Iz prvog ulomka
Egon je osjećao da mu nije rekla sve i da se iza njezinog stava krije nešto mnogo dublje. Kolikogod mislio da je dobro poznaje, uočavao je u njoj nešto skriveno, nešto do čega nije mogao doprijeti. Privlačila ga je od prvog trenutka njihova poznanstva. Djelovala je blago i opušteno, ali bilo je u njoj nečeg što je kontrolirala, nečeg što je nosilo veliki natpis; ne prilazi preblizu! Svidjelo mu se kako se odijeva, kako se kreće, kako mirnim, tirkiznim pogledom promatra sugovornika, kako jednostavno i zanimljivo obrazlaže svoje stavove, ne boji se riječi, a pritom nije prazna brbljavica… Sviđalo mu se kako zna dominirati, ali se i prepuštati, pitoma i blaga. Izluđivala ga je njezina potpuna tjelesna prepuštenost dodirima, ali i očit osjećaj slobode kojim je u trenutku mogla poreći sve što je malo prije davala. I onda, taj mali komadić svijeta u kojem je postajala malena, sanjiva djevojčica…
Sve su to bila vrtloženja koja su ponijela Egona i ponekad se zbog Ike osjećao ranjiv, jer u kaleidoskopu svega što je Ika predstavljala, samog sebe je doživljavao kao zaljubljenog pubertetliju koji pristaje na sve zahtjeve probuđene ljubavi.
Tako, kako je Egon razmišljao o Iki, tako je i ona razmišljala o njemu. Sve njene dosadašnje veze nisu je opterećivale. Nije ih bilo mnogo i sve su završile njenim uzmakom, običnim priznanjem da se ne želi vezivati, da je posao isuviše okupira pa je taj posao postao izlika da nešto prekine i prije nego li je zapravo i počelo. Bilo joj je jasno da u svakome od tih mladića i muškaraca traži svog imaginarnog prijatelja iz djetinjstva. On je, ustvari, predstavljao njezin vrijednosni sud o ljudima, sve ono što je u nekome mogla voljeti i poštivati.
Zato ne čudi da se oboje pomalo bojalo te veze i dok su bili razdvojeni, oboje je pokušavalo ojačati svoju osobnost tražeći svatko za sebe prostor u kojem ne bi osjećali toliku međusobnu ovisnost.
Ali nikakve odluke ili kojekakvi treninzi nisu pomagali, jer kada bi došli u kontakt, sve ograde padale su u vodu, osim Ikine odluke da se još ne želi udati i imati djecu. Egon je u početku bio povrijeđen, mislio je da ga ona ne voli dovoljno da bi s njime dijelila život, mislio je da nešto s njom duboko nije u redu, a onda je postepeno počeo slagati mozaik njezinih razloga.
Tako je, dotaknuvši se teme djece, noćas mogao donekle razumjeti Iku, a znao je da su još dovoljno mladi za sve pa ga je osjećaj kako je jedino važno da su u ovom trenutku zajedno, brzo uljuljkao u san. Kasan noćni sat i nakupljeni cjelodnevni umor učinili su svoje. Nije ni pomislio da baš zbog njihovog današnjeg razgovora, Ika ne može zaspati.
Nešto kasnije Ika je osluškivala Egonovo mirno disanje i gotovo je osjećala ljutnju na taj njegov mir, kao da ju je on na neki način izdao jer su netom prije razgovarali o teškim i važnim pitanjima. A sada ona leži budna, a on mirno i bezbrižno spava. Znala je da je ponoć prošla, da je nepravedna prema njemu, da taj čovjek ima pravo na umor, na neometan, miran san, ali nije si mogla pomoći. Iracionalan osjećaj izdanosti nije ju napuštao. Uzalud je stisnula vjeđe, mislila na pospane livade i umirujući šum mora. San je nije želio.
Iskrala se iz kreveta i bosa otišla na terasu. Kadgod bi bila zbunjena, nervozna, rastresena ili razočarana, odlazila bi na terasu, tu svoju oazu mira, da se igra sa zvijezdama i povezuje ih u astrološke likove. To je činila još kao djevojčica. Njena rodna kuća usred vinograda bila je na osami, a jedina svjetla koja je mogla gledati dao joj je taj nebeski spektakl čije je male iskrice dječjom maštom povezivala u suvislost Zmaja, Velikog i Malog medvjeda, bilo čega što bi joj u tim trenucima osame palo na pamet. Mašta je zamjenjivala prijatelje, a priče koje su joj roditelji ponekad pričali, tu su dobivale svoj nastavak. Svi likovi dječjih bajki, prolazili su joj pred očima pa joj se ponekad činilo da gleda film. No, ona je režirala te filmove i nikakvo zlo se nije moglo dogoditi onim dobrim likovima. Čini se da je ta fantazija u njoj probudila prve spoznaje o dobru i zlu i zaštitnički odnos prema nemoćnima. Tu je izmaštala i svog prijatelja.
U svojoj osnovi, Ika je bila sanjalica koju su roditelji stalno podučavali odgovornosti, trezvenosti, ozbiljnosti života. A sve je počelo onog dana, sjećala se, kada ju je majka čula kako razgovara sa svojim izmišljenim prijateljem.
Zvao se Valter i bio je nešto stariji od Ike koja je tada navršila devet godina. Djevojčica je dobro znala da on ne postoji, da je samo plod njena umišljaja, ali njezina ga je osamljenost slikala tako živim bojama da je uskoro postao neizostavan drug u igri i savjetnik u svim njenim malim dilemama i pitanjima. S njim je mogla raspravljati o onim dječjim temama koje su tek otkrivale svijet. I uvijek joj se činilo da je nešto pametniji od nje. Njen dječji uzrast još nije shvaćao da je postavljajući pitanja, sama dolazila do njihova odgovora.
Ako postoji imaginarna ljubav, onda je upravo Valter bio Ikina prva dječja ljubav. S njim je trčala livadama, lovila žabe u obližnjoj lokvi, brala cvijeće, promatrala leptire, svirala na travkama, izrađivala vjenčiće koje bi zatim uplitala u svoju dugu, svijetlu kosu.
S Valterom je proživljavala sve nevjerojatne avanture koje su stvarale njena mašta i priče koje je nalazila u bogatoj očevoj biblioteci. S njime je prošla kroz pustinju i prašumu, drhtala nad Nerinom sudbinom dok su na Griču spaljivali vještice, s njime se na zamišljenoj splavi otisnula na nemirno more, bježala pred strašnim gusarima…
Valter je liječio njezinu osamljenost. Nadomjestio je društvo koje imaju djeca koja rastu u gušće naseljenim krajevima.
Onda je došao dan kada ju je majka ulovila u razgovoru s prijateljem. Ika je živo gestikulirala i na nešto odlučno pokazivala. U prvi je trenutak majka pomislila da se odnekud doklatio nekakav dječak, ali kada je vidjela da je djevojčica sama, zabrinula se. Ne zato što se njena kći igra i mašta, nego zbog načina kojim je Ika postupala. Činilo se da ona zaista vidi i čuje osobu s kojom priča. Nije to bila samo imaginacija koja služi da popuni prazninu, društvo koje ispunjava osamljenost. Ika se s njim prepirala. Dakle, on je dobio osobnost, on negdje u mašti njezine djevojčice živi kao prava osoba, on se nameće svojim razmišljanjima i postupcima.
I kada je na majčino pitanje s kime razgovara, Ika jednostavno i iskreno odgovorila; s Valterom, roditelji su odlučili izbiti maloj gluposti iz glave.
Djevojčica je dobila više zaduženja, morala je više pomagati u kućanskim poslovima, manje su je ostavljali samu, mnogo su s njom razgovarali o životu, realnosti, odgovornosti, poštenju i nakon nekog vremena učinilo im se da je s malom sve u redu.
Nisu znali da njihova djevojčica i dalje intenzivno druguje s izmišljenim drugom, samo je sada naučila to vješto prikrivati. S Valterom je sada razgovarala šuteći, ali njezina je mašta i nadalje nalazila neviđene prostore u kojima je mogla uživati.
Valter je iz Ikina života nestao neku godinu kasnije jednako tako nenadano kako je došao. Jednostavno ga je izbrisala iz memorijske kartice svoga mozga.
I sada, dok sklupčana na ležaljci na svojoj terasi gleda zvijezde, odjednom se sjeća roditelja koji joj nisu uništili sposobnost imaginacije, ali su je naučili da se neke stvari ne govore javno. Sada, kada je ostala sama, duboko shvaća koliko su je voljeli i koliko su je željeli pripremiti za život koji nikoga ne mazi. I bila im je zahvalna.
Dugo nije mogla prihvatiti njihovu smrt. Znala je da razmišlja iracionalno, ali imala je glupi osjećaj da su je napustili, učinili osamljenijom nego što je bila. Razmišljala je da bi i njezino dijete, bude li ga ikada imala, moglo biti osamljeno kraj nje.
Na neki način, majčinstva se bojala, a to nije znala objasniti ni sebi ni Egonu. Voljela je djecu, ali ne na način da se rastopi čim ih vidi, nego željom da svako dijete dobije sretno i sigurno djetinjstvo. Oni koji djecu donose na svijet i oni koji toliko brinu o natalitetu, dužni su djeci to i osigurati.
Nakon niza godina sjeti se svog imaginarnog druga. Pogleda prema zvijezdama i učini joj se da mu vidi lik u omaglici. I na njenu radost, učini joj se da joj je taj lik namignuo.
Iz petog ulomka
Gospođica Koraljka Kožić sjedila je za svojim masivnim, baroknim stolom i nešto tipkala na kompjutoru. Ugledavši nenajavljenog gosta, povikala je oštrim, hladnim glasom: “Kako se usuđujete? Kakvo je to ponašanje? Mirjana! Tko je ovaj čovjek i zašto je prošao pored vas?”
Podigla se na noge i Ninno ju je mogao procijeniti u djeliću sekunde. On nije pripadao onim muškarcima koji ispod šminke i krinke ne vide pravo stanje stvari. Imao je oštro oko za detalje i ništa mu nije moglo promaći.
Žena koja mu se žurno primicala, naoko je navršila četrdeset pet godina. Skladno se kretala na svojim lijepo oblikovanim nogama, obuvenima u sandale s vrtoglavo visokim petama. Imala je klasičan, drap kostim dugih rukava, sužen u struku, a smeđu kosu s crvenim preljevima je podigla, ali tako da ostane neukroćena, što joj je s deset metara udaljenosti davalo mladenački izgled. Smeđe su ga oči ljutito gledale ispod, u visok luk izvijenih, urednih obrva koje su doprinosile njezinom pomalo plastičnom izgledu.
Usta su definitivno napumpana, ali ne daju onaj Pajo Patak izgled kakav je već viđao i kod sasvim mladih cura. Jednom je Ika izjavila da neke žene s tim ustima izgledaju kao Džoker iz filma Betmen.
“Policija!” povikao je i pred oči joj postavio svoju iskaznicu.
“Baš me briga tko ste vi”, nije se smela šefica ignorirajući njegovo predstavljanje, “pa da ste i sam predsjednik države, ne možete k meni ovako divlje upadati! Ne dozvoljavam!”
Kada je ugledala Iku, koja se u tom trenutku pojavila na vratima, zaurlala je:
“Što je moj ured? Promenada? Mirjana, ispratite odmah ove ljude!”
Ika ju je mirno odmjerila od pete do glave i isto tako mirno rekla:
“Istražujemo ubojstvo. Mislimo da vi o tome imate neka saznanja pa ako ste sada zauzeti, izvolite doći u našu postaju sutra u deset. I, molim vas, budite točni.” Okrenula joj je leđa glumeći odlazak.
Spominjanje ubojstva kao da je ohladilo ženu, a nije joj se sviđalo ni to da se mora motati po raznim neklimatiziranim policijskim uredima. Zato je ublažila ton i upitala: “Tko je ubijen? I kakve ja veze imam s tim?”
“To ćete doznati kada dođete u našu postaju”, odgovorila je Ika kratko dajući Ninnu znak da je slijedi.
“Pa dobro, kada ste već tu, mogla bih odvojiti pet minuta”, stigao ih je ženin glas na izlazu.
Povela ih je do konferencijskog stola pa se sve troje smjestilo u udobne, finom tkaninom bež boje presvučene fotelje.
“Ubijena je vaša zaposlenica, gospođa Violeta Šimić”, bila je Ika izravna. Pomno je promatrala reakciju neljubazne žene, ali reakcija je izostala. Plastično lice lutke ostalo je bezizražajno. Samo je napućila svoja blago džoker-usta i prosiktala:
“Ah, ona? Ona i nije naša zaposlenica. Uzela je lokal u najam, a s našom kućom ima ugovor. Njen je lokal u prizemlju i ne ugošćuje samo naše djelatnike, nego i one koji navrate slučajno… A mnogi dođu, jer žele vidjeti ponekog celebrityja. Ona je kod nas kao outsourcing, tako držimo i čistačice i još neko tehničko osoblje. S njima nemamo direktan ugovor, nego putem neke druge firme, ali to pitajte naše računovodstvo.”
Kako su Ninno i Ika šutjeli, nastavila je: “Prostor je naš i veliki dio inventara… Ništa nije uložila u njega, ni lipe, a vukla je dobar novac…”
“Pa ste je vi željeli maknuti?”, upao joj je Ninno u riječ.
“Molim? Vi si svašta dozvoljavate i da znate, ja to ne moram trpjeti”, pokušala je žena podići obrve.
“Čuo sam da ste ženu doslovno maltretirali, da ste je sustavno zlostavljali pa nam kažite, gdje ste bili u vrijeme njezina ubojstva?”
“Bila sam… a kada je ona ubijena?” Koraljka Kožić nije nasjela na Ninnovo pitanje. Bilo je jasno da je to stara tigrica koja je u svojim lijepim nogama imala mnogo utakmica, koja će se kao tigrica boriti da zadrži svoj položaj. Svojim visokim peticama gazit će sve koji joj se nađu na putu.
Ika je pomislila kako i svoje vitko tijelo njeguje isključivo u tu svrhu. Uvijek mora biti fit, jer uvijek u tom kapitalistički orijentiranom društvu, koje ima sve karakteristike čopora, stalno iza nekog ugla vreba mlađa, ljepša i sposobnija ženka.
Ovaj model ponašanja je agresivnim reklamama, koje ističu vanjštinu i glorificiraju mladost, prenesen na mlade ljude pa ne čudi što mnoge žene, čak i nepotrebno, podliježu potrebi da zaustave starost.
Kada joj je Ninno otkrio moguće vrijeme ubojstva, gospođa Koraljka je razmišljala neko vrijeme, a Ninnu se činilo da se botoksom umrtvljeno čelo nastoji naborati. Bez uspjeha.
“Da, sjećam se. Do kasno u noć radila sam s jednom mladom ženom na jednom projektu, baš ovdje, u ovoj kancelariji, a kad je ona otišla, nešto poslije ponoći, ostala sam ovdje, jer sam bila preumorna pa sam se okupala”, glavom je pokazala prema jednim tapeciranim vratima iza kojih se skrivala samo njoj dostupna luksuzna kupaonica, “a onda sam ovdje i prespavala… Što se tiče te Violete, nije mi je žao. Nije ona pripadala našem krugu.”
Pogledala je Iku tako kao da želi reći da ni ona ne pripada njihovom krugu, što je Ninna toliko iritiralo kao da glinena, gegava patka procjenjuje gracioznost labuda pa je, dižući se, upitao bezobrazno se cereći i pokazujući kažiprstom na njezine usne: “Svinjski ili kravlji loj?”
“Molim?” izvila je žena savršeni luk svojih podignutih obrva, a nešto predimenzionirane trepavice su odaslale mrzovoljan signal nerazumijevanja.
“Vaše usne” nasmijao se Ninno slatko, a plave su mu oči veselo zaiskrile, a kako bi prekinula otvoreni sukob koji je postajao sve izgledniji, Ika je brzo upitala glasom koji nije trpio odlaganje:
“Kako se zove mlada dama s kojom ste te noći radili?”
“Dona Silić. Mlada, talentirana djevojka kojoj treba sva stručna pomoć”, odbrusila je gospođica Koraljka Kožić, kako je sebe titulirala.
“Gdje je možemo naći?”
“Ona je još uvijek naša vanjska suradnica, ali adresu možete tražiti u administraciji.”
Okrenula im je leđa i bez pozdrava krenula ka svome tronu.
“Doviđenja, gospođo Marić. Hvala na ljubaznosti”, naklonio se Ninno na odlasku sekretarici u prijamnoj kancelariji, dok je Ika samo kimnula glavom. Već su bili na vratima kada ih je stigao gospođin glas:
“Do viđenja. Ja moram ostati do tri sata.”
Shvatili su što im gospođa poručuje pa joj je Ninno gestom pokazao da će je čekati pred izlazom u tri sata.
U administraciji firme nisu saznali ništa, osim adresu mlade, perspektivne novinarke Done Silić, jer su svi zaposleni s nepovjerenjem gledali jedni na druge. Načuli su da se “Istina” prodaje, a nisu znali tko će biti njen novi vlasnik pa su balansirali između suprotstavljenih struja i najradije šutjeli. Neurotična, napeta atmosfera mogla se gotovo opipati. Čitali su je na licima i u očima zaposlenih. Bilo im je jasno da se ljudi boje za svoju egzistenciju, jer su se pitali što će ta prodaja za njih značiti. Svatko se je bojao da će izgubiti svoj položaj pa je preo kao pauk mrežu ili se povlačio u sigurnu zavjetrinu. Nitko se nikome nije želio zamjeriti.
Spustili su se na ulicu kupiti Lovri knjigu.
Autor: Marija Juračić
Odgovori