I niko te se ne sjeća

Stajalo si u plićaku rijeke,
godinama, ali su te poplave
naposljetku oborile.
I sada te više nema,
i niko te se ne sjeća.
Ali ja te se sjećam i pamtim,
pamtim drvo koje je stajalo
u rijeci, godinama, i onda se
predalo, drvo, jedna breza,
iz rijeke pozdravljalo
me je, kao čovjek, kao neobičan čovjek,
kao svaki čovjek koji se
pozdravlja tamo gdje su
kuće daleko, negdje na sredini puta,
gdje nema ni naprijed ni nazad,
kad si usamljen i kad se svakom
čovjeku raduješ k’o bratu.
Dovoljan je pogled,
jer oči ne lažu,
oči se najbolje razumiju,
očima se grli snažnije od ruku,
očima se pozdravljaju očajnici
i u njima se odmaraju na ulici,
odmaraju u očima prolaznika.
Da li je to posljednji tračak čovječanstva?
Drvo moje, ti si me pozdravljalo,
i sada te više nema,
samo je sjećanje ostalo.
I svaki put, prije nego li se izgubim
u kanjonu, negdje tamo poslije Krupe,
gledam ne bih li te našao,
drvo moje, i ne nalazim te,
i niko te se više ne sjeća,
ali ja se sjećam.

Autor: Njegoš Tomić