Iz kavane

(Penzionirci. – Studenti. – Kartaši. – Kibici. – Političari i kritičari.)

Najvjerniji je gost kavane student i penzionirac. Penzionirac je najsolidniji, jer sve, što potroši, namah i plati, davati napitak nije u njega slabost. Najnesolidniji je student. On plaća samo prvih dana u mjesecu, poslije troši na vjeru, i plaća stoga velike kamate, t. j. daje kavalirski napitak, kojim si stiče pravo na vjeru za budući mjesec.

Oženjeni ljudi malo posjećuju kavanu i to jedva poslije objeda; posjećuju li ju češće i noću; to je znak, da su na rashodu sa svojom nježnijom polovicom. Zaista, sažaljenja vrijedni ljudi!

Penzionirci uživaju najviše povlastica, njima se prvima donose novine, i oni ih najdulje čitaju, valjda što su dobom i iskustvom naučili da ne valja biti površan. Oni običavaju čitati novine počevši od naslova do odgovornoga urednika. Natječaji kanda su im najslasnija lektira, premda se nijedan od njih ne nada okoristiti njima.

Osim toga oni jako vole “chronique scandaleuse” i vole opozicionalni ton možda stoga što su se naučili na poslušnost vladi tečajem svoga službovanja. Kad bi se u kojem listu štogod živo predbacilo vladi; oni uživaju specijalno, suču brkove i pitaju jedan drugoga: jesi li čitao? Ala im je kazo, hat er ihnen gesagt. Mordskampel!

Interesantniji su u svakom obziru od njih – ne mislim samo za žene, nego i za muškarce – studenti ili mladi činovnici, koji do avansementa od 1000 for. pridržaju studentske manire, a tek iza hiljadu for. postaju oni filistri, govoreći: mladići su nerazboriti.

Studenti uživaju sve slasti kavane kao nijedan drugi stališ. Oni piju bijelu i crnu kavu, čaj i punč, soda vodu i rum, šljivovicu i rozolija, kapuciner-brantwein i knikebein itd.

Osim toga se biljare, kartaju, najviše debatiraju, najviše puše i najviše vode popiju. Neki od njih dapače tako jako pretpostavljaju kavanu svemu ostalomu, da se svaki dan biljare, odigraju partiju preferansa od 5 sati, a objeduju u pučkoj kuhinji.

Najzanimljivije je gledati kartaške hrpe. One se dijele u tarokiste, preferansiste, dardliste i pikedste. Najobičajniji su tarokisti i preferansisti.

Tarokiraju se obično stariji ljudi, mladi se preferansiraju. No tu valja razlikovati dvoje. Same igrače i kibice. Kibici sačinjavaju osobitu kastu. Oni upravo obsjedaju kartaše, drže ih vazda na oprezu i uvažavaju zle posljedice, koje nastanu lakoumnom igrom. Svaki igrač ima svoju hrpu i oni su njegovom “darišurom” ili ratnim savjetom.

Ne postaje se tek preko noći dobrim kibicom! Iz početka mora on i igrač prepatiti mnogo nevolja. Mladi se kibic obično poznaje po tom da je vrlo žestok, nagao u savjetu, ljutit ako ga igrač ne posluša i onda ogroman u smjelim kombinacijama.

S vremenom ga iskustvo nauči da je karta varalica, da se tu ne dadu izvađati točni sistemi, a igrač ga svaki dan psuje i uljudno moli da bi ga pustio igrati sama. No dugo treba dok to mladi kibic uvidi. On je isto, što i mladi ždrijebac, pripravan svaki čas da skoči uvis.

Kadikad se zna koji blamirati brojeći devet pika ili herca, onda mu to ostaje kao prišvarak. Nazivlju ga svaki čas kibicom od devet pika, a to ga vrlo ljuti.

Pomalo se i najgluplji kibic izobrazi, a to se izražava tako da postaje mirniji i da u najgorem slučaju tek klima glavom. Ovakve kibice više vole igrači i pitaju ih dapače kadikad za savjet, no tad su hrli na odgovor.

Savršeni kibic odlikuje se tim da niti klima glavom, niti daje savjeta, ako ga baš i zapita igrač za savjet. On se vlada sasvim pasivno i pije mnogo vode.

Osim stepena naobrazbe u kibicovanju i načinu vladanja, opaža se na kibicima još nešto drugo. Neki kibici imadu u sebi nekakvu demonsku moć, kojom uplivaju na udes igrača.

Imade ih takovih, koji samim tim što sjede mirno pokraj igrača donose mu sreću, drugi nesreću. Prema prvima vladaju se igrači uljudno, zovu ih dapače k sebi i nuđaju im mjesto kraj sebe. Druge pozdravljaju mrkim pogledom, ljute se kad kraj njih sjednu i nazivlju ih “kugom”, što zaista nije lijepo ime.

Inače su kibici zloban narod. Kad koji igrač počini kakvu glupost ili nesmotrenost, oni su vazda pripravni udariti u grohot.

O samim je igračima teško išta točno progovoriti na malom mjestu, jer su vrlo raznoliki. Jedni igraju od zabave, drugi od požude da štogod privrede, jer je kartanje institucija po kojoj smiješ i najboljeg prijatelja oguliti – bez zamjere.

Ipak ne smijemo mimoići ove posljednje. Ti se regrutiraju s malom iznimkom od samih siromašnih studenata. Oni se ne stide uzeti ovako kartanje, što se većinom spreme na kartanje bez krajcare u džepu, pa tako učine da su vazda u dobitku.

Izgube li igru, onda će kazati dobitniku: mi plaćamo sutra, a tada biva kao u onoj priči o ciganu. Znate li tu priču?

Uhvatili su cigana gdje krade konje, doveli ga pred sud i sudac ga osudio na batine. Nato će cigan u jauk: Gospodine, viče on, samo me ne daj danas batinati. Pa kada ćeš onda? upita ga sudac. – Sutra, umoli cigan. Napokon dopusti sudac da se ciganu odmjere batine sutra. Al kad su ga sutra dovukli pred klupu, a on viče: Majmišture, vi ste rekli sutra. – No pa zar to nije danas? – upitaše ga. To s’ dobro kazo, nato će cigan, danas je danas, al nije sutra.

Ne znam, da li su ciganu u tom slučaju dali pravo, al ti kartaši znadu tako udesiti da se taj sutra protegne u vječnost. Jesu li oni dobili igru, onda si s ponosom daju isplatiti dug i ostaju dužni kartarinu.

Isto tako ne smijemo mimoići ni onoga dijela kavanskih gostiju koji zastupa javno mnijenje, – mislimo političare i kritičare. Političari kroje sudbinu Evrope za sto godina unaprijed. Za njih nema tajne u budućnosti, koju oni ne bi znali vještom kombinacijom po sadanjim okolnostima otkriti i glasnim kričom zastupati u kavani. No pravo je čudo, da se budućnost svakomu drugačije raskriva.

Ovaj vidi za tili hip rastrojenu Austriju, a posebice Ugarsku, po kojoj su zahvatile međe silne države, kao Srbija. Drugi vide Prusku na Jadranskom moru, u kojoj su se Česka i Kranjska rastopile poput zrnca soli. Treći smatraju Ugarsku nerazdrobivim alemom, koji će uz ponovljenu Poljsku iskresati Rusiju i uspostaviti dostojanstvo turskoga carstva, uslijed česa će se morati ruski narod stisnuti u Kamčatku. Četvrti misle da Hrvatska nije bila nikada tako blizu do velike Hrvatske kao sada, a mnogi sasvim ništa ne misle.

Kritičari su mnogo tiši, al i ujedljiviji. Oni drže “revue” nad cijelom literaturom, toliko domaćom, koliko stranom. Sve mjere istim mjerilom – svoje estetike, i mnogo cijene naslov. Ako im taj nije po volji, onda su zacijelo odsudili cijelo djelo, a sama djela ne običavaju čitati. Više puta im je i naslov po volji, al im nije piščevo ime, a to je zlo.

Po naslovu poznaju sva djela. Uzmu n. pr. “Vienac” u ruke, pa čitaju: “Tri prosca”, komedija u 3 čina. Sud je namah gotov. – To nije originalno, mi smo negdje već čitali tri prosca, dapače četiri prosca, – odrape oni metnuvši šešir nahero. Zapita li ih tkogod, jesu li već čitali “Tri prosca”, smetu se jako. – Ne, nismo, odvraćaju, al neće biti mnogo na njima.

Tragična muza najviše je izvrgnuta njihovim kliještima, za tragediju imadu vazda u pripravi sijaset prigovora, koji se dadu svagdje upotrijebiti.

Oni ne štede ni pripovijetke. Zašto, kažu oni, n. pr. nije Šenoa okrstio svoju zadnju pripovijetku: Gubec, kao Bogović svoju dramu, to je velika pogreška, uostalom, čemu pisati pripovijetku, kad već imamo dramu?

No univerzitetski profesori, ti su svakako njihov “lajbšpajz”.

Obzor, br. 20. od 31. I. 1878.