Bilo je skoro šest sati poslijepodne kada je autobus iz Budimpešte stigao u Beč. Izišao sam iz autobusa s osjećajem olakšanja. Sada sam opet miran sljedeća tri mjeseca, koliko mogu biti u Austriji bez vize. Nakon nekoliko godina boravka u Austriji to mi je već postala rutina, da svaka tri mjeseca idem do Budimpešte, provedem jednu noć s Eržebet i sutradan se vraćam u Beč.
Eržebet je rasna mađarica s kojom me je upoznao Ratko, nakon mog egzila iz Hrvatske još u proljeće ’91. Bila je nekoliko godina starija od mene, u ranim tridesetim. U početku, dok još nisam znao ništa njemačkog, Ratko nam je služio kao prevoditelj i nagovarao me da prihvatim njenu ponudu da ostanem kod nje.
Eržebet ili kratko Žuži, kako su je zvali prijatelji, imala je toples-bar s nekoliko djevojaka iz Rusije i Ukrajine. Bar je uvijek bio pun, jer se nalazio kraj magistralne ceste i imao je veliki parking na kojem je uvijek bilo bar nekoliko kamiona šlepera i više automobila raznih registracija. Žuži me je od prvog trenutka našeg upoznavanja gledala raširenih zjenica i s osmjehom koji je podrhtavao na punim čulnim usnama, što mi je bio siguran znak da sam joj se svidio.
Nisam ni ja prema njoj ostao ravnodušan. Sjećam se da je tada imala na sebi crnu, usku haljinu, koja je završavala desetak centimetara iznad njenih koljena. Odmjerio sam je od glave do pete, niti ne skrivajući da to činim. Bila je predivnog osunčanog tena, dugih skladnih nogu, koje kao da pozivaju da ih čovjek miluje. Preko širokih bokova i uskog struka, pogledom sam došao do bujnih grudi koje su izgledale kao da će svaki čas poderati crnu haljinu koja ih je pritiskala i osloboditi se iz nje. U kontrastu s tenom i haljinom, bila je njena duga plava kosa, skupljena pozadi u elegantnu frizuru. Žuži se nije folirala kao većina žena u prvom kontaktu s novim muškarcem, nije bila glumica i prenemagalo, tako da smo nakon par sati druženja završili u njenoj sobi na katu. Tu smo lako našli zajednički jezik i Ratko nam sada nije više bio potreban da prevodi.
Od tada smo Žuži i ja u nekoj čudnoj vezi i vidimo se svaka tri mjeseca na jednu, rijetko dvije noći. U međuvremenu sam ja uznapredovao s njemačkim jezikom, koji je Žuži savršeno govorila i time je naš odnos oplemenjen za jednu novu dimenziju. Još uvijek me je pokušavala nagovoriti da se preselim k njoj ili da bar češće dolazim, a ne samo svaka tri mjeseca. Ne mogu reći da mi ne laska to što je Žuži odabrala baš mene i što me je toliko željela. Kod nje u baru radi nekoliko mladih i zgodnih muškaraca, kao konobari i zaštitari. Nisam nikada razmišljao o tome da li Žuži spava s nekim od njih. Možda da, a možda i ne, ali ne želim se uopće s tim opterećivati. Sigurno da je nekog imala. Ne bi bilo normalno da tako lijepa i uspješna mlada žena nema muškarca. Ratko bi na to rekao: “a zašto ne bi ti bio taj njen muškarac”. I premda sam joj obećao da ću razmisliti o njenom prijedlogu, naš se odnos nije promijenio već godinama. Volim je i draga mi je, ali ne razmišljam o njoj dok ne prođe tri mjeseca i dok opet ne moram izaći iz Austrije, da bih opet mogao ući i biti tri mjeseca bez vize.
Ratku je smetao takav moj odnos prema Žuži i nije mu bilo jasno zašto ne prihvaćam njen prijedlog da se doselim kod nje. Uporno mi je iznosio argumente zašto bih trebao prihvatiti Žužin prijedlog. Odgovorio sam mu ono što pred njom nikada ne bih rekao, jer bih je sigurno time povrijedio.
“Rale gledaj, reći ću ti samo ovo, a ti razmisli i nemoj me više zamarati s tim. Kao prvo nisam žigolo da se dajem za novac, a kao drugo ne želim se udati.”
Najprije je samo gledao u mene, nekako neodređeno, a onda mi ljutito odgovori: “Znaš šta Roberte. Ti si jedna velika budala.”
Svaki puta se nasmijem kada se sjetim tog našeg razgovora, pa tako i sada. Dok sam razmišljao o tome učinilo mi se da je netko zazvao moje ime.
“Roberte!”, ponovo sam čuo da me netko zove. Okrenuo sam se u tom pravcu. S druge strane ulice stajao je Antiša. Mahnuo sam mu i on je pretrčao preko ceste, izbjegavajući automobile koji su trubili i škripali kočnicama. Poneki vozač ga je psovao kroz otvoreni prozor, a Antiša se samo flegmatično nasmijao, kao da se to njega ne tiče i zaželio im ugodan dan.
“Već sam se uplašio da ću morati sam piti i onda vidim tebe kako izlaziš iz autobusa.”, reče prilazeći mi.
“Ti si lud. Hoćeš da te neko ubije.”, odgovori sam mu, aludirajući na njegovo prelaženje ceste.
“Ha brate, al’ bi me zajebo. A uostalom mogu me samo jedanput ubiti.”
Već sam na prvi pogled vidio da je pod gasom i shvatio sam da ga se neću tako lako riješiti. Da je bilo tko drugi, lako bih ga se riješio, ali s njim ne mogu kao s drugima. Antiša je bio tempirana bomba, koja samo što ne eksplodira.
“Slaviš nešto?”, upitao sam ga, premda sam znao da njemu nije bio potreban neki posebni povod da bi pio.
“Ne slavim ništa. Nego sam danas dobio na pokeru petnaest hiljada šilinga. I znaš kako to ide, ako ne zalijem to drugi puta Bog neće dati.”
“Ja bih dobio samo kada bi se batine dijelile.”
“Roberte nemoj tako. Neko ima sreće u kocki, a neko u ljubavi. Ne možeš imati oboje. Jeli tako? Pa šta kaže Mađarica?”
Nasmijao sam se i htjedoh skrenuti u prvi kafić na koji smo naišli i koji je bio skoro prazan. Antiša me odvuče dalje, u kafić odmah do njega. Ovdje smo jedva našli mjesta, bila je gužva i vrlo bučno.
“Zašto nismo otišli u onaj prvi?”, upitah ga.
“Zato što je ono švapski kafić, a čuj ovo. Samo se naš jezik čuje. Samo naša raja burazeru.” Bespomoćno sam slegnuo ramenima. Kakvo pitanje, takav odgovor.
“Trebao si sinoć biti u “Lepoj Breni”. Malome smo Mikiju napravili ispraćaj. Znaš da je dobio vizu za Australiju. Cijelo je društvo bilo u “Breni”. Neko je pitao za tebe, pa je Alma rekla da si otišao u Mađarsku, jer ti je isteklo tri mjeseca.” malo je zastao, pa nastavio, “Robi jesi li primijetio da se s Almom nešto događa? U zadnjih mjesec dana je smršavila bar deset kila.”
Alma je bila naša prijateljica iz “Kluba očajnika”. Tako smo se nazivali u šali. U tom nezvaničnom klubu bilo je nas sedam-osam, koji smo se redovno nalazili svaki dan, ujutro na kavi u “Balkanu”, a uvečer na piću u “Lepoj Breni” na Mariahilferstrasse. Broj članova kluba nije bio fiksan i stalno bi se mijenjao. Netko bi otišao tražiti sreću u nekom drugom gradu ili drugoj državi, kao što sada Miki odlazi u Australiju. Znalo se dogoditi i da netko bude uhapšen zbog nečega ili jednostavno zbog prekoračenja boravka i da bude deportovan u Hrvatsku ili Srbiju, a netko novi bi došao na njegovo mjesto.
Bilo je nas nekoliko koji smo bili u klubu otpočetka, dok još nismo imali smisla za crni humor i nismo se nazivali klubom, nego smo se jednostavno sastajali da bi bili u društvu sa sebi sličnima. Alma je bila jedna od nas. Došla je iz Banja Luke. Bila je mlada i perspektivna akademska slikarica i pred sam rat karijera joj je krenula uzlaznom putanjom. A onda se uključila u politiku, tako što se angažirala za zaustavljanju rata u Hrvatskoj, kao i pokušaju sprečavanja da se to dogodi i u Bosni i Hercegovini. Počele su joj stizati prijetnje i na kraju joj je podmetnuta bomba u atelier. Imala je sreće što nije poginula, ali joj je atelier potpuno izgorio, kao i svi njeni radovi. Tada su je roditelji i prijatelji nagovorili da ode kod tetke u Beč. To je za nju bio svojevrsni šok. U svojoj zemlji i svom gradu počela je ostvarivati svoj dječji san da postane velika i poznata slikarica. A sada se našla u sasvim drugoj sredini, koju nije poznavala i koja nju nije poznavala, osim nekolicine njenih sunarodnjaka. Zbog svega toga stvorila joj se nekakva psihološka blokada da se bojala uzeti kist u ruke i povući potez, ubjeđena da više ne zna slikati. Nije pomagalo ni to što su joj svi koji su je poznavali pokušavali pomoći, uvjeravajući je da nikada ne može izgubiti svoj talent, jer je s njim rođena. Sva ta dobronamjerna ohrabrivanja nju su opterećivala do te mjere da je izbjegavala sve ljude koji su pokušavali nju i slikarstvo staviti u isti kontekst. Antišu i mene je voljela i s nama se družila upravo zato što to nismo činili.
Antiša je prema Almi imao poseban odnos, drugačiji nego prema svim ostalim ženama. Odatle i njegova zabrinutost za nju, koju je preda mnom pokazao. Antiša je zbog osobne tragedije, koju je proživio, bio okorjeli ženomrzac. O ženama je općenito imao jako ružno mišljenje. Nisam se slagao s njim po tom pitanju i pokušao sam mu promijeniti stav, ali nisam uspijevao. S druge stane, nisam ga ni osuđivao. Ne možemo nekog osuđivati, ako nismo iskusili ono što je on. Ne znam kakav bih ja bio da sam na njegovom mjestu i ne želim to nikada niti saznati. Već sam spomenuo da je Antiša bio tempirana bomba. Prošao je osobnu tragediju, kakvu ne bih poželio ni najvećem neprijatelju. Zbog toga sam svaki puta kada bih se sreo s njim, imao osjećaj da je to posljednji put i da ću poslije toga od nekoga čuti da je Antiša učinio suicid.
Život nam često postavlja zamke, tamo gdje ih najmanje očekujemo. Tako je bilo i s Antišom. Nije mogao znati da mu život sprema zamku u obličju lijepe mlade žene. Antiša je bio vrlo vrijedan i sposoban mladić. Nije birao poslove. Radio je sve. Radeći na građevini upoznao se s jednim starijim čovjekom, zemljakom iz Bosne, koji ga je brzo zavolio i sprijateljio se s njim. Jednog dana taj ga zemljak pozove kod sebe kući na ručak. Kako je živio sam, Antiša prihvati njegov poziv. Upoznao je njegovu porodicu, a kada je prvi puta ugledao njegovu kćerku, odmah se zaljubio.
Djevojka je imala nešto malo manje od sedamnaest godina, bila je lijepa i zgodna. Nije ni ona prema njemu ostala ravnodušna. Nakon kratkog zabavljanja, odlučili su da se vjenčaju. Rekli su to njenim roditeljima. Premda je bila još maloljetna, roditelji su se složili. Imali su povjerenja u Antišu i smatrali su da pozitivno djeluje na nju. Sanja, kako joj je bilo ime, bila je još uvijek tipična tinejdžerica. Maštala je o tome da postane folk pjevačica i to je stalno isticala. Zato su roditelji smatrali da je bolje da se uda i smiri, nego da krene stranputicom. Pripremali su vjenčanje i Antiša je pozvao u Austriju svoju majku, sestru i brata. Za razliku od Sanjinih, koji su bili zadovoljni sa zetom, Antišini nisu bili nimalo oduševljeni, kada su upoznali buduću snajku. Majka ga je pozvala sa strane i rekla mu:
“Sine, ova djevojka nije za našu kuću.”
Antiša je u čudu gledao majku, koju je jako volio i poštivao, koja je poslije smrti njihovog oca, sama podigla njega, sestru i brata. Sada je stajao ispred majke, kojoj su oči bile pune suza. Zazeblo ga je oko srca kada je čuo majčine riječi, koje su mu odzvanjale u glavi.
“Sine, ona je lijepa i zgodna, ali ona nije za tebe. Ona će te unesrećiti. Preklinjem te da odustaneš dok nije kasno, a ti sada čini što te je volja.”
“Majko prekasno je.”, odgovori joj Antiša, “Previše je volim, da bih sada od nje odustao. A vidjet ćeš da će biti dobra. Majko znaš koliko te volim. Molim te budi sretna sa mnom.”
“Antiša moj…”, samo je uzdahnula majka i pustila suzu.
Antiša i Sanja su se vjenčali i počeli živjeti sami u svom unajmljenom stanu. Antiša je radio od jutra do mraka i dobro je zarađivao. Za manje od godinu dana Sanja je rodila djevojčicu. Dali su joj ime Marija. Antiša je bio presretan.
“Još mi rodi sina i dići ću te u zvijezde”, rekao je svojoj mladoj ženi.
Želja mu se ostvarila. Nakon dvije godine Sanja mu je rodila sina. Za njega je Antiša izabrao ime Ivan. “Uskoro ćemo nas dvojica zajedno na utakmice, a kada porasteš bit ćeš tatin nogometaš.” držao ga je na rukama i pričao mu. Maštao je o tome kako će mu pružiti sve ono što on nije imao. Kupit će mu prvo bicikl, pa motor, pa BMW.
Međutim Sanja nije djelila njegovo oduševljenje s djecom. Potpuno se promijenila. Postala je mrzovoljna. Kada bi joj se Antiša lijepo obratio i pitao je što je muči, ona bi počela histerizirati. “Još pitaš, što me muči? Tako si zamišljao naš život, meni ćeš samo štancati djecu da ne mogu nikuda mrdnuti, a ti ćeš dolaziti kada tebi odgovara i još zahtijevati da imaš skuhano, oprano itd.”
“Ali ljubavi zar ti ne pomažem koliko god mogu. A radim za tebe i djecu, da vam ništa ne fali.”
I to je bila istina. Antiši nikada nije bio problem, kada je imao vremena, skuhati ručak, uraditi neke kućanske poslove, okupati djecu i spremiti ih na spavanje. Ustvari to je sve češće radio, budući da Sanja nije stigla jer je lakirala nokte, telefonirala prijateljicama ili ih pozvala kod sebe i kafenisala dok je Antiša bio na poslu i radio prekovremeno da bi više zaradio. A kada bi došao kući s posla, ona bi ležala i ne bi se mogla ustati od migrene. Djecu je potpuno zapustila, a u kući je vladao nered.
Onda bi Antiša, umoran od posla, još obavio sve ono što ona nije i tek bi onda išao spavati. Tako da je nerijetko išao spavati tek u 2h iza ponoći, a ustajao se u 5h i išao na posao. A onda je jednog dana došao s posla i zatekao Sanju u društvu neke mlade djevojke, vidno raspoloženu. Čim je ušao u stan veselo mu se obratila:
“Ljubavi imam jednu radosnu vijest. Našla sam posao. Od sada ću i ja donositi plaću u kuću.”
Antiša je stajao kao skamenjen.
“A djeca? Tko će čuvati djecu?” upita je on zabrinuto.
“Pobrinula sam se i za to. Ovo je Ivka. Ona će nam čuvati djecu dok mi radimo.” odgovorila mu je veselo.
“Vidim da si se za sve pobrinula. I gdje ćeš raditi?” upita je on.
“U kafiću Trenk” odgovori mu ona.
“Šta ćeš biti konobarica?” upita Antiša s nevjericom. Kada mu je to rekla žestoko su se sukobili, ali je na kraju Antiša popustio zbog mira u kući.
Sutradan je s posla otišao u kavanu “Trenk”. Kada je vidio Sanju nije mogao da vjeruje vlastitim očima. Imala je na sebi kratki minić i duboko dekoltiranu bijelu bluzu. Nije ga primijetila kada je ušao i veselo se zezala s nekim gostima. On je stajao kod šanka i čekao da ga primijeti. Kada ga je primijetila, osmjeh joj se zaledio na licu. Prišla mu je i poljubila ga. Nije joj uzvratio. Osjećao je da mu lice gori od crvenila, ali nije znao da li više od bijesa ili sramote.
“Vidim da si ovdje na svom terenu, kao riba u vodi.” reče joj provokativno.
“Još se uhodavam, ali polako. Niko se nije naučen rodio.” odgovori mu ona, praveći se da nije primijetila provokativni prizvuk u njegovoj konstataciji.
“Ne, ne. Zaista si dobra. Rođena si za ovo. Rekla je moja majka, “nije ovo žena za našu kuću”, ali sam ja bio slijep.”
Otišao je iz kavane i nikada više tu nije ušao. Od tada je počela njegova nesreća. Sanja je sve više zanemarivala djecu. Počela je i piti. Znalo se desiti da dođe s posla kući i nju zatekne kako spava pijana, stan hladan, a djeca se igraju s upaljačima, pokraj njih nagorjeli papir. Uhvatio je Sanju i odnio je u kupatilo i istuširao. Taj puta su se sukobili najžešće do tada. Rekao joj je da neće više da vidi upaljače kod djece.
Nedugo poslije toga opet je jednom tako došao kući, ona je spavala pijana na trosjedu, a djeca kako su se igrala, tako su zaspala na podu. Mala Marija je tada imala četiri, a Ivan dvije godine. Podigao je djecu s poda, jedno po jedno i odnio ih u krevete u njihovu sobu. Pospremio je po stanu i otišao spavati. Probudio se u neko doba noći i osjetio dim u stanu. Skočio je iz kreveta. Dim je dolazio iz dječje sobe. Cijela soba je bila puna dima i nije ništa vidio. Stavio je ruku na nos i usta te krenuo tražiti djecu. Skoro je stao na malu Mariju, koja je ležala na podu. Brzo ju je zgrabio i iznio u hodnik, koji je već bio pun susjeda. Neki su ušli s njim u stan da pomognu u spašavanju i gašenju požara, koji se već rasplamsao. Dok su oni iznosili Sanju iz stana, Antiša je još jednom krenuo u sobu da nađe svog sina Ivana. Čuo je pucanje stakla, a onda su ga eksplozija i plamen doslovno bacili unatrag. Osvijestio se ispred zgrade, koja je bila u plamenu, a vatrogasci je pokušavali ugasiti. Vidio je Sanju i malu Mariju.
“Moj Ivan!” vrisnuo je i pojurio u zgradu.
Vatrogasci su ga jedva svladali i spriječili da ne uleti u plamen. Kasnije su utvrdili da su se djeca probudila kada je on otišao spavati. Opet su se igrali s upaljačima, koji su bili u njihovoj sobi među igračkama i tako izazvali požar.
Antiša se poslije tog nesretnog događaja razveo od Sanje. Mala Marija je ostala živjeti s majkom. Sanju taj događaj nije mnogo promijenio i to je ono što joj Antiša zamjera i zbog čega ima loše mišljenje o svim ženama. A on? Počeo je piti, kockati i živjeti život na rubu. Želja mu je samo da se što prije pridruži svome Ivanu.
…
Autor: Boris Bauković
Odgovori