Iris Aničić Bogi rođena je drugog dana proljeća 1962. godine u Puli, s istarsko-bokeljsko-goranskim korijenima. Svoje literalne porive osjetila je još kao desetogodišnja djevojčica, razapeta između roditeljske ljubavi i njihovih svađa, šutnji i konačno raskida njihove male obitelji. Mada paradoksalno zvuči, svoje prve pjesmice i tužne sastave može zahvaliti baš tom nesretnom i turbulentnom razdoblju djetinjstva.
Pisana riječ ju je i kasnije, kroz adolescentno doba, uvodila u neke nove svjetove, nepregledne oaze gdje je bila slobodna i sretna, lišena ljudskih etiketiranja i predrasuda s kojim se borila u djetinjstvu. U tijeku srednjoškolske naobrazbe u Zagrebu, iz očaja i rezignacije rodila se njena prva prava priča, koja je dotakla srca nastavnika i učenika u školi. Zvala se “Ubojito pismo”, vapaj zbog raskida s njenom prvom ljubavi. Neko vrijeme bila je na top ljestvici popularnosti u školi i u đačkom domu, dok joj se srce kidalo na komadiće.
I kasnije, kad je ušla u brak i izrodila petero djece, pisala je s istim žarom, ali neredovito. Pisala je kolumne u raznim časopisima, surađivala s lokalnim katoličkim listom i usporedno pisala pjesme, ali i svoj prvi roman, s kojim je osvojila drugo mjesto na Porečkom natječaju. Ubrzo je jedan naš magazin odabrao upravo nju kao najboljeg autora ljubavnog pisma.
Danas Iris Aničić prolazi kroz sredovječnost, iako joj se čini da je još prilično mlada, ako ne tijelom onda bar Duhom. Udarci i neminovni križevi života nisu je mazili, ali ni slomili, već su jačali. Izdigla se iz pepela u teškim životnim situacijama i sad se bori riječju, vjerom i ljubavlju. Iris priprema zbirku pjesama na književnom jeziku i čakavskom dijalektu. Inspiraciju pronalazi u slikovitom Gračišću, okružena obitelji i ljudima dobre volje. I ne osvrće se… da se ne spotakne.
Djela: Ne budi me, milo moje; Njegovateljica
Odgovori