Željela sam da se volimo
riječima
Tražila o tebi romane u nastavcima
koje ti podvale na svakome kiosku
Ti si se samo smiješio i volio me
rukama
Gledaš me preko ekrana
premalenog da proguta kuglicu praznine
u mislima
Kako danas? Kako ti?
Isto kao i jučer
vrijeme baš…
Znam. Prolazi tiho.
I to je sve od riječi
zaglavljenih u četiri kvadrata
polomljenih između vijesti i vremenske prognoze
izoliranih
od smoga i nestabilne klime
Željela sam da se volimo riječima
Ispraznim epitetima Petrarkina soneta
A sada…
Samo skupljam obrise
Tvojih očiju
na izmagljenoj slici nebrojenih piksela
Pokušavam te dotaknuti pogledom
Ti pokušavaš zagrliti me šaptom
ali ne uspijevamo pomaknuti se
od ponora izgubljenih sati.
Sanjala sam…
Progovaraju moji prsti
Jutarnju gužvu i tijesan tramvaj
Tvoje rame kao jastuk mome obrazu
I zastoj na Maksimiru
Smijali smo se, razumjeli i govorili
samo rukama
Autor: Anja Sokol
Odgovori