Dva bijela hljeba

Put, što vodi iz sela u varoš, strmen je i kamenit, razdrt još od proljetnih kiša, pun prašine, gdje je zemljat, jer ga je duga suša ispila duboko. Spušta se nizbrdo kroz šumu sitnog briješća i hrašća, bez velikog stabalja, bez hladovine, sa grmovljem kupine ili šepurike na prikrajcima, obraslim već požutjelom travom. Iako je jedva devet sati, sunce je već ozbiljno upačilo, zrak topao bez vjetra, težak i sparan. Bezbroj baja i mušica struji kroz prostore, a naduvaju se u svojoj kreštavoj pjesmi, čvrčci, neumorni svirači.

Njih troje silazi u varoš: Stevan, njegova žena Jeca i njegova stara mati. On naprijed koparanom preko ramena, sišući kamiš sa ugašenom lulom i goneći pred sobom magarca naprćena tovarom grabrovih drva, koja su škripala na starom klimavom samaru. One dvije nešto podalje iza njega, odjevene i one u bolje ruho, u bijelim boščama, vezenim košuljama i dobro očuvanim sadacima, kao da je danas nedjelja, izbjegavaju u hodu krupnije kamenje, razdaljujući se čas jedna od druge, a čas se približujući, kakvo je već pred njima tlo. Jeca nosi na glavi malen vojnički kovčeg, a stara uprtila na leđa usku dugačku bešiku pokrivenu do polovice crvenom maramom, pod kojom zacijelo drijema dijete, nedavno rođeno, još od sise.

Stevan, snopit i visok kao jablan, basrlja sa svojim krupnim postolima preko rovova i kamenja, i ne obrćući se na žene, zvizne po koji put kamišem tromu životinju preko leđa, na mahove izvuče iza pašnjače šudar, da obriše pot sa čela i zatiljka.

Jeca i stara ne govore još od kuće, zanijemile obje, svaka pod svojim bremenom i u svojim mislima. Stara, prignuta, gleda u kljunove svojih opanaka: na jednom od njih odriješila se oputa, pa se krajevi, saviti kao dva crvića, ljuljuckaju amo i tamo u suvremenim pokretima. Jeca ide uspravno, jednom rukom za tkanicom, a drugom prihvatila kovčeg, crvena od vrućine, zapaljenih očiju, kao od plača ili nespavanja ili možda od upale kakve, krupna i ona u plećima kao i njen Stevan, krupna u prsima i bokovima, što se nadižu i spuštaju kako god koraci.

Najednom se stara ustavi, sjedne oprezno na nekakav zidić uz put i reče:

– Daj, Jeca, zaveži mi ovaj opanak!

Jeca skine naglo kovčeg, tako da je povukla s njime s glave i raskriljenu bošču i kovrljak, sjedne na nj i priveza staroj oputu.

– Evo, kod ovog smo zidića baš na pola puta – prihvati stara.

– Ne vidjela mu, da bog da, nikad kraja! – uzdahne Jeca i šmrcne kao da u sebi plače. Onda se diže, priđe do bešike, podiže malo maramu i pogleda ispod nje.

– Pa on ne spava! Gleda! – klikne i opore crte njenog lica razmekšaše se u nježan izraz, skoro u posmijeh, u koji najedamput počeše da se prosiplju suze kao nagao škropac u sunčan dan.

– Svoju zlu máju gledaš, râno moja –

Stara se trgne na te riječi i kao da hoće da prekine to Jecino uzbuđivanje, pruži joj naglo ruku:

– Pomozi mi!

Jeca spusti hitro maramu, primi staričinu ruku, pomogne joj da ustane. Onda obriše kažiprstom lijeve ruke nos, srednjim prstom skine s oka jednu zaostalu suzu, dohvati kovčeg i posadi ga na glavu.

Sad se i Stevan okrenuo, pa videći ih gdje stoje, povikne:

– Mičite se. Ljekar neće čekati na nas.

Žene pođoše koraknuvši malo hitrije. Ovaj put je stara govorila miješajući riječi među krnjavim i rijetkim zubima:

– Brebonjiš, kao da se ide na smrt! I Stevana stavljaš na muke. Sad se i on snuždio i slomio, pa jauče u sebi kao da su mu tri eksera u džigerici. A sve to nije tako strašno, znam ja to. Kao da ja nisam preživjela to isto što i ti sada? I Stevan je onda bio baš tako sitan kao ovo tvoje pilence u bešici. Gledao u me s prijekorom u očima. A meni teško pri duši, kao i tebi sada. Pa ipak, trebalo je. Il tako il nikako. Jal’ živjeti, jal’ crknuti. Kćeri, saberi se! Sve će to proći. Sve će proći i bit će opet dobro.

Iza svake izreke srknula bi starica malo zraka, obliznula se kao žedna gušterica, pa svaki put čekala da Jeca štogod reče. Al Jeca je ćutala, zagrizla se gornjim zubima u donju usnu, da joj se ne istrgne jecaj, što je gušio. A naricala bi, naricala, da se čuje do neba, kao da je ono dijete u bešici već davno mrtvo.

Najzad je stara zamukla. Dašće samo i svinula se nešto dublje, umorila se. Put se spuštao sve strmije, kamenje se ugustilo, pa ne vidiš ni palca zemlje pod nogama. Još malo pa su na cesti, a onda su već i u varošu.

Na cesti ih dočeka Stevan:

– Vi pođite k ljekaru, a ja ću prodati drva. Onda eto i mene.

Kad Jeca ugleda varoš olabaviše joj tetive pod koljenima pa posrne kao da će se srušiti. Otkad se udala, nije amo silazila. U tren proživi još jedamput svoje djevojaštvo i kolo i ašik sa Stevanom, i vjenčanje s njim u onoj crkvi tamo dolje, kojoj se toranj diže visoko u sunce, kao njena sreća nekad. Ona je dolazila iz svoga sela, na drugoj strani, a on iz svoga, nedjeljom, na pazarni dan, i viđali se i razgovarali i zavoljeli. Pod onim kestenjima, pred općinom, odvukao je jednom iz kola na stranu, govoreći: – Da ti nešto kažem! – Ona, ljuta, istrgla ruku iz njegove: – Što ćeš mi kazati, što i drugi ne bi mogli čuti? – Nije to za druge – prihvati on – neg za me i za te. Onda je uhvatio za obje ruke, podvukao svoje prste pod njezine, zario žestoko nokte pod njihove gornje članke, pogledao joj u oči i rekao: – Odsada da si moja i ničija druga! – I ostade njegova. I sina mu rodila, onog što je tu u bešici i što sad ne spava nego gleda pod onom maramom.

Proživljava ona tako svoju sreću i rad bi, da se ona uistini da proživjeti i deset i stotinu puta, a u njoj se nadimlje tuga i usne šapću: – Sine, Jovanče, râno materina, šta ću kud ću s mlijekom, što teče iz mene!

Pa segne rukom pod košulju svu mokru od mlijeka s jedne i s druge strane.

Ljekareva je ordinacija u prizemlju neke kuće nedaleko od općine. Vrata sa staklima i mjedenom rasklimanom kvakom, neočišćenom bogzna otkada, ponešto šantava, raspucana, u boji izblijedjela, teško se otvaraju. Stara je natezala kvaku i upirala u vrata, ali ona nikako da se otvore.

– Oh, bog te ubio! – klicala je srdita. – I to su mi vrata!

Dijete se u bešici raskmezalo, jauče kao mače, a ona se sva zajapurila od nestrpljivosti.

Onda zasikta na jednog prolaznika kroz svoja dva samca zuba gornjaka:

– Je li ovdje taj vaš ljekar?

– Jest, jest – odgovori prolaznik i priskoči da otvori vrata. Prodrma dva tri puta kvaku:

– Evo, tamo je ljekar. Samo zakucaj.

Stara se postavi poprijeko da se može provući s bešikom, a za njom uđe i Jeca noseći rukama kovčeg.

Nekoliko seljačkih tronožnih stolica i velika drvena klupa ređaju se uza zid u tom predsoblju. Jeca pomogne staroj, pa spustiše bešiku na tle. Ona otkri dijete, pokuša da ga primiri. Najprije ga ljuljucne nekoliko puta, a kad nije prestajalo, turi mu kažiprst u usta da posisa. Stara je međutim zakucala na ljekareva vrata:

– Čekaj! – iskrevelji se iznutra osorljiv neki glas.

Stara se malo uplaši i sjedne na najbližu stolicu.

– Nekud, kao da je ljut! – reče tiho, zatim nastavi malo jače: – Pa neka je! Zvao nas, pa smo i došli.

Mali bi svako malo vremena prestao da siše Jecin prst i pokušavao da kmeči.

– Daj mu sisu – reče stara. Dijete ne mora da čeka, ako čekamo mi.

Jeca izvuče iz bešike svježu pelenu, obvije maloga, privine ga k sebi. Ono zagnjuri nosom u materinje meso i zagrabi popašno bradavicu da mu je sa oba kraja usta briznuo po krupan bijeli mlaz.

U to otvori vrata nekakav gojašan čovuljak u bijelom prljavom haljetku, mastan i bradavičav po licu, uskim rijetkim brkom što se sluzavim dlakama lijepio o gornju usnu, pa kad vidje žene, reče:

– Čekamo vas već odavna.

Stara se diže, a Jeca primi rub od košulje pa htjede da otkine dijete. Ljekar pristupi k njoj i zadrži joj ruku:

– Pusti nek sasne! – Onda pođe k izlazu: – Sad ću ja poslati po njih! – i stane jednom nogom na ulicu kao da nekoga traži, pa reče nekome napolju: – Čuješ ti, javi se tamo onom gospodinu iz Splita, što sjedi pred kavanom, da dođe ovamo. Reci, da je došla ona žena s Maovica. – (Tako se zvalo njihovo selo).

Onda se vrati k onim drugim vratima i zapita nekoga unutra:

– Jesi li se već obukao? – Pa se okrene k staroj, koja je još uvijek stajala po strani: – A šta je tebi?

Stara pokaza podbratkom na Jecu:

– Ja sam joj svekrva.

– Stevanova mati? – upita doktor. – Tebe nije trebalo ovdje!

– A ko će ponijeti dijete kući? – zašušlja stara kroz gornjake.

U to iziđe iz one druge sobe neki seljak omotavajući peškir oko glave:

– Eto, zbogom, gospodine – reče doktoru – onda kako rekoste –

– Do četiri dana da si opet ovdje – reče ljekar pruživši mu ruku, onda se okrene Jeci: – A Stevan nije silazio s vama?

Jeca pogleda u ljekara sa dalekim nekim mislima u očima i ne odgovori ništa.

A stara prihvati:

– U varošu je i on. Dognao tovar drva da ih proda.

Na to se ljekar zaljulja u svojim medvjeđim plećima, masno jovijalan pod podbuhlim očima:

– Tovar drva, veliš! I to mi je, znaš! Kao da vam je sila da pazarite tovar drva za dvije grešlje! – Pa kucne dlanom po Jecinom ramenu: – Evo sada vaše šume! I podvornice! I oranice! A bogme i mlina i konobe i hambara. Tu vam je žetva, kosidba i vršidba u jedan mah. Puna kuća!

Jeci navrle suze na oči, pa neutješno zaklima glavom:

– Bez mene, gospodine! Šta će ovo pile bez mene?

Ljekar da predusretne svakom Jecinom sentimentalnom izlijevanju primi je preko pleća i gurajući je pomalo u drugu sobu reče stvarno:

– Uđimo mi ovamo, sad će doći gospoda.

Jeca je sjela u drugoj sobi, neprestano s djetetom na prsima. Stara se nije usudila da pođe za njom, pogotovo kad joj ljekar, zatvarajući vrata za sobom, dobaci:

– Kad dođe Stevan, reci mu, neka uđe ovamo.

Polacko se dolibila do prazne bešike, uzela crvenu maramu i rastjerala hrpu muha, što se slegle na vlažni Jovanov ležaj. Onda se okrene i sjedne oprezno na stolicu, što je bila najbliža vratima. Prignula do ključanice uho, ne bi li čula, šta ono dvoje govori. I, uistini, čula je jasno kako ljekar veli:

– Ti i ne znaš, što učini za svoju kuću! Za Stevana, za se i za to tvoje, kako ono veliš, pile. Tih nekoliko mjeseci proći će hitro, a već danas, ako hoćeš, imaš kravu u kući.

Stara se uspravi kao da je u taj čas progutala preslicu:

– Kravu! Oh, v imja oca i sina – I prekrsti se široko.

– A prije neg se vratiš platit će Stevan dugove i ne će biti tereta na kući, ne će biti kamata ni suda ni pljenidbe za porez. Bit ćete gazde, a ne prosjaci kao danas. A i dokupit ćete koje parče zemlje uz vašu. Jedno jutro – dva –

Stara je, slušajući to, treskala glavom i suhim vratom i tuckala jezikom na nepce, baš uz ona dva svoja gornjaka:

– Th, th, th… Oh, sveti Jovane Zlatousti, ti mu dade svoja usta!

– Sad utri suze i smij se radije. Veseli se! Sreća je to, ženo, moći tako u ovo zlo vrijeme. Al ko hoće da ima, taj valja da se i žrtvuje. Da je samo meni tako kao tebi! Bez muke i truda spasti svoju krv i ognjište! A ne ovako kao ja što siječem vaše smradne čirove i povijam zađubrene rane, što diram gubave i francave samo da skunatorim par groša za starost.

Stara, sva ozarena od posmijeha, htjede da nešto usklikne, kad se iznenada otvore ulična vrata i potresu se labava stakla na njima. Uđe neki gospodin, maečak, suvačak, prosijed, obrijan, živih žmigavih očiju, orukavičenih ruku, u nekakvom kockastom odijelu i čudnoj modroj kapi bez oboda. On pođe ravno ka drugim vratima i, ne zakucavši, uđe kao da je kod svoje kuće.

– A gospođa? – upita doktor.

– Sad će doći i ona – odgovori gospodin svlačeći rukavice i gledajući u Jecu, koja htjede da otkine dijete od prsiju, ali na ljekarov znak nastavi s dojenjem, promijenivši sisu.

– Otišla je k vašoj ženi da joj pokaže, kako se pravi neki puding –

– Puding, puding – smiješio se doktor – još jedan puding! Ima ona više recepta za pudinge, nego ja za sve bolesti svijeta.

– Ovo je dakle ona žena? – upita gospodin približujući se Jeci. I okrenuvši se ljekaru usklikne talijanski: – Che bella creatura!

Ljekar je gledao u Jecu zadovoljnim očima i, kao da hoće da sebe pohvali, reče talijanski i on:

– Sfido io!

Gospodin je stajao uz Jecu i promatrao je guckajući pljuvačku, onda se okrene ljekaru i reče talijanski:

– Je l’ istina da mlijeko od žene pomlađuje stara čovjeka?

Ljekar se nasmije:

– Ne znam. Vele tako. – Pa nastavi i on talijanski: – Abigail je svojim mlijekom vratila istrošenu snagu kralju Davidu. I starog Kimona hranila je kći Pera svojim mlijekom kad je od gladi pogibao u tamnici. Al to su valjda priče –

Gospodin je još uvijek gucao pljuvačku i, kao da ne mari za ljekarova tumačenja, a slijedeći svoju misao, upita Jecu:

– Imaš li dosta da ga hraniš? –

Prije nego je odgovorila, priđe doktor do nje, raskrili joj i onu drugu stranu košulje pa pokaza gospodinu Jecine prsi:

– Dva bijela hljeba, gospodine moj!

Ženu obuze stid i povuče košulju natrag. A i maloga uspravi, obriše mu pelenom usta i podvoljak, zamota ga i, pruživši ga staroj kroz vrata, reče:

– Uzmi ga, majo. – A kad je u isti čas vidjela Stevana gdje ulazi s ulice, kao da joj odlanulo, klikne:

– Evo i Stevana! Dođi amo – nastavi, i primivši ga za rukav od košulje povuče ga u sobu.

– Ovo je moj čovjek – popravljajući bošću na glavi reče ona gospodinu, koji diže glavu da može pogledati Stevana, što je stršio prema njemu kao gora.

– Jesi li bio soldat? – upita ga.

– Osamnaest mjeseci – odvrati Stevan – dolje negdje u južnoj Srbiji.

– Jesi li zdrav?

– Zdrav, gospodine, zdrav. Nijedan dan nisam bio odsutan od službe – odgovori Stevan otvorito, skoro vojnički.

Gospodinu kao da to nije bilo dosta, pa će opet:

– Da, jest, zdrav, al nisi li možda –

Ljekar ga prekine i reče mu talijanski:

– Ne bojte se. Pregledao sam ja njega i nju. I krv i pljuvačku i mokraću. Ja vam jamčim.

Gospodin se uhvati nekoliko puta za nos hitro, hitro, kao da je u dvoumici, pa samo reče:

– Dobro! Dobro! – Zatim se ponovo obrati Stevanu i reče sav saučestan i milostiv: – A ne će ti biti teško bez žene?

Stevan se počeše sa četiri prsta po glavi:

– Dabome, bit će. Al život nije lak. Predurao sam ja osamnaest mjeseci bez nje, pa ću i ovo vrijeme, što je kraće. Onda spusti malo glavu i skoro prošapta: – Najgore je malom Jovi.

Ljekar je opazio, da je razgovor došao na nezgodnu tačku, pa potapša Stevana po ramenu:

– Glavno je, da čim prije nabaviš kravicu. Onda Jovi ništa ne fali.

Jeca nije shvaćala. Malo se susprezala, a najzad izlane prostodušno:

– Zašto gospodin ne bi kupio kravu za svoje? Valjda može toliko!

Ljekar i gospodin se zgranuše od čuda. Nisu zacijelo očekivali toliko logike od te seljakinje. Ćutali su neko vrijeme, a onda progovori ljekar:

– Ti si razumna žena, Jeca. Dobro misliš. Što je pravo za tvog Jovu, moralo bi da bude pravo i za ono gospodsko dijete u Splitu. Al ono je slabašno, od bolesne matere, koja nema ni suze u prsima. Treba mu krepke hrane. Da ojača. Da ne umre. A tvoj će Jovo srkati vareniku kao gotovo june –

U to uđe, kao vjetar, gospođa onoga gospodina. Vidi se, žurila se. Zaduvala se sva, opotila, zacrvenjela. Zadržala se tamo kraj vatre, zbog onog pudinga. Gojazna, visoka, viša za čitave pola glave od muža i od ljekara. I počne da govori, krećući rukama i glavom, da su joj se alemovi u minđušama i na prstenju svjetlucali kakogod bi ih dotakli sunčani zraci, što su upadali kroz prozor i presijecali prostor.

– Doktore, oprostite – govorila je ona hitro, s malo piskutljivim glasom, skačući s jedne misli na drugu, bez prijelaza, bez pauza, izbacujući na mahove i munjevitom brzinom svoj neumorni jezik – vaša je gospođa htjela da zna kako se pravi nekakav puding, a ja se nisam sjećala, da li valja uzeti 5 jaja i 3 žlice šećera ili 3 jaja i 5 žlica šećera. Ovo je dakle ona žena – jest, Jeca se zove, znam. Jeca: to je Jelisava. Elisabetta. Un bel nome! Mi smo samo došli po tebe i da se pogodimo, al ti ideš k našoj kćeri, ona je, sirota, vrlo slaba i dijete joj je slabo, kad nema čim da ga hrani. Ovo ti je muž? – pokaže ona na Stevana, a Jeca potvrdi glavom, jer nije dospjela ni da izusti: da. – Che simpatico giovane! Je li ti doktor rekao, kolika će ti biti plaća? Hiljadu dinara! Malo više zasluži moj zet, koji je svršio univerzu i doktor je, doktor prava. Sudac. Bože moj, al mi smo tu, moj muž i ja, mi ih pomažemo i trošak za te ide iz našega džepa. Ja mislim da ti je dosta hiljadu dinara, a to možeš sve slati kući, jer kod nas imaš i stan i hranu i odjeću, sve, sve, a i još poštogod, kakav dar za svetke, a ako dijete dobro napreduje… no znaš, bit ćeš gospođa kod nas, prava gospođa, nikakva posla, samo dojiti dijete, šetati s njim, spavati s njim, prati ga, čuvati, bože moj, kao tvoje. Ono će i biti tvoje, ti si mu druga majka, samo moraš paziti na se, da budeš zdrava, da te ne muče misli na tvoju kuću, da si vesela, jer ako si tužna, onda ti je mlijeko gorko, nezdravo. Muž ti ne smije ništa pisati, neg samo ono što te veseli, to jest on i ne će pisati tebi nego meni, a ja ću ti reći, sve šta se događa kod tvoje kuće. Ne smije ni doći da te vidi, putovanje je danas skupo, a ti se ne smiješ uzbuđivati… A gdje je tvoje dijete? Je li živo? – (Jeca otvori vrata i zovne svekrvu da donese Jovu). Ah, che tesoro! Non par un bambino di contadini! Se il nostro fosse cosi! Daj mi da ga poljubim. Još jedamput… još jedamput…

Gospodin je postao nervozan:

– Andiamo, Angelina, finiamola.

Al gospođa Anđelina nije mogla da se ustavi:

– Ne boj se ti ništa za nj. Ja ću misliti na nj. Poslat ću mu haljine, bječvice, postoliće. On je sad naš, od naše familije. Ja ću doći amo da ga vidim, kad god budeš htjela. Samo ti budi dobra s našim –

– Dio santo, che trappatacola! – usklikne gospodin zavrćući oči k nebu.

Ispod varoša, kod križa, uz cestu, što vodi u Sinj, sjedio je Stevan na ledini ispod jedne murve, sa ženom i materom, u očekivanju da dođu ona gospoda, koja će Jecu povesti u Split. Nisu htjeli da se rastaju pred radoznalošću varošana i dogovoriše se s ljekarom, da će oni poći malo naprijed i čekati na njih. Nisu htjeli ni u krčmu na ručak, već su kupili nešto u varošu pa ručali tu pod ovom murvom. Jadan im je to bio ručak: kao da su na sedmini. Jeca je uzela jedva dva zalogaja, Stevan je jeo na tenajli i žvakao, kao da preživa, a da olakša gucanje, srknuo bi iz boce malo vina. Staroj je išlo u slast, grabila parče po parče i samo se izvinjavala kako je grehota da se jelo ostavi i baci. Jovo je spavao kraj njih u bešici, pod crvenom maramom, koju bi podnevni vjetar s časa na čas razbarušio i pomakao, a Jeca je strpljivo ponovo razastirala. Govorili su malo, na mahove, sa dugim pauzama ćutanja, kao na silu. Po koje pitanje, po koji odgovor, pa onda mir. Najviše je stara zapitkivala, njoj je bilo neprijatno da se baš ništa ne govori.

– Šta si dobio za drva?

Stevan samo mahne rukom i ne reče ništa. Poslije malo ona će opet:

– Gdje si ostavio magare?

– Privezao sam ga pred Lazinom oštarijom. On će pripaziti na nj – odgovori Stevan.

I opet umukoše. Jeca je držala na krilu u svojoj ruci Stevanovu, a Stevan je gledao niz polje prema katoličkom groblju. Murvino je lišće drhtalo na vjetru, odbljesci sunca, što se provlačilo kroz granje, igrali su nemirno na njima. Lastavice strižu nisko nad cestom i kriče, a dolje iz Jape čuju se mukli mlinovi.

Stara prekine taj mir novim pitanjem:

– Zašto si ono dao čitavu banku ljekaru?

– Da isplati neki dug u varošu – odvrati Stevan srdito.

Poslije malo reče Jeca:

– A šta te je ono pitao onaj gospodin, jesi li bio bolestan, kad si bio u soldatima?

– A eto, dokon, pa pita – odgovori Stevan.

– I još je nešto htio reći, ali ga je ljekar prekinuo – nastavi Jeca.

– Lacmansku mu mater… Mislio je valjda, da sam bio francav.

– Taki su ti oni! – nadoveza stara.

– A ja se nikad ni dotakao druge žene, osim tebe.

Jeca diže polako njegovu ruku i poljubi ga u dlan dugim, mirnim poljupcem.

Sad su opet mučali nekoliko časova. Poslije malo trgne se stara i zagrne lagačko donji dio košulje do koljena:

– Buva! – reče i stade da traži među saborima. – Uh, kolika je, kao kvočka!

– Što se sad buškaš! – prekori je Stevan.

– Izmače, vrag je – reče stara razočarana.

Jovo je počeo da kmeči u bešici. Polako stenje kao da se budi. Stara nastavi:

– Bogami one dvije banke, što ti je dao, široke kao dva čaršava!

– Tebi se samo banke motaju po glavi! – drekne Stevan na nju i skoči na noge. – Ako ih još jednom spomeneš, raskidat ću ih na parčad i vraćamo se u selo svi troje.

Stara se prekrsti:

– Bogorodice, pomozi nas!

Sad se diže i Jeca, pa će nježno oko Stevana:

– Ne ljuti se, Stevane. To nije da se ljutiš, u ovaj čas kad se rastajemo. Na koncu konca ja i odoh od kuće zbog toga. Kad se ja ne tužim, zašto bi se ti ljutio. Dođi, sjedi.

Bilo je puno topline u njenom glasu. On postade odmah krotak i sjedoše ponovo jedno do drugog. Sad se mali razdrečio u sav mah. Stara reče:

– Podoji ga još jednom, prije neg dođu.

Jeca uze dijete u naramak, zaljulja ga dva tri puta amo tamo i pristavi ga na prsi. Dojila ga je neizrecivom strašću, naprezala se i nadimala kao da se hoće iscijediti. Kao da hoće život isuti iz sebe i usuti u nj, sav do posljednje kapi. Zažmirila je uz to i tankim ga pogledom milovala. A kroz trepavice joj se prosipale suze, krupne, napunjene suncem. Stevan je okrenuo glavu, gledao u prostorije pred sobom. A stara kidala struk trave iz busenja kraj sebe. Kao da vrše kakav obred.

Dugo su ostali tako. Prenuše se tek na trubnju automobila, koji se spuštao niz varoš i približavao se. Stevan reče ustajući:

– Evo ih.

I žene su makle. Jeca izvuče maloga iz pelena, poljubi mu glavu i lišce i prsa. A onda ga okrene i izljubi mu leđa, malo rumeno dupence i prstiće na nogama. Zatim ga položi u bešiku i prevuče maramu preko nje. Pa se diže i ona, našto je stara zagrli i reče joj na uho:

– Ja ću gledati na nj kao i ti.

Jeca se otrgne od nje, prileti Stevanu, uze njegovu ruku povlačeći čvrsto svoja usta preko žilave i runjave ljesice na njoj. Primivši je pod pazuho, on je uspravi, pritisne njenu glavu na svoja prsa, a ona ga obujmi rukom preko ramena i uzjeca se, da su joj se pleća kidala.

U to eto i automobila. Ustavi se kraj križa, a iz njega iziđe ljekar.

– Jeca, hitro – dovikne joj on.

Jeca poleti i ne obazrijevši se za svojima. Za njom Stevan s njenim kovčegom. Ljekar je gurne u kola, kraj šofera, pruži joj jedan zavezak i reče:

– Čuvaj dobro. To je tvoje.

I automobil pođe. Gospodin i gospođa mahali su rukama, a Jeca je gledala kroz okance sad na Stevana sad na bešiku u busenju, s koje se vijao okrajak marame kao crven pozdrav.

Ljekar, Stevan i stara, uprćena bešikom, uputiše se odmah za tim u varoš. Čim su koraknuli, izvadi doktor neki novac i predajući ga Stevanu reče:

– Ovo je još ostalo. Dao sam onom kamatniku 230 dinara. Htio je još šezdeset, što, reče, da ti je dao kasnije.

– Jest, dao je – potvrdi Stevan. – Mogli ste mu vratiti i to.

– Nisam znao. Na onoj njegovoj hartiji bilo je upisano: – Primio sam pod zalogu đerdan, u kome ima 63 cvancike, pet forinta, četiri talijera i dvije petokrunke, i isplatio 230 dinara.

– Isplatio je samo 150 – ubaci stara.

– Hvala bogu, sad je podmiren – reče Stevan – samo kad Jeca ima svoj đerdan.

– Nije mu se nadala tako skoro! – prihvati stara.

– A još i ne zna ništa! – reče Stevan – ako joj niste vi rekli.

Ljekar odgovori:

– Ništa. Dao sam joj zavezak i rekao neka ga dobro čuva.

A Stevan će na to:

– Dok ga ne vidi, ne će se ni dosjetiti. Gdje bi ona sada mislila na đerdan!

– Gledat će je lacmani kad se nakiti njime – usklikne ljekar. Onda izvadi cigarete i ponudi Stevana.

Ustaviše se, pripališe i pođoše naprijed u razgovoru.

Jedva su bili kod prvih kuća, kad pred Lazinom oštarijom, gore na vrhu ulice, zareve Stevanov magarac.

– Evo, vidio nas je! – klikne Stevan lakim osmijehom pod očima.

– A pozna te, a? – upita ljekar.

– Bogami, gospodine, pozna. Po stasu i po glasu.

Prvo vrijeme vožnje nije Jeca ni došla do spoznaje, da se vozi u automobilu, izostalo je u njoj i čuđenje i uživanje i svaki drugi dojam, što bi u drugim prilikama, već u prvom trenutku, značilo za nju pravi događaj. Njena svijest nije bila prijemljiva ni za ostalo zbivanje oko nje: bilo joj je svejedno, kuda prolazi, koja su to sela i mjesta mimo kojih juri, i uopće kamo ide. Držala je ruke na onom zavesku, što joj ga je dao doktor pri odlasku i koji je još ležao na njenom krilu, a sve njene misli ostale su tamo daleko iza nje, kraj muža i djeteta. Nije se mogla otkinuti od njih, kao da je ona sa njih dvoje jedno tijelo, kao da joj je jedno jedna, a drugo druga ruka. Stvarnost njihova rastanka još joj nije bila jasna ni u njenoj svijesti prisutna. Iznenadilo je vrlo, kad ju je gospođa otraga najednom kucnula po ramenu i upitala:

– Jeca, sjediš li dobro?

Okrenula se prestrašena i nije shvaćala ni ko je ta žena, ni šta hoće od nje. Odgovorila je potpuno odsutna:

– Dobro, dobro.

I šofer joj je dva tri puta nešto rekao, ali ona nije odgovorila nego samo lagano kimnula glavom, ne razumjevši njegovih riječi.

Prvi izvanji dojam bio je prolaz kroz selo Koljane, uz Cetinu i stari most preko nje. Vidjela je i gledala punom spoznajom onu široku vodu i bijeli kameni most sa mnogobrojnim lukovima, osjećajući kako bi rado prešla preko njih. Prijeći, samo prijeći preko nečesa, što bi je odijelilo od onoga, što se sada događa oko nje. Otići nekamo, bilo kamo, samo ne onamo, kuda sada ide. Nestati iza one vode, neznanim onim putem, koji zacijelo ne vodi u život, što je sada čeka. Ali ubrzo je nestalo mosta, ostala je voda koja je mirno tekla i na kojoj nije više bilo prijelaza. U njoj je kričalo nešto: nema prijelaza, nema prijelaza.

Sad se u njenoj svijesti isticao pomalo dojam brzine, kojom su jurila kola. Uočila je drveće i telegrafske stupove uz cestu, kako mahnito bježe natrag mimo njih, onda polje, brežuljke i razasute seljačke kuće, kako se okreću, i najzad daljine sa gorama i proplancima, što prolaze tromije. Kako se sve to vrti – mislila je – sve zaostaje, sve se gubi, iščezava. I ostavljale su je na mahove misli na kuću i porodicu da se nametnu dojmovi te brze čudnovate vožnje, toga putovanja u nepoznate krajeve i u nepoznat život. Stevan je u njoj bio gotovo neprisutan, a mali Jovo postajao dalek, sitan, još sitniji nego je uistini. I ona je sama nestajala pred samom sobom, zaokružena u nekoj magli, izgubljena u obamrlosti svih onih osjećaja, što su je malo prije zaokupljali i sačinjavali njeno življenje. Jasna je bila u njoj jedino ta hitnja, u tom automobilu, koji srlja vrtoglavo kao kakva luda životinja, kao neka pijana ptica bez krila. I najednom joj postade prijatno pri duši, uživala je gotovo, bilo joj je lijepo. Pomakla se malo na svom sjedalu, kao da se htjela uvjeriti, da ona tu sjedi i živi, a ne sanja. Kako je to lijepo – mislila je – divota! Uopće nikad nije ni pomislila, da se može tako hitro voziti, tako naglo prolaziti cestama, skraćivati goleme daljine, ona – koju su dosada jedino vukla seljačka, glomazna, škripava kola sa upregnutim tromim volovima. Divota, kako to leti! I nimalo ne drma, struji glatko kao na kadifi!

I okrene se malo da vidi, šta rade gospodin i gospođa iza nje. Da li i oni uživaju kao i ona. Ono je dvoje kunjalo svako u svom ćošku, gospodin spustio glavu na prsa i sav se zaslinio kao spuž, a gospođa digla nos uvis, otvorila usta puna zlatnih zubi i hrkala. Promatrala je za tim šoferove ruke na volanu i razmišljala, kako to ovaj tjera. U to su došli pod strmu uzbrdicu. Sad će, bogme, smalaksati ta životinja pod njom, ne će, valaj, uzbrdo onako kao po ravnu. Zacijelo, izdat će je sapa. A kad tamo, ništa od svega toga: automobil se penjao bez napinjanja, hitro, glatko kao da je na najravnijoj livadi. Pri vrhu je šofer potegao nekakvu prečku, mašina se malo zaduvala, razgoropadila, zabučila i prešli su kao kukuružnje zrno preko dlana.

Osjetila je potrebu da se saopćava:

– Kako to ide ova vaša mašina?

Šofer ne odgovori, samo je upita:

– Nisi se nikad vozila ovako?

– Gdje bih! – odgovori ona. – Jedva u volujskim kolima!

– Ili pješice – reče osmijehom šofer.

– Najviše tako – zaključi ona.

Neka se kola lagano kotrljala pred njima, pa je šofer trubio. Čudilo je, što to tako tutnji, kad on pritisne na ono dugme u sredini volana. I kako im se sve uklanja s puta! I kola i pješaci i životinje. Sve ide na stranu, samo da oni prođu. To je punilo nekom nedužnom sujetom, činilo joj se, da je ona važnija i bolja nego oni ostali, što za njima zaostaju. Što bi se uzbunile Maovice, da slučajno prođu kroza njih! Sakupili bi se Maovičani na ivici puta i gledali, kako ona sjedi u tim svijetlim, lijepim kolima sa staklima, što idu bez konja. Ovaj momak, što sjedi do nje, tutnjio bi u trubu, a sve bi se uklanjalo, djeca bi bježala prestrašena, a i kokoši i psi i blaščad. Svekrva bi izišla na kućni prag sa Jovom u naramku, Stevan bi mahao rukom, a ona bi zamolila momka da se časom ustavi. Sišla bi, to jest, ne bi sišla, nego rekla staroj, da joj doda dijete da se s njom provoza. Gore, dolje, uzbrdo, nizbrdo. »Jovanče, râno, je l’ ti lijepo ovdje?« – Zaspao bi zacijelo od toga treskanja, od tog ljuljkanja, kao onaj gospodin slinavac otraga.

Tu se ona nehotice obrne, sa nešto porugljivim posmijehom nad ustima: gospodin drži otvorene oči, kao njen Jovo tamo na križu prije nego su odlazili. Nasmije joj se, pa nagnuvši se k njoj, upita:

– Je li ti žao, što si odlazila od svojih?

– Žao mi je – reče ona kratko i uvjereno.

– Bit će ti lijepo kod moje kćeri – nastavi on.

– Iako! – slegne ona ramenima otkrenuvši se od njega.

Neko vrijeme nije niko progovorio. Sve dok se nije pokazao s lijeve strane na šumovitu brijegu, preko rijeke, nekakav manastir, crkva i zgrada sa malim pendžerima, bijeli u zelenilu visokog drveća.

– To je Dragović – reče joj iza uha gospodin. – Jesi li ikad bila ovdje?

– Nisam – odgovori Jeca – čula sam za nj. Al starog igumana poznam. Kad sam išla u školu, bio je paroh u varošu.

– I mi ga znamo dobro – nastavi gospodin – bili smo u manastiru prije dvije tri godine. Onda smo dolazili u Vrliku, zbog vode.

– Čudotvorac je on – reče Jeca – vele, da je mnogo čudo učinio. Jednog je hromca iz našeg sela pridigao i on sad hoda kao i mi.

Šofer pogleda skeptički Jecu, sagne lijevo glavu, digne kožu na čelu i nasmiješi se:

– Blažen ko vjeruje!

– Lako je ne vjerovati – reče ona – kad nam ništa ne treba!

Sad se oglasi gospođa otraga:

– Mate, nemoj se razgovarati dok voziš.

I zamukoše svi. Jeca je gledala još na Dragović, s kojim su u taj čas bili uporedo. Naskoro su ga ostavili iza sebe. Ali manastir nije ostavljao njenih misli. Kako bi rado ona pošla tamo i bacila se pred onoga svetog čovjeka, molila ga, da joj se smiluje, da se u molitvama svojim sjeti njena djeteta, ne bi li ga bog očuvao zla, dao mu da preturi to pusto vrijeme bez materinje hrane, da ne nastrada od griže, od grčeva ili nadutog trbušca. I prekrsti se triput kao da je pred ikonostasom i učini zavjet. Pješice će doći, bosonoga, gologlava, o Jovandanu, s Maovica sve do Dragovića, s bešikom na leđima, s djetetom u bešici i izmolit će od igumana, da ih blagoslovi. Jest, to će učiniti, ako se vrati živa i zdrava, a kod kuće nađe zdravo i živo ono svoje pilence, što još ne zna ni da je zove, ni da je razumije. I još više: poredat će na velikom čiraku tri krupna duplijera, upaliti ih sva tri i donijeti oku ulja za kandilo pred Bogorodicom. Ali ne samo to: nego i nekoliko pregršti tamljana za kadionicu…

U to joj pruži gospođa preko pleća, mimo obraz, dvije rumene praskve.

– Možda si žedna, Jeca –

Jeca se jedva sabra i reče:

– Nisam.

– Al uzmi, uzmi – nudila je gospođa – slatke su.

Jeca, diže ruku do ramena i, obrćući se, uze voće.

Držala ih je nekoliko trenutaka na krilu, onda, uze jednu i misleći da je lupija, pokuša da je raskoli prstima. Ali videći da je glođva zagrize pohlepno u nju, da joj se prosu sok mimo usta, kao Jovi njeno mlijeko. I jedući mislila je, kako će se odsada prosipati to mlijeko u usta i mimo usta nekog djeteta, koje ona nije rodila. Njen će Jovo živjeti od koze, a ne od matere. Sisat će gubavu gumu umjesto njene bradavice, čeprkati prstićima po hladnoj bočici umjesto po njenim toplim prsima. Ne će ona njega cúcati na koljenima, već neko drugo dijete, koje nije nikad vidjela a ne zna ni kako mu je ime. Bože moj, kako l’ će ga zvati, a da ne reče: Jovo, râno materina? Kako l’ će u nj gledati, kad ne će naći Jovinih očiju? I grč joj zavezao grlo, grč bune i gnjeva. Dat će mu nek sasne, nek ne pogine, ali materinje ljubavi ne može. To se ne da kupiti ni prodati. To se ne može svome odnijeti a tuđem dati. I obuze je krutost. Pričini joj se, da bi mogla udaviti ono dijete, koje nije njeno, a mora s njime kao da je njeno. Zakrenuti mu vratom kao maramom, koju u taj čas nateže i zavija rukama. I prestraši se od te misli.

– Šta radiš s tom maramom? – upita šofer – rastrgat ćeš je.

– Pa neka! – zasikta ona kao guja, puna mržnje.

U Sinju su morali uzeti benzina. Gospođa i gospodin sjedoše sa Jecom pred kavanu na pijaci. Naručiše bijelu kavu i za nju. I nekakav kolač, što se rasiplje u ustima. Uzimala ga zalogaj po zalogaj, pa polijevala kavom. Kao da je navikla na to, a kave nikad ni okusila. Pitali je međutim ovo i ono, o tom njihovom putovanju, o dojmovima njenim, sve o nuzgredicama, izbjegavajući da joj spomenu kuću i porodicu. Gospodin se Šime – tako se zvao stari – razglagoljao pričajući sve što je znao o Sinju, o sinjskoj alci, o čudotvornoj sinjskoj Gospi. Ona je čula za sve to i pustila ga da govori. Ta njena je mati dolazila amo da pred onom Bogorodicom ispuni zavjet. Iznenada reče:

– Htjela bih da zavirim u crkvu – gdje je to?

Gospodin i gospođa se začudiše.

– Pa šta bi tamo? – upita on.

– Da se pomolim – odgovori Jeca.

Gospođa reče mužu:

– Plati pa ajdemo svi zajedno.

– Ja ću pričekati šofera – reče gospodin Šime. – Ajte vi.

Idući prema crkvi, gospođa upita Jecu znajući da je pravoslavna, nekim diskretnim obzirom:

– Kako to da hoćeš da se pomoliš u katoličkoj crkvi?

Jeca se nije nimalo zbunila. Odgovori:

– Bog je jedan, za sve nas, a i Bogorodica. Ako ona pravi čudesa, to ih pravi i za nas i za vas.

Splićanka je zanijemila pred tom logikom. Takvo šta nije očekivala. Razmišljala je neko vrijeme, a onda, kao da sumnja u Jecinu tvrdnju, baš kad su ulazili u crkvu, reče:

– Možda imaš pravo. – A crkvenjaku, koji je bio tu, turi u šaku nešto sitniša, rekavši mu: – Otkri nam Majku božju!

Jeca se prekrsti triput pred Bogorodičinim licem, koje joj se pričini živo, sa očima što, tako reći, govore. Sve ono zlato i drago kamenje, što je visjelo po njoj, svjetlucajući se ispod cakla, još je više isticalo u Jecinoj uobrazilji moć i veličajnost Bogorodice.

Gospođa je klekla na salidž, pred oltarom, molila, tukla se u prsa skupljenim prstima desne ruke, i gotovo glasno vapila: – Santa Maria, madre di dio…

Jeca je stajala uz nju, ravno, i gledala nepomično Bogorodicu. Molila je i ona, ali neku čudnu molitvu od njenih misli i htijenja sastavljenu, bez reda i pravila, bez poklika i amina. A sve u žurbi nekoj, u nestrpljenju, kao u strahu da ne će dospjeti da kaže sve tjeskobe što su joj na srcu. Pomoći je htjela, snage, oslanjanja, oslobođenja. Bojala se, da će smalaksati, da ne će izdurati u toj krađi na vlastitoj krvi. Da će je mržnja i ljubomora obezumiti, i iz nje, krotke majke, postat će zvijer krvoločna. Nek joj samo toga ne da, nek je podupre, ukroti, upitomi, udobri. Nek joj da, da zavoli ono bolesno i slabačko tuđe čedo, kao da je i njeno. Neka ga odhrani i ozdravi, a onda nek se vrati svome, bez grizodušja. Iako – zar je ona odlazila po svojoj volji? Nije li se svekrva pomamila, kad je čula, što je ljekar poručio Stevanu? Nije li je i Stevan nagovarao, da pođe i da se unajmi? I svaki dan se sračunavalo, izbrojavalo, ispitavalo, kako će se nadokupiti jedno, isplatiti drugo, ovo nabaviti, ono pribaviti, tamo proširiti, amo povećati. Bit će svega u kući i na kući, samo nek ona prokurva svoje materinstvo. Jest, ona s materinstvom kao curetine s djevojaštvom…

Pa, kao da je neko tjera, pobježe iz crkve. A gospođa za njom, sva u strahu da se ne bi izgubila.

Sunce je visjelo nad razinom mora, kad su stigli navrh Klisa. Zapad je bio krvav kao skerlet. Šofer reče Jeci:

– More!

Prvi put u životu ona vidje more. Široka, beskrajna voda, zlatna, rumena, srebrna, siva. Jecu uhvati laka ježnja, pa udivljenje. Zamre u njoj dah i misao. Samo je šaptala u sebi:

– Bože moj, koliko je!

A onda malo kasnije:

– Šta ti se svijeta može da udavi u njemu!

U Splitu se ustavi automobil pred jednom vilom od bijela kamena, sa zatvorenim žaluzinama, s balkonima, s terasama, koje ograđuju spretne balustrade, sva u zelenilu paoma, oleandara, čempresa, a ograđena visokom željeznom rešetkom. Domalo otvori momak velika vrata na rešetki a kola pođoše, zagazivši pješčanim putem, do kućnjeg ulaza. Gospodin i gospođa uvedoše Jecu u predvorje, sve po ćilimima na šarenoj, mramornoj salidži. Nije imala časa da se ogleda, jer su je vodili gore, uz neke drvene stepenice, i one ćilimom prekrite, do pred jedna bijela vrata, na kojima se sjale kvaka i ključanica kao da su zlatne.

Gospođa lagaško prikuči vrata i zaviri unutra. Onda se okrene:

– Može se – reče, primi Jecu za ruku i uvede je u sobu. Za njima uđe i gospodin Šime.

U golemoj postelji, uz dva, tri visoka, očipkana jastuka, ležala je njihova kći Zanza, sitna, blijeda ženica kao da je izvajana od mulike. U crnim, bujnim kosama utapala se njena glava, u kojoj su mutno sjala dva umorna oka. Tankim bijelim rukama, kao oguljenim jablanovim prutićima obujmila je dijete držeći ga uz prsi i dajući mu sisu.

– Evo ti naša Jeca – reče joj mati.

Zanza je promatrala tu krupnu, zdravu ženu zavidnim udivljenjem. Ruke su joj stegle nešto jače malo dječinje tijelo, kao da bi htjela da ga ne da. Jeca je stala nepomična, kao gromada, opoćena, rumena, nesaosjećajna. Gledala je ono sitno djetence sa glavicom obraslom sa mnogo crne kose, prozirnim sedefnim uhom i ručicom kao krilo od lepura. Ona diže pogled na Zanzu i pričini joj se i ona jedno dijete, uz onaj uski vrat poput tanke svjećice i onako čipava kao mačka.

Dijete je počelo stenjati i povlačilo nestrpljivo iscrpenu materinu sisu. Bacakalo grčevito nožicama i zacrvenilo se od napora.

– Po čitav dan tako – reče Zanza.

Gospodin se Šime okrene prema Jeci:

– Kako bi bilo da ga podojiš?

– Pa mogu – odvrati ona tiho.

– Ne, ne – usprotivi se gospođa Anđelina – Jeca će se najprije umiti i oprati prašinu sa sebe.

Zanza mahne rukom kao da veli: svejedno je to. Jeca pomisli: ne bih bogme pitala za prašinu, da je moj Jovo tu.

Gospodin Šime reče talijanski, uzbuđeno raširivši dlanove:

– E, al mali je gladan!

Zanza primi sa obje ruke oko pasa rasplakano dijete i pruži ga Jeci:

– Uzmi ga, Jeca.

Jeca razgrne bošču i, uzevši dijete, sjedne na jednu stolicu.

– Ne, ne tamo – nego ovdje – reče Zanza i pokaza na postelju do sebe. Jeca sjedne do nje, otkopča supetljače na košulji, zaokruži dlanom sisu i isturi je napolje.

– Pape – reče Zanza ocu i nadoda talijanski: – Baš nije potrebno da si i ti ovdje. Onda proslijedi hrvatski: – Radije telefoniraj Tonu, da ste došli. – A stari, oklijevajući u odluci, okrene se:

– Dobro. Telefonirat ću – reče i ode.

Kad je gospođa Anđelina vidjela da je dijete počelo da sasne, sva blažena pogleda Zanzu i bez riječi, polako, na prstima, iziđe.

Gutajući pohlepno mali se gušio a ubrzo mu izbiše bijeli mlazovi na krajevima usta.

U sobi je bila tišina. Čula se samo jedna muha kako zvrnda na pendžeru, kroz čije se žaluzine probijale pruge slaboga predvečernjeg svijetla. I sitno mljackanje djeteta što sisa. Ono je inače bilo mirno, nije kretalo ni rukama ni nogama, zadovoljeno potpuno. Kako mu je dobro kod nje – pomisli Zanza i grč je stisne u grlu. Iznenada se obrne, zagnjuri čitavo lice u jastuke i zaplače tiho, prigušeno, da je ne bi čula ona žena. A ona žena, međutim, u polumraku, motrila je dojenče dobrim, mekanim pogledom. I htjede mu reći nešto u nježnosti, ali nije znala kako se zove. Bože moj, eto, doji ga, a ne zna ni kako se zove. Okrene prema Zanzi četvrt lica i upita je tiho:

– Kako mu je ime?

Zanza ne odgovori. Jeca jače nategne vrat, ali vidjevši, kako je ona uronila glavu u jastuke, vrati ponovo lice k djetetu. Uživala je, kako siše, sa punim ustima, pa se naprezala, istiskivala, samo da dobije što više. Davala mu se punim materinskim žarom. Mislila je, da će ga zamrziti, da će škrtariti sa svakom kapi, a kad tamo, eto, voli ga. I rasiplje se koliko više može. Da ga samo može zovnuti po imenu! Pa mu govori: – Pij, samo pij, pilence moje! Onda malo počeka, pa će opet: – Râno materina! – I poljubi mu tucne nožice, stisnuvši ih obje u jednu šaku kao dva cvijeta: – Jovo, Jovanče! – kliknu poluglasno. Tek kad začu svoj glas, dosjeti se, šta je rekla. Stegne joj se gorak obruč oko srca. Suze su joj padale na gola prsa i na tuđe dijete.

Topla, teška splitska jesen. Čitav grad miriše po vinu, što se nadima u dropu i vri po konobama. Tromi oblaci vise mirno u prostorima, a vlaga i omara pritištu kamen i čovjeka. U kući Šimina zeta spremanje, lijena neka žurba, po sobama veliki putni kovčezi, na stolicama, posteljama, stolovima hrpe rublja i ženskih haljina, postola, šešira, bječava. Među svim tim stvarima vrti se gospođa Anđelina, sa sobaricom i kuharicom, i slažu ih, spremaju, pakuju.

U Jecinoj sobi – to je druga prostorija iza ložnice, prostrana, udobno namještena sa posteljom od mjedi i visokom bijelom bešikom sa drvenim rešetkama – sjedi Zanza na niskom fotelju i razgovara ispod glasa s Jecom.

Odjevena u putnu haljinu, mršava, žuta, sa prozirnim nozdrvama i suhim djetinjim rukama, govori lagaško i sporo, ustavljajući se na mahove kao da je izdaje sapa.

– Eto, Jeca, ide se. Daleko.

– Samo da vas izliječe, gospođo!

– Bog zna. Il da me izliječe, il da me ukopaju.

– Traje li to dugo?

– Dugo – uzdahne Zanza. – Godinu, a možda i dulje.

– Kad se vratite bit će Šime velik. (To je bilo ime i Zanzina djeteta). Prohodat će do onda. Znat će vas i zvati. A i koješta još. I moj će Jovo biti velik, kad se ja vratim. – Stane za čas, pa nadoda:

– Nesretne smo, mi matere.

– Dok su živi i zdravi, nismo, pa ih nikad i ne vidjele. Da ti se samo mogu odužiti, što si za moje učinila! U ovo nekoliko nedjelja udvostručio se.

– Jest, prasešce malo. Podvoljkast i pupav kao gundelj.

Zanza je nije razumjela, šta veli. To se često dešavalo, pa nije ni marila da pita, nego nastavi:

– Samo ti tako i nadalje s njim.

Gospođa Anđelina uđe u taj čas:

– Muški su došli. Idemo. – Ona priđe k bešici, uzme u naramak maloga Šimu pa ga poljubi nekoliko puta. Mali, dremovan, zakmeza.

– Zašto ga budiš? – reče Zanza dignuvši se, ali u isti čas stara joj pruži dijete, kome ona nekoliko puta pomilova licem glavu i kose i protare mu svojim podbratkom čeoce. Onda podiže ruke do ispod vrata, izvuče otale zlatni puntapet i prikači ga Jeci na prsa. Pruži joj zatim desnu pa htjede da joj nešto reče, ali kao da se predomislila prebaci joj naglo lijevu preko ramena i poljubi je u obraz. Jeca otvori usta, ali nije dospjela da izusti ni slovca. Zanza je istrčala napolje.

Malo poslije, u pratnji svoje matere, putovala je u Davos.

Navečer su sjedili gospodin Šime i njegov zet Toni u maloj trpezariji u prizemlju. Jedan prema drugom, uz okrugli stô, na kome je stajala velika zdjela s voćem. Stari je zobao trgajući dva po dva zrna s velikoga bijelog grozda, a Toni je, oljuštivši krupnu glođvu i stavivši je u čašu s vinom, bockao viljuškom u njeno meso da se što jače natopi.

– Profesor me žestoko izgrdio, kad smo se vraćali sa stanice – reče Toni gledajući u čašu. – Još prije nekoliko nedjelja morala je otići. Sad joj je – veli – i drugo pluće načeto. Ja nisam kriv. Što sam znao i mogao, sve sam učinio.

Stari je šutio i zobao neprestano. Grožđane su jagode u odmjerenom ritmu eksplodirale pod njegovim zubima. Kad je Toni prestao da govori, te su eksplozije napadno odjekivale u malom prostoru. Vidjelo se, da ga to nervozira: prelazio je sad jednom sad drugom rukom preko glave, migao očima i nadizao kožu na nosu. Onda počne opet:

– Nagovarao sam je svaki dan i molio da ode već jednom. Otkad je god Jeca došla. Sjećate se? I vama sam govorio, i mami – a svi ste prelazili preko toga. Čudnovati ste vi ljudi, čudnovata je i ta vaša roditeljska ljubav. Uvijek ste se uznemirili, kad bi se god tužila da je boli glava, ili da slabo spava, da ne jede, da šmrca ili kašlje. Odmah je dolazio ljekar, recepti su letjeli u apoteku, pitali ste je aspirinima, arkanolima, veronalima, kako li se već zovu sve te pilule i tablete. A najednom, kad je stvar postala ozbiljna, postali ste optimistični kao da je ulovila prhut a ne tbc!

Stari baci srdito ozobinu na tanjur pred sobom i brišući užurbano prste servijetom, reče:

– E, bene! Pa šta hoćeš s tim da kažeš?

– Morali ste je prisiliti da ode.

Stari se naćuli kao pupavac i u jednom mahu nasloni obje ruke gornjom stranom prstiju na stô:

– A šta je nisi prisilio ti?

– Meni nije bilo lako. Ona je uvijek to tumačila na svoj način. Logikom, kakvu samo žene mogu imati. Najprije se izgovarala, kako bi rado vidjela, šta je s Jecom, hoće li biti dobra s djetetom, koliko se čovjek može da pouzda u nju, hoće li dijete napredovati i koješta drugo. Kad se o svemu uvjerila, kad se mali ugojio, onda su je obuzele druge brige. Zna ona, zašto bih ja htio, da ona ode. Da je se riješim. Bolesna je žena za sanatorij. Dosadna je. Zagrižljiva. Neugodna. A kad je bila malo bolje volje, onda, da joj je teško ostaviti me na milost i nemilost služinčadi, šta ću ja s tim malim djetetom, kako ću paziti na nj, gledati da li ima sve u redu, buditi se u noći kad plače, prigledati… Pa da poludi čovjek!

Stari se već prije digao i ušetao gore dolje po sobi, oko stola, u okrugu, u spiralama. Kad je Toni svršio, ustavi se on prema njemu:

– No, što se toga tiče, dijete ti ne će biti dugo na smetnji.

– Kako to? – začudi se Toni.

– Uzet ćemo gak sebi, čim se Anđelina vrati iz Davosa. Njega i dojkinju.

Sad se Toni digne:

– To ne. Nikako. Ja ne ću da budem sâm. Kad dođem s posla ja hoću da vidim svoje dijete.

I počne i on da šeta gore dolje, mijenjajući smjer i stranu, sve protivno od onoga kako je hodao stari.

– Ne možeš zahtijevati od mame da trčkara ovamo nekoliko puta na dan.

– Autom je za nekoliko minuta tu – odgovori Toni.

– Auto je i tebi na raspolaganje. U svaki čas.

– To nije stalno.

– Kao da ga niste imali više vi, nego mi.

– Molim, ja ne – odvrati Toni gotovo uvrijeđen.

– Svakako, stvar će se riješiti do malo dana.

– Ona je riješena već danas. Ja ne ću da budem bez djeteta.

– Pa dođi k nama. Uopće otpusti služinčad i preseli se k nama, dok ti se žena vrati.

– To bi mi trebalo!

– Promisli, koliko ćeš da prištediš.

Toni, mahnuvši rukom, ne odgovori ništa, samo pritisne električno puce i sjedne na sofu u ćošku. Kad je ušla sobarica i počela raspremati stô, reče joj on:

– Donesite kavu.

A stari nadoda:

– I karte. – Onda se okrene k zetu: – Hoćemo li partiju trešeta? Meni se ne da biti kod kuće. Tako je prazno.

– Eto vidiš – usklikne zadovoljno Toni. – A meni ne bi smjelo da bude prazno!

Poslije nekoliko minuta sjedili su jedan prema drugom i igrali.

U isto je vrijeme bilo živo i u kuhinji. Kuharica, sobarica i šofer već su povečerali. One su spremale, a on je pušio i pijuckao svoj posljednji prst vina. Na stolu, osim njegove čaše, bilo je također prostrto za Jecu, koja još nije sišla na večeru.

– Da već jednom dođe! – govorila je kuharica, masna i gojna žena, sa dvostrukim podvoljkastim kulenom oko vrata i izbočenim, kuljavim trbuhom.

– Dijete je zacijelo zaspalo, al ona voli da je tu čekam. A kad se jelo ohladi i raskuha, onda prigovara.

Šofer se začudi:

– Šta, zar i prigovara?

– I te kako! – usklikne sobarica, suhonjava, mlada ženska, uredno počešljana, u crnoj opravi i bijeloj kecelji, sa širokom bijelom vrpcom oko glave.

– Izbirljivija je od bolesne gospođe – reče kuharica.

– Kod kuće je jela pure i graha, a ovdje mrči nos na karfijol – nadoda sobarica.

– E da – prihvati šofer – sve su takve! Kad dođu u grad, onda se pogospode.

– Da je samo čujete, kad slučajno nema piva! – reče sobarica. – Uzbuni svu kuću, ne će da jede i žuga gore protiv nas. Al večeras ga ne će dobiti – ja sad ne idem po pivo, pa makar me bacili na ulicu.

– Čini se, da je baš ne volite? – upita šofer.

– Popela nam se navrh glave – samo bi da je služimo i dvorimo, kao da je ona jedina u kući. Promislite, ni svoje sobe ne će da spremi! Pa koji bi je vrag volio, kad je takva!

– Meni je ona draga – reče šofer ponešto plaho kao da u sebi misli: iako je takva, pa nadoda malo toplije: – Lijepa je to žena!

U to je zazvonilo električno zvonce.

– No da – reče sobarica porugljivo i uputi se k izlazu: – Nek vam bude!

A kuharica se nakostruši kao stara sovuljaga:

– Ne znam šta ste našli na njoj! Ono crveno zapaljeno lice, krupne ručetine, a noge kao dva panja!

– A bogme, mamice, ni vaše nisu za tango – reče zlobno šofer i pijucne iz čaše.

– Ja sam stara – odgovori ona – ja uopće i ne dolazim u obzir: ni za ljubav ni za tango. Al naša je Lucija daleko zgodnija od nje –

– Šta vi znate! – mahne šofer rukom stručnjački. – Lucija je imitacija gradskih šinjorina, a Jeca je onakva, kakvu je bog stvorio.

U to se vrati sobarica:

– Skuvajte kavu, odmah – reče – gospoda se kartaju.

Uzevši iz kredence džezvu, kuharica se okrene sobarici:

– Da ga samo čuješ, Lucija! Poludio za Jecom.

Lucija odgovori ljubomornim akcentom:

– Dobar mu apetit!

U taj čas uđe Jeca u kuhinju:

– Dobra večer! – reče i lijeno se dogega do stola. Sjedne i nadoda: – Zaspao je jedva jedvice.

– Dobra večer! – odvrati šofer, a ženske ne rekoše ništa. Kuharica iznese pred Jecu večeru, odreže joj komad hljeba:

– Ako ti je malo, dobit ćeš još.

Lucija nalije iz slavine čašu vode i stavi je pred Jecu.

– A pivo? – upita Jeca začuđeno, skoro srdito.

– Dobra je i voda za jedan put! – reče zagrižljivo sobarica – ovako kasno ne idem u gostionu!

Jeca, bijesna, odgurne tanjure, baci pribor za jelo daleko od sebe i digne se naglo, spremna da ode. Šofer je primi za ramena, prisilivši je da opet sjedne, pa reče:

– Nemoj, Jeca! Samo ti večeraj, a ja ću otići po pivo. – Onda se okrene sobarici: – Gdje su čaše?

Sobarica pokaže glavom na kredenc, a šofer skoči tamo, nađe dvije velike čaše i, kuckajući veselo jednom o drugu, izleti napolje. Jeca je pomalo jela, ne skidajući očiju sa tanjura; kuharica je skuhala kavu, stavila džezvu na poslužavnik, na koji je Lucija još prije priredila fildžane, i reče:

– Nosi. Stavi i šećer na stô, jer starom gospodinu nije nikad dosta slatka.

A kad se Lucija uputila k izlazu, okrene Jeca za njom glavu i lijeno rastežući riječi, reče joj:

– Poslušaj, da ne plače mali.

– Zašto sama ne napneš uši! – iskesi se Lucija i iziđe.

Sad je u kuhinji bio mir. Kuharica je brisala posljednje komade pribora za jelo, a Jeca cupkala batačić pečene piletine. U njenu masnom podbratku odrazivalo se električno svijetlo, što je visjelo pred njom.

Domalo se vratio i šofer. Pružio Jeci čašu s pivom, a drugu zadržao u ruci:

– U tvoje zdravlje, Jeca!

Jeca požudno ispije čašu i reče udahnuvši zadovoljno dah u se:

– Baš sam ožednila!

– Pije li se i u tvojim Maovicama pivo? – upita porugljivo kuharica.

– Šta je dražite neprestano? – reče šofer. – Ona vam ne čini ništa. Ona nikome ne čini ništa! Ona je dobra! – nadoda i lagaško joj prijeđe rukom preko crne, masne kose.

Jeca makne glavom otimljujući se tome milovanju. A kuharica odveže kecelju i, bacivši je naglim zamahom na stolicu:

– Ne ću da vam smetam! – reče i iziđe, zalupivši vratima za sobom.

– Šta im je danas? – upita Jeca.

– Pusti ih – reče šofer – ispij, pa iziđimo u baštu.

– Meni je i ovdje dobro.

– Vani je ljepše – odgovori on, stojeći iza nje i gledajući joj u zatiljak. Onda se prigne i povuče svoje lice preko njezina: – Vani je mjesečina.

Ona opet odmakne glavu:

– Nije mi do mjesečine.

On je stajao iza nje. Spustio ruku na njeno rame, pa sve govoreći dalje o mjesečini i šetnji u bašti, puzao prstima prema njenom vratu, sve do pod grlo, da joj najzad turi šaku u sise, a u isti čas je ugrize u zatiljak.

Jeca, koja je držala čašu s pivom za držak, razbješnjela kao vučica, skoči naglo, pomakne se nekoliko koraka od njega, pa zasikta kroz zube:

– Opalašu jedan! – i u isti čas baci snažno prema njemu čašu, koja okliznu s njegove glave, udari u kredenc, na kome prsnuše sva stakla žestokom lomljavom.

Šoferu mlaznu krv preko sljepočice.

Za čas se nađoše svi u kuhinji: i kuharica i Lucija i gospodin Toni i gospodin Šime, ovaj sa snopićem karata u šaci. Prestrašeni i začuđeni pitali su, što se desilo, a kad su vidjeli okrvavljenog šofera, uzbrinuli se i uzvrtjeli oko njega.

– Ništa, ništa – govorio je on, držeći maramu na sljepočici. – Jeci je upala muha u čašu pa je htjela prosuti pivo kroz prozor. Čaša joj nekako ispuzla, a ja htjedoh da je uhvatim u letu. Mjesto rukom, dočekah je glavom –

– Vode, hitro vode i jednu krpu! – užurba se Toni.

Jeca skoči, nađe nekakvu krpu, smoči je pod slavinom i poče da ispire šoferu ranu. U to začu kako se gore dreči dijete.

– Lucija, isperi mu ti ranu – reče ona sobarici, pruživši joj krpu, i naglo potrči iz kuhinje.

Gospodin Šime, koji je, dok je Lucija ispirala šoferu ranu, šetao gore dolje, udari najednom srdito onim snopićem karata, što je držao u šaci, po stolu i reče:

– Izvedi auto i idimo u bolnicu da te poviju.

Svako jutro, oko devet, a katkad i ranije, dolazio je stari Šime u kuću svoga zeta da obiđe maloga. Lucija je u to vrijeme bila već gotova sa spremanjem soba, a poslije toga bi se zavukla u svoju i tamo krpila ili šivala do ručka. Kuharica se prilično dugo zadržavala na pijaci, vraćajući se obično oko deset, pogotovo odonda, otkad nema gospođe Zanze. Jeca je cijelo jutro bila zabavljena što s djetetom što samom sobom, da poslije iziđe s njim u baštu, a katkad i u gradski džardin ili na obalu. Tamo je najvoljela, jer je rado gledala gradski svijet i rado se nalazila, gdje je bučno i šareno.

Stari je uživao u svojoj funkciji sretnoga djeda, tetošio unuče, noskao ga, ljuljkao, tepao mu u metatezama, iskrivljenim riječima i slovima u riječima, škakljao ga po tabančićima i milovao po tjemenu, dok je saslo. Katkad bi mu ruka zalutala između djetinjeg čeoca i Jecine sise, u koju je upirao zglobove svojih prstiju.

Jeca se nije bunila. Činila joj se potpuno prirodna ta starčeva nježna briga, i nije, valjda, ni slutila, da bi taj dobri i stari gospodin mogao da krije iza svoje nježnosti kakve druge misli, bestidne možda i pohotljive. On je svaki put, kad je god dolazio, donosio za dijete kakvu igračku, što zvecka ili zvrnda ili pišti, pa kušao da ga zabavi ili nasmije. A ni nju, Jecu, nije nikad zaboravljao, i njoj je donosio ponešto, ispočetka grumen čokolade, slatkiš kakav, voće, a kasnije po koju maramu, bazarski prstenčić ili minđuše, koji put i kakav stari srebrni novac za njen đerdan, pletu, forintu ili talir, tako da mu se ona veselila kad god je čula da uzlazi uz basamake. Primala je svaki taj dar bez ustručavanja, jer je držala da hoće da je nagradi, što se brine i pazi na maloga. Njegov zet, Toni, zabavljen čitav dan svojim poslom, nije se mnogo brinuo za dijete: kad je ujutro odlazio iz kuće, ono je spavalo, kad je dolazio na ručak, opet je spavalo, samo prije večere bi ga pogledao na čas, uzeo na ruke, a kako nije naviklo na nj, obično bi zaplakalo, našto bi ga opet njoj vratio. Desilo se dva tri puta, u noći, da se probudilo, razdrečilo i ne moglo dugo da se smiri, prejelo se valjda, nadunulo, pomokrilo, onda bi se digao iz postelje i došao u njenu sobu da vidi, šta mu je.

To petljanje i vrdanje muškaraca oko nje bilo je Jeci razumljivo. Nema žene u kući, pa nije čudo, što se oni propitkuju i zauzimlju za maloga. Katkad su joj se pričinjali smiješni: stari svojim djetinjarijama, a Toni svojim strahom, jer je za svaku sitnicu htio da zove ljekara. Iz početka je malo smetalo njino dolaženje, upadanje u njenu sobu bez obzira, da li doji ili leži ili se moli, ali privikla se brzo i na to: pa i kod nje, kod kuće, ulazi muški svijet, što živi s njom pod jednim krovom, i izlazi, bez pitanja i kucanja.

Jednoga dana dođe gospodin Šime nešto ranije nego obično. Lucija je spremala Tonovu ložnicu, a kuharica nije još ni izišla. Stari uđe k Jeci noseći pod pazuhom nešto zamotano, široko, ravno, teško, poput kakve daske. Mali je još spavao, a ona je stala uspravno u dno svoje postelje, okrenuta prema zidu, preplela ruke ispod prsiju i tiho molila. Ostala je u tom stavu i onda, kad je čula da su se otvorila vrata i da je neko ušao. Mislila je u prvi čas: Lucija sa kavom. Ali kad onaj što je ušao nije stupio naprijed, ona se okrene i opazi starog gospodina.

– Samo ti moli – reče on, naslonivši uza zid onaj svoj zavezak.

Jeca završi molitvu, prekrstivši se tri puta:

– Svršila sam – reče, radoznala, šta je on to donio.

Stari počne da odvezuje zavezak i izvuče iz hartije bizantinsku ikonu:

– Da ne moliš pred praznim zidom!

– Kako je lijepa! – klikne Jeca s oduševljenjem u očima.

– Jest – reče stari – i stavit ćemo je tu nad posteljom.

– Da, a gdje vam je ikonos? – upita ona razočarana.

Gospodin je pogleda začuđeno, kao da ne razumije:

– Šta je to?

– Pa ono, na čemu stoji ikona, i kandilo! – odgovori Jeca. – Pred Bogorodicom uvijek gori kandilo.

– Bit će i to – reče on i nasloni ikonu na gornji dio postelje, gdje su u taj mah padali kroz pendžer prvi zraci jutarnjega sunca. Zlatna aureola oko Bogorodičine glave i ona druga manja oko glave njenoga djeteta bljesnuše kao dvije vatre.

Jeca se ganula. Činilo joj se, da je ušao neko njen, neko njoj bliz i drag u tu sobu, neko, ko će je čuvati i s njom se razgovarati, tako da više ne će biti sama, bez ikoga svoga, u tuđem gradu. Pa iznenada prihvati gospodinovu ruku, prinese je na svoja usta i reče tiho:

– Hvala vam!

On nije otimao ruke. Prepustio je ženi, da je ljubi i govorio:

– Ništa, ništa, samo kad si zadovoljna!

– I jesam, i jesam – odgovarala je ona, sretna, možda prvi put otkad je otišla od kuće.

Malo zatim donijela je Lucija kavu za Jecu. I bijela hljeba i mladoga masla i brzdarčić skorupa. Ulazeći udarila je nehotice nogom o vrata.

– Pst, mali još spava – reče srdito stari.

Lucija slegne ramenima i odlibi se van.

Kad je Jeca kasnije dojila maloga, stari se nešto uznemirio, uzvrpoljio, vrtio se uz postelju, na kojoj je ona sjedila s djetetom u naručju. Na mahove bi se ustavio, gledao kako dijete sasne, i govorio zapetljavajući jezik u riječima:

– Znaš, Jeca, kako da ti kažem, znaš, šta vele pametni ljudi?

Ona ga je gledala mirno, gotovo bez ikakve pažnje.

– Vele da mlijeko od žene, kako da ti kažem, pomlađuje. Produžuje život onome, koji još nema dugo da živi.

Jecina se pažnja pojača:

– Ni to nisam nikad čula!

– Jest, jest – zaintači stari – nekoliko ga nedjelja piješ i nekoliko godina život produžuješ.

Sad se Jeca nasmije i prekrsti se:

– V imja oca i sina…

– Tako stoji u Sv. Pismu, da je neka kći hranila svoga oca svojim prsima –

– U Sv. Pismu? – čudila se ona.

– Jest – reče stari, a onda, oklijevajući ponešto, nadoda: – Zar ti ne bi učinila isto, da te neko tvoj za to zamoli? – Sad je stajao kraj nje i milujući djetetu glavu tiskao je ruku mimo njenu sisu.

– Možda i bih – odgovori Jeca.

– Da te ja zamolim, na primjer – i sjedne uza nju.

Nju obuze stid, kao da je sva gola. Diže dijete s prsiju i zakopča košulju kao da se brani.

Stari reče sa prijekorom u glasu:

– Braniš se od mene! To je isto kao da ne daš gladnu prosjaku parče hljeba! – I vještom joj kretnjom odgrne košulju, turi glavu između nje i djeteta, pa započe da sasne.

Slijedeći dan i druge dane zatim dobivao je bez otpora svoj obrok mladosti.

Kad se gospođa Anđelina vratila iz Davosa, prestalo je sve to. Ona je dolazila k djetetu još prije nego je Toni odlazio u sud, ostajala čitav dan u kući, tako da Šime nije imao prilike da bude s Jecom nasamo. Uzalud je vrebao na zgodan čas, izmišljao ovo i ono, trčkarao gore k njoj, čim bi Anđelina sišla dolje. Stara mu je neprestano bila na putu. A i Jeca kao da je izbjegavala, koliko je mogla, da se s njim nađe. Bila je sretna, što ga se kurtarisala. Držala se stare gospođe, nosala dijete po kući, po bašti, bježala iz svoje sobe, kadgod je mislila, da bi je stari mogao napastovati.

– U što je on to zajunio! – govorila je sama sebi. – Pa to se ne da podnijeti! Umrla bi od sramote, da ko sazna, iako to stoji, kako on veli, u Sv. Pismu. Ni Stevanu ne bi mogla o tom što kazati, ni svekrvi, ni svešteniku, ni vlastitoj materi. O vraže, vraže, na što se ona namjerila! Zašto ga samo nije odgurnula nogom onaj prvi put, prošla bi ga već volja kao i šofera, komu je čašom razbila glavu. Svi su oni psi, svi muški, i ne preostaje nego kôcem po njima… A i ovaj gospodin Toni, i on se nekako smuca oko nje, na večer kad mu tast i tašta odu iz kuće, zove je svaki čas, zaviruje u njenu sobu, čim se dijete oglasi, pa i najsitnijim jaukom.

Tako je došla zima i Božić s njom. Obdariše je košuljama, postolima, velikim zlatnim obocima, novcem. A na njen Božić dadoše joj Stevanovo pismo sa dobrim željama i dobrim vijestima o malom Jovi i kako im je sada svima dobro, u kući mir i berićet, krava je tu, nekoliko ovaca, gotovo stado, u hambaru žito, u trapu krumpir. Svega ima – piše Stevan – samo nje nema. I teško mu, da je nema.

Prohtjede se i njoj da njemu piše. Gospođa joj dala hartije i olovku, pa dok je dijete spavalo, išara ona nesigurnim rukopisom i krivim slovima čitavu stranicu. Sretna je, što im je dobro i što su zdravi i što misle na nju, kao i ona na njih. Vrijeme prolazi sporo, a rad bi da vidi svoje Jovanče i da ga podoji bar jedamput. Ali on se zacijelo odviknuo od materinje sise i srče vareniku kao veliki. Râno moja! Još dugo me k tebi nema! Proć će i Đurđevdan, i Jovandan, i Sv. Nikola, a ona još ne će doći. Nikad ne će doći, nikad više.

Pa se rasplaka nad onom hartijom spustivši čelo na nju kao na pokrov.

Početak je februara bio vrlo studen. Žestoka je bura vijala sitnim prašnjavim snijegom, koji se stiskao uz zidove kuća i uvlačio kroz pukotine vrata i pendžera u konobe, trijemove, stanove.

Mali je Šime nazebao i jako kašljao, teško dihao s punim nosićem, a i vrućica ga pomalo držala. U kući se sve uzvrpoljilo, uznemirilo, pozvaše jednog ljekara i još jednoga, koji propisaše ljekarije i obloge i koješta još.

Gospođa Anđelina, nesnosljiva, nervozna od straha, histerična, vrludala je po kući davajući naloge i opozivajući ih, zahtijevajući sad ovo sad ono, prigovarajući svemu i svakome.

– Da se nije možda otkrio u noći – govorila je Jeci – dok si ti spavala, ili si ga držala na promaji, a možda si s njim naglo izišla u baštu, iz toploga na hladno, po takvoj zimi –

– Nije, nije – branila se ona – nazebao, kako se već nazebe, to dođe i prođe. Uzet ću ga u noći k sebi u postelju, grijat ću ga i paziti na nj, nek se ne boji. Proći će to. Samo neka dođe malo sunca.

Ali stara se nije mogla smiriti. Njoj se vrzle po glavi kojekakve misli s obzirom na bolesnu Šiminu majku, od koje je zacijelo naslijedio slabašna neotporna pluća, a možda i njenu bolest. Do kasno u noć sjedila je s mužem i zetom u susjednoj sobi, raspravljajući o svim mogućnostima, što bi se mogle desiti zbog Šimina oboljenja, pogotovo zabrinuta šta bi bilo sa Zanzom, da dijete, ne daj bože, nastrada. I poletjela bi svaki put, kadgod bi čula da mali kašlje, da mu uspe u usta kašičicu ljekarije ili da mu izmijeni oblog.

Iznemogla od uzbuđenja, brige i nespavanja, jedva se odhrvala snu, pa je svaki put bilo natezanja s njom, dok bi je muž i zet nagovorili da ide kući.

Odlazeći ostavljala je stotinu preporuka: Jeci, da bdi nad djetetom, da ga dobro umota, da pazi kako ne bi izvuklo ručicu ispod jorgana ili se izmotalo iz obloga, a zetu, da prigleda ako kašlje, da mu pruži ljekariju, da mu opipa čeoce.

Prve i druge noći mali se nije budio. Skutrio se uz Jecu, potio se, malo se miješao, al nije ni plakao ni kašljao. Treću noć davio ga kašalj svako malo vremena. Usput bi plakao i grčio ruke. Jeca bi kušala da ga umiri dajući mu sisu, ali teško je sasno, jer mu je nos bio začepljen. U susjednoj sobi Toni se budio, čekao čas da dijete prestane s kašljem, a kad nije prestajalo, dizao se, odjeven samo u pidžamu, pa odlazio prijeko da mu podmaže nozdrve nekom masti i uspe kašičicu sirupa u usta. To se ponavljalo nekoliko puta u noći, sve do u zoru.

– Pustite vi to, gospodine – govorila je Jeca – ja mogu i sama. Sad znam kako se to čini.

– Ne mari, Jeca – odgovarao je on – kad se već probudim, onda mi nije teško ni da se dignem. A i tebi je nespretno držati dijete i u isto vrijeme sipati ljekariju u kašiku.

– Kako vam drago – reče ona. Samo da i vi ne nazebete u tom hladnom jutru.

I on se vraćao u svoju sobu, legao u postelju ali više nije mogao da zaspe. Mučile ga neke misli, koje nije očekivao. Kako je to sve čudno, a ujedno i smiješno. On tu sâm kraj te mlade, lijepe žene, što leži u postelji, u noći, ulazi k njoj i izlazi, i ne treba nego da ispruži ruku – a onda je pokušavao da se oslobodi tih misli, uzimao kakvu knjigu da čita, silio se da razmišlja o poslu, što ga danas čeka, o ženi, koja se još uvijek tuži da joj nije dobro, o tom pustom životu što ga sada vodi, o bolesnom djetetu, koje bi moglo da dobije upalu pluća, da se uguši u kašlju, i tako malo pomalo zaboravljao na one svoje prve misli.

Iduće večeri porasla je malo vrućica. Pozvali su ljekara, koji je rekao: sve ide normalnim tokom. Vrućica kod djece ne znači mnogo. Ne ide na gore. Katar sazrijeva. Sutra bi moglo biti bolje.

Uistinu mali je lako i rano zaspao, tako da je i gospođa Anđelina s mužem ostavila rano zetovu kuću. Toni je ostao da napiše Zanzi pismo. Pisao je dugo. Rasuo se u sentimentalnostima, nježan sav i raskvašen, kao beškot u vinu. Kako mu je neizrecivo teško bez nje, kako će doskora doći da je vidi, čim dobije odsustvo, za Uskrs možda, kako jedva čeka da je uzme na ruke i ponese i zaljulja kao malog Šimu, da je gleda dugo u oči i da ih dugo ljubi, jedine oči, koje voli na svijetu, više od svojih vlastitih i još koješta, puno diskretne erotike. Kad je svršio, bio jc uzbuđen kao mlad ljubavnik u nestrpljivom očekivanju.

Bilo je kasno, kad je legao, daleko iza ponoći. Vani je zavijala bura, lomila stabalje ispod prozora i naglo okretala kokotić na strehi, što je škripao u zarđalom jednoličnom ritmu.

Nije se još ni ugrijao, kad začuje da mali kašlje. Čekao je da prestane, ali on sve više i jače, raskašljao se kao da će se udaviti. Skoči i poleti tamo, dade mu ljekariju i omasti mu nosić kao obično. Pa ostade pred Jecinom posteljom da vidi, hoće li se smiriti.

Na ikonosu pod Bogorodicom, vrh Jecine glave, titralo je kandilo, slabo osvjetljujući veliku prostoriju. Jeca je ležala na boku, podbočena o lakat, otkritim prsima, pod kojima je ležalo dijete.

Toni je gledao u ženu, ne misleći više na dijete. Noge su mu podrhtavale pod koljenima, zubi cvokotali.

– Smrznut ćete se, gospodine – reče Jeca.

– Jest, hladno je – odgovori on i prošeta se gore dolje i dođe s druge strane postelje, Jeci iza leđa.

Dijete je međutim primilo sisu i sišući mirovalo. Ona se nagnula nad njim da mu bude laglje. Onda okrene malo lice prema Tonu:

– Sad možete otići.

On ne odgovori, samo pruži ruku i zavuče je Jeci otraga, niz pleća.

– Sav ste kao led – reče ona, uvukavši vrat u ramena.

– Kako si topla! – šane on. Pa razdražen tom toplinom, podigne hitro jorgan i zavuče joj se iza leđa.

Ona je dalje dojila. Nije se ni makla. Samo je polako spuštala glavu na jastuk, i bez ikakva otpora, valjda iz obzira ili od slabosti, tiho vapila:

– Nemojte, gospodaru! Molim vas, nemojte!

Dva tri mjeseca potrajali su ti odnosi. Nit je ko znao za njih, nit je mislio na što takvo.

Mali je Šime davno ozdravio, dobio ponovo svoje podvoljkaste kolačiće, zaokružile mu se ručice u zglobovima, nabili se butići kao u prepelice bataci. Smijao se već, raspoznavao svakoga u kući, kušao da brblja: gotovo da govori.

Svi su pripisivali to Jeci u zaslugu, bilijoj zahvalni i smatrali je već kao svoje čeljade. Po njoj se ravnali, prema njoj se udešavali, davali joj toliko, da je već u svojim našivačima skrivala malo bogatstvo. Samo je stari Šime nosio prema njoj pritajenu neku srditost, krivio nju, što nije nikad mogao da bude s njom ni pet minuta nasamo, uvjeren, da je to moglo biti, samo da je ona htjela.

Jednoga dana odluči gospođa Anđelina da ode na pijacu s kuharicom. Uoči toga, za vrijeme večere, pripovijedala je, kako joj se čini, da su se izdaci naglo povećali, da kuharičini obračuni ne odgovaraju cijenama robe, da je sve jeftinije nego što ona iskazuje. Stari je osobito zagovarao kontrolu nad kuharicom, bunio se žestoko, što joj se sve prepušta i tek se onda primirio, kad je Anđelina pozvala kuharicu i najavila joj, da će ona s njom sutra u kupnju.

Sutra, čim su one izišle, već je stari bio tu. Jeca je čula auto i zaključala se. Našavši vrata zatvorena, on se zapanjio od čuda:

– E, šta je to! – klikne i zakuca.

– Ko je? – upita Jeca.

– Otvori, ja sam – odgovori srdito stari.

– Ne mogu – reče ona tankim glasom, kao da pjeva. – Oblačim se.

– Hoću da vidim maloga! – zapovijedao je on.

– Pričekajte malo.

Stari je nešto zabeštimao talijanski, pa se uskomešao po koridoru kližući po ćilimu od jute lakovanim postolima, što su škripali u pregibima kao sitni cvrčci. Dva tri put se ustavljao kraj vrata, sagnuo se i zavirio kroz ključanicu. Vidio Jecu već obučenu kako oblači maloga. I razgoropadio se:

– Što ne otvaraš! – pa povuče naprasito kvaku gore dolje kao da će provaliti. – Vidim ja, obučena si! Otvori.

A kad nije odgovarala, uhvati ga bijes i stane udarati nogom u vrata:

– Vlahinjo! Beštijo! Otvori!

Lucija je doletjela iz prizemlja da vidi, što je ta buka, ali stari se izdreči i na nju:

– Marš, za poslom!

U isti se čas pojavi Jeca na vratima sa djetetom u naramku.

– Kud ćeš? – upita je on nešto mirnije.

– Na šetnju s malim – reče Jeca i pođe niz stepenice. U trijemu stavi maloga u dječja kolica, izgura ih pred sobom na ulicu i pođe, ne obazrijevši se ni jedamput za sobom.

Otišla je ravno u gradski džardin. Sjela na jednu klupu kraj srednjeg rondela, dovukavši kolica u hladovinu, da djetetu što je putem zaspalo, ne bude sunce prejako. Bio je vedar majski dan, topao, gotovo kao ljetni. Naokolo po nasadima puno cvijeća svih šara i vrsta, kosovi se provlačili kroz džbunove, a mali se vodoskok naprezao da što jače digne u vis svoj tanki slap. Dječurlija se naganjala i kričala po puteljcima, a na ostalim klupama drijemali starci, brbljale ženske, što su pazile na djecu, ili sluškinje bez mjesta.

Jeca je gledala nehajno taj život pred sobom i prepuštala se svojim mislima. Najvoljela bi, da joj je nekamo otići, daleko od tih ljudi, s kojima živi, ali ne kući gdje je Stevan, nego gdje je Jovo sam s njom. Stevana se boji, da joj ne pogleda u oči, jer ona će ih zacijelo zatvoriti od stida ili će ih okrenuti u stranu, jer ne će moći gledati ravno u nj kao nekada. Napipat će on tragove tuđih ruku na njoj, što su je milovale u tolikim noćima, dok je bila daleko od njega. I pitat će je, jednako kao onda, kad se vratio iz soldata, je li je ko dirao, napastovao, i da l’ je ikome pustila da je podraga ili poljubi. Zna ona za svaku riječ, što će joj on reći, ali ne zna, kako će mu odgovoriti. Sjeća se dobro, kako mu je onda otvoreno odgovarala: – Nije. – Niko. – Glavu bi mu razbila. – Oči bi mu iskopala. – Al što će mu reći sada? Ćutat će, valjda, ćutati i ne odgovarati, jer lagati ne zna. Radije priznanje, nego laž. Radije neka je ubije, nego laž. Jer ako prizna, vidjet će da ona sama nije kriva. Sve je došlo samo od sebe. Da je nisu gonili, da ostavi kuću i dijete, da služi za novac, ne bi dolazila iz napasti u napast, ne bi je lacmani tako obrlatili, niti bi se ikada spandžala s ikim. Šta je ona znala, kakve su sve te njihove mušavede i varancije! Jedan sa cvancikama i ikonama, a drugi sa drhtanjem i cvokotanjem od hladnoće, da mu se smiluješ. Vraga je on htio da maže malom nozdrve i da sipa u nj ljekariju, k njoj je on htio, u njenu postelju, gdje se priljubio uza nju kao pijavica uz meso. Tako je bez htijenja i bez volje –

Najzad se dosjeti, da na nju pada nečija sjena. Podiže glavu: nekakav soldat pred njom. Protrnula je u cijelom tijelu. Tako je izgledao njen Stevan, kad je jednom dolazio kući na odsustvo. Prije nego je došla k sebi, reče soldat:

– Jes’ ti to, Jeca?

Ona ga pogleda malo bolje, ali kako je stajao prema suncu nije ga odmah prepoznala. Digla je ruku nad oči, pomakla malo glavu na stranu i onda rekla:

– Krstane!

– Nisi mi se nadala, a?

– Znala sam, da si ovdje, al ko da ti se nada u ovolikom gradu.

On sjedne uza nju. Zavezak što je držao u ruci, stavi na klupu, kraj sebe.

– Eto vidiš, trevi se i to.

– A što se ti šetaš ovuda u ovo doba? Zar nisi u službi?

– Nisam još – reče on – malo prije sam se vratio sa odsustva, pa ne moram da se prijavim do večeras. E baš mi je drago, što se nađosmo.

– A odakle dolaziš? – upita ona radoznalo.

– Sa stanice. Od Drniša željeznicom, a od Maovica do Drniša pješice preko Lemeša.

– Što rade moji kod kuće? – nastavi nestrpljivo Jeca.

Krstan pljucne daleko preda se:

– Što rade? Dobro im je. Uzorali, posijali, okopali. Štalu sagradili. Kuću obzidali, digli s nje ševar i pokrili je pločom. Bijeli se iz daleka kao crkva. Veselit ćeš se, kad se vratiš.

– Onda, veliš, Stevan zadovoljan? – nastavi Jeca.

– Pa i je – odgovori Krstan i dohvativši zavezak počne da ga odvezuje: – E, da te ponudim! Toga ovdje nema. – I pruži joj odmotanu hartiju: – Uzmi jedan.

– Uštipak! – klikne Jeca iznenađena – otkad ih nisam jela! I odgrize s kraja parče, ostavivši u tijestu jasne tragove svojih zubi. Onda poslije malo:

– A moj Jovo, râno moja?

On je pogleda na čas i odmahne rukom:

– Ah, što! Mladi ste. Lako ćete namiriti izgubljeno.

– Što govoriš? – upita ona uhvativši ga za lakat.

– Doći će drugo i sve će biti kao i prije. Tako je uvijek, kad se dijete otkine od sise.

Jeca skoči, ispusti iz ruke uštipak i zagrabi Krstana za ramena.

– Što je? Što je s Jovom?

Krstan se dosjeti, da ih gleda svijet oko njih, pa reče tiho:

– Umiri se, Jeca. Dijete je umrlo još zimus.

Ona se zaljulja kao da će pasti. Požutjela sve do pod grlo kao vosak. Onda prevuče podlakticom preko čela, uhvati kolica, pa se bez i jedne riječi žurno uputi prema izlazu.

Soldat, iznenađen, ostade nepomičan, gledajući za njom.

Kad je došla kući, Jeca se zatvorila u svoju sobu, izvukla ispod postelje kovčeg i na brzu ruku strpala u nj ono malo stvari, što su bile njezine. Sve, što je dobila od gospode, ostavila je u ormaru, a bili su tu i stari srebrni novci, što joj je dao stari Šime, i broš od gospođe Zanze, i minđuše i kojekakve džidže i nakiti i vitice – sve, sve do posljednje sitnarije. Čak i jedan novčanik, što joj je dao Toni, s jednom hiljadarkom, kojom joj se odužio i koju nije poslala ljekaru u Vrliku, jer nije htjela da takav novac dođe Stevanu u ruke. Zadržala je za se nešto malo sitniša, za svaki slučaj. Onda je podojila maloga, rekla sobarici da pripazi na nj, dok se ona ne vrati i otišla, na stanicu, da priupita, kad polazi prvi voz u Drniš. Ona će ići kući, svakako će ići. Putovat će preko Drniša i pješice preko Lemeša, u Maovice.

Na stanici sazna, da prvi voz odlazi u pet sati po podne, a slijedeći sutra ujutro u šest. Vraćajući se kući razmišljala je, kojim da krene. Pođe li popodne, stići će navečer u Drniš, gdje će morati prenoćiti, jer kud bi obnoć pješice preko planine, po nepoznatim stazama. Pođe li ujutro, morat će prenoćiti ovdje, uz onoga čovjeka, koji je noć na noć, ima već tri mjeseca, spavao s njom pod istim jorganom. I odluči se da krene još danas, popodne, i da pričeka u Drnišu dok svane. A onda dalje.

Mislila je da saopći Tonu, kad dođe na ručak, svoju odluku, da mu predbaci, što joj nije rekao, što je bilo s njenim Jovom, jer on je zacijelo za to znao, ali kad je bila s njim, nije mogla da govori. On se nije dugo s njom zadržavao, pa nije ni opazio promjene na njoj. Po danu je obično bio stvaran i poslovan prema njoj, kao da nije bilo ništa među njima. Samo u noći je bio saopćljiv, drugarski, nježan, kao da je njen pravi muž. On je i sada ručao hitro, pogledao dijete u bešici i izišao bez ikakve zle slutnje.

Poslije podne, nešto malo prije polaska voza, uzela je Jeca svoj kovčeg i, našavši Luciju u prizemlju, rekla joj:

– Ja idem kući.

– Šta si poludila. A dijete?

– Svejedno. I moje čeka na me odavna.

– Ti ne smiješ ići – vikala je Lucija. – Poslat ću za tobom policiju.

– Šta će tu policija. Zovem li ja policiju? Radije javite staroj gospođi da se pobrine, kako će večeras nahraniti maloga. Ja idem da nahranim svoga.

– Al ja te ne puštam – uhvati je Lucija za nadlakticu.

– Šta me ne bi pustila! – reče Jeca i snažnim zamahom lakta otrgne se iz Lucijine ruke. Lucija zatetura, sruši se na tle, a ona izleti iz kuće i pohita prema stanici.

Čim je sjela u vagon, voz je krenuo. I da je ko htio da je dostigne, ne bi imao dokad. Ali ona se nije ni brinula za to. I onako ne bi se dala, da je vrate, pa makar je rasjekli na parčad. Zavukla se u svoj ćošak u vagonu, svoj kovčeg uza se, ovila ga rukom kao malo mrtvačko sanduče i putovala tako, puna nemira i neutješnih misli. S njom su se vozila dva tri putnika, ali ona nije marila za njih, niti se pitala, ko su ni šta su, ni kamo putuju. Jednako joj je bilo svejedno, kojim krajevima prolazi; niti joj je bilo stalo do mora, koje se pomalo gubilo u sutonu. Živjela je u njoj samo jedna misao i želja: da stigne što prije tamo, gdje je njen Jovo. Da stigne tamo, da ga nađe gdje bio da bio: u bešici ili grobu, svejedno, samo da ga nađe i podoji.

Međutim se spustila noć. Vagon je bio slabo osvijetljen, jedva su se razaznavali putnici i stvari u njemu. Ona je zatvorila oči i tavorila tako u onoj tarlabuci željezničkih točaka i treski vagona. Sve se to valjalo sporo, jednolično kao da se putuje u vječnost. Na jednom poče da ječi u njoj bol, kao zvuk u zvonu, i kukala je u sebi i gluho naricala, sve bez suza i bez grcaja ne videći kraja svojoj nesreći. Dugo je ostala nepomična, gotovo ukočena, dok joj ne utrnuše bokovi i noge. Onda pomalo spusti glavu na kovčeg, i tako je obrva san.

Malo časaka prije Drniša probudi je kondukter:

– E ti, probudi se. Sad smo u Drnišu.

U nekoj jadnoj, prostoj krčmi, na početku varoša ukonačila se za tu noć. Krčmar joj je prostr’o rukovet slame u prikrajku, dao joj nekakav istrošen biljac da se pokrije, a donio i nešto jela, koje nije ni dotakla. Zapitkivao je ovo i ono, ali kako je ona bila kratka u odgovorima, brzo je prestao, naplatio račun i otišao, ponijevši svijetlo sa sobom.

Probudila se u prvi osvit. Digla se odmah, uprtila kovčeg i izišla ne znajući kuda da krene. Čekat će na kakvog prolaznika, da ga upita za put, što vodi preko Lemeša. I nije dugo čekala. Nabasao doskora neki seljak i kazao joj kuda će.

I uputila se.

Jutro je bilo rosno, vedro, obvito tankom maglicom, koja se pomalo sve više rijedila, da potpuno iščezne u prvim sunčanim zracima. Put je bio prašnjav, pun kamenja i udubina. Ona je išla uspravno, odlučno gotovo veselo, kao da je u njoj sve ravno i kao da je ništa ne tišti. Nije se okretala ni ustavljala, niti je za tren smalaksavala u koraku. Sva je njena snaga bila u pokretu. Hitila je naprijed ko da se boji da ne zakasni.

Onda je najednom zapjevala. Čudnu jednu pjesmu, što tamo na Maovicama pjevaju čobanice na paši, jednoličnu, tužnu, da se nije znalo da li uistini pjeva ili nariče.

Pod uzbrdicom, što se penje uz Lemeš, prestala je pjevati i usporila korak. Tu je i staza bila uska, neravna, sve sama izbočina. Unaokolo pusta golet, tu i tamo ublažena kakvim grmom smreke, kupine ili visokim strukovima paprati. A pogdjegdje, među kamenjem smješkala se na vjetru mlada trava, kao sitna dječja kosa.

Još nije osjećala umora, samo je jače disala i opotila se. Prsi su joj nabrekle i bile teške od punoće. Bože moj, koliko to traje! Rekli su joj, da će stići u Maovice oko devet, a sunce je visoko kao da je podne. Da nije možda zabasala, udarila krivim putem. A bog bi ga znao: ona nije nikad prolazila tuda. Sretne najzad neku ženu, što je kupila suvarke.

– Je li još daleko do Maovica? – upita je.

– Čim zađeš iza onog brijega – odgovori žena – tamo su Maovice.

– Hvala Bogu! – usklikne Jeca i pođe dalje.

– Stani malo! – ustavi je ona žena. – Pomozi mi da uprtim ono drva.

Jeca joj pomogne i odmah se okrene.

– Kud se žuriš tako? – upita žena.

– Zakasnila sam. Moram da podojim dijete.

Kad je izišla iza ovog brijega, vidjela je Maovice. Rastrkane niske kućice, među koštelama i murvama, sve pokrite ševarom, a samo jedna pločama, bijela kao crkva. To je njezina. Stevanova. Ali ona ne ide tamo. Oči joj skrenuše malo niže, ispod sela, na jedno ograđeno parče zemlje, u kome se bijele krstovi. Groblje. Tamo će ona, k Jovi.

Sada poče da je izdaje snaga, koljena joj poklécala i sve se naprezala, da izdrži još to malo. Već je stigla ispod groblja. Tu zbaci s glave kovčeg i sjedne na nj, da dočeka nekog dječaka, što joj je išao ususret. Prepozna ga i upita:

– Simo, znaš li ti, gdje je ukopan moj Jovo?

– Kako ne bih znao – odgovori dječak – bio sam mu na ukopu. Dođi da ti pokažem.

Dječak je primi za ruku i povede u groblje. Ona nije mogla da ide hitro kao on. I on je pusti, poleti naprvo, ustavi se kod jedne male humke s krstom opletenim u šarenoj pređi i dovikne joj odonda:

– Evo, ovo je Jovin grob.

Jeca klone na koljena i, protežući ruke, dopuze do humke, već jako obrasle koprivom i kupinom i drugim korovom. Ona se baci preko nje, izljubi najprije zemlju i ona dva sedrena kamena na krajevima. Raskinu zatim zapetljače na košulji, izturi iz nje obadvije sise, pritisne ih žestoko na onu humku, u drač i koprivu, da su prokrvarile, pa propišta kao kukavica:

– Jovo, râno, vraća ti se maja
i nosi ti dva bijela hljeba…

A Simo kad je vidio krv na prsima one žene, prestrašen, pobježe s groblja i pođe da traži Stevana.

Bisag-grad, 1934.

Hrvatsko kolo, 1934.