Zakoračio je pored blatnjavog otiska đona: otklonio nabacane grančice i lišće kojim je hteo da prikrije tragove. Pogledom je šestario po kamenoj stazi stisnuvši usne u usku liniju. Čvršće je zgrabio karabin, izabrao uzvišicu na kraju staze i popeo se na liticu dublje u šumu. Na zaravni, pogledao je kroz okular, prešao nišanom po okolini, zatim strčao do potoka. Preskočio je uzani rukavac i ukočio se pred razvučenom strunom koja mu se napela preko cokule. Iskezio se, a onda je grimasa prerasla u grohotan smeh.
“Zašto se smeješ, gabron?”, detinji glas mu je došao s leđa.
Okrenuo se podigavši karabin iznad glave. Na preplanulom licu, zadrhtao je osmeh. Tek pošto mu je litica došla u vidokrug, ugledao je oči ispod kamene strehe s koje je padala zavesa od korenja drveća. Dobro se maskirao, pomislio je zadovoljno.
“Vrlo dobro, Esteban”, odgovor je izmamio mršavog dečaka iz zaklona sa sve jurišnom puškom u rukama.
Nakon nekoliko trenutaka odmeravanja, obojica su spustila oružje. Zagrlio je dečaka, prstima mu razbarušujući kosu.
“Brzo, kolika je vrednost naše ekonomije?”, dograbio ga je za rame, dok su pratili stazu van džungle.
“Zvanično ili nezvanično?”, promumlao je gledajući zemlju, klateći se s noge na nogu.
“Hajde, nezvanično. Vamonos, rapido, rapido. Moraš brže da odgovaraš”, tapšao je i vikao za njim. Klinjo ga odmeri preko ramena.
“Trista devedeset i pet milijardi.”
“Čega? Koje valute?”, nastavio je da zapitkuje hvatajući tempo desno od mališe.
“Američkih dolara.”
“Odlično! A koja je najveća brzorastuća firma u našoj zemlji?”
“Dijegova”, natmureno će mali.
“Pa nije samo njegova, i tvoja je. Čime ti se bavi otac?”, hvatajući dah, zastao je pred proširenjem s kog se otvarao vidik prema okolnim brdima i šumama.
“Rudarstvom. Trguje rudom litijuma koji se rafiniše u nekoliko postrojenja i od nje se dobija legura, potom se litijum koristi u raznim fabrikama automobila i baterija”, skoro kao definiciju je izdeklamovao.
Popeli su se na sam vrh čistine pred prvi mrak: odatle su mogli da vide sva ta sićušna svetla pod nogama. Vatrena reka svetala je avenijama krivudala uporedno s rekom Medelin, a s druge strane je pruga čamila u mraku, s tek ponekim fenjerom među drvećem. Nikada jasnije se slika grada nije videla, mahom jer je tokom celog dana bilo vedro i sunčano.
“Čime još trguje Dijego? Na čemu je izgradio imperiju?”, ozbiljan ton u produbljenom glasu je dečaku naznačavao strogoću, što je i registrovao.
“Znaš već.”
“Respeta tu papa, gabron. Pričali smo o ovome. Prvo da savladaš mere bezbednosti, tek kasnije dolazi obuka za posao. Otac računa na tebe da naučiš sam da se staraš o svemu. Ovo što mi radimo je priprema da preuzmeš vodeće mesto u Korporaciji. Imaćeš još dvadeset godina da naučiš svaki detalj te mašinerije, da očvrsneš, ali opet, ne mogu da te pustim tamo tek tako.” Obojica su, kao da tragaju za nečim, piljili u neonski sjaj nad barijima s one strane reke i osluškivali muziku s krovova elitnih hotela koja se povremeno čula donesena vetrom.
“I kada će to biti? Kada će te oterati?”, okrenuo se prema njemu i širom otvorio oči.
Primetio je da su momčiću zaigrale usne. Obgrlio ga je oko ramena i privukao ga sebi, jer je u tom trenu, trebalo da oseti sigurnost, milost i da će uvek biti tu uz njega.
“Kada OtroKorp dobije obaveštenje o prekidu ugovora, obavestiće me da počnem s pripremom da odem”, prošaputao je zamišljeno posmatrajući krošnje drveća koje su klizale u tamu.
“Kako da znam da me već ne pripremaš za to?”
“Zar misliš da bih to krio od tebe? Od mog posinka?”
Niño je spustio glavu i ostao u tom položaju sve dok ga očuh nije okrenuo ka sebi, pogledao ga u oči i potapšao po ramenima.
“Svakog dana si spremniji za ono što dolazi. Tvoj otac će biti ponosan.”
“Ti si moj otac.”
“Ja sam samo zamena. Otro padre, hijo. Nikada nemoj da zaboraviš na to. Vezan sam ugovorom. Diego es tu papa.” Osmehnuo se, ali mališan nije osetio toplinu niti su mu se reči primile u umu. Frknuo je pogledavši svetla grada i nevoljno krenuo za njim.
Staza ih je navela na širi asfaltirani put koji je vijugao po uzvišici Loreta. U ovom ekskluzivnom naselju je bilo tek desetak identičnih kuća, sve sa velikim dvorištem, visokom ogradom od armiranog betona i elektronskim bravama na kapiji. Same kuće su spadale u moderan stil arhitekture s dosta velikih prozora, bazena i terasom, niske, a opet široke da podsećaju na vile.
Umerenim tempom su se penjali prostranim travnjakom, dok su oblaci sve više nadolazili i jezdili prema već kišnoj šumi. Munje su sevale kao poslednje prirodno svetlo, spoljne sijalice su se uključile osvetljavajući poslednju kuću na samom vrhu brda.
Ušli su uz pomoć magnetnog ključa: muchacho je zatvorio kapiju i ukucao kod. Pratilac je zastao na sred staze, pogledom procenjivao okolinu. Tinjajuće narandžasto svetlo je dolazilo s prozora, a okolni beli zidovi su se presvlačili u teget boju noći. Senka se povukla unutra. Video ju je jutros, znao je da nije izlazila iz svoje sobe ceo dan. Puhnuo je piljeći u delić svilenog ogrtača koji se njihao kraj elegantnog kauča. Dečkić je krenuo prema garažnim vratima. Ostavili su opremu, presvukli prljavu taktičku odeću. Stepenice su vodile u dnevnu sobu pred sto s otvorenim vežbankama iz fizike, hemije, matematike i književnosti. U ćošku su bile lepo poređane knjige, lektira i alat koji su koristili za popravku nadzornih dronova.
Na kamerama su treperele crvene lampice. Stao je kraj ranca, zapakovao dokumentaciju i stvari, krajičkom oka tragajući za senkom. Čuo je odsečno kuckanje štikli i odmah primetio da dolazi iz kuhinje. Ubrzo je čuo i zvuk kockica leda kako lupkaju u čaši s viskijem. Naježio se osetivši sladak miris ženskog parfema u vazduhu.
“Buenas noches, hijo“, osmehnula se, a niño joj je prišao i dopustio da ga pomazi po kosi i poljubi u obraz, pre nego što je otišao da se umije.
Ostao je nasamo s njom. Progutao je pljuvačku, jer od njene blizine istovremeno bi ostajao bez daha, preznojavao se… i strahovao. Slike s Dijegom su bile poklopljene licem nadole, ovo je bila njena kuća. Požurio je da se spakuje, brzo vezao ranac i prebacio ga na ramena. Ustuknuo je korak kad mu se previše približila.
“Esmeralda?”, ime mu je kliznulo preko usana dok su se ostale reči izgubile u vrtoglavici koja ga je naprasno obuzela.
“Gotovo za danas?” uvijala je jezikom, oduran alkoholisani zadah ga je zapahnuo. Ugrizao se za usnu, smirio ruku na naslon stolice i brzo pogledao u kameru.
“Aha”, nije mogao više da kaže, nije smeo da produžava kontakt.
I protiv svoje volje upijao je sjaj njenih butina, tako lepo i jednako preplanulih, tako savršeno oblikovanih. Čak su i članci u skupim cipelama bili pohotni, iako nije imao fetiš prema stopalima. Pogled na dekolte ga je potpuno paralisao, a blistave oči su ga ostavile bez snage i kolena su mu zaklecala. Odmahnuo je glavom, odupreo joj se, ali glas… glas kojim mu se obratila ga je doveo do ivice razuma:
“Zašto ne ostaneš na večeri?”
“Ne mogu. Imam dosta posla.”
“Posao?” Namrštila se, pa brzim pokretom ispila viski do dna.
“Zašto sam uopšte mislila da ćeš ostati”, prosiktala je u okretu.
“Auto je ispred kapije, pobro.” Nakon tih reči se vratila u kuhinju.
Ta poslednja reč, podrugljiva, kao sečivo u grudi, tresao se osećajući bes koji je nadolazio iz stomaka. Brzo je trgnuo glavu u njenom pravcu s željom da je prevali tu na licu mesta, strgne taj ogrtač i uzme je. Zamišljao je kako mu lupa šamar, pa je grabi u zagrljaj i žestoko ljubi dok joj skida gaćice, ili mu se osmehuje i lagano ga obgrli oko vrata, vuče k sebi i obujmi nogama oko struka. Kamere sve snimaju, a Dijego će se uskoro vratiti… i neće biti sam.
Klinac priđe, stade i iskezi mu se. “Odlaziš kući. A ja ostajem s njom.” Osvrnuo se na zvuk stakla koje se razbija o pločice.
“Rapido, rapido, pequeño. Koji su koraci u odbrani?”, pljesnuo je rukama ispred dečaka, a ovaj ispravi leđa i uvežbano poče da deklamuje.
“Prvi korak, ustanoviti odakle dolazi pretnja. Korak dva, proceniti jačinu neprijatelja. Korak tri, zaključati sva vrata i potencijalne ulaze. Korak četiri, naoružati se. Korak pet, naći zaklon ili tačku odstupanja. Korak šest, pozvati pomoć.”
“Odlično, sine. Ostalo ti je još deset zadataka da rešiš i stotinu strana da pročitaš do sutra”, gledao ga je u oči. “Propitaću te”, osmehnuo se i dečak uzvrati.
Ispratio ga je samo do vrata i stao da posmatra kako prilazi ogradi, okreće se na tren, zatim ulazi u džip. Ubrzo je prašina počela da krcka pod gumama kako je bešumni motor ubacio u prvu, a grmljavina najavila prve kapi kiše. Automobil se kretao niže do rampe s koje se uključio na aveniju Las Palmasa. Kružio je ispod mostova dok se nije popeo u centar grada. Okolna neonska svetla su se ogledala na prozoru po kom su sve jače i brže klizale kapi. Hoteli su sijali praznično, a ulice treperele od vrućine koja se nakupila u asfaltu. Čula se vesela muzika, smeh i graja mladih.
Slika spolja se drastično menjala kako je prolazio iz jednog kvarta u drugi, potonji, s osetno manje svetla do momenta kad su čak i kandelabi izostali i tek poneki neonski znak bacio zrak na asfalt pun rupa. Od parade glamuroznih haljina i skupih odela, pa sve do pocepanih majica i običnih papuča u poslednjem bariju, mršavi i bosi su došli na red. Stao je na raskršću s blatnjavim krakom što je vodio uzbrdo. Čim je izašao, kiša ga je pokvasila do gole kože. Na trećem koraku, farovi su preleteli preko predela i okrenuli se natrag odakle je vozilo došlo. Podigao je glavu, video siluetu žičare s odsjajem gradskih svetala preko kabine. Nastavio je gore, prema kući. Pratio ga je zvuk slapova kišnice koja se slivala po kolovozu, držao se desne strane bliže travnate uzvišice gde je počinjala šuma. Poneki žbun mu je dozvolio da vidi tinjajuće svetlo u brojnim šatorima i šupama gde su živeli rudari litijuma. Tukani su glasanjem narušavali tišinu. Zastao je trgnuvši se na zvuk groma. Munje su večeras bile učestalije nego inače.
Na vrhu je čamila kućica: svega dve sobe s kupatilom, rešetke na prozorima, lanac i katanac umesto sigurnosnih sistema. Čim je ušao, spustio je ranac u hodnik, nastavio dalje u dnevnu sobu i upalio sveću. Peškirom je osušio kosu, promenio odeću, pa pripalio gasni gorionik. U prokuvanu vodu je dodao so i šta se već nalazilo u paketu gotove hrane. Tek kada je promešao, video je i komade piletine u smesi pirinča.
Bljeskovi munja su prikazivali paučinu u ćoškovima, pečate raskopanog zida koji se predavao naletu buđi.
Jeo je, a svaki zalogaj se teško spuštao u želudac, tad su farovi bljesnuli kroz rešetke. Svi mišići su mu se stegli, jedva da je spustio glavu da razmisli, a onda je neko bučno pokucao na vrata. Trkom je otišao da otvori. S druge strane prozorčeta su čekale dve prilike u senci. Po obliku je ustanovio da nose šlemove. Odškrinuo je, pa su ušli bez reči. Komande su se čule iz voki-tokija i još dvojica su utrčala s terase i rasporedila se okupirajući kolibu.
Suvozačeva vrata su se otvorila, zatim i kišobran u rukama čoveka u odelu, da bi se na kraju otvorila i stražnja vrata. Nije morao da čeka da vidi ko je došao, znao je da u ovu nedođiju po ovakvom vremenu ne bi došao niko drugi osim Dijega. Vratio se, seo na svoje mesto i pokušao dovršiti večeru.
Koraci su mu prišli s leđa. Nije se makao da pogleda ko je, piljio je u četiri operativca koji su stajali u ćoškovima. Soba se zamračila kada je pridošlica stala pored stola, blokirajući odsjaj sveće. Tek tada je odvojio pogled od tanjira, primetio da plamen igra u toniranim naočarima. Nešto svetla se smenjivalo na finom srebrnom odelu. Opazio je i red zlatnog prstenja, finu kravatu i gromadu od čoveka što mu je visila nad glavom.
“Kako ti je protekla smena?”, grub i dubok glas je odzvonio dnevnom sobom.
“Bueno. Muchacho napreduje brže od očekivanog. Sve je na profilu OtroKorpa.” Spustio je pogled na tanjir i ruke položio na sto. Gazda napravi korak da bi se gledali oči u oči.
“Da, ali želim da čujem mišljenje iz tvojih usta.”
“Pratimo metodiku koju je propisala Korporacija. Držimo se programa i prolazimo lekcije temeljno. Među prvih deset je na listi polaznika s rezultatima iz matematike, fizike, ekonomije i metodike poslovanja.”
“A Esmeralda?”, stisnuo je pesnice i iskezio se.
Crna brada sa sedom štraftom ispod donje usne je zaigrala, u naočarima je trepereo odsjaj sveće.
“Ona nije moja briga.” Odmahnuo je glavom, pogledao operativca u borbenom odelu s pancirom i ojačanjima preko ekstremiteta.
“Je li tako? Hoćeš da kažeš da surogat otac nikada nije pokušao da bude surogat muž? Smatraš me budalom?” U glasu se osećao bes.
Stegnuo je mišiće još više: rizikovao da ga tretiraju kao pretnju, upucaju i spale mu kuću. Ugrizao se za jezik i znoj mu poteče s čela.
“Nisam lud da stajem između žene i Vas. Kakav god problem da imate, to je potpuno vaša stvar. Javio sam se na oglas Korporacije da Vam obučim sina da bude čovek sposoban da nasledi imperiju koju ste sagradili. To je jedino važno.” Grčevito se trudio da sakrije strah, brzo preleteo očima po sobi da se uveri koliko je uspeo u nameri.
Šef pomeri ruke iza leđa i priđe rešetkastom prozoru.
“Mogao sam umesto tebe da postavim nekog svog vojnika, ali sam ipak odabrao stranca. Našao bih jednog u deset hiljada momaka o kojima se brinem. Ali da me jedan od mojih sinova izda, opogani moju ženu, tako nešto ne bih podneo. Ne bih mogao da ubijem svoje dete”, zaleteo se i s oba dlana tresnuo o sto toliko jako da se sveća umalo ugasila. “Moraš da me razumeš!”, grmeo je, a svetlost sveće se razbukta po staklu naočara iznad dva reda belih zuba.
Klimnuo je, ruku još oslonjenih na sto, dok je tanjir polupojedenog pirinča i dalje čekao pred njim. Momci su ostali nemi i nepokretni, dok im gazda nije pokazao da krenu. Pošao je za njima, zadržao se u dovratku.
“Danas kada je ideja porodice obezvređena, a kloniranje dostupno na svakom ćošku, živimo koliko i deset generacija. To je moja porodica. Moja!”, odzvonilo je prostorijom. “Esteban mora da savlada lekcije za manje od mesec dana. Toliko ti dajem. A što se tiče lažljive kučke, tu si bio u pravu. Obračunaću ću se s njom još večeras.” Prstenje je zastrugalo po trulom drvetu, a onda je zvuk koraka odmakao vani odakle je došao i šum kiše.
Tek kada su se farovi udaljili, uspeo je da dođe do daha. Dlanovima je protrljao lice, a grimase su mu se smenjivale iz besa u patnju i jad, pre nego što je izraz ravnodušnosti i apatije ovladao njim. Plamen sveće je nastavio da poigrava prateći ritam daha. Srce mu je divljalo. Lupio je šakama o sto, otrčao do druge sobe i zgrabio jaknu, pa istrčao na terasu.
Ulicom je tekla reka kiše. Zakoračio je u pljusak i nastavio niže do raskrsnice. Pogledao je levo, desno, a onda mu je svetlo na vrhu brda zapalo za oko. To je odredište.
Ubrzao je korak, retki automobili su mu u brzini bacali vodu u lice, ali nije odustajao. Halogene sijalice su mu pokazivale pravac, pratio je veštačku reku, držao se trotoara. Zalutali farovi su mu u paru s munjama osvetljavali prizore siromašnog kraja dok se nije približio ekonomičnom bloku. Nadalje ga je linija kandelaba vodila u centar Medelina. Iz brzog hoda je prešao u trk. Kiša mu se slivala niz lice, rukavom je brisao oči kada bi se boje i svetlo sjedinili u pulpastu sliku. Disao je poput parne mašine, vukao noge tarući patike o asfalt, svakim korakom dizao vodu. Prštalo je svuda oko njega, ali se nije zaustavljao. Kad god bi pomislio da stane, pogled na brdo bi mu dao još malo snage da izdrži.
Saobraćaj je bio gušći u aveniji Las Palmas, pa su ga farovi zaslepljivali. Kombinacija kiše koja mu je ulazila u oči i svetala ga je terala da se zakloni rukavom, umalo ga dovodeći ispred zahuktalog kamiona. Bacio se u stranu, tačno u jarak pun blata. Pridigao se, noge su mu klecale. Ispljuvao je kamenčiće, obrisao usta, brojao korake do skretanja prema Loretu.
Umesto da priđe rampi, svestan toga kako izgleda, prešao je svih šest traka i preskočio ogradu. Zagrabio je noktima po strmoj padini, vukao se uzbrdo dok mu je trava ulazila u usta sa sve vodom koja je jurcala od svuda. Žbunje ga je grebalo po rukama i licu, okliznuo se nekoliko puta, ali se zadržao uz pomoć busena trave. Podmetnuo je koleno, iskoristio ono malo snage u rukama da se odgurne unapred i prevali na čistinu. Desnu nogu je vukao, levom grabio napred, u pravcu kuće na brdu.
Formirali su mu se scenariji u glavi šta se u tom trenutku dešava Esmeraldi. Možda je šamara, viče, ili je ogromnim šakama trese za ramena. Nemoćna doziva sina u pomoć. Šta li je sa mojim sinom? Možda ga šiba kaišem ili se batinaju. Klinjo ima opak kroše. Imao je dobre šanse da ocu razvali vilicu ili da ga barem natera da se zatetura unazad. Je li toliko lud da nešto uradi protiv bosa, kada su njegovi momci u kući? Sve što je hteo je porodica, idilična, savršena, s kućom na vrhu brda, domaćicom, belom ogradom. Mogao je to da ima, samo da je bio hrabriji da se suprotstavi jefeu. Osvojio bi je, bilo bi lako. Muchacho ga već voli, privikao se na njega, imali bi porodični sklad. Svetlo ga je privlačilo poput moljca.
S poslednjim atomima snage je pretrčao travnjak do ograde. Munja je bljesnula pokazujući mu širom otvorenu kapiju. Brzo je uleteo u senku do zida, nastavio da se kreće i osmatra prozor. Pažljivo se kretao prema staklenim vratima na terasi sve dok nije mogao razaznati stvari u kući. Lampa je ležala na podu, slika visila ukrivo na zidu, druge stvari podjednako razbacane. U odrazu na staklu, video je krvave posekotine po licu i rukama, dronjke koji su nekad bili jakna, lice umrljano blatom. Više je ličio na nekakvo čudovište nego na čoveka. Hteo je da položi dlan na staklo i pribije lice da bolje vidi ima li koga unutra, ali se ipak povukao i otrčao oko kuće. S prozorčeta na drugoj strani, spazio je radni sto u kuhinji, razbijenu bocu vina i crvenu baru na pločicama.
Kružeći oko vile, naišao je na vrata od garaže. Bilo je dovoljno da provuče prste ispod lima i povuče ih gore kako bi se uvukao unutra. Hvatao je zaklon iza potpornih stubova, gvirio sa strane u slučaju da su jefeovi ljudi tu. Muk. Činilo se bezbedno. Posle prvog koraka, hrabrije je napravio drugi i treći dok nije stigao u dnevnu sobu. Produžio je, krupnim koracima i brzo se našao na pragu kuhinje. Ležala je u svilenom ogrtaču. I dalje je bila prelepa i pored vidljivih prostrelnih rana. Pao je na kolena i stavio joj glavu u krilo. Bol ga je prožeo. Besno je gutao jecaje klateći se napred-nazad.
“Šta tražiš ovde, gabron?”, glas mu je došao s leđa.
“Ja… ja sam loš otac. Trebalo je da bolje reagujem, da zaštitim porodicu!”, zurio je u njega neuspešno se boreći da ne zaplače. Od prizora Estebana s karabinom uperenim u njega, mutilo mu se u očima.
“Za sve je kriv, Dijego!”, prasnuo je. Spustio je pušku i kleknuo do očuha. “Ispod sudopere je varikina. Uzmi krpe iz fioke i obriši svoje tragove”, pokazao je na otiske po pločicama.
“Zašto ti nisi s njim?”, obrisao je suze i malo pribranije ga osmotrio.
“Sakrio sam se kada su došli. Svađali su se. Čuo sam pucnje, a onda su njegovi Aquilas razbucali kuću da liči na napad. Tražili su me. Zahtevao je da izađem, a onda su pozvali federalnu policiju.”
“Gde su sada?”, zgrabio je mališana za ramena.
“Pripremaju priču za Korporaciju. Poslovni partneri ne smeju da saznaju šta se dogodilo. Toliko sam čuo.”
Dečak ga dohvati za rame.
“Obriši otiske, a onda ostatak prospi po podu. Moramo da krenemo.”
Razumeli su se i odmah se dali na posao. Oprao je otiske, dok je niño pakovao rančeve za put i uzeo sav novac koji je mogao da nađe. Jednu sliku s majkom je, očiju punih suza, stavio u džep. Klimnuo je glavom plaćeniku koga je otac unajmio da ga nauči svemu što zna. Nabrao je nos zbog odurnog smrada hemijskog koktela. Odlučnim pokretom upalio je šibicu i s vrata je bacio u hodnik. Plavičasti plamen je brzo otputovao do kuhinje, zatim se popeo po nameštaju.
Zurio je u nebo i nemo se oprostio s majkom koja je gorela.
Prvo je čovek stupio napolje, dok je momčić nakratko posmatrao ples plamena iza staklenih vrata. Uradio je to kratko i jednom, samo jednom i više se nije osvrtao.
Rešenim koracima je kročio u šumu, u novi život s onim koga je smatrao svojim odistinskim ocem. Oluja se smirivala kako su jutarnji zraci obasjavali brda. Hodali su s puškama na gotovs. Gazda je mogao da se vrati svakog časa.
Autor: Nenad Jevtić
Odgovori