Velika ravnica što odasvud ponire u njegov pogled. Osjeća vjetar na obrazu. Ruke još dublje uvlači u džepove kaputa od grube čohe. Glava skrivena smeđim vlasima u debelom krznu. Hladno je. Stoji kruto pa je svaki impulzivni trzaj nogu dobrodošao. Usta izdišu maglicu koja strelovito nestaje u sitnim porama njegova lica. Samo ponekad vreli dah mu izbije pred oči koje tad polako zasuze. Varljiva je ta toplina. Naročito na ovakvim mjestima gdje ne postoji.
Evo sat je već prošao. To je dobro. Nakupine snijega ograničile su mu ionako jalovo kretanje. Slučajna pahulja, nošena vjetrom nezgodno ga pogodi. On se trže jer ju je osjetio točno na predjelu vrata koji nije bio zaštićen. Bila je to prilika da malo bolje uvije šal, iako je znao da je šteta već učinjena. Onaj nelagodni osjećaj prožet trncima. Koristio je samo jednu ruku koju je nevoljko izvukao iz dubine kaputa. Prsti u pletenoj rukavici lišeni ikakva osjeta nespretno su se upleli u šal. Vremena nije bilo puno. Znao je da ruku mora što prije vratiti u toplinu kaputa. Podigao je šal do visine brade. Sad je već osjećao prste što znači da će uskoro na njima osjetiti i hladnoću. Povratak u džep. Dobro. Uspio je u nakani. No trnci ga nisu napuštali. Pahulja snijega u toplini njegovih njedara pretvorila se u bešćutni trak vode koji je strelovito procurio s vrata i navlažio mu prsa. Poput tanke, hladne oštrice koju netko provlači njegovim toplim tijelom. Bespomoćnost. Osjeti su sada podivljali. Prvo hladnoća, potom neko neobjašnjivo usijanje u utrobi. Proći će još neko vrijeme dok kapljica vode ne ispari u dodiru s njegovim tijelom i tkaninom. Treba se osloniti na tjelesnu temperaturu. Čekat će. Uskoro je osjetio da mu se majica ispod vunenog džempera slijepila s trbuhom. To je bilo to. Toplina se vratila, vlaga je iščeznula. Bio je opet, poput djeteta uljuljan u sigurnost majčina krila.
Sad se mogao nesmetano vratiti razgledavanju pustoši. Bilo je neke čari u toj prirodi. Skoro pa je došao na misao da sve ovo i ne izgleda tako loše. No kratki vihori koji su mu se s vremena na vrijeme utiskivali u lice, djelovali su i na njegove misli. Nije mogao dugo zadržati jednu konstataciju. Njegovo biće, utjelovljeno u ovoj prirodi, nije moglo djelovati zasebno. Njegove misli mijenjale su se s navalama vjetra, a tijelo mu je bilo zauzeto održavanjem tople nutrine, tako da je bilo isključeno ikakvo razumno djelovanje. Vegetirao je poput biljke. Apsurd se budio u njemu sa spoznajom o čovjeku na ovakvom mjestu. Zašto obitavati na području koje zarobljava svojim uvjetima te čovjeku ne pruža nikakvu izglednu šansu da barem malo podsjeća na čovjeka? Ne djelovati umno ni fizički. Zar nas to privlači? … Morao se pomaknuti jer se ukočio. Nije više razmišljao ni o čemu. Sve svoje snage koncentrirao je sada na mali pokret koji će učiniti nogama. Morao se kretati.
Tada je ugledao ljudsko biće kako se lagano migolji kroz bjelinu snijega prema njemu. Nije se varao, osoba je napredovala. Bila mu je sve bliže. Zaboravio je na sve napore kojima se upravo htio podvrgnuti čineći taj jedan korak. Mirno je pričekao dok mu se pješak nije sasvim približio na svega par koraka. Svojim stražarskim okom ipak je pažljivo preletio po dužini horizonta, ne dajući sumnji da se razvije. Da li pješak dolazi sam? S kojim razlogom? Otkuda? Da li da ga zaustavi nakon još par koraka? Bude li morao reagirati u slučaju da se pješak ogluši na njegova upozorenja, koristeći pušku, hoće li ledena cijev izdržati pritisak ili ga izdati po ovoj hladnoći?
Pješak je zadnjih par koraka jedva izvukao iz snijega. Stao je. Njegova odjeća bila je zanimljiva; sastojala se od nabacana krzna, kože i prirodnih životinjskih materijala kakve do sada uopće nije ni vidio. Pješak izvuče ruke iz proreza na krznu da bi skinuo sasvim jednostavan šinjel sastavljen od tkanine u obliku turbana i plastičnog, blatnog vizira. Bila je to žena. Djevojka. Crna kosa se spustila po odjeći i na trenutak se sve to nabacano prnje na njoj, njemu učini puno prihvatljivije. Imala je za ove zimske uvjete tamno lice, izražene usne i malu oblu bradicu. Bila je lijepa, subjektivno je prihvatio s obzirom na to da se nalazio na mjestu gdje se inače žene baš i ne viđaju često. Ljudi općenito. Osvrnuo se oko sebe nigdje nikoga, samo njih dvoje u slučajnom prolazu.
Jedne noći opet, bilo mu je užasno hladno. Nikako se nije mogao otarasiti ideje da ova hladnoća kao neumitna nužnost sve više postaje njegov život, a njegov život da samim time gubi svoju nužnost. Zagrnuo se u svoje tamne, spore misli, uvukao dublje u drveno zaklonište koje ga je primalo samo do pola. Kada bi sjeo, noge bi mu se izmetnule vani na snijeg i hladnoću. Tako je i zaspao, uljuljan u prividan mir zakloništa, oslonjen o vlagom nagrizeno drvo koje mu draškaše nosnice do prvog sna. Nekoliko puta se prizvao svijesti, za jačeg vjetra vani ili jednostavno da provjeri da li je još uvijek tamo gdje se nadao da nije. Probudio se posut debelim bijelim pokrivačem suhog snijega. Više nije bilo vjetra, dan je osvanuo, obližnja šuma je mirovala. Nije primijetio svoje noge i to ga je na prvi pogled uznemirilo. Znao je da se nalaze negdje ispod debelih naslaga snijega, no svejedno ih nije vidio, a samim time ni osjećao. Bio je kao bez duše. Prazan, probuđen i zamišljen.
Tada je i našao te riječi.
Prije nego što vam ispričam priču o Sibircu, moram ispričati priču o granici.
Djevojka koju je od tada više puta sreo u šumi zvala se… Svaki put je njihov kontakt bio za koji trenutak duži, svaki put se nadao sljedećem putu. I tako su i došle riječi, fino isprepletene u jezičnom nerazumijevanju, govorili su tiho, skromno i jednostavno, svako na svome jeziku bez imalo straha da bi se mogli razumjeti. Poput mjesečara ruke su pratile riječi te se njihova komunikacija nakon par susreta obogatila i dodatnim detaljima; sjajem u očima, ponekim smiješkom i prvom skrivenom željom…
Ne znam, osjetio je to onog dana kada je nije susreo. Bio je to običan, hladan dan, njegova šetnja je bila ograničena radi velikih količina snijega, nje nije bilo. Nije dolazila. Oni koji su to osjetili znaju o čemu pričam. Došla je i noć njemu je bio potreban san, ali uzalud. Nije mogao zaspati. Tada je to shvatio. Kako su ljudske spone krhke, kako je sva sanja ovog svijeta manjkava, kako je sve bijelo… kada nema nje. Bio je to trenutak u kojem se njegov pravocrtni život počeo lagano zakretati.
Sljedećih dana neumorno je čekao slučajan susret sa… Da ne kažemo da je pregledao ogromno područje bijele ravni i predio daleke šume ne bi li je našao. No nije se pojavljivala. Kako je zbog silne potrage bivao sve umorniji, nastupom zore bi zaspao. I tako nekoliko sljedećih zora. Budio se u rano poslijepodne i odlazio među svoje s nadom u novo jutro i novu potragu. Bila je to granica.
Bijela međa planinskih vrhova na kojima se nalazio i naš stražar. Nalazio je svakakva rješenja, u iščekivanje svoje… . Recimo, više se uopće nije kretao. Nepomično je stajao na nepreglednoj ravni gdje je prvi puta ugledao djevojku kako mu prilazi. Očekivanje da ga nađe na mjestu za koje i ona zna, bilo je veliko.
I tada se to i desilo. Jednog jutra, u ranu zoru, dok je ležao budan u zakloništu i promatrao svoje pod snijegom nevidljive čizme, primijetio je u sjeni obližnje šume hodača. Sporo se kretao prema njemu. Nekako je znao da je to ona.
Smiješak je najbolje što može dočekati zoru.
Tada je i našao te riječi.
Sjećanje. Grad. Sjećanje na istinu, na karneval na izgubljenost čula u predivnim bojama veselja. Ljeta, uvijek ta ljeta iz nekog drugog svijeta, kao da samo on shvaća njihovu jačinu koja se usadila u njegovo sada već staro tijelo. Zatrpan u snijegu. No nije bio sam, prilazila mu je ona, istim onim korakom od jučer, prekjučer, korak zadnjeg susreta. Izašao je na čistinu i pričekao… da mu se približi. To nije bila ona, već neka starija žena, njoj slična… vrlo slična. Njena majka, tada shvati.
Prišla mu je poput kćeri, nešto rekla, ponovila je to više puta uvijek rabeći iste riječi, isti ton. Svojim dugim izvijenim rukama uhvatila ga je za potiljak, približila čelo njegovo, ćutio je njen topli dah, glave se dotaknuše čelom o čelo, šapnula mu je još nekoliko puta istu riječ sve tiše i tiše poput uspavanke za malo dijete. Kad je svršila njena obredna molitva, žena se odmakne od njega, vrati krzneno pokrivalo za glavu i uputi se natrag u šumu.
Pusti, rekla mu je više puta, pusti… dosta dugo je na granici i jezici koji su se tamo govorili nisu mu bili posve strani. Da, rekla mu je pusti, za to je bio siguran.
Pustiti…, ali što pustiti?
Jednom je pustio knjigu da mu isklizne iz ruku, premoren, u polusnu, čuo je šum padajuće stranice …Nešto poput rugalice, razmetali su se te noći glasovi s granice. To je pustio. Ali samo zato što je to mogao pustiti.
Ali ovo… ono što nikada nije imao ne može ni pustiti.
Dalje, pustiti hladan vjetar po obrazima to je mogao, pustiti godine da olako prođu i to je mogao… ali, ovo, nije mogao pustiti. Bio je to događaj u njegovom životu, zadnje lijepo što mu se dogodilo prije ovoga, bilo je nekad, na nekom drugom mjestu, bilo je… i ne pamti više.
Kao da je neka stara pjesma otvorila ono davno zaboravljeno, kao da je značenje dobilo svoje zrcalo u vodi, kao da je bio voljen, sjetio se ponovo ženinih riječi i spustio pogled u bijeli snijeg oko svojih nogu.
Morao se kretati. To sigurno.
Kada je odlučio dignuti glavu, nemalo se iznenadio osobi koja je stajala na svega par koraka od njega. Zar žena nije otišla? Zar je taj razgovor bio danas? Zar je ovo taj dan i kakvu mu sad poruku nosi?
Nebo je bilo odraz oblaka, koji su se opet vukli za svojim smislom, on je čekao, dan je bio plav, fantastičan…
Varljiva sreća titrala mu je na usnama, žena je podigla vizir.
Bila je to….
Začuo je iste riječi starice, ovog puta ništa ga nije sputavalo da ih shvati; pusti, na granici si, pusti da se život tu odvaja od svoga smisla, samo pusti… to možeš zar ne?
Pusti sve… samo mene ne.
Granica je bila potpuna.
Autor: Igor Narandžić
Odgovori