I hrast je pričo: “Nejasno i kao
kroz mliječnu maglu misô sjećaj hvata,
kad ponosan i mlad sam jošte stao
u prašumi, što vijekom obuhvata
davnine drevne. Omorika stara,
visoka jela i lipa krošnjata
kraj mene bjehu. U slici stražara
oholim vrškom sve ih nadvisivah,
grleć se zrakom iz sunčeva žara.
Kad proljet dođi: onda pogledivah
niz pašnjake, niz bašte, niz brežuljke,
na izvor, iz kog voda vrije živa,
glogoćuć hitro kroz srebrne puljke,
na čistac, gdje se šumske vile vrzle,
na satire i vješce i patuljke.
Kad zima dođi, noseć vjetre mrzle:
padalo lišće s mene, a pod snijegom
životne žile u zemlji bi smrzle.
Oh, teško bješe pod tom zimnom stegom!
Željno bih čekô da se prve rode,
dolazeć s juga, oglase pod brijegom,
a hladni snijeg sa pašnjaka da ode,
na mladoj travi, žutoj od svježosti,
da iznovice vile kolo vode.
I bilo jednoć: lude od mladosti
Drijade hitno zavitlale kolo,
u vrtlogu kô divlje okretnosti.
Zamirisala šuma naokolo,
a Fauni su virili kroz granje
na ono jato ružično i golo.
U jatu jedna ima noške tanje,
i čvršće skokne i govori slađe;
oh, za ljepotom vječno uzdisanje!
Kad nenadno skup Fauna izađe,
razletiše se sve kô plahe srne,
a ona zaklon iza mene nađe –
(O sjajne oči, velike i crne,
svilene vlasi smrekom uvijene,
ručice bijele i usnice krvne!)
– i reče: – Hraste, daj zakrili mene
od bijesne čete nakaznih bogova,
od kojih sveđ smo divlji progonjene.
Iz harnosti ću svojih slast cjelova
preliti sretna u granje ti svježe
ovit te pletom zlaćanih pramova.
Nek navijek ljubav uza te me sveže:
Zaštiti me, ta čuješ kako kriče
družice moje i kroz šumu bježe!
Na glasak taj stâ lišće da se miče,
zatrepta granje slatkom u šumoru,
kô novi propup iz njega da niče.
I ona taknu moju mladu koru,
pramove duge u pukline stavi,
a mlado tijelo u svakom naboru
propusti klice – i toplo se savi
oko mog drva – kao Bršljan čvrsti –
u uzvišenoj, besmrtnoj ljubavi.
Protegnuše se njeni bijeli prsti,
uz moju koru sljubivši se tamnu,
a na njima se mlado lišće svrsti.
Tad stade sisat u dašku pomamnu
iz mene sok – a ja sam drhtô, ginô,
u osjećaju zanosnu i plamnu,
i uz dušu sam svoju nju privinô,
da nič’ja ruka, ni udesna sila,
ni Pan od tijela mog ju ne otkinô.”
*
Ljepota tako vječita se svila
oko života zanosnog pjesnika,
svojom mu snagom dušu zagrlila.
Okovi teški taštih mogućnika,
vijekovi mračni zalud su je stisli,
zalud je ruši gnjev licemjernika!
I ako nju su za časak istisli
iz umjetničkih duša neumrlih,
u velikoj, neoskvrnutoj misli,
što nekada ju pojmi i prigrli,
ona se opet ustaljuje življe.
Ljepost je vječna – kako bi je strli
varvari ljuti, il nevrijeme divlje?
Odgovori