II.
1.
Moje srce vam je zemlje plodna,
U nj mi pade zlatno jedno zrno,
Ali onom plodu je tek rodna,
Što posije tvoje oko crno;
Ja ga čuvam i njegujem pomno,
I taj cvjetić nekad mal i ubav
Već na stablo naraste ogromno,
Silno stablo – silna moja ljubav.
O da znadeš, mog života dušo,
Kak’ duboko stablo s’ ukorijeni;
Tko bi stablo iščupati kušô,
I srce bi izvadio meni.
2.
Baš nijedan svetac nije tako divan,
Što ih rišu šoštar-koledari,
Kao što je svetitelj naš Ivan;
Za njeg srce najviše mi mari.
Ne biva on u hramu oholom,
Od mramora nije, – samo drven;
Kraj ribnjaka stoji međ’ topolom,
Blažen, brkat – crn i bijel i crven;
Al’ najljepši vam je o Ivanju,
Kad mu ljudi slažu svoje prošnje,
Kad krijesnica skakuće po granju,
I mjesečić ovjenčava krošnje.
Pred sveca je svijet pobožni klekô,
Pop mu slavi, pojuć, sveto ime,
Ja i ti, o mila moja seko,
I svi drugi pjevasmo za njime.
Kô svjetiljke bile su ti oči,
Što ih anđeo svetom Ivi pali;
Srce moje mlađano poskoči,
Pjevah svecu, pjevah tvojoj hvali,
Sad te pitam, oj djevojko, znaš li,
Zašto mi je baš taj svetac divan?
Ta prvi put smo se ondje našli,
Gdje kraj vode stoji sveti Ivan.
3.
Mala Milka, moji ljudi,
Ej, to vam je fina glava,
Mušku žicu, muške ćudi
Vragoljak na vlas poznava;
Neka laže, nek se trudi,
Nek se momak udvorava:
Žarkim okom mala migne,
Drobni prstić mala digne,
Smiješeći mu mala kaže:
“Vi muškarci – vi ste laže!
Svaki vas je gospodičić
Ljepušast i šaren ptičić.”
Da, i mala veli pravo,
Ta pitajte srce sami:
Muška glava vam je đavo,
Da nadlija, da omami,
Da varaka žene zdravo,
Da je spregne mrežicami;
Vječne kletve – ljubav žarka –
Sve ciganluk, sve je varka,
Ne bi l’ moma se opekla.
Pravo moja mala rekla:
“Svaki vas je gospodičić,
Ljepušast i šaren ptičić.”
Deder, Milko, sveti žene,
Za sve jade, za sve muke;
Operutaj, Milko, mene,
Digni na me lijepe ruke,
Nek se muška napast prene,
Nek se kani laži puke;
Laka krila mi podreži,
Pitoma me k srcu veži;
Kajat će se muška zloba, –
Mi ć’mo dobro proći oba:
Ti i ja, tvoj gospodičić,
Moja ptica, i tvoj ptičić.
4.
Zbilo mi se, snilo mi se,
– Čudan li to bio san! –
Zgrnuli vam ljudi svi se,
Jer je svijetu sudnji dan.
Bog na zlatnom stolu sjedi,
I pravedan sudi sud;
Duše sve na dvoje redi,
Takva plaća – kakav trud.
Anđelići sjajni pako
Važu svaki ljudski čin,
Je li nebo ili pakô
Zaslužio smrtni sin.
Koj’ na desnu stranu vagne,
Tomu plaća vječni raj,
Plaća pakô, – komu nagne
Vaga se na lijevi kraj.
“Tebe nitko nije kušô,”
Zbor anđelski kliknu vas;
“Čista dušo, lijepa dušo!
Ovamo te među nas.”
Ali mene – jao, jao!
Težak, težak moj bje grijeh –
U propast me veće zvao
Zlih duhova grozni smijeh.
Tu ti blijednu rajsko lice –
Gdje sjeđaše vječni Bog,
Pred njega si pala nice,
Jecajući: “Daj mi tog!”
I na vagu desnu kanu
S tvoga oka biser vruć,
Vaga – vagne – desnu stranu,
“Spašen” jecah klicajuć.
K tebi blažen već pohrlim,
Da dijelimo vječni raj,
Sad ću, sad ću da te grlim, –
San me minu u čas taj.
Ljubi l’ san taj, ljubi l’ ti se?
Kaži “da!” o dušo, kaž’!
Zbilo mi se, snilo mi se;
Zašt’ je sanak samo laž?
5.
U har rodu, vragu nehar
Hoće mi se, ljudi, pit;
Podajte mi zlatan pehar,
Ali prazan ne sm’je bit;
Snažnom šakom ću ga hvatat,
Pa ću pjevat kao grom,
Iz pehara ću vam gatat
O hrvatskom rodu svom.
Gle! kako se vince ljulja
Ajd’ po grlu baš do srca,
Kô u vatru kaplja ulja,
Nek iz srca iskra frca,
Da se zvijezde male smiju,
Pitajući: “Koj’ je bijes?”
“A! Hrvati opet piju,
Vinko Lozić pali krijes!”
Gle! kako se vince kreće,
Kô za suncem suncokret;
Kreće mi se, kako ne će
Za Hrvate, za naš svijet?
Daj, o Bože! i mom rodu,
Nek se krene srce tak’
Za tim suncem – za slobodu,
Da mi bude čil i jak.
Gle! kako se vince ljeska
U čašici dol’ duboko,
Kô da viri žarom bljeska
Dragino mi iz nje oko;
Posrknem li zlatne kaplje,
Kan da drobne usne cmoknem;
Grud se nadme, grud rastaplje,
I na vraga bijesan skoknem.
Ma i jesmo siromasi,
Ne ću bit ja bogataš;
Šta će meni zlatni glasi,
Dost je svijet mi lijepi naš;
U desnici vinca bocu,
U tom srcu žarki plam,
Svojoj momi o gr’ocu:
Nema ravna onda nam.
A iz duše čiste česme
Plemeniti teče glas
Te junačke naše pjesme:
Bože! Bože živi nas!
U har rodu, vragu nehar
Slatko vam je, ljudi, pit,
Punite mi zlatni pehar,
Jošte – jošte – nisam sit!
6.
Tiho bilo.
Milo bilo,
Male zvijezdice se
Na visini
Po vedrini
Titrajući krijese.
A u zvijezdâ
Tisuć gnijezdâ
Anđelića mali’;
Anđel-sanci
Laki, tanci,
Krilmi leputali.
Polagano
Na te, hrano,
Anđel-sanci sjeli
I na ljubin
Usnâ rubin
I na vrat tvoj bijeli.
I po njedrih
Tvojih vedrih
Vragoljci se skiću,
Pa u milen
Pram tvoj svilen
Vješto se zapliću.
Sad u šali
Sanci mali
Pogledaju svi me,
Jedan žmireć
Šapnu bi reć
Tebi moje ime.
Lik ti planu
Usna da’nu:
Gdje je, gdje je dragan?
I po usti
Ti se spusti
Posmjeh blag i lagan.
Anđel-sanci
Laki, tanci,
Digli se put zvijezda
Kroz noć crnu
Plaho prnu
Gor’ u zlatna gnijezda.
Al’ ne krenu,
Koj spomenu
Tebi ime moje,
Već je smijuć
Slatko snijuć,
Pao na srce tvoje.
Toli milo
Nebu bilo
Gledat sanak lijep ti,
Da s visina
Mjesečina
Radosno zatrepti!
Naše Gore List, 1865.
Odgovori