Gonzaga

Sveti Alojzij iz Španije,
Histerični klerik sa krinom,
Koj’ je cjelivo lubanje
Slatkom i strasnom gorčinom,
Sastao se na stubama
Pred zlatnom božijom dveri
S jednom u crno zavitom,
Blijedom i noćnom kćeri.

Ona je rekla: “Gospodine,
(Tužno podignuv oči)
Ja čekam. Strah me je anđela
Što se na dveri koči.”
A svetac je halje skupio:
– “Idi mi, griješe, s vida!”
Na njegov su obraz banule
Bolesne ruže stida.

Da, svetac je halje skupio,
I pošo je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se je anđel ganuo
I rekao: – “Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani.”

I sam se je anđel dignuo
Da vodi djevojče blijedo,
Alojzij je uto kleknuo,
A sve je čudnije gledo.
I kako se je zadivio,
Oduljilo mu se lice;
Baš tako ga vidjeh slikana
U ruci usidjelice.