kad joj rekoh da su od toga prošle dvije godine. Zatim htjede da još nešto upita, al bile su tu mnoge žene iz komšiluka. I uhvatila me rukom oko vrata i prišapnu mi na uho… Prekine se: Al pustimo to…

MARA: Reci – reci –

DAMJAN: Prišapnu: A šta je s Hajdukom? – Nestalo ga – rekoh ja – i sad je sve zaboravljeno! – A ona me pogleda anđeoskim izrazom: – I oprošteno? – Odgovorih: – Jest, Đurđa, zaboravljeno i oprošteno. – I za čas se je razvedrila, razveselila i snašla se u životu, kao tiče u gnijezdu iz kog je bilo ispalo.

MARA: Sad sam potpuno mirna. Još samo jedno. Sutra u zoru doć će onaj gubavac amo. Obećaj mi, da ćeš staviti svoje ruke na nj?…

DAMJAN: Učinit ću sve šta ti hoćeš. –

MARA: Onda je svako breme skinuto sa mene. I tako mi je, kao da mi rastu krila… Ona se sakupi i uspravi u postelji: I letim… letim…

DAMJAN: Legni, legni – Maro…

MARA: Sve je čisto, modro oko mene… Visoko – široko… nigdje kraja… Digne se na koljena. Noga nema gdje da stane – ruka nema o što da se uhvati… Drži me, prihvati me… Damjane… padam… Ona klone, a on je dočeka na svoje ruke.

DAMJAN: Legni…

MARA: Ne, ne, Damjane. Drži me, drži me čvrsto! Nisam ti teška, je li? Ona je na njegovim rukama.

DAMJAN: Nisi, dušo.

MARA: Prozirna sam, lagaška sam, zračna sam. Ako pogledaš kroz moje srce, vidjet ćeš kroza nj kô kroz caklo. Pogledaj, Damjane! I reci šta je u njemu?

DAMJAN: Umiri se, ne govori…

MARA: Zar se bojiš da pogledaš? Ne boj se: možeš i ući u nj kao i u crkvu. Ne ćeš naći u njemu ništa nego: ljubav.

DAMJAN: Tko traži više!

MARA: Poljubi me, Damjane!

DAMJAN je poljubi: Maro!

MARA privine se uza nj: Zagrli me, drži me uza se. Ugrij me! Upij me!

DAMJAN drži je čvrsto rukama: Maro! Ženo!

MARA uza nj privinuta, u ekstazi: Tako mi je kao da sam u božjim rukama. Nezasitna sreće u koju sam uronila – neutažena blaženstvom što me obasiplje… Jesi li i ti sretan?

DAMJAN: I za te – i za se, dušo!

MARA: I ovo se ne može izdržati… Preslaba sam…

DAMJAN: Umiri se – počini…

MARA: Tko može sad da počine! Nestati hoću, Damjane. Nestati u tvojim rukama. Iščeznuti u tebi. Daj, učini da umrem od ljubavi. Utopi me u ljubavi. Uništi me u ljubavi.

DAMJAN je zagrli u dugom cjelovu.

MARA jedva čujno: Tako… I sad me više nema. Klone preko njegovih ruku.

DAMJAN je gleda za čas, pusti je polako na uzglavlje, zatvori joj oči i stane kraj kreveta, pa se prekrsti: V imja Oca i Sina i sjatago…

U to se začuje vedri i veseli poklik ĐURĐE iza kulisa.

ĐURĐA izvana: Maro!… Maro!… Pojavi se na prozoru Damjanove sobe i uhvati se rukama za rešetke: Maro! Vidiš, opet sam zdrava – opet mogu da mislim! I sve razumijem!

DAMJAN okrene se k Đurđi, stavi kažiprst na usta: Pst, mir Đurđa! Upravo je zaspala!

Pozornica se pomalo zamrači.

Večernja

Kad se pozornica opet rasvijetli vidi se ikonostas, kao na početku radnje.

Sumrak je, večernja je pri koncu. Crkveni je prostor rasvijetljen i pun svijeta, što stoji na nogama i sluša posljednje riječi DAMJANOVE propovijedi, koji govori, hladan, skoro okrutan, bez uzbuđenja. Tu su i svi BOLESNICI osim GUBAVCA. ĐURĐA je također tu: sluša ekstatična i nepomična, punim očima gledajući u svećenika. I DVA MOMČIĆA što drže kadionike u rukama, iz kojih se dižu široki kolutovi tamjanova dima. Odmah na početku čuje se vrlo tiho crkveno pjevanje; ono malo po malo jača i pri koncu svećenikove propovijedi prelazi u maestozni himnički fortissimo.

DAMJAN njegove se riječi čuju, kao i tiho pjevanje, još prije neg se rasvijetli pozornica: …

… i nisu čudesa samo od ovog svijeta, niti čovjek mora za života na sebi osjetiti čudotvorčevu ruku.

– Šta za to ako ti, hromče, silaziš u grob sa suvom nogom, a tebi, bjesomučniče, rastrgaju bijesovi na komade slabačko tijelo?

– Šta za to ako ti, slijepče, ne vidjevši sunca, ostavljaš drumove zemaljske, a ti, kržljavo dijete, iz materinjeg naručja prelaziš, bez iživljene mladosti, u naručaj dobre smrti?…

– Čudo vas čeka na onoj drugoj strani: gdje ćete zdravim nogama koracati po rudinama Gospodnjim, gdje nema bijesova ni napasnika, gdje je svijetlo jače od sunca, a mladost vječna i neprolazna…

– Ni pred kim od vas, koji god zaželite, ne će se zatvoriti vrata milosti. Ne će vas niko pitati otkle ste i šta ste, niti će mjeriti vaše duše na kantaru sudačke strogosti. Pogledat će samo u vaše srce, da vidi koliko je opraštalo, koliko se kajalo i koliko je ljubilo. A onda: tko je opraštao: oprostit će mu se! Tko se je kajao: priznat će mu se! A tko je ljubio: taj je božji čovjek…

Pjesma prelazi u fortissimo, a zavjesa polagano pada.

Perugia, august – septembar, 1924.

Vijenac, 1924