I.
U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere…
II.
Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.
I kad sam otvorio prozor,
Blistav od kapi kiše,
Trznula se je grana
I još se lagano njiše.
“Gledaj – glas mi se javi –
Iskrice noći lete…”
l vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv – ginu i – svijete.
“Tko mi to kaza?” – viknuh,
Al grmlje i bašta sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.
“Zdravstvuj!” – i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam. – Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska…
Ova pjesma ostala mi je utisnuta u sjećanju još iz nižih razreda osnovne škole!
Bez da me je interesirala pozeija, ponio sam je sa sobom u odraslu dob i dugo smatrao kako ju je napisala Vesna Parun, dok nisam otkrio pravi lik iza ovih čarobnih, lirskih slika.
Ono što Vidrića, po meni, čini našim najboljim pjesnikom je to što je sama duša njegova bila satkana od lirskim osjećaja i stiha. Nije “pjevao” po nadahnuću, on je živio nadahnut.