Ivu tišti ogrlica,
Ivi teška kabanica;
Sad ga smeta to, sad ono,
Sad mu prst, sad uho bo’no.
Uv’jek njemu fali nešto,
Ali čujte, kako vješto
Znade ranam’ naći l’jeka,
Tek mu čudna apoteka.
“Mamo, mene bole zubi;
Hajde me poljubi! –
Mamo, pao sam sa stola;
Kupi bič i kola! –
Mamo, krv iz nosa curi:
S šećerom požuri. –
Mamo, sad me – muha gleda:
onesi mi meda !” –
Mama l’ječi. On na novo
Smišlja l’jek i rane. –
Ne bi l’ tko mu savjetovo,
Neka sad prestane?
Da se ne bi njegva mama
Dosjetila l’jeku,
Koj ne resi još za sada
Njegvu apoteku!
Zagreb, 1905.
Odgovori