– Bakooo, bakooooo! – vikala je Ema iz petnih žila, nakon što je progutala zadnji komad pečenog krumpira. – Mogu li sad ići? Baka ju je jedva čula od preglasnoga radija s volumenom na maksimum, tako je uvijek kada su na programu vijesti.
– Možeš Ema, al’ nemoj dugo i budi u blizini. Ako čuješ uzbunu trči odmah kući. – rekla joj je.
Ema je često dane provodila kod bake jer joj je otac bio na ratištu, a majka je morala raditi, no nije joj teško padalo jer je njena najbolja prijateljica Antonija živjela u kući do, a u susjedstvu je bilo još nekoliko njenih vršnjaka i vršnjakinja, koji su živjeli u hotelu za izbjeglice, s kojima su se njih dvije družile.
Istrčala je iz kuće kao da je netko goni, nije mogla iščekati da pokaže prijateljici novu igračku koju su joj poslali rođaci iz Njemačke – Game boy. Jedina igračka od koje se do tada nije odvajala bio je lastik, a Game boy je bio na pravom putu da ga zamijeni. Mogla se s njime igrati one dane kad su zbog granatiranja grada morali biti u podrumu. Bila je to treća godina od kako je započeo rat i već su se sva djeca naviknula da na prvi znak uzbune trče kući u sklonište i ne diraju sumnjive predmete. Naučili su i da UN-ovci, unatoč tome što nose puške, nisu zločesti i da ih treba uljudno pozdraviti. Jednom su djeca koja žive u hotelu za izbjeglice od njih dobila tri kamiona puna igračaka i hrane pa su zvali Emu i Antoniju da se dođu igrati s njihovim novim igračkama.
Treći razred osnovne škole jedva da je i pohađala s obzirom da su zgradu škole nekoliko puta pogodile granate. Učiteljica je organizirala nastavu jednom do dva puta tjedno u sali hotela.
Ema je bila veselo i razigrano dijete i teško je podnosila kada je morala biti zatvorena u podrumu, voljela je dane provoditi igrajući se s prijateljima u dvorištu. Najčešće su igrali igre s lastikom. Ema i Antonija znale su gotovo sve pjesme koje su se pjevale uz njegovo preskakivanje – “Od mornar sam Popay ja” i “Balerine Rokoko”, do “Clementine” i “Kukunke”, a igralo se i “gluhog telefona”, “pogađanja boja”, “ledene kraljice”, “ćorave babe”, “kukala”, “vatala” i nekih novih samo njima poznatih igara koje bi svakodnevno izmislili.
Ponekad bi Ema i Antonija same švrljale po kvartu i otkrivale nova zanimljiva mjesta za igru skrivača ili gradnju tajnog skrovišta. Jednom su tako prije nepuna tri mjeseca u dvorištu jedne velike kuće vidjeli crno bijelu macu s pet malih mačića. Ema se na prvu zaljubila u jednog potpuno bijelog mačića sa zelenim očima. Antoniji je bio najdraži crni s bijelom flekicom na vratu. Zabrinule su se tko će hraniti macu i mačiće, gdje će se sakriti ako budu padale granate. U toj velikoj kući nije bilo nikoga, barem one nikada nisu vidjele da netko tamo živi. Jednom je Ema pitala baku živi li tamo tko, a baka joj je odgovorila da je tu bio jedan Srbin i da sigurno nije tamo jer su uglavnom svi Srbi pobjegli kad je počeo rat. Ako tamo nema nikoga, onda im nitko ne donosi hranu, zaključile su i odlučile da će se one brinuti za njih. Donosile su im ono što ne bi uspjele pojesti za ručak ili bi kriomice uzele nešto iz hladnjaka.
Tako je bilo i toga dana.
Antonija ju je čekala ispred kuće, cupkajući s noge na nogu od nestrpljenja.
– Napokon! Daj da vidim! Kako se pali?
– Ovdje na on-off, a ovdje ti se ubaci kazetica – pokazala joj je Ema.
– Super! Aha, start… A – B je za lijevo-desno… a koja je ovo igrica?
– Na Game boyu imaš Tetris, a ova na kazeti je Super Mario. Samo tu imam, al’ rekao mi je rođak da ima svakakvih igrica koje možeš kupiti. Možda mi pošalje idući put novu. Negoooo, jesi ponijela nešto za mace? Ja sam uzela dva komada šunke dok baka nije gledala.
– Super! Ja imam isto par komada neke čajne salame.
Uputile su se tako njih dvije niz ulicu do raskrižja sa semaforima koji taj dan nisu radili, pogledale lijevo- desno ne bi li nekako uspjele pretrčati cestu. Kad im je napokon jedno auto stalo, otrčale su na suprotnu stranu gdje su bile cisterne za vodu. Nekoliko ljudi stajalo je u redu. Stale su i one jer je Antonija bila strašno žedna. Danas je bilo vode u većini dijelova grada, ali su ljudi svejedno od straha uzimali zalihe ukoliko se desi da je ponovno nestane, kao prije pola godine kada vode nije bilo mjesec dana.
– A gdje ste se vas dvije uputile? – upitala ih je gospođa Milka, susjeda i prijateljica Emine bake.
– Nećemo daleko, idemo samo iza ugla nahraniti male mace i odmah se vraćamo ispred kuće.
– U redu cure, samo pazite gdje stajete i ne dirajte čudne predmete. I nemojte razgovarati s nepoznatima.
To upozorenje već im je na uši izlazilo. Zaključile su kako odrasli previše bespotrebno brinu.
Kad su došle pred ogradu kuće nije bilo ni jedne mace u dvorištu. Pomislile su da su se možda negdje sakrile pa su ih pokušavale dozvati. Međutim macama ni traga. Razočarane, odlučile su malo odmoriti prije nego krenu natrag. Sjele su na zidić ograde i upalile Game boy. Super Mario prvi level. Antonija je uspješno preskočila nekoliko rupa i uhvatila zelenu gljivu za povećanje Super Maria, kada su se obje prepale otvaranja vrata iza sebe. Super Mario upao je u rupu i čuo se razočaravajući zvuk za – game over.
Ispred kuće stajao je postariji barba, od nekih 50-ak godina, obučen u maskirnu vojnu odjeću. Kosa mu je bila crna, raščupana i masna, brkovi crni i gusti.
– Cure, tražite mace? – upitao ih je.
– Da, kako znate? – začuđeno će Ema.
– Vidim vas često kroz prozor kuće. – odgovori barba.
– Ali mi smo mislile da ovdje ne živi nitko. A jeste li vi Srbin? – upita ga Ema.
Barba je prasnuo u smijeh. – Nisam. – odgovori jedva hvatajući dah. Hrvat sam, povremeno se vratim kući s ratišta, a onda opet idem natrag.
– Aha, a jesu mace vaše?
– Nisu, ali se i ja brinem za njih. Danas sam ih pustio u kuću, činilo mi se da će možda pasti kiša i nisam htio da vani pokisnu. Želiš li ih doći vidjeti Možeš uzeti onu malu bijelu koju najviše voliš. Vidio sam da tu uvijek držiš u krilu. Sakrila se u sobi, ispod kreveta i spava.
– Ne mogu je uzeti, baka mi ne bi dozvolila da imamo macu u kući, alergična je na mačje dlake.
– Dobro, ne moraš je odnijeti kući, možeš je iznijeti van u dvorište pa se igrati s njom, a možeš im i ostaviti hranu koju ste donijele. – odgovori joj.
– Antonija ideš sa mnom po mace? – upita ju Ema.
– Neću, odi ti, čekat ću te ispred, taman sam prešla prvi level igrice. Evo ti moja salama pa im daj. – odgovori joj Antonija ne skidajući pogled s Game boya.
– Dobro, vraćam se brzo.
Barba joj je otvorio ogradu i ona se uputila za njim do ulaza kuće. Bila je to velika lijepa trokatnica, s tek nekoliko rupa od gelera. Ulaz je vodio gore i dolje niz stube prema podrumu. Barba je krenuo dolje.
– Niste li rekli da su mace ispod kreveta u sobi?
– Jesam, soba mi je dolje u podrumu, od kad je počeo rat spavam samo dolje.
Emi je to bilo razumljivo. I njena baka je u podrumu imala krevet, hladnjak i štednjak jer su tamo na početku rata provodile i previše vremena.
Barba je došao do dna stuba i gurnuo ključ u bravu starih, oronulih vrata. Unutra je bilo mračno i barba je upalio malu stolnu lampu na stoliću desno. Lijevo je bio krevet, veliki prazni ormar bez jednih vrata i mali prozorčić s tri rešetke kroz koji se vidjelo mjesto gdje sjedi Antonija. U podrumu je bilo hladno iako je vani već odavno počelo proljeće. Emina suknjica bez rukava i lakirane plave sandalice nisu bile dovoljne da se zagrije, prošli su je trnci.
– Hladno ti je? – upita ju barba.
– Pa malo je, odgovori Ema.
Barba je upalio mali kalorifer koji je zrakom još više raspršio smrad naftalina. Emi se to nije svidjelo, ali iz pristojnosti nije htjela začepiti nos.
– Uđi rekao joj je, zašto stojiš na vratima? Pogledaj jesu li mace ispod kreveta.
Nije znala zašto se ukopala na mjestu. Prožeo ju je neki nelagodni osjećaj. Nesigurno je krenula prema krevetu, na kojem je već sjedio barba.
Sagnula se da pogleda ispod kreveta, ali ispod nije bilo ničega, samo hrpa prašine od koje glasno kihnula.
– Nazdravlje.- odgovori joj barba, koji je sad stajao kraj ulaza i zaključavao vrata.
Ema je naglo skočila na noge. – Zašto zaključavate vrata?
– Zar nisi čula korake i glasove, netko je gore, možda su srpski vojnici. Moramo se zaključati i biti tihi da nas ne pronađu. – umirivao ju je barba, no
Ema je i dalje imala ružan osjećaj i nije vjerovala da govori istinu.
– A gdje su mace? Rekli ste da su ispod kreveta, a nema ni jedne. Želim ići kući. Otrčala je prema vratima, ali ih nije mogla otvoriti.
– Ne boj se, neću ti ništa, mace su vjerojatno pobjegle van, a nas dvoje ne možemo još izaći dok god ne bude sigurno. Ne želiš valjda da te ubiju.
– Ne želim. – promrmlja Ema tiho. – A gdje je Antonija, ne vidim ju više ispred. Jesu li ju uhvatili?
– Nisu, vidio sam kroz prozor kako je pobjegla niz ulicu.
– A koliko se dugo moramo skrivati?
– Još malo. – odgovori joj barba i krene prema krevetu.
– Dođi sa mnom, sjest ćemo na krevet i razgovarati.
– Koliko imaš godina? – upita je barba i položi joj ruku na koljeno.
– Devet.
– O, pa ti si već velika curica. – zaključi pomičući ruku prema njenim gaćicama. – I ne nosiš pelene.
Ema je protrnula od straha, skočila je s kreveta i potrčala prema vratima vrišteći i udarajući po vratima. Vrata se nisu pomakla ni milimetar. Plakala je s čelom priljubljenim na štok. Ovaj barba će joj nauditi, a nitko joj ne može pomoći.
Barba se nekontrolirano smijao, lagano otkopčavajući remen na hlačama. Pustio ih je da skliznu do poda. Skinuo je i gaćice, a ispred Eme se ukazalo veliko, kruto spolovilo. Vidjela je već do tada kako izgleda ono što muški imaju u gaćama. Jednom su ona i Antonija nagovorile prijatelja Matu da se skine i pokaže im kako izgleda njegova stvar u gaćama. Bio im je smiješan s tim nečim malenim što mu visi između nogu pa su od tog dana Matu zvali Visuljak.
Ovaj barbin nije joj nimalo bio smiješan. Bojala se više nego ikada u životu. Nije znala što barba namjerava. – Molim vas nemojte me ubiti. – jedva je uspjela izgovoriti.
– Neću te ubiti, samo želim da me gledaš. Pogledaj koliki je. Sviđa li ti se?
Ema je okrenula glavu na drugu stranu, sve glasnije jecajući.
– Pogledaj ga! – proderao se.
Ema se od straha okrene. – Tako, bravo. Sad gledaj i ne okreći se jer ću ubiti sve one mačiće kad ih pronađem.
Barba je stajao i rukom prolazio po spolovilu gore dolje glasno uzdišući. Kad bi Ema na trenutak okrenula glavu ili brisala suze, vikao bi na nju da mora gledati.
U jednom trenutku kad je vrlo glasno stenjao, iz spolovila mu je izletjela bijela tekućina i on se srušio na krevet hvatajući zrak.
Tresla se k’o grančica na vjetru, njene velike plave oči bile su još veće od šoka. Nije više mogla ni plakati. Skupila je hrabrosti i jedva izgovorila: – Momomolim vas pustite me… da… da idem… kući… baka će se brinuti gdje… gdje sam.
– Kako ste vi djevojčice divne, predivne kad se tresete od straha.
Barba se ustao, navukao hlače i uzeo ključ iz džepa. Podigao joj ga je iznad glave i smijao se histerično dok ga je ona bezuspješno pokušavala dohvatiti. A onda se naglo uozbiljio.
– Dosta! Ne skači poput divlje mačke. Odgurnuo ju je od vrata i stavio ključ u bravu. Prije nego je otvorio rekao joj je da o ovome nikome ne priča jer će inače ubiti sve mačke koje mu se nađu na putu, uključujući i njenu najdražu bijelu. Nju će posebno sjeckati komadić po komadić. Ako ti to nije dovoljna prijetnja, rekao je, mogao bih tvoju prijateljicu i baku skratiti za glavu, to ne bi voljela zar ne?
Ema je morala obećala da neće nikome ništa reći. Na drugi okret ključa snažno je povukla vrata i pobjegla niz stube koliko je god brzo mogla. Istrčala je iz dvorišta i krenula niz ulicu kad je začula Antoniju kako ju zove.
– Ej Ema, gdje trčiš?! Pogledaj, našla sam mace, bile su sa stražnje strane kuće. I tvoja bijela je tu. A gdje si ti do sad, nije te dugo bilo?!
– Tražili smo ih u podrumu.
– Aha, hoćemo li im dati hranu? Gdje ti je?
– Ne znam. Mislim da bi ih trebale ostaviti na miru i poći kući.
– Je, imaš pravo, tražit će nas moji roditelji i tvoja baka.
Krenule su nazad, istim putem prema kući. Antonija je putem neprestano pričala o tome kako mora nekako nabaviti Game boy, a Ema je samo šutke klimala glavom.
– Antonija, jesi li danas, kad sam bila u kući, vidjela neke ljude s puškama da ulaze unutra?
– Ne, nisam nikoga vidjela, zašto?
– A zašto si otišla dalje od ograde?
– Pa vidjela sam jednu macu kako ide iza kuće, slijedila sam je i našla ostale. -odgovori joj Antonija. Dobro što je tebi, čudno se ponašaš?!
– Ništa samoooo… barba i ja smo čuli korake i glasove u kući pa smo se prepali da nisu Srbi.
– Aha, ne, nisam vidjela nikakve Srbe.
Antonija vrati natrag pogled na Game boy i upali igricu. Ema se vratila svojim mislima. Bila je ljuta na sebe što je uopće pričala s tim čovjekom, pa toliko puta ranije su je upozorili da ne razgovara s nepoznatima.
Prodere se na Antoniju.
– Požuri malo, vučeš se k’o puž! Baka će vikati na mene jer kasnim na večeru.
– Oooookeeeej, evo žurim, žurim. Ti si stvarno danas malo čudna, znaš.
Ema je zaključila da mora biti da je sve to umislila, ili barem onaj dio s barbinom velikom stvari, a ako je sve to i bilo zapravo, nije smjela reći nikome, barba će ubiti jadne mace ili ne daj Bože Antoniju ili baku. Nije na to mogla niti pomisliti.
Ma, mora bit da je to sve umislila. Barba je Hrvat, Hrvati su dobri, oni ne rade takve stvari djeci, samo Srbi, tako kažu na radiju. Srbi ubijaju i siluju. Iako nije znala što točno znači silovati, ali po bakinom zgražanju znala je da je nešto loše.
Ema je odlučila to sve zaboraviti, baš kao da se nikada nije ni dogodilo.
Tjedan dana kasnije padala je kiša cijeli dan. Nije se mogla ići igrati s Antonijom, a baka koja sjedi cijeli dan pred radijem slušajući ratne vijesti nije joj bila zanimljiva. Da barem baka ima televizor da može gledati crtiće – mislila se, a onda se sjetila kako već dugo ništa nije igrala na Game boyu. Upalila je igricu. Super Mario je preskočio rupu, udario kornjaču i pokupio gljivu za povećanje rasta. Zagledala se u njegovo lice na ekranu, crna kosa i gusti brkovi. Dva puta je izgubio život, a da ona nije ni trepnula. Prsti na tipkama bili su joj kao paralizirani. Tek ju je razočaravajući zvuk za game–over prenuo. Ugasila je igricu i bacila Game boy na pod.
– Što radiš Ema, zašto si bacila Game boy? – upita ju baka.
– Glup je, ne želim se više igrati s njime. Sutra ću ga dati Antoniji! – odgovori.
– Toliko si dugo čekala da ga dobiješ, a sad ga želiš dati prijateljici? Sigurno će ti kasnije biti žao.
– Neće! – prodere se Ema ljutito, okrene se i ode na spavanje.
Ova današnja djeca ni s čim nisu zadovoljna, pomisli Emina baka i nastavi slušati vijesti na radiju.
Autor: Nikolina Dolfić
Odgovori