Što misliš o čudima i znanosti? Vjeruješ li u čuda? “Možeš živjeti život na dva načina – jedan način života je da ništa nije čudo, drugi način je da je sve čudo”, rekao je Albert Einstein. Njegovo ime stavlja točku na i na pitanje odnosa znanosti i čuda.
Moja malenkost bi uz ova dva načina dodala i treći. Mislim da postoje tri spoznajna odnosa prema čudima. Prvi je odnos nevjerovanja. Kada u njih ne vjeruješ, kažeš da su to stvari iz priča za malu djecu i iz SF filmova za odrasle. Zapravo u tvom životu ona ne postoje i točka. Možeš ostati pri ovome. Jedino što moram primijetiti je da će ti u život tada ulaziti manje sreće nego što bi to inače bio slučaj.
Druga vrsta odnosa prema čudima je odnos u kojem si u kognitivnoj disonanci u odnosu prema čudima. Kada u njih i vjeruješ i ne vjeruješ, kažeš da čuda postoje, ali da se tebi (ili da se u ovozemaljskom životu) ne mogu dogoditi. Ovaj spoznajni odnos prema čudima je vrlo kompliciran. Vjeruješ u njih, smatraš ih nečim što bi se moglo dogoditi nekome drugome ili bi se moglo početi događati tek nakon smrti. Zašto vjeruješ u njih ako misliš da se tebi ne bi mogla događati? Znaš zašto? Zato što ti srž tvog postojanja opet nešto signalizira. Jednako kao što ti govori da pomažeš drugima, budeš prema svima blagonaklon, jednako kao što te potiče da radiš ono što voliš, tako ti stalno šapuće da je svijet i tvoj život pun čuda.
Onaj tko to ne želi prihvatiti je tvoj racionalni um. Smatraš se istovremeno produhovljenim i vrlo racionalnim? Netko tu vodi bitku. I opet, srce i razum se ne slažu. Možeš li istovremeno vjerovati i ne vjerovati? Jer, ako ne vjeruješ da se čuda mogu događati tebi – jedna stvar je sigurna – ona ti se neće ni događati. Ti si ih odlučio prihvatiti jer ne možeš ignorirati signal vlastite unutrašnjosti, ali si ih čvrsto odlučio izbaciti iz svog života. Uspio si. Ona ti se i ne događaju.
Treći odnos prema čudima je odnos potpunog vjerovanja. Da se razumijemo, tu ne mislim da viđaš vile u šumi, plešeš s vješticama po noći ili zoveš vračara da ti skine urok. Čuda i praznovjerje nemaju ništa zajedničko. Jedno je jedan od najvećih životnih poklona, dok je ovo drugo zlo, zabluda i prevara. Odnos potpunog vjerovanja u čuda znači da svakog dana primjećuješ čuda koja su ti poslana kako bi te usrećila. Kada vjeruješ u čuda, svaka predivna zora je čudo poslano tebi na dan kako bi u njoj uživao sa šalicom toplog čaja od mente. I dok se diviš svitanju, vidi još jedno čudo – divan miris mente koji se širi tvojom kuhinjom.
Ako čuda u tvom životu ne postoje, hoćeš li uopće zastati kako bi se divio zori? Ako i nekim slučajem zastaneš, hoćeš li u divnom čudu da uskoro trebaš probuditi djecu koja slatko sanjaju (ima li većeg čuda?!) vidjeti sreću ili ćeš pomisliti: “O ne, sad ih moram buditi i ne mogu se više diviti zori. Grozno.”
Ja vam želim odnos potpunog vjerovanja u čuda. Tada će svako slobodno parkirno mjesto biti prilika da se u sebi zahvališ i nasmiješ. Svaka sitnica koju radiš će biti inspirirana čudom a svaki udah zraka će biti dragocjen. On to doista jest samo što smo u jurnjavi na to malo zaboravili.
Primjeri čuda koje sam navela su toliko svakodnevni. Ipak, jedno većinom noćno čudo bih posebno htjela istaknuti jer mislim da to zaslužuje. San. Razmotrimo dvije zastupljenije znanstvene teorije. Prvu nam donosi Freud idejom da su snovi odraz nesvjesnih želja, misli i namjera. Druga je aktivacijsko-sintetski model ili teorija sanjanja, koja kaže kako je sanjanje spontano izbijanje živčanih impulsa u mozgu za vrijeme REM faze spavanja, zbog čega što se dijelovi limbičkog sustava, uključujući amigdalu i hipokampus, aktiviraju. Tako mozak sintetizira i interpretira ovu unutrašnju aktivnost i nastoji da nađe značenje za ove signale, da ih smisleno poveže, što za rezultat ima sanjanje.
Kada bih navodila sve ikada zapisane teorije o nastanku snova, trebala bi mi knjiga, a ne post. Zato to neću ni raditi. Ovdje imam potrebu naglasiti da se radi samo o teorijama, ne o činjenicama. Ako ne vjeruješ u čuda, reći ćeš da san nema vrijednost. Priklonit ćeš se jednoj od teorija, reći ćeš primjerice da je san spontano izbijanje živčanih impulsa u mozgu za vrijeme spavanja, nasmijati mu se i krenuti u “stvarni život” nakon buđenja. Nekada sam i sama u to čvrsto vjerovala. Sada se smatram manje umišljenom.
Nemojte me krivo shvatiti, nikako ne mislim da su umišljeni oni koji vjeruju u znanstvena i racionalna objašnjenja. Ali mislim da dozu umišljenosti definitivno imaju oni koji misle da znaju sve o bilo čemu i da je njihovo mišljenje nepogrešivo. Teško da o ičemu na ovom svijetu znamo potpuno sve, a i u znanosti je sve stalno podložno novim spoznajama.
Ako u čuda vjeruješ, tvoj san je darovano čudo, poslano ti je s razlogom. Možda, istina, da ti nešto nadoknadi, što ti u stvarnosti nedostaje. Divno. Poklapa se sa znanstvenom teorijom. I onda ljudi pomisle da ono što je znanstveno ne može istovremeno biti čudesno. Kao da znanost i vjera isključuju jedna drugu. Naravno da to ne rade. Da, čudesan poklon sanjanja može biti znanstveno objašnjen, ali to ne mijenja činjenicu da je darovan kao čudo i da ne možemo ni pojmiti na koji način ni od koga.
Zašto bi mi netko darovao nešto od čega nemam koristi na javi? Ne znam, ali mislim da svatko zna odgovor na ovo pitanje za sebe. Zašto je san tu? Možda da te na nešto upozori, možda da te nečemu nauči, možda da ti nešto daruje. Nemojte samo otvarati sanjaricu. Još jednom, praznovjerje je glupost. Napravite nešto drugo. Kada vas san dirne, kakav god da bio, razmislite o njemu, zahvalite se na njemu, bilo da vas nasmije ili rasplače. Hvala Onome koji je dio svih nas na svakom čudu, ma kako maleno ono bilo i na svakom čudesnom snu.
Autor: Lucija Dorić
Odgovori