Gvozdansko

Đulad vjetar sjeverac razmeli. Biti će dana promrzlog, očajnog. Vidim bijele čuperke kose i poneku pletenicu ispod uvrpanih krpa. Porculanska dječja lica, ženama spavaju oči, usne bijele, muškarcima umotane ruke stežu, vjeđe spržene. Ni njiska niti laveža. Zar smo ih ama baš sve potrovali? Sve to bolan u neku rupu, rupetinu, mrak, ponor, bezdan. Lijepo ruke oprati. Umrli po svom, a mogli su. A šta su bolan mogli? Da položim dukate sklopim oči svakom sramota me. Ne ide. A mogli su. A šta su bolan, mogli? Svašta. Aha, u Koprivnici ili Varaždinu: gvirc, kuvano vino, licitarska srca, medenjaci, one svoje milostive oči svrni odvjetnice naša u kapeli. Hajde pjesma nek se ori! Pa da, poslao bih ramazanske halve s orasima za svetog Nikolu. Zubi trnu, djeca vole, nek se raduju. Ako i ja sam. Majku mu baš mi se jedu medenjaci.

– Dva tovara srebra!

– Koliko?

– Dva tovara.

– Ljudi, bolan.

– Trista i pet.

– Pali svijeće. Trista i pet. I popa i tamjana.

– Odakle, bolan?

– Stvori, rodi, izmisli. I rake i križeve. I da bolan ćutiš. Šapući.

– S čime?

– Lopatom, testerom, štapom i kanapom, de bolan razmisli snađi se.

*

Taman što je prior kazan s prelijepim čobancom blagoslovio, uđe u kujnu Jozo, samostanski kmet, sve hučući u ledene ruke i za trpezu sjede. Brat Petar, samostanski kuvar, još jedan sahan i kašiku na trpezu postavi da vruću čorbu s kmetom podijelimo.

Obavijestio nas Jozo da dok je na Požeškoj gori kljuse za lije i kune zlatice postavljao, hodžu sreo koji se po brdima, eno, kao i obično s bećarima lomata da jelena ustrijeli. Hodža je rekao da se Martololozi oko Ružice, starog grada, hvastaju da su vatre pod kuće u Pleternici i Orahovici podmetali orni za hajdučiju i pljačku, dok se turska sila oko Sulejmanovog mosta kod Darde i Osijeka s Nikolom Zrinskim u boju nadmetala.

Dodao hodža još i to da je serdar s ordijom rano zorom u Gvozdansko ušao po cičoj zimi da se jezivi prasak raspuklih stabala bukvi kod Majdana čuo. Kažu ljudi da mu je suza na opako lice iz oka kanula čim je ugledao smrznute rudare, žene i djecu kako u rite umotani na zidini diljke i palaše još uvijek u rukama stežu. Odmah naredi da derbendžije u kapeli trista i pet voštanica zapale, trista i pet križeva od hrasta tesari sastave, argeti trista i pet raka u tvrdoj zemlji kako znaju iskopaju i da svećenika pavlina iz Zrina telal hitno dovede da se u molitvi Gospodinu za duše siromaka zauzme, kandilo zapali i trista i pet mrtvih tijela svetom vodicom poškropi da u vječnom miru počivaju.

Jozi se grlo steglo pa naglo zaćuta i tako smo u mukloj tišini jedno pola sata vruću čorbu srkali, hljeb raženi u pune tanjure umakali i kazan bome dobro praznili. A onda kmet rukavom usta obrisa, od trpeze ustade i potiho reče: “Rekli su tko su. Braćo, pomolimo se.”

Autor: Vinko Vrbanić