Fijuk…,
vjetra ili metka?
Hrabro strahotni,
pustolovnom srcu radosni,
dani proljetni,
iživljeni u divljini.
Izvidnici,
u drvnari,
surovim stijenjem obvitoj,
ukotvljeni,
ovčju juhu dobrodošlice,
s vruće peći,
kusaju.
Magične utvare,
čovjek i pas,
u zavjetrini,
noću stražare.
Oči pogledima osluškuju,
sluhom uši motre.
Sneni Mjesec,
baršunasto sjajan,
plovi po Perući.
Mistična ekstaza.
Jebeš rat,
ubio me Univerzum!
Autor: Vladislav Miletić
Stilski zanimljivo s onim aliterativnim ponavljanjem glasa “v” (obvitoj, ukotvljeni, ovčju) i slikama, kao “Magične utvare, čovjek i pas, …” što izvlači Matoša iz mraka zaborava Mlačna noć; u selu lavež; Sviđa mi se odabir snažne riječi “kusaju”, dok se jede onaj bosanski lonac i oči osluškuju u mrklini, kao au jarane, vala i mraka i metkova i vjetrova po ovoj Dinari, Od “snenog” do “ubio me” bih skresao, uništava momentum završnim patosom Univerrzuma i zaista trivijalnom slikom “snenog mjeseca” (očiju, cvčka, usana, boktepita čega sve ne). Bolja ona slika od Saliha Alića kao “mjesec maše bakrenom lepezom” dok se hihoće i ludasto namiguje iz Peruće.
Hvala Vam gospon Mato na poštenoj kritici.
Tako treba.
To nas tjera dalje,,,
Pozdrav od Vladislava