Kada me obgrli umor
otići ću u svetu zemlju,
obići sva zaboravljena mjesta
ležati na njenoj vječno zelenoj travi
pjevati napuštenim kamenim kućama.
Jednog ću dana hodati svetom zemljom,
drveće ću grliti
i stijene milovati.
Na kraju svog putovanja,
kada budem umorna,
otići ću u svetu zemlju
leći ću pored mora
skinuti se gola
pokriti se pijeskom
i prestati.
Autor: Nikolina Todorović
Zanimljiva ova paradigma svete zemlje, uočljivo napisana malim početnim slovima. Zakaj? i ne treba znati. Meni se bona sviđa vizualizacija tvojeg kazivanja, otprilike kao ono letenje, zapravo lebdenje, neka vrsta prvanja pod punim mjesecom, naše tužne Margarite. Naša Nikolina ima oko.