Čujte, oj čujte, svi narodi svijeta,
Priču što slijedi –
Pričica mudra: na Istok i Zapad
Jednako vrijedi.
Crni gavran ugrabivši
Negdje komad bijela sira,
Sjede s njime na vrh hrasta
I odtepe stručak žira;
Pade žir na tetu liju.
Gladna lija oči diže,
Pa kad vidje sir i pticu,
Nasmija se, njušku liže:
– Oj, visoko stojiš, sire,
A u kljunu zlobne ptice.
Ali tako bila lija,
Preda me ćeš pasti nice!
Pa zaliže žute uši,
Da se dlaka ne kostruši,
I prozbori slatku riječ:
– Divni stvore, kralju sviju ptica,
Otkuda te gordi nosi lijet?
Kano zvijezda treptiš na tom dubu,
I zadivljen stoji šumski svijet!
Perje tvoje cakli se i blista,
Lijepost tvoja otima mi vid!
Jadne mene, što u riđoj dlaci
Zborim s tobom, pa me hvata stid!
Ali ja sam ludo šumsko zvijere,
A ti, eto, žarkog sunca drug,
Pa ti molbu zvjeradi donosim:
Daj usreći ovaj tužni lug,
Te sa ovog mjesta uzvišena
Svojom pjesmom razveseli nas!
Kad ti perje tako divno trepti,
Koli sladak biti će tvoj glas!
Čvrsto drži gavran crni
Bijeli sir u moćnom kljunu – –
Ali na te mile riječi
Oholo se sav nadunu.
Ode pamet crnoj ptici:
Kljun razvali, graktat stane,
A moj sirac, kako treba,
Baš u šape liji pane.
Grakće gavran na široko,
Hoće grlo da pokaže,
A pod hrastom tetka lija
Smije se i prenemaže:
– Da si zdravo, ludi ptiću!
Meni sir, a nauk tebi.
Znaj: da nema ludih ptica,
Laskavaca bilo ne bi.
Basne i bajke, Zagreb, 1943.
Odgovori