hrvatskom skladatelju,
na dan 25-godišnjice njegova umjetnikovanja,
11. svibnja 1880.
Sudbine ljute kad te spregne sila
I tvoga srca presuši se česma,
Zapjevni, rode, rasti će ti krila
I živo srce otvorit će pjesma.
Ta pjesma naša, pjesma Hrvatica,
Veselo klikćuć’, javljajući tugu,
Ta pjesma naša, kao rajska ptica,
U hrvatskom što slatko pjeva lugu.
Junake slavne ta nam pjesma stvori,
S njom “u boj” srćuć, zatočnik se bori;
Iz ove pjesme vječna ljubav pline,
Uz pjesmu majka čedo k srcu vine,
Uz ovu pjesmu rastu krila rodu,
Uz ovu pjesmu steći ćeš slobodu.
Ta pjesma uči, šta je dobro, pravo,
Pred pjesmom mora poniknuti đavo;
Ta pjesma, kojom ječi dol i gora,
Od istoka je našem rodu zora.
Ti Ivane, ti hrvatski naš sine,
Dokučio si pjesama miline,
Sav divni sklad, što u tvom srcu niče,
Zanosito ga cijeli narod kliče,
Kad tvoja živa zadrhtne nam struna,
Tad cijelom rodu sva je duša puna.
Taj dan je tvoj i svetak naše pjesme,
Hrvata srce šutjeti tu nesm’je;
I jednim trenom, jednim srca mahom,
I jednim gromom, jednim duše dahom
Sav kliče narod: Živio nam Ivan,
Pjesama naših stvoritelj taj divan!
Nek dugo pjev iz grudi mu se vine
Sveg roda srce dižuć’ u visine,
Međ’ nama dugo slavan, sretan sjao,
A vječni lovor na čelu mu cvao!
Vijenac, 1880.
Odgovori