Dobrome znancu

Možeš se truditi neznanče
U beskrajnom razmišljanju i nauci potpuno i stvarno;
Mislit ćeš da sam nestvaran.
Jer put traganja čulima je put magarca.
Duhovno traganje je put u nepoznato.
Ti nisi to razjasnio sa potpuno opuštenim stanjem uma.

Dobro zato upamti neznanče:
Možeš se truditi koliko hoćeš,
Nećeš me poznati.
Ti koji se nadmećeš sa magarcima.
Ne možeš me odgonetnuti!
To je razumijevanje.

Ako si kraj mene samo zbog obavještenja,
Poslušaj što ti imam reći:
Cvijet koji u tami uz blago svjetlo voštanice
Promatra sunce na slici,
I onaj koji spoznaje toplinu sunca,
Ne mogu nikad biti isti! – Ovo je nadsvjesno.
To je nadrazum što sve dalje može ići.
Svaki vrh te vodi nekom novom vrhu koji još je viši od prethodnog.
I kad dođeš do krajnje točke svog razmišljanja, tada ono prestaje.
To nutrina spoznaje sebe.

Intelektualna teorija ne postoji i razmišljanje postaje sudjelovanje;
Jer čulo tjelesno jede mrak, dok se duhovno hrani suncem.

Sada ti to spoznaješ; nešto vanjsko unutar sebe
Što nije obično kretanje.
Nema napetosti u tijelu, nema napetosti u mislima.
Promatraš
Cjelokupno osjećanje
Koje te prožima
Odasvud.
Promatranje i nije radnja; tijela ni misli.
Jer bilo što da uradiš, to će postati uskraćivanje
Pulsirajućeg doživljaja Sunca potpuno u tvojoj dubini.

O ti, koji teret svojih čula prema nepoznatom nosiš;
Ti postaješ nekad Sunce, a i more si nekad!

Vidiš li neznanče da ti si meni dobro znan.

Autor: Siniša Miljević