I jedva jednom, oko osam sati uveče, na Silvestrovo, krenuše se iz one male kućice na kraju sela Jabukovca put spahinskog dvorca. Čiča Martin, umirovljeni baštovan starog vlastelinstva, čičica namršten, ćutljiv i kaplarski strog, bacio se u svoje izanđalo salonsko odijelo, a na Ljubici bijaše ispod ogromnog, sivog šala tanka bijela haljinica, koju joj je starkelja kupio tamo još o Brašančevu.
– A znaš li dobro čestitku za gospodina grofa?
– Znam! – odšaputa ona i stane nizati stihove koje je čiča za forintu kupio od Pekmezlijća, brice i pojete seoskoga.
. . . . . . . . . . .
Od nas ove želje primi,
Gospodine, Bog te živi!
svrši Ljubica čestitku da ni zapela nije.
– Dobro! – šanu čiča.
I ćutećki prolažahu širokom ulicom seoskom.
Putem po plotovima se i krovovima seoskim bjelasa, svjetluca i srebreni snijeg, kao da je, padajući odozgo, ponio mnogo, mnogo sićane alemove prašine s onih zvijezda. Noć podrhtava sumornim bljedilom mjeseca i modrušastim odbljeskom snijega. Tek tu se i tamo među zvijezdama, kao tamjan oko svjećica na svijećnjaku crkvenome, rastalasiva pokoji sjenast, mekan, rastegnut oblak. Kroz okanca seoskih kuća, a na bijeli, svjetlucavi put, padaju u piramidama rumenkasti pramovi svjetla, trepereći vazduhom kao najtanje rujne i žućkaste maglice.
Preko puta, pred seoskom sniskom krčmom, rastegnutom nekom straćarom, koja se sa desetak dimnjačića i još više prozorčića svjetluca i puši kao ogroman komad pripaljene gube, stala neka seoska lola pa zaburlikala tananim i promuklim glasom: – Turska majka plakala-a-a… Glas stade, gotovo puče kao u prepuklih gajdi. Kresnu žigica. Jedan, dva, tri li komada pijana rumena, brkata lica, i lula stade na mahove svjetlomrcati, kao da neko naizmjence škilji i otvara jedno rujno okašce…
Ljubica se zavije još jače u šal i stade podrhtavati, više od nekoga dosele neosjećanog, dalekog straha nego od zime. Čitala je – dakako kradom – o tim grofovima; prošle je godine danomice vidjela pokojnog vlastelina, grofa Alfreda, kada je s onim svojim modruljavim nosom odilazio apotekaru na konjak, ali kaki li je, Bože, taj novi spahija? A kako li će da čestita samotnica i ćutljivica! Kao iglice prođoše joj tijelom žmarci… Pa još gratulirati pred onolikim svijetom!
I sad joj se neka čudnovata riječ, Evelina, koju je onomadne sa nekog portretića pročitala, odnesavši pismo na poštu, i opet stala vrsti po glavi. Rasijano pogleda preko puta i uokolo: ali sa tamne općinske zgrade, s osvijetljene ljekarne, sa zvjezdolike jabučice na kuli crkvenoj jeca, cvili, dreči i jauče ta smiješna i čudnovata riječ pa joj kao dosadna muva ulijeće u uši i mozak, pa tamo pomamno titra, treperi, okreće se…
Dođoše do gvozdene ograde parka na kraju sela. Časak, i kroz sjenu i ledene rese na zanijemljenim granama ogromnih topola blisnuše i zijevnuše veliki prozori. Širokim, razjapljenim ulazom prođoše na čistinu spram zamka u barok-stilu, sa dvije kupole sa strane, a u srijedi sa povišenom fasadom u obliku piramide, onako kako je to na metalnim pozlaćenim onim starim satovima po kaminima.
Kamenite stepenice. Širok, svijetao, sagovima zastrt hodnik. Svlače ih dvije-tri li sluge.
– Ovdje si se rodila! – pokaže joj čiča jedna visoka bijela vrata, a nju nješto štrecnu u grudima. Malo te ne zaplaka sjetivši se pokojne majke, ključarice u tome punome dvoru, koja joj umrije davno, davno i za koju je načula da se jednog dana stala gristi u ruke… – Evelina, Evelina! – zazuji, zapraska i zagrmi Ljubici i opet u ušima.
*
Na poziv vlastelina, grofa ***, koji je jutros prvi put došao na naslijeđeno imanje svoje, iskupila se sva starija dječurlija u stanu upraviteljevu, u jednoj velikoj i toploj sobi sa svodovima. Ljubica nikoga od te djece ne poznavaše pošto je čiča Martin ne dovođaše u zamak. Sva se bila izgubila. Čisto joj laknu kada dođe u sobu Đuro, sin upraviteljev, koji je došao kući preko praznika iz gimnazije u P.
– Zdravo da si! – pruži joj, čim ju opazi, sav zapuren i sa pretjeranom ravnodušnošću ruku. – Donio sam ti novih knjiga. Znam kako ti je bez njih!
– Kada si otišao, davaše mi knjige nova telegrafistica, gospođica Milka. Oh, divnih li stvari!
Međutim se čiča Martin već pozdravio s upraviteljem i otišao u sobu za goste, a Ljubici odlanu kao vazda kad se osjeti dalje od njega. Odvoji se sa Đurom od ostalih i sjednu na divan kraj peći.
– Kakvu ti to čudnovatu kosu imaš, Ljubo?! – i Đuro joj prijeđe rukom preko bujne kovrčave kose.
Ona se nasmije i zadrži mu ruku.
– Daj da te poljubim, Ljubo! I tako se nismo ljudski pozdravili. A gle, na rukama i slijepim očima imaš modre žilice kao statue u našem parku!
– Kako ti to čudnovato govoriš… A šta je to kod mene, Đuro? Već od poslijepodne sve mi juri glavom neka čudnovata riječ… To je često kod mene. Prošle mi nedjelje sve šapuće u ušima: Karamba, Gitana, Gitana, Karamba.
– Ne znam! Kod mene toga nema nikada!
I Đuro ju plačljivo pogleda sjetivši se njezine poludjele majke.
Ostala već djeca u svojim svečanim haljinicama drijemaju po stolicama i sofama, a ono dvoje ćereta i ćereta. Đuro zapitkivaše, a ona odgovaraše cvrkućući kao poletarka koja je iz gnijezda prvi put lepršnula na najbližu granu.
*
I dođe ponoć.
Na dvorištu pukoše prangije.
Sva se ona pospana i usplahirena djeca iskupiše na prvom spratu, u »crvenom salonu«, sa svojim roditeljima, koji se za njihovim redom natuštiše savlađujući vinski izraz na licu. Ljubica, stojeći u sredini i sprijeda, držaše objema rukama svoju kitu kamelija. Klecaju joj koljena i podrhtava vascijelo tijelo od nepojmljivog uzbuđenja. Osvojilo ju osjećanje straha i slabosti, i što se više upinjaše da bude ravnodušna, to se više gubila. A ona riječ Evelina raspredala joj se u mozgu kao crn, dosadan pauk.
– Šta ti je, Ljubo? – priđe k njoj Đuro, ali ona ne ču ništa, zagledavši se rasijano u jedan ogroman pozlaćen okvir.
Uto zaškripe susjedna velika bijela vrata tiho i polako, a stariji, žagoreći, stanu bodriti djecu. I Ljubicu grunu neko u leđa, i ona ču čiča Martinov ispušeni glas:
– Evo gospodina grofa. Drž’ se i ne fali ti dukat! Ali ako zamucaš, teško…
Ljubici se učini da tone. Od same sebe osjećaše samo nagle udarce srca i stezanje u grlu…
Velika bijela vrata zinuše. Na pragu zastade visok mršajlija u redengotu, sa duguljastim plavožućkastim licem, ćelom, rumenkastim zolufima i u spirali zavrnutim brkovima. Sve zanijemi, a on se nasmiješi i stane se približavati lagano, odmjereno, namještajući jednako cviker na žacavim sivim očicama. Uz njega se prišio nekakav debeljko u fraku – bit će kaki notabilitet iz obližnje varoši P. Za njima se upravo šulja seoski župnik (paroh), mršava i blijeda neka žujica, pa onda snažni i visoki spahinski upravitelj sa ćoravim seoskim natarošem.
Bješe ih još: frakovi, jedna uniforma, lica, brkovi, naočari, ćele, nosovi… Ljubica ih ne poznavaše.
Grof dočepuka i stane baš pred Ljubicu. Udari vino kao iz bureta. Neko odostrag dreknu:
– Živio nam Presvijetli još mnogo godina!
– Živio!
Grof malo drmnu glavom i pogledom svojim staklenim upravo ošinu Ljubicu. Odjedared je tako uštinu za obraz da umalo nije vrisnula. Osjetivši da ju je čiča Martin i opet munuo u leđa, pruži ona mahinalno spram grofa svoju kitu kamelija i stane šapućući glagoljati bricine beskonačne stihove. Nješto kao da joj se objesilo o grlo, jedva je smagala glasa – toliko je obuzimaše oštar i postojan dodir grofovih caklenih očiju.
– Glasnije! – progunđa za njom srdito čiča Martin.
Ali ona obori stidljivo glavu, šapućući iznemoglim glasom i posmatrajući kako se grof sa požutjelim od duhana prstima sigra sa zlatnim lančićem na satu… Odjedared se Presvijetli glasno nasmije i stane u uho šaputati onome visokome činovniku iz P., bacajući na Ljubicu onako sa strane još čudnovatije poglede.
. . . . . . . . . .
Evo tebi kitu cvijeća…
I Ljubica zapne.
Grof mora da je svome susjedu nješto užasno, nješto strašno šanuo! O, Ljubica se čitanjem prilično dotjerala u njemačkome! Blijednula je i rumenjela kao da joj ko naizmjence kraj lica pali i gasi vatru. Kitu rumenih kamelija, koju je grčevito pritisnula na lice, stanu rositi vrele suze. Nije u leđima ni osjetila silno meranje čiča Martinovo. Kroz žile joj pojuri led i vatra. Tek kada se malo razabrala, čula je kroz pisku u ušima plačevan gotovo od bijesa glas čiča Martinov:
– Oprostite mi, Vaša milosti, ali to je tvrdoglava gadura kake nema u cijeloj varmeđiji. Već sam prestao i da je bijem. Tvrda tikva!… Oprostite…
Ali grof ju i sada posmatraše.
– Bogami – okrenu se on i opet k svome komšiji – dieses Mädl seliger Onkl Ferdinand in höchstselbiger Ausgabe! (Ovo djevojče sušti moj pokojni stric)… Gledaj ju samo!
Ljubica da pobjegne, ali osjeti kako ju neko uhvati za ruke. Digne glavu, a usnama joj se primiče brkato, pijano, nasmijano lice vlastelinovo. Osjetivši njegove hladne usne, kao da je osjetila dvije pijavice. Puna odvratnosti i gnušanja odrine mu obadvjema rukama ćelavu glavu.
– Oho! – reče grof gotovo humoristički i nastavi bajagi hladnokrvno mađarski: – Zaista vrlo hrđavo djevojče! Kažem vam, Martine, umekšajte tu prgavicu. Ako se popravi, može doći u dvor za ključaricu. Ali sada – reče naški – sada će svi dobiti po dukat, a ti ništa!
I on stane djeci dijeliti i vrati se s gostima u svoj salon.
– Oh, kučko prokleta! – progura se čiča Martin sa zapjenjenim od bijesa ustima do Ljubice. Jedva ga jedvice otrgoše.
– Pustite me da ju ubijem, da ju utučem, ta pustite me…
Svi se ušeprtljiše. Nastade gužva i galama.
Ljubicu uhvati samrtnički strah. Kao uhvaćena ptica stala zvjerati očima uokolo, i tek što se jedan lakej maknuo sa vrata, odšunja se ona napolje. Osjetivši se na hodniku, potrči na dvorište. Učini joj se da ju neko viče, a srce će od straha da joj iskoči.
– Hoću da ju ubijem, da utučem. – Evelina, Evelina! šumi joj u glavi, a ona bez cilja trči u svom tananom i bijelom odijelu, koje joj je čiča Martin tamo oko Brašančeva kupio.
– Ljubice, Ljubice, stani!
Osvrne se. Zaista, neko za njom ide u potoč.
– Ljubice, Ljubice!…
Srce hotijaše da joj od grdne strave prepukne, a mozak da izgori. I jaučući trči već niz zamrznute stazice parka, a mjesec sija na olovnome nebu kao srebrna lubanja, a oblaci se viju kao plaštevi, a ledene se po drveću rese krijese kao svijeće, a golo granje šuškara i klepeće kao kosti mrtvačke. A vjetar duva paleći suzne oči, a snijeg škripi, škripi, kao da hržu tajanstveni konji.
– Ljubice… Stani, Ljubice! – ječi za njom, ali uzalud.
Već je izašla iz parka na bijelo polje, lomeći cipelicama smrznutu koru na snijegu.
*
Činovnici jabukovačkog spahiluka već odavna ne prodžumbusiše kao sinoć. Velikodušni je vlastelin za svoj sto pozvao sve, od upravitelja pa do kočijaša, dakako – sa ženama. Pila se i marsala i šampanjac. I čiča Martin ostao, zaboravivši pri vinu na Ljubicu, za koju mišljaše da je s ostalom djecom dolje kod upraviteljevih. Ali kada ju u zoru ni kod kuće ne nađe, vrati se i pobuni sve u dvorcu. – Nekoliko se sluga onako đeđerni i sanjivi krenu da potraže Martinovo jadno djevojče.
Pretresoše cio Jabukovac, ali badava.
Baš je stalo zvoniti na službu, kada ju nađoše po tragu daleko u polju ispod parka. Jedva je izvukoše iz neke snijegom zasute jaruge, bit će kake zasjede za hajke na kurjake. Bijaše ukočena i hladna kao led. Ubila ju ciča zima, te je uvenula kao i kamelije koje je grčevito pritisnula na pupoljaste grudi i koje se ruje kao da ih je obojadisala krv što se okorila oko izgriženih, pomodrjelih usana. A mraz se uhvatio svuda: i oko pritvorenih, ukočenih očiju i po bujnoj čupavoj i kovrčastoj kosi. I ovako bijaše krasna, premda joj viraše iz svake žilice modra i ledena smrt. Izgledaše kao da je kakva nježna nimfa jesenas zaboravila i zaspala u snijegu, pa u proljeće da se probudi sa ljubičicom i visibabom.
Svi se rastrijezniše – i kočijaši, i lugari, i lakeji, dok Franc, grofov piksnšpaner, vucijaše lješinu oprezno ispod pazuha. Samo čiča Martin, taj tvrdi starčić, čupkaše, suhih očiju, ali blijed i dršćući, svoje skrknute i sijede brkove govoreći:
– Bolje i tako nego da je šenula pameću kao mati.
Ali kada je Franc stao izvlačiti još nekakovu modru ruku koja se grčevito uhvatila za Ljubičinu haljinu, pa onda čitavog zamrznutog i mokrog upraviteljevog sina Đuru u svečanom crnom odijelu, pade čiča Martin malaksao i poražen u snijeg busajući se u prsa i čelo nijemo i očajno.
Odjedared skoči i stade ljubiti pokojnicu po obrazima i haljini mašući grčevito glavom kao da ga ujedaju obadovi.
– Pravite vatru, moramo ju spasti… oh, da su proklete sve Nove godine… oh…
I jedva mu jedvice grunuše suze iz očiju, a njegovo se pusto staračko lelekanje gubljaše u snijegu i magli i miješaše s vjetrom i svečanim zvukom zvona jabukovačke crkve.
Brankovo kolo, 1896.
Odgovori