Majko! Ja znam, ti sada tamo sjediš
Pred domom u hladu; predeš tanke niti,
Šutiš i misliš sveđer isto, isto:
Od mene što će u svijetu biti.
A pokraj tebe do tri brata moja
Sa malom sekom smiju se i zbore,
Da im je šarnog uhvatit lepira,
Što je na cvijetak stabla pao gore – –
Tako ja sanjam daleko, daleko
U ovom svijetu, gdje nikoga nema,
Koji bi znao razveselit mene,
Gdje mi je pusto nebo, a zemlja nijema, nijema.
Nujan sad idem po pločniku starom.
Sa crkvice čujem kako zvona zvone.
Ne zvone meko, veselo ko nekoć
Ona naša, a u večeri one…
Bolan već čekam, da dan dođe sjajni,
Kada ću smjet poći k tebi, svome domu,
Na grud majci da padnem, da joj kažem
Riječ, što je skrivam u tom srcu svomu.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori