Iva Komšić rođena je 1998. godine u Karlovcu. Otac Duško i majka Željka porijeklom su iz Bosne i Hercegovine; oboje visokoobrazovani i tik pred kraj studiranja, u hipu rata, odlaze u Njemačku. Nakon izuzetno napornih sedam godina, obeshrabreni jer zbog zdravstvenih razloga ne mogu začeti dijete, na kućnu adresu stiže im rješenje o deportiranju. Vraćajući se u rodnu Bosnu, majka Željka izriče strogo nezadovoljstvo i prijeti da će se baciti u Dunav. Dok to govori, prolaze kroz grad Karlovac. Otac Duško nijemo se slaže i zauvijek pristaju, kao brodovi u luku, u rodni grad autorice ove biografije.
Mirno je dijete, zamišljeno, sneno, kao u svome svijetu; česte su napomene u školskim svjedodžbama. Osnovnu školu pohađa na Turnju, živi u predgrađu i ne razlikuje se ni po čemu od ostalih djevojčica. Osim što je krenula u školu godinu dana ranije i što oko sebe zamjećuje svijet nevinijim očima nego njezini vršnjaci. Okolina takve razlike ne primjećuje i tu počinje samostalni, unutarnji razvitak koji će kasnije skokovito nadilaziti vršnjake.
Rano otkriva čitanje i to joj postaje najzanimljivija razonoda. Ispočetka čita dodatna djela zadana uz lektiru, zatim se učlanjuje u gradsku knjižnicu Ivana Gorana Kovačića i upoznaje američku, englesku i francusku književnost. Nekoliko godina kasnije opredjeljuje se za stručnu filozofsku i psihologijsku literaturu, te otkriva pjesništvo.
Ljubav prema pisanju javlja se spontano, njeguje se čistoća izraza, kroz godine otkriva stilove te prihvaća sonet kao najuzvišeniji oblik pisanja. Uzori su Petrarca, Dante, Dostojevski, M. C. Nehajev, Stendhal, Kafka i Camus, te prema njima oblikuje poetiku i razvija viziju spisateljske budućnosti. Pjesnička budućnost svoje utemeljenje duguje Antunu Branku Šimiću, Antunu Gustavu Matošu, Vesni Parun, Tinu Ujeviću i ostalim hrvatskim pjesnicima. Od svjetske književnosti poznaje sve pravce, a najviše je intrigiraju grčka književnost (posebice Sokrat, Platon i Aristotel), simbolizam, ekspresionizam, impresionizam te avangarda.
Prvu važnu raskrsnicu života doživljava na kraju osnovnoškolskog obrazovanja, kada bira koju će srednju školu upisati. Suočava se s uobičajenim generacijskim egzistencijalnim pitanjima, ali godinu dana kasnije rastava roditelja ostavit će vidljiv trag u životnome usmjerenju mlade autorice. Kako ne bi život bio nedovoljno začinjen, suočava se s bratovom bolešću te psihičkim i fizičkim maltretiranjem u obitelji. Nastavlja obrazovanje kao veterinarski tehničar u Prirodoslovnoj školi Karlovac. Srednja će škola biti važno mjesto razvijanja svijesti, a razvitak će dodatno pojačavati biološke promjene; adolescencija. Za vrijeme srednje škole pokazuje zanimanje za pisanje i neobavezno se zanima za takvu ideju, zamišljajući je kao nešto nedostižno.
Upisuje filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima s navršenih 18 godina. Odlazi sama u grad Zagreb gdje uviđa svakidašnji nestašluk milijunskoga grada. Ispočetka nestašluk, kasnije neizdržljivo. Shvaća da filozofija nije niti cijenjen niti kvalitetan studij, iako ga u duši obožava, odluči ga napustiti nakon godinu dana. Hrabro se suočava s budućnošću i prihvaća da u životu nije potrebno znanje, nego sposobnost i snalažljivost. I dalje čita, ali otkriva Carla Gustava Junga, Jordana Petersona i nekolicinu ostalih psihologa koji uobličuju njezinu početničku ideju. Sjeća se kada je prvi put došla u dodir s mladom znanošću i odlučuje se za gotovo donkihotovski pothvat. Trenutno je zauzeta spomenutim postignućima, u dvadesetdrugoj godini života planira postati student psihologije na nekom od hrvatskih sveučilišta.
Književnost shvaća kao drugu važnu značajku životnog stvaralaštva, vlastitu poeziju ne pokazuje nikome i ne pokazuje interes za ulazak u bilo kakvo pjesničko društvo. Smatra to oskvrnjivanjem “umjetnosti radi umjetnosti”. Spremna za usavršavanje, za svoja djela traži kritike, ali i pohvale. Iz istog razloga iskoračuje iz intimne zone pisanja i nada se najboljemu.
Djela: Mala noćna muzika
Odgovori