Daleko svoj pogled bacam,
daleko u nedogled.
U izmišljeni svijet svraćam,
u potpunosti blijed.
Duša moja još je na mjestu svom,
na istom mjestu čuči.
Nema izlaza strahu mom,
svaki tren iznova me muči
No pogled svoj osvrćem znatno,
prozor mi je jedina nada.
Život nije zlato,
u životu se uspinje i pada.
Daljina mi je u blizini,
kao da tu je kraj mene.
Ispružena na nizini,
njome koračaju uspomene.
Smirim um svoj,
promatram neprestano u visini.
U glavi bujni roj,
promatram daljinu u blizini.
Autor: Anamaria Opačak
Odgovori