Smiješni smo mi ljudi. Kada dobiješ dijete, na neki način s njim dobiješ još jedan život. Barem ti se tako ponekad čini, jer zapravo, taj život nije tvoj. Kada ti novorođenče prvi put refleksno stisne prst, cijeli svijet je tvoj. Dobio je novu dimenziju, obojile su ga neke nove boje koje do sada tvoje oko nije moglo detektirati. Na određen način si progledao.
Ti si moja i ja sam tvoja zauvijek.
Kakav si roditelj? Jesi li od onih koji će djetetu dati bojicu i papir i pustiti ga da se samo snalazi? Jer, tako su i tvoji roditelji pa si “super ispao”. Hoće li se tvoje sunce onda samo mučiti dok ne shvati kako i kojom rukom uhvatiti bojicu (možda ju stavi i u usta), možda ju nauči krivo držati pa će ga boljeti ruka pri pisanju i brže će se umarati? Nekako mi je žao te dječice koja moraju sve sama onda kada za to još nisu spremna. Ponekad se ona i ne doimaju nemoćno. Ponekad, prepuštena sama sebi, zapovijedaju svojim roditeljima koji su im, dopuštajući im sve, dopustili i vodstvo na koje nisu spremni. Tada mi ih je još više žao. I njih i njihovih roditelja.
Možda si od onih koji će vrlo preciznim uputama dosljedno poučavati slikanju, crtanju, pisanju, a onda nećeš pustiti tu ruku koju vodiš da sama krene u istraživanje svojih mogućnosti, jer ti to ionako znaš bolje i nećeš mu valjda dopustiti da se umrlja, da upropasti taj bijeli papir i bez veze potroši boje. Jednostavno ne postoji trenutak kada ga puštaš samog. Jer ti znaš bolje. Neka djeca tako i kada odrastu ostaju djeca kojima roditelji ne dopuštaju izlazak iz njihovih sjena.
Kada dobiješ tuđi život da ga vodiš, osjećaš kao da si dobio prazan papir. Njegovu budućnost. Ona je toliko čista, bijela, nepredvidljiva i neprocjenjiva. Prazan papir. Nas dvije ćemo ga ispisati. Ja ću voditi tvoju ručicu dok ne naučiš držati bojicu, a onda ću je pustiti. Bit će me strah, priznajem. Strepit ću dok budem gledala remek djelo u nastajanju. Obećavam, ipak, da ću se više od tihe strepnje i neizvjesnosti – radovati. Veselit ću se svakoj tvojoj novoj ideji, svakoj tvojoj zamrljanoj haljinici, svakoj prolivenoj temperi, svakom potezu na platnu… Priznajem, i oprosti mi zbog toga, znam da ću se rastužiti kada ti budeš nezadovoljna, a toga će biti. Svaki veliki umjetnik očekuje puno od sebe. Nadam se da ću više no tužna zbog tebe, uspjeti biti podrška koja te bodri da nastaviš dalje.
Želim da budeš veći umjetnik od mene. Znam da to podrazumijeva da te jednom više neću moći pratiti. Možda neću moći shvatiti. Molim te, naročito mi oprosti svaki onaj put kada me ponesu iluzije pa se rastužim jer ne želiš isto što i ja. Svaki veliki umjetnik je ponekad bio neshvaćen. Pokušavat ću te razumjeti što više, biti podrška i kada ne razumijem baš najbolje.
Predivna si. Ti si savršenstvo u ljudskom obličju. Nikada to nemoj zaboraviti. Ako te mogu naučiti jednu stvar o slikanju, jednu stvar o življenju, ona je ljubav. Bit ću uspješan učitelj ako u tome uspijem i to je sve što u svom životu uz tebe, za tebe želim. Voli to svoje platno, malena. Molim te, voli ga i onda kada njime nisi zadovoljna. Kakvo bi to nezanimljiva slika bila kada bi izgledala računalno izrađena? Čovjek u umjetnost unosi dušu. Čovjek je nesavršen u svojoj savršenosti. Voli svoje greške. Uči iz njih i voli ih jer su te nečemu naučile. Voli cjelokupno djelo u nastajanju. Ne žuri ga završiti što prije, ne hitaj ciljevima kao da ti život o njima ovisi. Pažljivo nanosi nove slojeve boje na one koji te ne oduševljavaju. Budi oduševljena onim što radiš. Radi ono što te oduševljava. Uživaj u slikanju, pa kakav god rezultat da bio. Vjeruj mi, to je najbolji način da uživaš i u procesu i u rezultatu. Proces, lutko, traje puno duže. Uživaj dugo. Voli svoje djelo. Voli tuđa djela. Svako je posebno i svaki umjetnik je vrhunski. Savršeni smo u svojim nesavršenostima.
Najvažnije od svega, ljubavi, voli sebe. Voli sebe onako kako voliš druge. Voli sebe da bi mogla voljeti druge. Voli se kada si uspješna, voli se i onda kada to nisi. Voli se kada griješiš, voli se kada se trudiš, voli se jednako kada uspijevaš i kada se spotičeš. Voli svoju prošlost, voli svoju sadašnjost, raduj se budućnosti. Voli svoje mane. Imaš ih jer si čovjek. Meni su one predivne. Meni su one zabavan izazov, molim te, neka to budu i tebi. Voli sebe svim svojim srcem.
I kada sam u strahu (a obećavam da ću pokušati strahovati što manje), i kada te ne razumijem (a obećavam da ću pokušavati razumjeti te što više), zapamti da te volim. Ti u svijet unosiš boje. Ti si svjetlost i ti si dar. Voli sebe kao što voliš svjetlost, voli sebe kao najdragocjeniji dar.
Autor: Lucija Dorić
Odgovori