Noćas smo plesali do zore. Crno sunce svanulo je iznad pustoši i kilometrima daleko nema nikoga tko bi svjedočio našem opscenom piru. U trenutku, sva moja ja ispunila su kolibu i u tom kazalištu sjena nije bilo moguće pobjeći sam od sebe. Nisam to ni želio. Plesali smo cijelu noć uz zvukove kostiju koje udaraju jedna o drugu i porođajne krikove. Nikoga nisam vidio, a ćutio sam bezbrojno mnoštvo u mraku. Naše je kazalište sjena igralo bez izvora svjetlosti. Horizont je jutros krvavo crven. Kasnije, kada olovna kugla bude u zenitu, pronaći će nas, možda. Možda tek sutra. Teška grimizna tvar razlivena je po papirima mjesto oproštajna pisma. Soba smrdi po barutu, zadahu hladnoće i još neiskopane jalove zemlje. Zavaljen u udobni naslonjač, sjedim mrtav, sa dvadeset i tri prostrijelne rane – moja pluća prvi put izložena su direktno vlažnom zraku. Tko će mi vjerovati da sam u ovoj kućici cijelo vrijeme bio sam?
Autor: Marko Gorša
Odgovori