Koliko li samo ljudskih duša ima pokopanih, gdje ne znamo? Gdje se nalaze? Kroz raspuća ratova, razaranja, raznih prirodnih katastrofa! Ali ima i onih pokopanih “duša nad kojima nitko ne plače”.
Kada pokopaju beskućnika koji živi na ulicama, najčešće kod sebe nemaju nikakve dokumente. Za njih, kada umru, ne obavlja se ispraćaj, nema nikoga poznatog, nema obitelji, nikoga.
Nema ničega na tome grobu, niti cvijeća, niti svijeće, NIŠTAVILO… a taj netko pod imenom “N.N.” bio je nečiji brat, nečiji sin ili kći, nečiji suprug, otac itd. Koliko samo zastrašujuće izgleda činjenica da ste sami u bespuću mraka, tamnila, barem na zadnjem ispraćaju na ovoj planeti da bude netko s njim.
Ali kako je netko mogao postati BESKUĆNIK? Na stotine je ranih “ljudskih sudbina” koje su ljude dotjerale da žive na ulici bez ikoga svoga, bez toplog doma, bez mira i spokoja… Tko bi želio sebi takav život: Rekli bi – nitko normalan!
Na mnoge je utjecala globalna “ekonomska kriza i recesija” pa su ljudi koji su bili zaposleni imali kredite, pa su preko noći ostali posla, onda dođe jedno pod jedno na naplatu, prvo vam uzmu kuću, obitelj/supruga se rastane ili ide živjeti kod majke, a što je Vama ostalo? Iščupali su Vam komadić duše i dostojanstva kojeg ste čitav život gradili! Sada Vam je blizu 60 godina, tražite neprekidno posao, od vrata do vrata, nitko ne vidi u vama potencijal, jer kažu – imamo i mlađih da zaposlimo, i tako dan za danom prolazi, i ono malo ušteđevine što ste imali u džepu polako se isprazni, tražite spasonosne načine, kada se probudite jutro će vam možda donijeti novi početak. Za početak odabirete da spavate kod prijatelja, bar jedan period, a onda vidite da se njegova supruga ljuti jer nekome narušavate mir .
Odlazite dalje, tražite druga rješenja, što je ostalo od opcija, radili biste bilo što samo da imate posao i krevet gdje možete zaspati, ali kao da ste “prokleti”, nemate više snage tražiti, moliti, polako odustajete svakim danom sve više i više, i ono malo novca u džepu se ispraznilo, odjeća i obuća već neko vrijeme smrde, ljudi na ulici okreću se za vama jer ste se počeli osjećati, kao da vas je briga, već polako gubite doticaj kako je to živjeti kao i ostali.
U stomaku se čuje grmljavina jer treba se nešto pojesti, nema drugog nego otići do pučke kuhinje. Dolazite pred vrata i u momentu prije nego uzmete da otvorite vrata, kroz glavu brzinom munje prolama se misao “JA SAM BESKUĆNIK”, život mi je u momentu prošao, koliko sam se mučio, radio, trpio, štedio, tražio, odricao… da bih postao beskućnik!
Ali glad ne pita tko si ni što si! Zahvaljujte se prvo Bogu što ste se nahranili. Pitaju vas “Nismo vas prije viđali kod nas?” Gledate, a ne znate što odgovoriti, ostalo je ono malo riječi u grlu, tako ih je teško izgovoriti! Gledate sve te ljude oko sebe, pozdravljaju vas i u tom momentu ste svjesni da ste i vi jedan od njih. Polako se upoznajete, polako se otvarate, pričate životnu prokletu sudbinu, već duže vremena niste razgovarali ni s kim, osjećate da vas netko sluša. I tako prolazi dan za danom, zbližavate se s ljudima koji su s vama, oni pričaju svoje životne nedaće, svatko ima svoj razlog, razlog zbog kojega su završili na ulici, na bespuću nade.
Više i ne osjećate kišu što pada po vama, toliko je tog zamrlo u duši, a kamoli da osjećate hladnoću koja dolazi, osjećaji, dodiri, emocije su već daleko miljama. Molite Boga da vam se smiluje, molite Boga da čuva vašu suprugu, oprostili ste joj već odavno. Ono što vas drži na životu je ono što malo pišete u svoj rokovnik koji ste ponijeli, svakim danom zapisujete što vam se događa, da netko nekad to pročita.
Jednog jutra vas probudi galama, glasovi ljudi koji se nisu u ovome kutku pakla već dugo čuli, samo vi koji ste tu i vidite da vam je prijatelj umro noćas, u snu… Bože, koja praznina, Bože, što si dozvolio ovo, uzmi i mene, molite ga, preklinjete ga..Prijatelj s kojim ste pričali i koji je dijelio sličnu sudbinu, nekada ste se znali tako nasmijati da bi lakše zaspali, on je volio pričati viceve, jako dobro vas je nasmijavao, znao je prepričavati tako smiješne događaje da bi vas nasmijao i oraspoložio i izmamio osmjeh na lice, a sada samo tišina, beskonačna tišina u duši koja vas ubija. Pitate ljude koji su došli po njega gdje će ga odvesti? Ovaj čovjek iz pogrebnog društva kaže da će ga pokopati na groblju, bez ikoga, s inicijalima “N.N.”.
BOŽE, uzmi me samo da me nema!
Jedino vam je to prošlo glavom. Ovaj čovjek je imao ime i prezime, imao je kuću, imao je psa, imao je obitelj, pokušavate objasniti ovome čovjeku, on kaže da im je takva procedura, oprostite, ali moraju ići, rade svoj posao.
A na njegovom grobu nema tko da pusti suzu, da baci zadnju ružu, da upali svijeću, da kaže dvije tri rečenice.
Samo hladna spoznaja mračnog mjesta nad kojim nitko ne plače.
Autor: Žana Alpeza
Esej vrvi krampavim beskućnicima dok su se nježne supruge lijepo ugnijezdile na sigurno i toplo. “… supruga se rastane ili ode živjeti kod majke, a što je Vama ostalo?” Zna se – u beskućnike. “… a onda vidite da se njegova supruga ljuti …”, kud-ću-što-ću – u beskućnike. “… molite Boga da čuva vašu suprugu …”, jašta, dok ju drugi zna se, ” … dok na mom grobu nema tko da pusti suzu, da baci zadnju ružu …” Tirada. Dodao bih za kraj čuvenu misao kralja lotrijaša Ostapa Bendera: I na grobu nema udovice s prekrasnim perzijskim očima iz kojih liju suze kao kiša, ni troje uplakane dječice koji uporno dozivaju; “Papa, papa, čuješ li nas, odazovi se!”
U ovom nazovipokušaju, nešto bolno bode oči, a to je, da ne nudi ništa više od poznatih stereotipa. Elem, nepoznati netko ( ne svojom krivicom ) završava na ulici, supruga se naravno, vraća svojoj mami, a on bi trebao biti i dobar čovjek pošto autorica češće zazivlje ime Gospodnje. Onda on poput pravog i nepatvorenog nevježe, traži posao kod klasičnih poslodavaca, koji upošljavaju samo mlađe, postaje beskućnikom
( Dovitljivim mi se čini onaj podatak o šporkoj odjeći ) te na kraju stižemo i do pogrebnog poduzeća-a znamo isto kakvi su toji-i jedinog prijatelja koji će ga nasmijavati do suza. Al ne zadugo, jer će od samoga početka nesklona sudbina baš kao po nesreći, i opet svoje uplesti prste…