* Radnja romana paralelno prati zbivanja u životima triju djevojaka/žena u jednom tjednu ožujka 2002. i 2014. godine
Četvrtak, prvi tjedan ožujka 2002.
– Pa gdje je on više? – Ines nervozno pogleda na sat.
– Cure, ja zapravo mislim da neću ići na ručak, nisam baš gladna, a i moram se spremit za posao – Tamara se odjednom uspravi i uzvrti na kauču.
– Šta nisi ti rekla da ćeš dat otkaz tamo i počet učit? – upita je cimerica.
Tamara je tri puta tjedno radila kao zamjena u jednom butiku u centru. Bolje rečeno, od tri do osam je sjedila na povišenom stolcu, rješavala križaljke i uređivala nokte jer u dućančić, na kraju prolaza na desnoj strani Ilice, s muškim košuljama i kravatama, nije ulazio gotovo nitko osim poštara i poneke zalutale gospođe privučene natpisom Sniženje do 70% u malom izlogu, a koja se tu očajnički nadala pronaći nešto za sebe, ignorirajući činjenicu, kako to već samo žene u potrazi za odjećom znaju, da je u muškom dućanu.
– Ma, hoću, samo, trebaju mi pare – odsutno će Tamara.
– Uostalom, mogla bi i tamo učit, ponesi skriptu danas – odgovori joj Marina.
– Evo ga! – zvuk zvona propara neugodnu tišinu koja je odjednom nastala i Ines požuri prema ulaznim vratima.
– Ej, buraz – otvori vrata i propusti ga unutra – Upadaj.
Niko uđe u sobu sramežljivo i s izrazom krivnje na licu, ruku gurnutih duboko u džepove hlača, stišćući ramena u sebe kao da mu je hladno. Djelovao je još mlađe i mršavije nego inače, poput nekog dječačića koji očekuje da ga potapšate po glavi, date mu lizalicu ili pošaljete u kaznu. Tamara se uzmuva po dnevnoj sobi, tražeći pravu pozu u kojoj bi ga dočekala. Napokon, obrambeno prekriži ruke na prsima i okrene se prema prozoru.
– Ej, cure – Niko će tiho, pognute glave i pokunjena držanja.
– Bok, Niko, jesi dobro – Marina mu priđe, pruži ruku i zagrli ga.
– Ej, Tamara – došao joj je skroz blizu i tek se onda okrenula. Ako je i u kojem trenutku pomislila reći mu nešto ili u njemu pronaći neku utjehu, pomoć, kad ga je ugledala ovako jadnog, s rukama u džepovima i licem na kojem se miješao izraz potpune bespomoćnosti i krivnje, u trenutku je odustala.
– Ej, Niko. Drago mi je što te vidim. – pokušao ju je zagrliti, ali izmakla se.
– Čujte, nas dvije idemo popit kavu, tu na plato. Vas dvoje sigurno imate puno za pričati. Kad završite, dođite po nas, pa ćemo svi zajedno na ručak – Ines se prodere iz predsoblja navlačeći jaknu na sebe.
– Ali, Ines, ne treba – oboje će u isti glas.
– Book – zavikne Ines.
Nisu ni uspjeli protestirati, a tresak izlaznih vrata prekine njihove riječi i u trenutku ostanu sami, a tišina, jedna od onih naglih, nenadanih i podmuklih, stušti na njih svom svojom težinom i u trenutku u sobu unese sa sobom neki nemir, a u njih nelagodu.
– I, jesi dobro? – Tamara napokon progovori, samo da prekine muk.
– A, ono, jesam. Smijem zapalit ovdje? Hoće ti smetat?
– Jel mi ikad smetalo?
– Sad je drugačije. Sad me više ne voliš.
– Nisam nikad rekla da te ne volin, Niko. Jednostavno, nije išlo. Vidi si to i sam.
– Ma ne znam uopće odakle mi ideja da bi frajerica ko ti htjela bit s ovakvim klošarom – Niko se uzvrti po sobi.
– Niko, nemoj tako, to nije istina, nisi ti nikakav klošar – približi mu se, ali on samo okrene očima, zakima glavom lijevo-desno i posprdno puhne zrak kroz nos – Moš mislit.
– Nego, rekla si da nećeš bit sa mnom dok ne budem čist. Pa evo, čist sam.
– Čuj, Niko – oklijevala je – Ajde sjedni malo, moram ti nešto reći.
Povuče ga za nadlakticu i sjednu na kauč. Niko ju je gledao s iščekivanjem, a ona duboko udahne i pogleda ga ravno u oči i zausti, ali, zvuk okretanja ključa u bravi prekine trenutak. Naravno, bila je to Marina, koja je vječito nešto zaboravljala.
– Sori, ljudi, nestajem, osto mi je mobitel. Kao da me nema… – na prstima se došulja do radnog stola i brzim pokretom ruke skupi mobitel – Samo vi nastavite.
Ali, bilo je prekasno – trenutak je bio nepovratno izgubljen.
– Ajmo i mi – Tamara naglo ustane s kauča.
– Čekaj, šta si mi htjela reć? – Niko također ustane.
– Poslije ručka.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Nasip je izgledao puno ljepše ujutro, nekako svježe i netaknuto. Bilo je sedam sati i tek pokoji trkač i šetači pasa remetili su savršenu jutarnju svježinu koja je pala na nasip i izbrisala sve jučerašnje priče.
Bilo je neobično vratiti se na mjesto na kojem su jučer sjedili. Kao kad u kafiću u kojem si sjedio zaboraviš jaknu pa se vratiš nakon nekih sat vremena i vidiš da za tvojim stolom sjede neki drugi ljudi i pričaju neke druge priče. Ti drugi ljudi, baš kao i ti, misle da se svijet okreće oko njih i njihove priče, a opet, i za njima će, kao i za tobom, konobarica počistiti stol. I… doći će neki novi ljudi. S nekom novom pričom.
Klupica je, za divno čudo, stajala na istom mjestu kao jučer i ništa nije odavalo dramu koja se ovdje sinoć događala, možda samo odbačena limenka-projektil, što je virila iz trave ni metar od klupe. Sava je neometano tekla, trkači su trčali svojim ritmom, psi su njuškali, a njihovi se šetači pospano vukli za njima.
Sjedne na klupicu, iz staklenke otpije gutljaj kave i tad iz daljine začuje dobro poznat zvuk. Putnički vlak koji se kotrljao preko željezničkog mosta, što je u neposrednoj blizini premošćivao Savu, baci je na trenutak iz stvarnosti u neka davnija vremena, a iz magle opet izroni njegov lik.
Stari je u izlizanim svijetloplavim trapericama i crvenom gornjem dijelu trenirke, stajao na karlovačkom kolodvoru i gledao u maslinastozeleni vagon putničkog vlaka, što je kroz nekoliko minuta trebao krenuti prema Zagrebu. Iza njega, u unutrašnjosti sumorne kolodvorske zgrade, lik mlade djevojke u trapericama i debeloj smeđoj vesti, koja nervozno se okrećući, čeka svoj red na blagajni.
– Za Zagreb , u jednom smjeru, molim Vas – izusti Marina u jednom dahu, konačno se dočepavši šaltera.
– Studentska? Imate iksicu?
– Da, naravno, evo samo malo da je nađem.
Prekopa džepove i malu platnenu torbicu prebačenu preko lijevog ramena i napokon nađe iksicu. Do polaska su ostale još dvije minute. Dojuri do starog, ovlaš ga poljubi u obraz, uleti u vlak i za nekoliko trenutaka promoli glavu kroz prozor i mahne mu.
Taman kad je vlak zapištao, a ona se nalaktila na prozor, stari otvori usta i uz, lagan smiješak, vikne prema njoj:
– Selma, ne naginji se kroz prozor!
– Šta? – nije joj bilo jasno kakvu sad Selmu spominje stari – Koja Selma, ne kužim!?
– Selma, ne naginji… – započne stari pet, ali više ga nije čula. Vlak je zaklopotao i krenuo prema Zagrebu, a njezino pitanje ostalo je visjeti u svježem jesenjem zraku, kao neka veza između nje i visoke zdepaste pojave u izblijedjelim trapericama koja je sa svakim okretom kotača postajala sve manja i manja.
Max ju povuče i vrati u stvarnost.
Otkopča futrolu mobitela, baci pogled na ekran i iznenadi se ugledavši šest neodgovorenih poziva, jučer oko ponoći. Na brzinu napiše poruku “Jesi budna? Vidim da si zvala. Dođeš na kavu? Doma sam do 12.” Baci staklenku u koš za smeće i krene prema zgradi. Dečkima je trebalo napraviti doručak.
Autor: Mihaela Šego
Odgovori