Dogodilo se to točno na Svjetski dan WC školjki koji je ujedno i Svjetski dan muškaraca i Svjetski dan siromaha. Bizarno. Baš bizarno. Inspektor Gordan ležao je nad svojom WC školjkom potpuno nepomičan, u položaju koji je navodio na samo jedan zaključak, da je noćas silno povraćao. Usamljen. Sam. Siromašan. Nad školjkom.
Njegove se kolege nisu mogli načuditi da bi tako na kraju šezdesetogodišnjak okončao svoj život. Zapravo je školjka bila slomljena, zašto, nisu znali. Gordanov trbuh dodirivao je samo onu plastiku koja se još na pola držala za polomljenu školjku. Koji to silni udarac trbuha morao biti, ako je školjka pukla?, zaključio je nadobudni mladi inspektor, a patologinja ga je u čudu pogledala. Nije to da prvi puta ima atipične nepolicijske zaključke i da ih bubne kao iz rukava i ostane živ ne misleći na posljedice. Odmah je htio izlanuti da smrt nije sumnjiva, ali onda se javio stariji kolega koji se izvlačio na kolegijalnost prema mrtvome u istrazi, koja bi ipak mogla potvrditi mnoge pa i netipične zaključke mlađeg kolege.
Patologinja Nina pokupila je sve što je Gordanov želudac tijekom noći izbacio, pincetom je pokupila čudnu dlaku s njegove košulje, a onda su ga vratili u ležeći položaj. Gordan nije djelovao nimalo spokojno. Izgledao je kao da ga je pregazio kamion i ostavio velike tragove na njemu omiljenoj kariranoj košulji.
Sva sreća pa je stariji kolega shvatio ozbiljnost situacije i krenuo u potragu. Imao je onaj poznati policijski osjećaj da nešto ne štima i bio je u pravu. Prva susjeda koja je živjela vrata nasuprot Gordana bila je od velike pomoći. Nije ni slutila da će njeno tračanje i špijunaža susjeda jednog dana pomoći u policijskoj istrazi, a još manje susjeda policajca. Malo je glumila da plače kako bi pokazala sućut, ali u dubini duše nikada za kime nije žalila pa niti za nekim tamo pijanim policajcem koji je nekoliko puta povratio i pred njezinim vratima, duboko i predano uvjeren da su njegova. No, dobro je vidjela njegove posljednje sati života te večeri.
Došao je kao i obično oko dva ujutro, u društvu prostitutke. Prvo je povratio dobrano po sebi i po njoj, ona ga je pljusnula i govorila da neće ući u stan. Postao je napadan, ali kada joj je pokazao bunt tisućica, naglo se predomislila. Kasnije se iz stana čula glasna glazba, ali se nitko nije usudio zvati policiju.
Starijem inspektoru na riječ prostitutka upalila se lampica i promptno se vratio u ured. Odmah je pogledao sve nedavne slučajeve na kojima je radio Gogo i naravno naišao na ono što ga je zanimalo. Zadnji slučaj na kojem je Gogo bio na tajnom zadatku u probijanju lanca prostitucije. Bilo je važno uloviti Madam kojoj je Gogo bio na tragu.
A onda se javio i Gordanov nećak koji je oko četiri ujutro telefonski razgovarao s njime. Sada je policija znala da je Gogo još tada bio živ i da je smrt nastupila puno kasnije. Nećak je rekao kako se Gogo javio u nekom čudnom stanju, nije mu djelovalo kao da je pijan, već da se nekako muči i tada mu je napomenuo kako mu je pukla toaletna školjka i da ne može nikako zašarafiti svaki šaraf koji je pao s nje i da dok kleči sve ga udara u glavu, napomenuvši mu kako će se čuti sutra. To su bile posljednje Gordanove riječi.
Nina je potvrdila da je smrt nastupila u šest ujutro. Madame prostitucijskog kartela više nije bila u Zagrebu, a putovi su počeli voditi samo prema jednoj osobi. Onoj koja je ujutro ostavila upaljenu peglu u Gordanovom stanu. Gordan je umro od udarca, ali ne WC školjke. Stariji inspektor nije mogao vjerovati da je propustio samo tu činjenicu.
Kamere na Gordanovoj zgradi upućivale su samo na jednu osobu, bivšu Gordanovu suprugu koja je već bila na ispitivanju u policiji. Držali su je satima, ali ona nije priznavala zločin. Samo je priznala da je bila u pomirbi s mužem i da je povremeno dolazila rano ujutro k njemu kako je ne bi vidjeli susjedi. Provalila je i staru nasuprot njihova stana, jer je ova inače toliko očita, da se ne treba biti policajac da zaključiš da žena špijunira.
Ispalo je bizarno, jako bizarno. Na kraju, peglu nije ostavila upaljenu Gordanova žena. Ono u toaletu je bila savršena ideja i savršena namještaljka policajcima. Netko ih je htio napraviti glupima. I zamalo da je i uspio.
Ali tad je stariji inspektor još jednom dobro pogledao snimke i Gordanov račun u banci na kojem je u samo nekoliko sekundi transferiran sav novac, po nekoliko puta, na skrivene račune. Bilo je jasno. Doslovno sve jasno, a onda je nećak priznao. Stvorio si je savršen alibi. Znao je sve. Kada bivša žena dolazi Gordanu i što radi. Kada mu pegla, kada stara susjeda špijunira kroz špijunku. No, zaboravio je na nadzornu kameru. Kao da mu ujak nije bio policajac i nije mu objasnio osnove lova na amatere. Savršeno je složio priču, pa i s pozivom na mobitel. Nije razgovarao s Gordanom. Uputio je poziv samo zato da policija bude uvjerena kako su razgovarali. A u biti javio se sam sebi na njegov mobitel, dok je Gordan izvodio svoj posljednji Rigoletto iznad svoje WC školjke.
“A samo ga je trebala po onako polu osviještenoj glavi jače lupiti daska iznad WC-a i sve bi bilo savršeno, a ovako sam morao upotrijebiti peglu.”, završio je nećak i s podsmjehom krenuo u policijsku stanicu. “Bizarno, baš bizarno.”, rekla je patologinja mlađem inspektoru, a ovaj joj je još jednom bubnuo pitoresknu napomenu “Da, na Svjetski dan WC školjki, muškaraca i siromaha, pri čemu za sve navedeno imamo sad čvršće ili mekše dokaze.”.
Autor: Ksenija Pranklin
Odgovori