(Giovanniju Papiniju)
Zadnja zima što je ne zna
Zemlja, il je mašta plete?
Bol je jedan nemir bez dna,
U oluji tame lete.
Zna li zeman gdje je međa
Ovih snova od magline?
Bijeli labud duša žeđa
Krajevima od maine.
Beskraj tuge strepi sunca,
Aj, da može duša poći.
Krila, krila nemir bunca,
Vlaga ruke i san toči.
Zidom žene de la Pena
U sedefu od bjelina,
S njima nujan Grendorž od Tena
Sam i mrtav kraj kamina.
Mrak se vuče gluh, bez daha
Sve mi misli grozom huje;
Vrijeme jedna kula praha
U oblaku od oluje.
Ispod okna vode snijega
Miju kuće blatom mulja,
Orkan bluda maglom lijega,
Sva se rijeka bezdnom ljulja.
Čujem miris Palestine
Dah od kedra i oliva,
Stabla viju pomrčine,
Notr-Dam bez perspektiva.
K jugu! K jugu! Svi zvonici
Viju nebu stijeg Bizanta
Suncem plamte svi vidici
U mramoru od dijamanta.
Umiti se snom od palma
U hladini starih zdenca;
Srce vapi čežnjom psalma
Gdje na ravni sni Faenza.
Polja, njive, prah od drumâ
Blista srebrom mirna zraka;
Zemlja diše vlagom huma,
Starih kuća i oblaka.
Preko voda jata snena
Čudnih ptica kruže strana;
Cestom glasi kantilena
I nizovi od jablana.
Stabla bijela uz svete zide
Pasu kamen srebrom zvona;
Ovdje oči tamom vide
Apokalipse Babilona.
Ispod grana od oliva
Tu ću leći jednog dana
Sve usjeve mojih njiva
Brodolome Oceana.
Ah, i nikad, nikad više
Na taj put što jadom klija;
Slušat zemlju kako diše
Pjan od sunca i od zmija.
Vijenac, 1928.
Odgovori