Znaš, malo je čudno
da ti govorim takve stvari
dok sada razmišljam
samo o jednom;
ne znam zašto uopće suosjećam
kad nije mi prvi put.
Postala si jedna u nizu.
Tko zna, možda zato što sam te znao
od malena, od prvih koraka.
Jer sam gledao preko oronule ograde
kako radoznalo trčkaraš,
istražuješ svijet.
…
Kako da se sada opravdam
samome sebi?
Sve se dogodilo naglo
neplanirano, kao loš odabir.
Poput filma bez scenarija.
Čista improvizacija…
Ali nema kajanja.
Uostalom, meni je iskreno
sasvim nebitno
u ovome trenutku
a vjerujem, tebi još i manje.
Prešli smo granicu;
ja započeo
ti završila… skončala
protiv svoje volje.
Gledam te dok besciljno zuriš
hladnim nepokretnim očima
negdje iznad mene
s prestravljenim izrazom lica
i nagađam u nijemoj tišini;
što si osjećala,
o čemu razmišljala
taj zadnji trenutak?
Ne razumijem ni sam
zašto me to toliko zanima
no zabavno je pogađati.
Svejedno, ne mogu dokučiti
što ti se motalo u mislima;
Jesi li bila svjesna kraja?
Jesi li se pomirila sa sudbinom?
Da mogu toliko shvatiti
bilo bi mi malo lakše.
Možda nisi očekivala
danas ovakav kraj
ali budi sigurna
bio je neizbježan.
Odgodiv i da
ali neizbježan ne.
Bolje je ovako, vjeruj mi,
nenadano.
Tebe sam poštedio
razočarenja, uskratio osjećaj izdaje
u mene
dok si mi prilazila sigurnim korakom.
A ja,
sebi sam nametnuo
tek kratak osjećaj krivnje.
…
Nekontrolirani trzajevi
onemoćalih nogu
prekidaju me, vraćaju u trenutak,
u stvarnost.
Kao da se pokušavaju povezati
s ostatkom tijela…
ali sve su rjeđi pokušaji,
sve slabiji.
Prepusti se, bit će ti lakše.
Nazad više nema.
Oboji dostojanstveno
tu predivnu postelju
od podatne mirisne trave
svojim crvenim sokovima
i oslobodi se.
…
Pripremit ću ti kupku.
Želim te još jednom
posljednji put,
prije nego raskomadam
tvoje tijelo,
vidjeti u punom sjaju, čistu.
Neka izgleda kao da si usnula.
A onda možemo početi…
…
Miris mlade vatre pod kotlom
pomiješan ključanjem vode,
uz pjesmu što odzvanja glasno
seoskim dvorištima
evociraju uspomene.
Kolinje je,
kolinje…
Autor: Predrag Rubčić
Odgovori