I.
Na oblacima mjesec pun se šulja
I svijetu katkad lice kaže blijedo;
Dubrovnik bijel u tvrdom snu se ljulja
Kô majčinom na krilu čisto čedo.
Uzalud tražiš ulicama stvora, –
Svud pusto, sjetno kano posred mora.
Al zašto knežev sjaje kamen-dvor
Kô tisuć da se u njem pali svijeća?
Prvaci grada došli su na zbor:
O važnoj zgodi valja da se vijeća…
U dvoranu se zlatnu, velju tuj
Kô brižne pčele brojni jedva stisli,
Na licu možeš čitati im misli, –
Al ne, ne! Rađe besjedu im čuj!
Svećenik eno gojan uprav zbori,
Sve vijeće živ mu prati kret i mig;
S debljine sav se lašti… čelo gori, –
Prokletstva na njem kano da je žig.
“Patuljci jadni, Dubrovčani, mi smo,
A svak nas mnije, da je orijaš;
O muci svojoj živjet kadri nismo,
Nit šakom branit dom: taj gradić naš.
Okrilje zato ne bi bilo lošo,
A navlaš kad ga slavni nude Mleci;
Poslanik njihov jur je k nama došô
I zborio nam kano otac djeci:
“”Pridružite se mletačkomu lavu,
On štitit će vam dom i većat slavu!””
A punije će, znajte, bit nam kese,
Obilat više svakom od nas stol; –
Ja vidim, gdje se vaše oči krijese
I s lica gine tajna srca bol…
Ni prosti puk nam ne će morit nužda,
Ja poznam srce mletačkoga dužda.
Odlučite se zato – dok je hora, –
Ja velim vam: Periculum in mora!”
“Ne, nije tako! Nit će bit do vijeka!”
Zagrmi krepak glas kô groma jeka,
I starac usta kršan, ali, sijed,
U svećenika upro strašan gled.
“Ne, nije tako! Makar grla množ
Povladila ti stoput vješto slovo,
U gr’ješne grudi rinut ću ti nož
Još prije no si rodu lance skovô.
A da ih podlo rodu svome kuješ,
Tko dvoji, kad o takvoj svezi snuješ?
Il ne znaš možda, nesretniče, reci,
Na kruglji svijeta tko su mali Mleci?
Vijek žedna su ti pijavica mora,
Vijek gladna britva naših krasnih gora,
Otimač naših grada, sela, dvora,
Zatirač našeg pijeva, našeg zbora,
Imetku svačeg živa su ti raka. –
Je l’ poznaš sada neman od Mletaka?
I toj nemani bacaš sad u ždrijelo
Dubrovnik naš: Hrvata glavno sijelo.
A zašto? Da ti puna bude kesa?
Na stolu pitka vina, tečna mesa?
O punoj kesi tko tu zborit smije,
U grudih stalno prazno srce krije;
A je l’ svećenik – sveto zvanje ruži,
U mjesto neba – crnu paklu služi!
Al hvala ipak ti na zboru tvom,
Goruća zublja on je starcu meni;
Sad vidim bolje: kakav mi je dom,
Svećenik kad mu nalik je hijeni.
A tko je kriv: no slaba vlada naša;
Kad izdajice u svom krilu snaša
I njeguje ih kano cijeno bilje?
Podrežite joj zato bujno žilje,
Nek sahne, padne trula poput hrasta,
Sa dva tri lista što se mladim hvasta!
I onda treba rušit, palit, sjeći
Sve, – sve što vlada stvorila je ova;
Na razvalinah gradit valja s nova,
Sa novim silam dom si vodit sreći…
Okrilja k svemu tomu ne treba nam
Nit onih, koji kano rod nas ljube;
Mi bud’mo sami zator teškim ranam, –
A onda zdrave nek nas drugi snube!”
U sjedalo je starac mirno pao,
Sa mrka čela znoj si otirao.
Uzbibalo se cijelo vijeće nut
Kô more, kad ga vihor bije ljut.
Veliki dio starcu povlađiva
I viče krepko: “Istina je živa!”
Još veći urla – kano da se opi:
“Sa Mleci nek’ se žuđen savez sklopi!”
Tek onaj, koj ga vijeću preporuči
Božanski kao nektar, rajski med,
U stolcu svome koči se i muči
Kô da ga stao biti mraz i led.
Tišina netom nastala u vijeću
Kô smrtnu da si užegô mu svijeću.
U zlatni stolac svatko upr’o gled,
Gdje Damjan Juda, knez se eno diže,
Na starčev govor svoj da sad naniže, –
Ublaži gorak proti vladi jed.
Milota ga je vidjet! Mermer-čelo
Dubokih misli visoki su dvori,
Pod čelom očij’ sunčan plamen gori,
I usta rujna – smjelih riječi vrelo.
Na junačka mu prsa, jošte mlada,
Kô gvozden štit, gle, bujna pala brada,
A kršno tijelo grimiz-halja krije
Kô magla kad se oko gore vije.
“Svoj vijek si vio, starče, u samoći” –
Dubokim glasom poče kneže mirno:
“Prolazili ti dani kao noći,
Med ljude žive da i nisi zirnô.
Do duše nij ti sezô svijeta šum,
Ni ljudskih patnja mutni, burni val;
Plemenio si u samoći um –
I zaboravljô; što je zlobe kal…
A sad te evo među nama netom
U slici starca: čeda nježna duša,
Rasplamtio se griješnim nada svijetom
Sa drskih riječi, što ih uho sluša.
A svećenika loše crne mane
Za nožem tebe sile grčit pest, –
Utišaj miš’ce, strasno razigrane,
Ta svijet je vazda bio kakav jest.
Ne grmi zato: ruši, pali, sijeci,
Kô nalik da si krvi žednom tigru!
Ta zar ćeš vladu ostaviti djeci:
Od razvalina da si grade igru?
Ded sa mnom radi, kini se i trpi,
U radu niče puni sreće klas;
Iz pusta zbora otrov tek se crpi,
A nikad zlatni puku željen spas.
I trulo drvo pustom bukom buči,
Kad sjekira se oštra sruši na nj: –
Za dom se brine tvorom, koj se muči.
Za dom tek živi, koj je umr’o za nj!”
I stane knez… a starcu klonu glava
Kô žegom sunca poparenu cvijeću;
Od stida usne griska… razmišljava…
A knez će dalje zborit prema vijeću:
“Za savez s Mleci, znajte, nisam ni ja,
Dok jedna krvi još me grije kap:
On gradu bi nam bio udav-zmija,
A nama svima ljeskov putni štap.
Pa tko b’ i zipku dao – rodni žal, –
Da bude lavu mletačkomu log:
Progutô bi ga s bijesa morski val,
I na sud strašan pozvao ga Bog.
Uviđam ipak, da smo mali, slabi,
Kô zvijezda sitna ogromna sred neba, –
U nuždi ne znam, savjetovô šta bi,
No da nam ipak neki savez treba.
Imamo svud po svijetu roda draga,
Tu Čeh i Poljak, Bugar, Srbin, Rus;
U svakom želja, a u mnogom snaga,
Da s tla nam ne da kidat kus po kus.
U svezi toj bi stekli zlatno runce
Vijek željkovane sreće svakog stvora,
I naša zvijezda postala bi sunce
Nad ljupkim žalom jadranskoga mora.
Ispituj svatko… kaži zgodan vez…
Većini će se pokoriti knez”.
Je l’ vidje, ču li, kako šume bori,
Kad vijor lama oporna im uda?
Baš takvim šumom šumili su dvori
Od vike: “Nek nam živi Damjan Juda!”
I ti bi rekô, sad će kupit glase
U zlatnu žaru, što do kneza sja se;
Al vijećnik eno još je usto jedan,
Čuvenja da izusti govor vrijedan.
Sveg vijeća bit će ponajmlađi član,
I reć bi skoro momče golobrado, –
A bdijenja prije hvatô ga je san,
Razbudit sada zborom bi se rado.
“Ushitila me, kneže.” – reče tiho, –
“Plamteća ljubav za dom, slovo vješto,
U zlatne nade sve si nas zanjihô –
Al žalim, da si prešô muče nješto.
Pred vijek i pol je jaz kô pakô crn
Međ’ slavnim Rimom i Bizantom pukô, –
Slavene sve u ždrijelo si povukô
Kô pokošenu bez gospara strn.
Bizanta jednim sviče tvrda stijena,
A drugi samo k vječnom teže Rimu…
Sad isto nije, koji od Slavena
U dičnu svoju zaštitu nas primu.
Većina puka našeg voli Rim,
U njemu zrije divnu luč spasenja;
Al ipak nije više s voljom svim –
I trajna eto medu nama trenja.
Da pravo bude sijelu patrijarkâ
I himbe punoj prijestolnici papa:
Zatomi nek se za rod ljubav žarka,
A s Mleci samo nek se sveza sklapa.
Jedini Mlečan ništa baš ne mari:
Katolik jesi l’, rišćan, musulman;
Duboka kesa – božji mu je stan,
A svetac – kada bogato pazari.
U slozi tako živuć udilj s Mleci,
A među sobom opet život nov, –
Dubrovnik sretan namrijet ćemo djeci
I steći zato njihov blagoslov”.
“Prokletstvo njino”, Damjan Juda plane,
“Uza te ako velje vijeće stane!
Al ne će… ne smje!… dok u šaki toj
Sudbina leži nesretnog mi doma;
Navijestit ću vam prije strašan boj,
Haračit, vladat poput munje, groma,
U krvi neka vlastitoj se duši –
U ždrijela lavlje tko će dom da sruši!”
Još htjede vatren nastaviti zbor,
Al već se stao tresti sav mu dvor
Od divlje graje, bruke na tirana;
Poustali su mnogi, da ga satru,
Iz usta gnjeva sipajući vatru:
I za čas vijeće bilo skup vulkana.
A knez je kršne prekrstio ruke
I mirno stajô posred graje, buke,
Kô hrid, o kojoj valovi se lome
I munje siju sveđ u jadu svome.
Al mirom, gledaj, vala ne ublaži,
Još više skaču, kao da ih draži;
Međ’ njima jedan pjeni se i zbori:
“Sa Mleci namah nek se sklopi sveza!”
A drugi kano strašna jeka ori:
“S tiranom dolje! Ne treba nam kneza!”
U isti tren u vijeće panu zduri –
I kraj je bio vrevi, buci, buri.
II.
U dvorani, a zlatnome na stocu
Preda se zureć osto Juda sam:
Pri duši mu je kao dobrom ocu,
Jedincu kad si grobni diže kam.
Na grudi glava s tuge klonula mu
Kô da u groba zirnu crnu jamu,
Gdje sve je zlatne pokopao nade…
Protrne… Stisne obraz među dlane…
Doziva mišlju prošle, sretne dane,
Da sadanji mu gorki čas zaslade, –
I mahom jednim duša mu se smiri:
Sva draga prošlost pred njime se širi.
Na žalu morskom sretna eto ti ga,
Gdje motri jato dolazećih barka:
Za život jošte ne tare ga briga,
Al za dom ipak jurve ljubav žarka.
I misli, kako slatki zavičaj
Prometnuo bi u maleni raj, –
Da budne jednom knez po želji puka;
I hoće l’ pri tom sretna bit mu ruka,
Kô majci brižnoj kad si sinka zdrava
Na koračaje prve priučava…
U mislih još – al netom momka spazi,
Na uskoj gdje se k njemu vije stazi;
I kako plaho zirka… sav u čudu…
Da stranac tu je – uvjerava Judu.
“Ded reci, momče” – poče Juda, “Tko si
U postolama bos… u halji gol?…
Kroz okrpine vidim strašnu bol,
U grudi što ti mlado srce nosi”.
“”Bjegunac sam ti,”” – reče tiho momak,
“”U dičnoj Raši stajô mi je domak””.
“Pa zašto bježiš doma svoga prag,
Kad srcu ti je mladom toli drag?”
“”Ne ja, već otac morô mi ga bježat:
Ter uza ropska na nj je stala režat””.
“Povijedaj samo, kako to se zgodi, –
Gdje svatko danas živi na slobodi”.
“U krasnoj zemlji junačkih Srbalja;
Ti znaš, da nema svijetla jošte kralja;
U Zeti vlata knez nam Vukan krepko,
U Raši dičnoj velik župan Stjepko.
O zlatnoj kruni taj ti udilj sniva
I stoga Rimu sad se ulagiva,
A vrijeđa Bizant – izvor vjeri svoj, –
I zato nitko nij’ mu sklon u Raši,
Prot njemu svi se digli velikaši;
A među njima – prvi otac moj,
Al Stjepko žurno čete svoje skupi,
Na ustaše kô gladna zvijer nahrupi –
I mnogi sad u hladnoj uzi čami,
Još više njih u groba trunu jami,
Moj otac, da nam dragi život spasi,
Iz rodna kraja bježat ne počasi.
I jedne noći oda sna me trgne,
Na živa hata snena mene vrgne,
Iščezne sa mnom posred noćne tmine…
Bijasmo baš na međi otadžbine,
Al netom, jao! živ posrne hat,
Na kamen-tlo smo kruto pali oba, –
Moj stari otac slomio si vrat,
A ja na rubu crna ležah groba;
Tek jedan pogled mrući mi dobaci:
Svu baštinu i zadnji blagoslov!
Utrnuli su moga sunca traci,
I mrak okruži sav mi život nov.
I sad po stranom svijetu se potucam,
Na vrata mnoga zaman proseć kucam;
Ni kore hljeba ljudi mi ne dadu,
U oko gledam suhoj smrti, – gladu””.
“Ne kloni voljom” klikne Juda milo,
“U strani ti mi nisi došo kraj:
Tuj iste majke meko stre se krilo
Kô ondje, gdje ti slatki zavičaj.
I svakom tu ćeš mio biti gost,
A meni možeš biti još i više, –
U dvoru ljupkom imam svega dost:
Od roda samo nitko već ne diše.
Ded pođi sa mnom! Posinak mi budi!
Baš takva nekoć srce mi zažudi –
Da vrijednom namrem, što imadem vrijedna,
Kad za mnom segne smrti ruka ledna”.
Mladiću crne zasjale se oči,
Kô dijete ludo k Judi hrlo skoči;
Od rajske sreće ruke mu cjeliva
I zahvalnicom suzom ih umiva.
“”Uza te””, šapće, “”bit ću danju, noći,
U neba vis, na mora dno ću poći –
I makar kakvi jadi srce stisli,
Ja vazda s tobom iste bit ću misli!””
I bijelom dvoru Juda momče vodi,
Odijeva ga i njeguje i dvori…
Sa sreće sveđ mu srce dobro gori
Kô ocu, kad mu prvi sin se rodi!
U njezi toj za danom teče dan,
O nadi sveđ se nova niže nada;
I netom Judin ispuni se san: –
On budne knezom rodnoga si grada.
A puk, da srcu viteškom ugodi,
U vijeće bira mlada posinka mu –
Nek s rana uči, u tom kako hramu
Privađa puk se sreći i slobodi!
I divna eto baš se zgoda pruža
O svezi s Mleci koju sretnu reć;
I momak usta – stidan kao ruža, –
Čuj, sad će vijećem medan govor teć…
Al mješte meda: otrov, jao, ključa
Iz usta mu – uz riječi lijepi slog –
On Mletkom nov si zavičaj izruča
Na užas kneza, poočima svog!
“Ti sve si slago!” rikne poput lava,
U zamke koj je himbom lovca pao.
Od glasa svoga sav je uzdrhtao – –
I pred njim opet živa stoji java.
U dvorani a zlatnome na stocu
Preda se zureć sjedi jošte sam:
Pri duši mu je kao dobrom ocu,
Jedincu kad si grobni diže kam.
I pita: “Nije l’ tlapnja bila pusta
Uminulijeh zgoda strašno čislo?”
Od tlapnje ne bi drhtala mi usta,
Nit srce bi se vruće tako stislo.
Oh, zašto nijesam pomahnitô tada,
Nasrnô na nj – kô neba vatren grom –
I smrskô jezik, kojim iznenada
U pako rinu mene i moj dom!?
Al sad ću!” – gnjevom luđačkijem plane,
Ustobi se i zgrči kršnu pest.
Al s griješne misli sav se stao trest –
U zlatni stolac zdvojan opet pane:
Izbulji oči; – – nalik očajniku,
A mašta pred njim novu stvara sliku.
Gle dvorani se otvaraju vrata,
Prvaci grada na njih grnu eto;
I svaki dično svoje mjesto hvata,
Da s njega vrši sada zvanje sveto.
Međ’ njima momče ustalo je prvo,
Za mlado čelo da si steče lovor…
Al kneza netom gorak jed je shrvo,
I on mu krati lijepo smišljen govor.
“Ne, ne ću više” knez zagrmi ljut,
“U hramu ovom tvoje riječi čut!
Al zato, momče, na tebi je red,
Da zadnju moju čuješ ispovijed.
Pred malo ljeta došao si gol
U krilo svojoj novoj domovini,
Ko gosta metnuh tebe za svoj stol,
A malo poslije jošte i posinih.
I mišljah, luda, da ćeš bit mi drug,
I vrijedan, da ti namrem blago pređa;
Al ti si himbom plaćao mi dug, –
Iz zasjede si gađo mi u leđa!
Al kad si mržnju strašnu, kojom gore
Bizant i Rim, u naše sneo dvore:
Sa duše vražje pala ti je krinka –
I ja si nađoh vrjednijeg posinka…
I zato sve ti srce moje prašta,
Opaka štogod smislila ti mašta;
Al jedno, znaj, na osvetu me nuka: –
Za suparnikom što ti segnu ruka.
U verige bi njega rad mi sputo,
Za hranu poslo mletačkome lavu,
Al ne ćeš, huljo! Tuj se varaš kruto, –
Jer sad ću satrt tvoju griješnu glavu”.
I drhtom shvati zlatnu žaru zdvojno,
I baci u nj ko lako koplje bojno;
A teška žara groznom zvekom zvekne
Još grozna više za njom jeka jekne:
I ori dugo sred prostora duga
Ko mahnistosti da se kneza ruga.
A Juda spazi, da ga vara mašta,
Sakruši se, ko sve da momku prašta;
U stolac padne… stidno pokri lice…
Oko njeg stanu trnut voštanice…
I za čas sav u crnom gine mraku
Ko suza kad u dragu pada raku.
III.
Na istoku baš planu sunce sjajno
Ko da je sad iz ruku Stvorca palo;
Uzdrhtalo je more veličajno –
Pred njegvim sjajem kao dijete malo.
Još više drhtnu na svom dvoru Juda,
Prazninu kada spazi strašnu svuda;
Posinjena se himbenika sjeti –
I vrela suza licem mu poleti.
Oh, za njim oko neka ti ne suzi,
Buntovnik jest… na žalu sad se desi;
Okružili ga revni ondje druzi
Ko zlotvorovo srce smrtni grijesi;
A da ga čuješ sada besjediti –
Od gnjeva dobro srce puklo bi ti!
“I ja sam zato”, drsko momče zbori,
“Da kneževi se uzmu silom dvori;
Pak iz njih da se baci poput smeća,
Kad ne će van po želji možnog vijeća.
Al mnim, da ne će laka biti stvar
Sa vladalačkog Judu srušit stoca,
Silovit jest – na deset će nas bar, –
A svi će zduri branit ga ko oca.
I bit će, ljudi, vjerujte mi, krvi,
Gdje ko u raju nikad tekla nije -“.
“Da, da!” svećenik nasmijo se prvi,
“I raj kad ne bi svoje imo zmije;
Nadmudriti će ona mudrog kneza, –
Bez krvi s Mleci sklopit će se sveza!”
Izbuljio je oči svak na vijest
Ko lakomi za zlatom svoju pest;
I svi se druzi k svećeniku stisli,
Da čuju, što li čudnim rijekom misli.
“Vi znate, da je Mlečan patrijarkom
U latinskome carstvu novom posto;
Sa rodna žala već je kreno barkom,
Na trun da sjedne, koga mlad se dosto.
Daljinu puta pjesmicom mu krati
Velika družba veselih mornara;
U našoj luci danas još će stati,
Sa cijelom pratnjom, da se čas odmara.
Tuj pozdravit će njega i naš kneže,
Al ne da laska mletačkome lavu, –
Već što ga na to vjera sveta veže;
Poštivat crkve pomazanu glavu!
Još prije preda nj pasti ćemo mi,
Iskazati mu ljubav svu za Mletke,
Ocrtati mu živo nužne spletke,
Što protiv knezu sakovasmo svi.
Umolit ćemo nato patrijarku,
Tirana bijesna namah da nas riješi;
Al da si pri tom duše ne ogriješi,
Prišapnut ću mu finu ja baš varku”.
I svi mu druzi živo stišću ruku,
U pouzdanom naprijed zure muku;
S čeznuća žedna sad im oči gore –
Ko da će cijelo do dna ispit more.
Al šta se ono u daljini sjaje,
Od suha srebra kano lađa da je?
Da, lađa jest sa stijegom svetog Marka –
I žalom ori: “Ide patrijarka!”
Ko bijeli galeb padne brod u luku.
A momčad, gledaj, hiti sva na suho;
Visokom gostu svatko ljubi ruku;
A mnogi još i svileno mu ruho…
Svećenik samo s njime zbori dulje,
A zborom, kakvom rijetki tek je viko;
Ostali s kraja zalud u njih bulje, –
Ni riječi cigle ne razum’je niko.
Al jasnim svatko ipak vidi gledom.
Gdje kršnu šaku harno stišće šaka,
I čuje riječi kako zvone redom –
Ko trijest da se broji srebrnjaka.
Utihnu netom ko dva bijedna roba,
Gospodar kada naglo pred njih padne;
Problijede s iste griješne misli oba,
U luci kad no Damjan Juda svane.
U naručaj si on i gost mu hrle,
Na oči ljudstva grle se i grle…
Ko stvorovi na rijetke sreće visu, –
Oh, ko bi reko, da si braća nisu!
U bijele dvore zove gosta kneže,
Gdje okrepa ga čeka u obilju, –
A onda neka momčad brod odveže
I dalje plovi k žuđenome cilju.
Al patrijarka smjerno kneza prosi,
U lađu da mu prije sjajnu uđe
I vidi dare… što ih caru nosi:
Kadifu, svilu, mač i zlatno suđe.
I eto Jude nasred lađe lake,
Gdje motri s čudom neviđene čare…
Al patrijarka tajne daje znake –
Na odlazak da skupi sve mornare.
Na znake jedan broda krmu shvati,
A drugi hrlo bijela jadra napnu:
Većina ih se oko Jude sjati –
I samca kneza verigama sapnu.
Al on se brani, trza kano strava,
Zapanjen pita: je li san ili java?
“Ha, grom i pako!” bijesan zubmi škrine,
Pred dušom kad mu crna slutnja sine.
Strahotnim okom buntovnike šikne,
Sa lađe poput speta lava rikne:
“Vi pozvali ste amo patrijarku,
Da sakujete proti meni varku;
U gvoždje ste me tuđom rukom djeli,
A njime, slijepci, cijel ste narod speli!
Al svanuti će danak strašne plate…
Daleko nije… već se vrane jate
I grakću kano crne kletve zrakom…
I jao si ga svakom – velim, svakom, –
Iz ruku puka koji jede, pije,
A kano dijete, još mu odan nije!
Poklope li ga dotle grobne dveri,
Izbacit će mu narod bijesan kosti, –
Nek divljih pasa njima rod se gosti,
Kad za života bješe sličan zvijeri!
Doživjet toga dana ne ću ja,
Jer ne ću zrijet si puka ropsku muku, –
Pred mojom dušom kosa smrti sja: –
Ded čujte zato moju oporuku!
Imetak moj nek’ mojem domu bude,
Koj ljubit misli i sred groba tmuše;
A vam prokletstvo kneza vašeg Jude,
I gvožđe ovo… ropske, podle duše!
Duboko k zemlji nek’ vas ono svija,
Dok redom raka vas ne proždre tija!
Al tad će pući poput krhka stakla
I sveza, što no sklapate ju s Mleci, –
Zadrhtat će vam duše usred pakla:
Na radost velju vašoj boljoj djeci!
A dobri narod sjetit će se mene,
Koj’ domu svome htjedoh biti spas, –
Blagoslovit će moje kosti zdene,
Ponovit kletvu, kojom prokleh vas!”
Još jednom, oko s prezira mu bljesne,
U jarbol glavom kano munja tresne…
I kako tresnu… čelo puče umno,
I mrtav na tle sruši se ko panj,
A morski vali zaromone šumno:
Za dom tek živi, koj’ je umro za nj!
Odgovori