Jedna (ne)obična potraga za smislom

Još je negdje bilo snijega kad se na planini pojavio prvi cvijet.

Zora ga je spazila po jarkoj boji čim se približila obližnjoj padini. Bilo joj je žao kad ga je ubrala jer je vidjela da je bio jedini. Mirišući ga, uputila je sjetan pogled prema gradu i razmišljala na trenutke o gradskim trgovima, vrevi i Demianu koji se vjerojatno vozi u tramvaju, promatra ljude kroz prozor i nešto zapisuje u bilježnicu. Samo je jednog lipanjskog dana zatražio od Zore da ga povede u šumu skrivenu s druge strane planine. Nikad prije nije htio slušati priče o bistrim potocima, mirisnim cvjetovima gloga i danonoćnim koncertima ptica, dok ju nije jednom spazio kako izlazi iz grada. Učinilo mu se kao da ne pripada ovom svijetu jer je nečujno hodala po travi, dok su drugi žurili stazom. Znao je da ga Zora želi upoznati sa svijetom šume u koju je toliko voljela zalaziti i koja je skrivala tajne zaboravljenih vremena u svojim beskrajnim prostranstvima…

Čekao je do zalaska Sunca toga vrućeg dana, a onda joj je krenuo u susret čim ju je spazio da se spušta s planine. Pokušala je oboriti pogled, ali on ga je uhvatio i bez riječi upitao da ga povede sa sobom sljedeće jutro. Toga je sumraka Sunce zašlo u pogledu njihovih očiju ili je to bila mistična čežnja za novim, vječnim jutrom.

Idući dan, po izlasku Sunca, krenuo je s njom dok se život u gradu odvijao ustaljeno, kao i svaki dan. Pazio je da ne pogazi nijednu životinjicu jer je ona tako željela. U kosu joj je upleo tratinčice i smijao se jednostavnosti tajanstvenoga komadića svijeta u kojem su živjela bića toliko jednostavnija od ljudi. Ona je osjetila da se čak boji pitati ju koga će sve susresti toga dana. Malo dalje vidjeli su jednog mladića-pastira odjevenog u odjeću od konoplje. Izgledao je kao da je u dubokom zanosu jer je pogled usmjerio u daljinu, a maleno janje ga je nježno gurkalo njuškom. Demian je zapanjeno gledao u toga čovjeka jer ga je neodoljivo podsjećao na nekoga, ali nije znao na koga. Upitao je zatim Zoru koliko ima do izvora o kojem mu je pričala na jednoj od njihovih nekadašnjih šetnji. Rekla mu je da najprije mora ostaviti teret svojih želja na toj padini i da tek tada mogu krenuti prema šumi gdje se nalazi. On je rekao da cijeli život sanja o ljubavi zbog koje traga za njezinim značenjem, čita i piše i upušta se u razgovore s ljudima. Zori se pričinilo kao da su mu se oči na tren orosile suzama iako mu je glas bio čvrst. Pažljivo ga je slušala kao što je uvijek bila u stanju slušati druge, a njega naročito jer je voljela zvuk njegova glasa. On je pričao, činilo se da su prolazili sati, a onda mu je odjednom Zora stavila prst na usta da ga ušutka te su zajedno sjedili kao u tihom iščekivanju.

Odjednom se začuo žubor vode i ona mu se nasmiješila. Demian ju je uzbuđeno uhvatio za ruku i zajedno su potrčali prema šumi. Voda je bila ledena i čista poput snijega s nedostižnih planinskih vrhunaca i on ju je bez daha počeo piti. Kad se osvrnuo oko sebe, Zore više nije bilo pokraj njega, dok je pastir kojeg su to jutro vidjeli upravo odlazio sa svojim ovcama prema selu s južne strane pašnjaka.

…A Zora je potrčala prema jednoj livadi za koju mu jedino nikad nije rekla, vjerujući da za nju ne bi trebao znati nitko tko ne razumije tajnu izvora u šumi. Demian se polako spuštao s planine i krenuo prema svojoj kući, još uvijek omamljen neobičnim doživljajima, loveći zadnji tramvaj, a ona je tu noć provela pod nebeskim krovom, pružajući pogled prema zvijezdama sve dok nije utonula u san…Prolazili su mjeseci, a ona je često kradomice odlazila na planinu, promatrala grad iz visine i sanjala o vječnom ljetu i pravoj slobodi. O Demianu je često razmišljala kako hoda ulicama grada u potrazi za idealima koji se ponekad čine pogaženi kao uveli listovi u jesen koja se polako primicala. U kosi su joj već uvenule tratinčice i više su nalikovale zlatnim ukrasima, premda je zlato bilo bezvrijedno u njezinim očima. I tako je još jedna zima prošla u promatranju, iščekivanju i gledanju prema istoku…

Još je negdje bilo snijega kad se na planini pojavio prvi cvijet. Ali neko se novo vrijeme nazire, neke nove spoznaje čekaju da budu otkrivene…

Autor: Sanja Džalto