• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja

Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

  • Naslovnica
  • Književnici
  • Autori
  • Poezija.hr
  • Bajke.hr

Ditiramb

Silvije Strahimir Kranjčević

Prekrasan život!
Kaljava cesta ode u maglu –
Digneš li glavu tamo k nebesim,
Past će ti na nos kapljica kiše!

Prirodo majko, – kako je tužno
Gledat te tako mamurna lica!
Kako su dosadne mojemu oku
Haljine blatne,
Maćeha zemlja što ih navuče
Plešuć uz svirku eterskih sfera
Okolo sunca…

Ah, ko da mari žarki vjerenik,
Što mu se baka dronjcima kiti!
Ta vječni svemir
Na njeg se smiješi,
I na bezbrojne očice bistre
Vječna praznina, djevica čista,
Plamen mu slatkih cjelova pije.

A on je ljubi –
Ljubi i dugim trakama žarkim
Sebi je svija.
I u nijemom cjelovu tako
Vjekovi ginu kano i časak,
Časak ko vječnost – – –
A ja na ovom kaljavom danu
Iz bare ove mislima plijem
Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
I vama, tajne pokretne sile,
Svemirski sklade, da vašeg mira
Udahnem tamjan!

Ah, tamo nema varave laži,
Ni suza ni ljudi;
Tamo me talas eterni ziba,
I ja u tihom, opojnom času,
Ne znajuć za se, uživam onu
Zaborav slatku, s koje se mrtvim
Otvara nebo.

Gorko je, gorko
Stajat uz odar vlastite volje!
A srce bješe žarko ko svijetlo,
Plameno sunce,
Čisto ko božje biserne zvijezde,
Želje, ko miris otajnog raja,
Da svijet grle, s njime da plaču
I da se smiju s njegove sreće;
Rođen da živiš na krilu lakom
Slobodne misli i da se kriliš
Navijek više – tražeći tamo
Edena kutić, najmanji za se, –
Survaš se onda… u kalnoj bari
Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
Ko munja, koju uguši blato,
A ona je mogla da razbija oblak!

Al opet – Zemljo majko, oprosti,
Ako ti gorku rekoh!
Ta ja bih rada, da divna cvjetaš
Ljiljanom pravde, ružom slobode,
Da budeš prvi svemirski alem
I prvi cvijet božije misli!
Kroz duge dane tekla je krvca
Napretku tvomu, zlatnoj slobodi,
A dobro znadeš, kapi kolike
Nikad ti gasna prašina popi!
I suze gdje su i genija smijeh,
Koji su s tvojih premudrih hira
Došli na luda kucati vrata?!
I gdje su drugi, gdje mnogi jadi,
Teži no cijeli svemir – -?!
Al opet,
Majko, oprosti!
Pusti mi samo, iz tvog da skuta
Na tužnu harfu istisnem koju
Iskrenu suzu – dar čovječanstvu.
A kada puknu i harfa i srce,
Onda nam budi mrtvima barem
Majčica bolja, kada zavijeka
Tebi smo samo pastorci bili!

Vienac, 1892.

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Reader Interactions

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Primarni stupac

Objavite svoje radove!

pisaća mašina

Suradnja

Književni portal Književnost.hr traži književnike i autore svih profila, voljne objaviti svoje književne radove na ovom portalu. … [više] about Suradnja

Književnici

  • Andrija Palmović
  • Ante Kovačić
  • Antun Branko Šimić
  • Antun Gustav Matoš
  • Antun Mihanović
  • August Harambašić
  • August Šenoa
  • Đuro Arnold
  • Dragutin Domjanić
  • Fran Galović
  • Ivan Goran Kovačić
  • Ivan Kukuljević
  • Ivan Trnski
  • Ivana Brlić-Mažuranić
  • Ivo Vojnović
  • Katarina Patačić
  • Luka Botić
  • Milan Begović
  • Mirko Bogović
  • Petar Kanavelić
  • Rikard Jorgovanić
  • Sanja Pilić
  • Silvije Strahimir Kranjčević
  • Sunčana Škrinjarić
  • Vjenceslav Novak
  • Vladimir Čerina
  • Vladimir Nazor
  • Vladimir Vidrić

Footer

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja
  • Uvjeti korištenja

Radovi

  • Književnici
  • Autori
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr
  • Poezija.hr

Copyright © 2016.–2025. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.