Dorotea (Teki) Kovačićek rođena je u Zagrebu, 1992. godine, u pjesničkoj obitelji. Piše, kako bi se onomad reklo, od malenih nogu, a da riječi ne ostanu samo riječi potvrdila je pobjedom na LiDraNu 2011. godine s pjesmom na kajkavskom dijalektu “Ulična balada”. Zatim se okušala i u novelama, a njen prvijenac izdan je 2014. godine, a u pitanju je SF “Cacoon”, inspiraciju crpeći iz snova. Nekoliko godina kasnije započinje novinarsku karijeru u Večernjem listu, sve zaokruživši studijom politologije na kojem je danas dogurala do demonstrature na kolegiju kulturnog menadžmenta na katedri za kulturnu politiku.
Njen kratak roman “Praznici na balkanski” izdan je 2018. godine i njime probija led na spisateljskoj sceni. Pisanje, zašto pisanje? Kao mala htjela je biti arheolog, liječnik ili odvjetnik, ali pisanje je svijet koji objedinjuje sva zanimanja, sve želje, sve emocije, a svaki trenutak nepovratno zarobljava, kao i osobe. Nije na odmet reći da, kad te pisac zavoli, nikada ne možeš umrijeti.
Danas radi na novom romanu luckastog naziva “Luđaci idu na izlet”, a u planu je i zbirka poezije od čak stotinjak pjesama koje, kako kaže, napiše u nekoliko minuta. Žanr u kojem pliva je neoegzistencijalizam, a vodeći se njenim omiljenim Louis-Ferdinand Celinom, otkriva svijet francuskih pisaca od apsurdista Camusa do ekscentričnog Houellebecqa.
I sama se pomalo igra ekscentričnim idejama pa su tako njena djela obilježena provokativnim idejama i mislima, kao i nezaobilaznom, pomalo mračnom romantikom, što potvrđuje u svojoj noveli “Djevojka sa suncem u očima”, koja uskoro izlazi u časopisu za znanstvenu fantastiku. Iako se ne vidi u SF vodama, već u suvremenoj prozi, njen interes za djela H.P. Lovecrafta je velik, pa tako i u njenim pričama obitava melankolična sanjarska atmosfera, prepuna oštrih preokreta, neočekivanih zapleta, ali nimalo besmislenih radnji. Svaka riječ, svaka rečenica, i svako djelo je simbol. Simbol stvaranja, simbol znanja i simbol – onoga što je ljudsko u nama.
Djela: Kruna od mjeda
Odgovori